REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1328/2016-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, Željka Šarića, člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, Željka Pajalića, člana vijeća, te mr. sc. Igora Periše, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. M. B. d.o.o., S. N., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u S., protiv tuženika N. K., iz S., zastupanog po punomoćnici S. P., odvjetnici u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2124/2015 od 20. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš- 407/2013 od 23. lipnja 2015., u sjednici održanoj 21. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se kao neosnovana revizija tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2124/2015 od 20. siječnja 2016., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pnš-407/2013 od 23. lipnja 2015. u točki I. njezine izreke.
Obrazloženje
1. Pobijanom drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda koja glasi:
„I. Dužan je tuženik, na ime naknade štete u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 273.017,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14 % od 30.06.2011.g., a od 01.07.2011.g. do naplate po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 %-tnih poena, a koja teče od 01.01.2010.g. pa sve do naplate.
II. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 54.687,50 kn.“.
2. Protiv drugostupanjske presude redovnu reviziju iz čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) podnosi tužitelj, pozivajući se na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP i detaljno obrazlažući zašto smatra da je sporna ugostiteljska oprema bila u poslovnom prostoru tuženika u vrijeme kada je prestao ugovor o zakupu između tuženika kao zakupodavca i treće osobe kao zakupoprimca i u vrijeme kada je tuženik onemogućio ulaz u taj prostor promjenom brave. Ne poziva se na nepravilnost odluke o trošku.
3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.
4. Revizija nije osnovana.
5. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja radi naknade štete u visini kupoprodajne cijene koju je tužitelj isplatio trećoj osobi - društvu O. U. P., kao prodavatelju za aparate i mlince za kavu s pratećom opremom, a koje su se stvari, prema tvrdnjama tužitelja, nalazile u poslovnom prostoru tuženika u vrijeme kada je prestao ugovor o zakupu između tuženika kao zakupodavca i te treće osobe kao zakupoprimca i u vrijeme kada je tuženik onemogućio ulaz u taj prostor promjenom brave.
6. Pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je i ocijenjeno, da:
- su tuženik kao zakupodavac i društvo O. U. P. kao zakupoprimac 1. lipnja 2009. sklopili (novi) Ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora kojim je smanjena površina zakupljenog prostora s 55 m2 na 43 m2,
- je navedeno društvo 30. rujna 2009. prodalo spornu ugostiteljsku opremu (aparate i mlince za kavu s pratećom opremom) tužitelju,
- je otkaz Ugovora o zakupu između O. U. P. i tuženika uslijedio cca 3 mjeseca nakon navedene prodaje između tužitelja i društva O. U. P., što da proizlazi i iz iskaza svjedokinje A. G., tadašnje odgovorne osobe tužitelja,
- je, prema rezultatima postupka iz spisa broj P2-1733/10, O. U. P. tužila tuženika (identičan tuženik) radi predaje određenih stvari da bi postupak bio okončan povlačenjem tužbe nakon sačinjenja zapisnika o primopredaji stvari od 4. srpnja 2011., koji zapisnik je potpisan i od strane tužitelja iz ovog postupka i od strane društva O. U. P.,
- iz navedenog zapisnika proizlazi da u prostoru tuženika nisu pronađene bilo kakve druge stvari pa tako ni predmetni aparati i ostala oprema, pa da i iz toga proizlazi da te stvari po ulasku tuženika u posjed predmetnog posjeda nisu zatečene,
- ako su pak stvari - aparati bili distribuirani po raznim kafićima onda zasigurno tuženik nije odgovoran isplatiti vrijednost istih pored činjenice da bi aparati bili kod trećih osoba,
- tužitelj nije dokazao da su se predmetne stvari nalazile u poslovnom prostoru tuženika u vrijeme kada je prestao ugovor o zakupu između tuženika kao zakupodavca i te treće osobe kao zakupoprimca i u vrijeme kada je tuženik onemogućio ulaz u taj prostor promjenom brave.
7. „U povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.“ (čl. 392.a ZPP)
8. Dakle, nižestupanjski sudovi su, na temelju izvedenih dokaza, primjenom čl. 8. ZPP, utvrdili da se predmetne stvari nisu nalazile u poslovnom prostoru tuženika ni u vrijeme kada je prestao ugovor o zakupu između tuženika kao zakupodavca i društvo O. U. P. kao zakupoprimca niti u vrijeme kada je tuženik onemogućio ulaz u taj prostor promjenom brave, a drugostupanjski sud je dodao i da tužitelj nije dokazao da su se te stvari tada tamo nalazile, zbog čega da bi, i primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, proizlazilo da se te stvari tada tamo nisu nalazile. Revident postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t.
11. ZPP prvenstveno obrazlaže time da su nižestupanjski sudovi trebali pokloniti vjeru iskazima drugih svjedoka, a ne ispravama i onim svjedocima kojima su poklonili vjeru. Navedeno ne upućuje na postojanje te povrede, a niti ostali revizijski navodi kojima tužitelj obrazlaže postojanje te povrede nisu osnovani.
9. Naime, time, ali i u pretežnom dijelu revizije, tužitelj zapravo iznosi i obrazlaže razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ustrajući s tvrdnjom da se sporna ugostiteljska oprema nalazila u poslovnom prostoru tuženika u vrijeme kada je tuženik onemogućio ulaz u taj prostor promjenom brave. Taj razlog se ne može s uspjehom isticati u reviziji.
10. Osim toga, nije sporno da je tužitelj spornu ugostiteljsku opremu kupio od društva O. U. P. tri mjeseca prije nego što je prestao ugovor o zakupu između tuženika kao zakupodavca i društva O. U. P. kao zakupoprimca (što je uostalom utvrđeno na temelju iskaza svjedokinje A. G., tadašnje odgovorne osobe tužitelja), pa bi bilo logično da je tada (kada ju je kupio) preuzeo tu opremu, neovisno o tome gdje se ona tada nalazila.
11. Zato je, primjenom čl. 393. ZPP, odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 21. veljače 2024.
Predsjednica vijeća
Renata Šantek, v.r.
