Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-Us-38/2023-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Maje Štampar Stipić i Sande Janković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ME, zbog kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" br: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18.,126/19. i 84/21., dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj K-Us-2/2019., od 19. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2024., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog ME, odvjetnika Stjepana Brčića, u zamjenu za odvjetnika Ivana Duplančića,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba USKOK-a, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženom ME za kazneno djelo iz članka 295. stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju navedene zakonske odredbe uzima kao utvrđena kazna zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11., uzima se kao utvrđena kazna zatvora iz prvostupanjske presude u trajanju 7 (sedam) mjeseci pa se optuženi ME za ta djela i uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

II Odbija se žalba optuženog ME kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženi ME proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv službene dužnosti – trgovanjem utjecajem iz članka 295. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 11 mjeseci te zbog kaznenog protiv osobne slobode – prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno opisanog u izreci, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 mjeseci, nakon čega je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju članka 56. KZ/11. prema osuđeniku je primijenjena izrečena uvjetna osuda, kojom je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., dalje: ZKP/08.) dužan je optuženi ME na ime troškova postupka platiti ukupan iznos od 8.238,00 kuna / 1.093,42 eura (po tečaju od 7,53450), od čega iznos od 4.830,40 kuna predstavlja troškove vještačenja, iznos od 408,00 kuna predstavlja troškove za svjedoke, a iznos od 3.000,00 kuna predstavlja paušalnu svotu.

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli USKOK i optuženi ME.

2.1. USKOK se žali zbog odluke o kazni, a sadržajno zbog odluke o uvjetnoj osudi i predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da optuženom ME kao jedinstvenu kaznu izrekne kaznu zatvora.

2.2. Optuženi ME žali se po branitelju, odvjetniku Ivanu Duplančiću i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, troškovima kaznenog postupka i predlaže da se žalba prihvati, osporena presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. U skladu sa zahtjevom istaknutim u žalbi optuženika o sjednici vijeća izviješteni su optuženik, njegov branitelj i državni odvjetnik. Na sjednicu vijeća pristupio je branitelj optuženika, odvjetnik Stjepan Brčić u zamjenu za odvjetnika Ivana Duplančića, dok uredno pozvani državni odvjetnik i optuženik nisu pristupili, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.

5. Optuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., odnosno da je izreka presude nerazumljiva, u presudi nema razloga o odlučnim činjenicama te da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i iskaza danim u postupku i samih tih isprava i iskaza. Citirana povreda, prema stavu žalitelja, sastoji se u tome da je u prvoj rečenici činjeničnog opisa optužnice i presude navedeno da je optuženik imao službeno svojstvo pomoćnika načelnika Policijske postaje Imotski za zaštitu granice što iz spisa predmeta ne proizlazi nego da je optuženik bio voditelj Tranzitnog prihvatnog centra za strance Trilj, a što je različita ustrojbena jedinica od Policijske postaje Imotski. Slijedom toga, optuženik navodi da ne može ista osoba imati oba navedena svojstva te da optuženi ME nije bio nadređen oštećenom policijskom službeniku PE, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka FE.

5.1. Žalitelj ovakav paušalno izneseni stav, kako to proizlazi iz obrazloženja žalbe, temelji na vlastitoj preocjeni izvedenih materijalnih i personalnih dokaza, na koji način zapravo dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja od strane prvostupanjskog suda, koju će žalbenu osnovu ovaj drugostupanjski sud nastavno ispitati. Međutim, suprotno tvrdnjama žalitelja, izreka pobijane presude nije nerazumljiva, pobijana presuda nije proturječna razlozima, a prvostupanjski je sud, u odnosu na utvrđenje postojanja inkriminiranih kaznenih djela i krivnje optuženog ME iznio jasne i logične razloge, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

5.2. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju spisu priležeće materijalne dokumentacije i personalnih dokaza, a osobito iskaza svjedoka FE, načelnika Policijske postaje Imotski, kako je optuženi ME imao viši čin od žrtve PE jer je bio pomoćnik načelnika Policijske postaje Imotski pa je žrtvi PE bio nadređen po činu.

5.3. Tako je ovaj sud po izvršenom uvidu u spis predmeta ustanovio kako je optuženik rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske od 14. veljače 2023. bio raspoređen u Policijsku upravu Splitsko-dalmatinsku, Policijsku postaju Imotski na radno mjesto pomoćnik načelnika policijske postaje za zaštitu granice s danom 1. siječnja 2013. (list broj 63 spisa), dok mu je nalogom za obavljanje poslova od 10. travnja 2017. ministar unutarnjih poslova naložio obavljanje poslova radnog mjesta voditelj Tranzitnog prihvatnog centra za strance Trilj od dana 13. travnja 2017. (list broj 64 spisa). Slijedom navedenog, okolnost što je tempore criminis optuženik formalno bio raspoređen kao Voditelj tranzitnog prihvatnog centra za strance Trilj ne dovodi u pitanje njegovu nadređenost žrtvi niti je time prestalo njegovo svojstvo pomoćnika načelnika Policijske postaje Imotski.

