REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 679/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. G. M. iz Z., OIB ..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z. protiv tuženika R. H., OIB ..., Ministarstvo pravosuđa kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u V. G., Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R 12/2023-3 od 4. srpnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-114/19 od 10. studenoga 2022., u sjednici održanoj 21. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R 12/2023-3 od 4. srpnja 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-114/19 od 10. studenoga 2022. postavljajući slijedeća pravna pitanja:

„1. Je li je poslodavac (tužena) u obvezi dostaviti dokaze o evidencijama radnog vremena državnog službenika pa tako i o tome je li državni službenik iskoristio pauzu (stanku) u propisanom trajanju od 60 minuta kako bi se državni službenik odmarao od rada u turnusu koji traje 12 sati u utuženom razdoblju te je li za rješenje ove stvari relevantno je li radnik (službenik) koristio ili nije mogao koristiti svoje pravo, a koje činjenice se utvrđuju u postupku svim adekvatnim dokaznim sredstvima?

2. Je li poslodavac dužan dokazati da je radniku omogućio korištenje pauze (stanke)?

3. Može li se dokazivati negativna činjenica odnosno je li radnik dužan dokazati da nije mogao koristiti pravo na stanku te kojim se dokazima utvrđuje ta činjenica?

4. Je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenja pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegova zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenika i namještenike (Narodne novine 112/17, 12/18, i 2/19, dalje: KU)?

5. Smatraju li se troškovi za „gablec“ (topli obrok) i „kantina“ dokazima da je radnik iskoristio pauzu (stanku) u cijelosti ili djelomično?

6. Je li poslodavac u smislu čl. 8. stavka 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine 32/15, 97/15, i 73/17, Pravilnik) dužan voditi evidenciju o satima korištenja pauze (stanke) te podatke o tome tko zamjenjuje radnika koji obavlja poslove u kaznionicama i odgojnim zavodima u slučaju nenazočnosti u tijeku dnevnog rasporeda radnog vremena zbog korištenja pauze (stanke)?

7. Je li tužena bila dužna državnom službeniku osigurati zamjenu drugog državnog službenika kako bi mogao koristiti pauzu u situacijama kada se radi o poslovima na radnom mjestu koji se ne smije prekidati i čije radno vrijeme traje od 00:00 do 24:00 sati?

8. Je li sud dužan pribaviti podzakonske propise kaznionica i odgojnih domova koji među inim uređuju postupanje u vezi s korištenjem stanke radnika?

9. Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?

10. Mogu li se dokazi (saslušanje tužitelja, svjedoka i vještaka) smatrati dokazima kojima je tužiteljica dokazala da nije koristila stanku?

11. Koji su to dokazi koje tužitelj (radnik) treba predložiti i priložiti da bi sud utvrdio da radnik (tužitelj) nije koristio stanku?“

2. U odnosu na postavljena pitanja tužiteljica kao razlog važnosti navodi da pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (Revr 443/10-2 od 1. srpnja 2010.) kao i da postoji neujednačenost prakse županijskih sudova ističući da pravno shvaćanje na kojem je utemeljena pobijana presuda odstupa od prakse drugih županijskih sudova i to presuda Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R- 107/2022-2 od 27. prosinca 2022., Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 763/2022-2 od 27. prosinca 2022. i Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 69/2016-2 od 5. listopada 2018. U odnosu na prijedlog iz članka 385. a stavka 2. ZPP-a tužiteljica povredu ljudskog prava nalazi u povredi prava na pravično suđenje i prava na mirno uživanje vlasništva.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Prijedlog je neosnovan u odnosu na postavljena pravna pitanja, a nedopušten u odnosu na istaknutu povredu temeljnih prava.

5. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) prema ocjeni revizijskog suda postavljane pravna pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.1. Postavljena pravna pitanja se u bitnom svode na ocjenu provedenih dokaza u smislu njihove dokazne snage i koji dokazi imaju prednost prilikom dokazivanja odlučnih činjenica što ne proizlazi iz sadržaja odredbi ZPP koje se odnose na dokaze. Naime, činjenicu da je tužitelj kao radnik koristio dnevni odmor nije nužno utvrđivati na temelju evidencije o radnom vremenu, već svim prikladnim dokaznim sredstvima koje stranke predlože, a sud je upravo na temelju dokaza koje su stranke predložile i utvrdio pravno odlučne činjenice na temelju kojih je izveo zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Glede četvrtog i sedmog pitanja valja reći da odluke na koje se tužiteljica kao razloge važnosti poziva ne koincidiraju u odnosu na činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda. U vezi s osmim i devetim pitanjem tužitelja razlozi važnosti nisu odgovarajući zato što se u tim odlukama sudovi nisu bavili ovim pitanjima pa se utoliko ne može ni zaključiti da je u vezi s tim pitanjima praksa drugostupanjskih sudova neujednačena (tako i u Revd-2784/2023-2 od 28. rujna 2023. i Revd 3527/2023 od 22. studenog 2023.)

6. Budući da u odnosu na postavljena pitanja iz prijedloga tužiteljice nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385. a stavka 1. ZPP-a, temeljem čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

7. Prema ocjeni revizijskog suda, tužiteljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da bi joj tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

7.1. Naime, razlozi koje tužiteljica veže uz povredu temeljenih ljudskih prava u osnovi se svode na povredu prava na pravično suđenje zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijski sud ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje.

7.2. U pobijanoj odluci iznijeti su jasni razlozi na kojima se pobijana odluka temelji a odgovoreno je na bitne navode tužiteljice na kojima temelji svoj zahtjev, te je iznijeto pravno shvaćanje u odnosu na bitne činjenice na kojima se temelji primjena materijalnog prava. Stoga se pobijana odluka ne može smatrati arbitrabilnom.

8. Nadalje, tužiteljica kroz razlog propisan čl. 385.a st. 2. ZPP problematizira odluku suda drugog stupnja o troškovima postupka smatrajući da je time što joj je naloženo da tuženoj naknadi parnične troškove od 1.572,77 € povrijeđeno njeno pravo na mirno uživanje vlasništva jer da odlukom o troškovima postupka nije postignuta pravična ravnoteža te da plaćanje troškova za tužiteljicu predstavlja prekomjerni teret. Smatra da je pobijana odluka suprotna praksi revizijskog suda (Rev 89/2021), kao i pravnim shvaćanjima ESLJP iznijetim u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18. srpnja 2012., te Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske od 6. rujna 2016.

8.1. Međutim, kako tužiteljica u ovom postupku nije uspjela u odnosu na osnovu a niti na visinu tužbenog zahtjeva, ne postoje okolnosti koje bi upućivale da bi nižestupanjski sudovi prilikom donošenja odluke o naknadi parničnih troškova primjenjujući načelo „gubitnik plaća“ sadržano u čl. 154. st. 1. ZPP postupili suprotno praksi ovoga suda kao i ESLJP a ovo tim više što iz navoda prijedloga za dopuštenje revizije ne proizlazi da je tužiteljica tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima ukazivala na svoju materijalnu situaciju koja bi eventualno ovakvom odlukom o parničnim troškovima mogla biti ugrožena.

8.2. Stoga je temeljem čl. 389.a st. 4. ZPP odlučeno kao pod toč. II. izreke.

Zagreb, 21. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.