6. U odnosu na žalbeni navod optuženika kako presuda do dana podnošenja žalbe njegova branitelja, koja se ovdje razmatra, 2. veljače 2023. optuženiku nije dostavljena, napominje se kako je iz spisa predmeta razvidno da je optuženiku presuda uručena 7. veljače 2023., dok se prva dostava optuženiku koja je bila pokušana 18. siječnja 2023. vratila s naznakom "obaviješten, nije podigao''.

7. Nije u pravu optuženik niti kada ističe da nije jasno kojom radnjom je ostvareno kazneno djelo trgovine utjecajem, a kojom kazneno djelo prijetnje te da u činjeničnom opisu nije navedena radnja počinjenja kaznenog djela iz članka 295. stavka 1. KZ/11. kao niti u čemu se iscrpljuje radnja počinjenja kaznenog djela prijetnje. S tim u vezi, optuženik smatra kako nije naznačeno na koji to način optuženik utječe na službenu osobu, je li ugledom, položajem ili autoritetom te kako se ne radi o ''ozbiljnoj prijetnji'' uslijed čega je obrazloženje presude manjkavo.

7.1. Naime, iz činjeničnog i zakonskog opisa kaznenog djela trgovine utjecajem jasno i nedvojbeno proizlazi kako je optuženi ME imao svojstvo službene osobe iz članka 87. stavka 3. KZ/11., te je tempore criminis postupao iskorištavajući svoj službeni položaj i utjecaj na način da je posredovao da oštećeni policijski službenik PE ne obavi službenu radnju koju je morao obaviti (stornira izrečenu kaznu KE za počinjeni prometni prekršaj). U odnosu na kazneno djelo prijetnje iz činjeničnog i zakonskog opisa djela također jasno i nedvojbeno proizlazi da je optuženik izrečenim riječima kod oštećenika kao službene osobe izazvao osjećaj uznemirenosti i straha za gubitak radnog mjesta te da se radi o takvoj prijetnji koja je objektivno prikladna da kod svakog policijskog službenika niže rangiranog od optuženika izazove osjećaj ozbiljnog straha za gubitak posla što se u konkretnom slučaju i dogodilo. Slijedom navedenog, ispunjena su objektivna obilježja inkriminiranih kaznenih djela za što je prvostupanjski sud dao dostatne razloge koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

8. Žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj vidi u prema njegovom mišljenju, nepodudarnosti iskaza svjedoka TE, ŽE, EE i DE kao i BE u odnosu na iskaz oštećenog PE. S tim u vezi, smatra da sud samo prepisuje iskaze svjedoka bez da ih dovodi u vezu i analizira.

8.1. Međutim, nasuprot navedenim žalbenim tvrdnjama, svi imenovani svjedoci, a radi se o policijskim službenicima koji su zaustavili vozilo u kojem je bio optuženi ME (ŽE i TE), odnosno vozilo u kojem je bio KE (ŠP), dok su EE i DE bili šef smjene i pomoćnik šefa smjene Policijske postaje Imotski koji su bili dežurni tempore criminis, iskazuju suglasno i u pogledu spornih pitanja nema nikakvih nepodudarnosti u njihovim iskazima koji se u cijelosti preklapaju s razvojem događaja upravo na način kako je to iskazivao žrtva PE.

8.2. Naime, svjedoci ŽE i TE u bitnim dijelovima istovjetno opisuju kako se odvijao događaj kada su žrtva PE i svjedok BE zaustavili vozilo KE i njihovi iskazi se podudaraju kako međusobno tako i s iskazom žrtve PE dok pak svjedoci BE, EE i DE iskazuju istovjetno o tome kako je optuženik nazvao žrtvu PE nakon što je isti odbio stornirati prekršajnu kaznu KE zaprijetivši mu da je ''gotov'' uslijed čega je žrtva PE nazvao operativno dežurstvo jer mu je optuženik prijetio.

8.3. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude, za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i drugostupanjski sud.

9. Nadalje, žalitelj pogrešno smatra kako se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju kaznenih djela po principu konsumpcije te kako je kazneno djelo prijetnje nekažnjivo kazneno djelo koje prati kazneno djelo trgovine utjecajem koje ga kao teže konzumira i u cijelosti je obuhvaćeno nepravom tog kaznenog djela čime je počinjena povreda kaznenog zakona na štetu optuženika. Naime, ova kaznena djela nalaze se u različitim glavama KZ/11. pa je zaštitni objekt kod kaznenog djela trgovine utjecajem službena dužnost, dok je zaštitni objekt kod kaznenog djela prijetnje počinjene prema službenoj osobi osobna sloboda. U konkretnom slučaju ne radi se o prividnom stjecaju, nego o zasebnim radnjama koja svaka za sebe s obzirom na činjenični opis izreke, i egzistiraju kao samostalna kaznena dijela te predstavljaju samostalnu kriminalnu količinu, a suprotno žalbenim navodima, respektirajući različit zaštitni objekt tih djela, kazneno djelo prijetnje nije nekažnjivo prateće djelo prema kaznenom djelu trgovine utjecajem niti je obuhvaćeno nepravom toga kaznenog djela jer se oba djela djeluje iscrpljuju u međusobno odvojenim, zasebnim radnjama.

10. Argumentirajući žalbu zbog odluke o uvjetnoj osudi, USKOK ističe kako je prvostupanjski sud precijenio značaj nabrojenih olakotnih okolnosti, dok je podcijenio društvenu opasnost počinjenih djela kao i pobude zbog kojih su djela počinjena budući da se optuženik koristio svojim autoritetom i utjecajem da počini kazneno djelo, iako je kao visokorangirani policijski službenik bio dužan suzbijati svaki oblik kriminaliteta. Smatra kako izrečena uvjetna osuda neće ostvariti svrhu kažnjavanja na način da će jačati povjerenje građana u pravni poredak i utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine takva kaznena djela kroz jačanje svijesti o društvenoj opasnosti i pogibeljnosti činjenja prije svega koruptivnih kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja za takva kaznena djela. Stoga predlaže da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da optuženom ME kao jedinstvenu kaznu izrekne kaznu zatvora.

10.1. U pravu je USKOK kada tvrdi da je prvostupanjski sud, nakon što je pravilno utvrdio olakotne okolnosti na strani optuženika (neosuđivanost, obiteljske prilike, sudjelovanje u Domovinskom ratu te činjenicu da više nije zaposlen u sustavu Ministarstva unutarnjih poslova), te okolnosti precijenio, zanemarujući činjenicu da je optuženik počinio teško koruptivno kazneno djelo kao i kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnju prema podređenom policijskom službeniku, te da se istima obezvrjeđuju temeljne društvene vrijednosti na kojima počivaju demokratski uređene države te predstavljaju izuzetnu društvenu opasnost.

10.2. Cijeneći sve naprijed iznijete okolnosti, ocjena je i drugostupanjskog suda kako u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni uvjetne osude. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da je svaka, po prvostupanjskom sudu, pojedinačno utvrđena kazna zatvora, i to 11 mjeseci za kazneno djelo trgovanja utjecajem te 7 mjeseci za kazneno djelo prijetnje, odnosno jedinstvena kazna zatvora od 1 godine (u izostanku žalbe USKOK-a protiv pojedinačno utvrđenih kazni, odnosno visine jedinstvene kazne zatvora) ona kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i društvenoj opasnosti tih djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika, kojom će biti postignuti učinci specijalne i generalne prevencije u odnosu na istovrsna i slična kaznena djela, a istovremeno će se ostvariti i druge svrhe kažnjavanja propisane kaznenim zakonom, te dovoljno utjecati na optuženika, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela te da shvate da je činjenje, pogotovo koruptivnih kaznenih djela, izuzetno pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

11. Slijedom svega navedenog, žalba USKOK-a zbog odluke o kazni odnosno uvjetnoj osudi je osnovana, dok žalba optuženika zbog odluke o kazni, koja u tom dijelu nije obrazložena, a koju je drugostupanjski sud ispitao po službenoj dužnosti na temelju članka 478. ZKP/08. jer se optuženik žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, ne daje prostora za blaže odmjeravanje kazne.

12. Konačno, optuženik prigovara odluci o troškovima postupka ističući da je nezaposlen, nema nikakvih stalnih prihoda i da mu je paušal previsoko odmjeren kao i da je trošak provođenja telekomunikacijskog vještačenja bio nepotreban.

12.1. Međutim, protivno tvrdnjama žalitelja, činjenica da je prema podacima u spisu optuženik vlasnik obiteljske kuće, ocjena je i drugostupanjskog suda da se plaćanjem troškova kaznenom postupka neće ugroziti egzistencija optuženika. Pritom se ukazuje optuženiku na odredbu članka 148. stavka 6. ZKP/08., prema kojoj predsjednik vijeća i nakon pravomoćnosti presude može optuženika osloboditi obveze plaćanja troškova kaznenog postupka, zbog lošeg imovnog stanja ili ako bi plaćanje troškova kaznenog postupka bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika ili osoba koje je on dužan uzdržavati.

13. Kako, dakle, pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede iz članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović