Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 21 Gž R-145/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj predsjednice vijeća, Mirele Mijoč Kramar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberta Jambora člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. /OIB: …/, iz H., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, ministarstvo /OIB: …/, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K.1 , K. , radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-107/2022-8 od 1. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-107/2022-8 od 1. prosinca 2022. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici po osnovi neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti tužitelju bruto iznos od 12.072,63 kn sa zateznim kamatama i u dijelu u kojem je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 24.250,00 kn/3.218,53 eura[1] sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2022. do isplate.

II Preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr- 107/2022-8 od 1. prosinca 2022. pod točkom I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženici nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka preko iznosa od 24.250,00 kn/3.218,53 eura do iznosa od 31.125,00 kn/4.131,00 eura (za iznos od 6.875,00 k/912,47 eura) i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.875,00 k/912,47 eura sa zateznim kamatama od 20. siječnja 2022. do isplate.

III Odbija se zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke, naloženo je tuženici po osnovi neisplaćenih dodataka na plaću isplatiti tužitelju bruto iznos od 12.072,63 kn/1.602,31 eura sa zateznim kamatama na pojedine dijelove glavnice, sve kao u toj točki izreke i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.125,00 kn/4.139, 99 eura sa zateznom kamatom od 20. siječnja 2022. do isplate, u točki II. izreke odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće u točki I. izreke te je u točki III. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa.

2. Protiv prvostupanjske presude u točki I. izreke žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1- Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22-dalje: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u skladu sa navodima žalbe i zahtijeva naknadu troškova žalbe.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava navode žalbe koju predlaže odbiti kao neosnovanu i zahtijeva naknadu troškova odgovora.

4. Žalba tuženice je neosnovana u odnosu na glavnu stvar, a djelomično osnovana u odnosu na troškove postupka.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike u plaći s osnove prekovremenog rada i ostalih dodataka na plaću za vrijeme obavljanja poslova djelatne vojne osobe za dane provedene na terenu u vremenskom razdoblju od 23. studenoga 2011. do 1. lipnja 2014. na temelju Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj: 118/09 i 118/12), Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodacima na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj: 118/09), Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09, 73/13, u daljnjem tekstu: ZSOS/02), Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine“, broj: 73/13, 75/15 i 50/16, u daljnjem tekstu: ZSOS/13), Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba (“Narodne novine“, broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14 i 72/15), Odluke o rasporedu radnog vremena (“Narodne novine“, broj: 66/14, 23/15 i 84/15), zajedno sa zateznim kamatama zbog kašnjenja u isplati temeljem čl. 84. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 6/11, 82/12 , 88/12 i 73/13, u daljnjem tekstu: ZR/09) i čl. 92. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 93/14 i 127/17, u daljnjem tekstu: ZR/14) u svezi s čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) te za naknadu parničnog troška (čl. 154. st. 1. ZPP) u svezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, u daljnjem tekstu: OT).

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud nije ustanovio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), kao niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koji u žalbi upire tuženica jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati.

8. Prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je tužitelj kao vojnik u razdoblju od 22. rujna 2011. do 22. rujna 2016. bio raspoređen na dužnost rukovatelj utovarivača sa mjestom službe u K.2 , dakle radi se o djelatnoj vojnoj osobi,

- da iz suglasnih iskaza svjedoka M. R. i Ž. Ž., kao i tužitelja, kao izvjesno proizlazi da je tužitelj radio na terenu u utuženom razdoblju (U., S., Z., Š., G. i dr.), koji rad je trajao dulje od redovnog radnog vremena od 8,00 do 16,00 sati i to radnim danom od 7,00 do 19,00 sati, subotom od 7,00 do 14,00 sati;

-da je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. K., dipl. oec. ispred R. d.o.o. za reviziju, kontrolu i porezno savjetovanje, K.1 , (list 242 do 269 spisa) kojim su dane četiri inačice i to:

a) temeljem dokumentacije u spisu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu nisu umanjeni za korištene slobodne dane

- za ukupno manje evidentiranih 171,50 prekovremenih sati, 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu manje je isplaćen iznos od 10.628,74 kn.

b) temeljem svih provedenih dokaza u ovom predmetu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu nisu umanjeni za korištene slobodne dane

- za ukupno manje evidentiranih 529 prekovremenih sati, 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu je manje isplaćen iznos od 30.353, 97 kn.

c) temeljem dokumentacije u spisu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane

- za ukupno manje evidentiranih 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu manje je isplaćen iznos od 984,88 kn,

d) temeljem svih provedenih dokaza u ovom predmetu - prekovremeni sati ostvareni radom na terenu umanjeni za korištene slobodne dane

- za ukupno manje evidentiranih 200,67 prekovremenih sati, 16 sati noću, 40 sati subotom i 28,50 sati nedjeljom za rad na terenu manje je isplaćen iznos od 12.072,64 kn,

-da nije bilo primjedbi na izračun vještaka.

9. Polazeći od navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja je zaključio da, s obzirom da tuženica nije vodila precizne evidencije radnog vremena te da iz suglasnih iskaza svjedoka i tužitelja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ostvario prekovremene sate obavljajući svoje zadatke na terenu, da tužitelju pripadaju dodaci za prekovremeni rad sukladno izračunu vještaka varijanta d) nalaza te je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

10. U žalbenom stadiju postupka sporno je utvrđenje suda prvog stupnja o broju ostvarenih, a neevidentiranih i neplaćenih sati i pripadajućih dodataka koje je u utuženom razdoblju ostvario tužitelj. Tuženica naime, u žalbi osporava utvrđenje suda prvog stupnja o broju ostvarenih, a neplaćenih sati smatrajući da je svoje utvrđenje sud prvog stupnja neosnovano temeljio na iskazima svjedoka i tužitelja, a ne na osnovi službenih evidencija o radnom vremenu.

11. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženice su neosnovani. Naime, u konkretnom slučaju radi se o sporu u vezi s radnim vremenom jer tužitelj tvrdi da je radio više nego što je to evidentirano evidencijama tuženice o radnom vremenu.

12. Odredbom čl. 131. st. 4. ZR/09 propisano je da je u slučaju spora u vezi s radnim vremenom, ako poslodavac ne vodi evidenciju iz čl. 4. stavka 1. Zakona na propisani način, teret dokazivanja radnog vremena na poslodavcu.

13. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj tvrdi da tuženica kao poslodavac nije vodila evidenciju radnog vremena na propisani način i da nije evidentirala sve sate koje je tužitelj odradio, pa je stoga sukladno čl. 131. st. 4. ZR/09 teret dokazivanja radnog vremena bio na tuženici, točnije tuženica je bila dužna dokazati da činjenične tvrdnje tužitelja nisu istinite odnosno da je pravilno i točno vodila evidencije o radnom vremenu(tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-3773/18 od 8. siječnja 2019). Tuženica međutim, to u postupku nije dokazala. Upravo suprotno, iz iskaza tužitelja i svjedoka M. R. i Ž. Ž., proizlazi da tužitelju nisu evidentirani svi odrađeni sati koji se odnose na rad na terenu, iz čega proizlazi da dnevne evidencije radnog vremena koje su dostavljene od strane same tuženice nisu uredno vođene u smislu odredbe čl. 4. st. 1. ZR/09 a s obzirom da u istima u većem dijelu nisu evidentirano radno vrijeme koje je tužitelj proveo na terenu i satnica rada.

14. Tuženica dakle, na kojoj je sukladno čl. 131. st. 4. ZR/09 bio teret dokazivanja radnog vremena, nije dokazala da tužitelj nije radio u opsegu u kojem tvrdi u postupku, te da evidencije o radnom vremenu koje je u utuženom razdoblju vodila odražavaju stvarno odrađeni broj sati koje je na radu ostvario tužitelj. Stoga je utvrđenje suda o broju ostvarenih, a neplaćenih radnih sati i pripadajućih dodataka pravilno tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

15. Također, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi također sadržajno ističe tuženica jer je sud u prvostupanjskom postupku sve dokaze pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, pa tako i iskaze tužitelja i saslušanih svjedoka, kao i evidencije radnog vremena koje su dostavljene od strane tuženice.

16. Dakle, sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku pravilno utvrdio da tuženica tužitelju u utuženom razdoblju nije platila sve odrađene sate provedene na radu, te da s te osnove postoji tražbina tužitelja prema tuženici u ukupnom iznosu od 12.072,63 kn. Na temelju takvog utvrđenja sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 168. i čl. 169. ZSOS/02 koji su bili na snazi do 26. lipnja 2013. i čl. 135. i 136. ZSOS/14 koji su bili u utuženom razdoblju nakon 26. lipnja 2013. kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženica.

17. Pogrešno je pravno shvaćanje tuženice da se broj sati rada na terenu ne može utvrditi na temelju iskaza tužitelja i svjedoka zbog toga što tužitelj nije u upravnom postupku osporio evidenciju o radnom vremenu. Ovo pravno shvaćanje ne opravdava niti činjenica da je od prekovremenog rada prošlo više godina. Naime, tužitelj nije bio dužan pred upravnim sudom osporavati tu evidenciju o radu na terenu, a da bi u radnom sporu mogao tvrditi i dokazivati da mu je isplaćen niži iznos plaće. Ovakva obveza ne proizlazi niti iz jednog propisa, a posebno ne iz Zakona o radu, a niti iz pravila iz Zakona o parničnom postupku koja propisuju dokazivanje u parničnom postupku.

18. Naime, ukoliko postoji sumnja u vjerodostojnost evidencije radnog vremena, dozvoljeno je u parničnom postupku i na drugi način dokazivati odrađeno radno vrijeme s time da činjenica da tužitelj nije osporavao evidenciju tužene u upravnom postupku ne dovodi u pitanje pravo tužitelja da u parnici dokazuje koliki je broj radnih sati prekovremeno odradio koje mu poslodavac nije platio odnosno eventualno nije evidentirao na točan način u evidenciji radnog vremena.

19. Po prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice radi pravnog pitanja koje glasi: "Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelju imati prednost pred materijalnim dokazima, dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja?", Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj Revd 2881/2023 od 4. listopada 2203. i Revd 3188/2023-2 od 19. listopada 2023. zauzeo pravno shvaćanje da u konkurenciji različitih dokaza, prema odredbama ZPP, ni jedan dokaz nema veću snagu od drugog dokaza, a uvjerljivost dokaza kojima se u postupku dokazuje određena činjenica ovisi o ocjeni suda u svakom pojedinom predmetu, time da bi drugačiji (suprotan) pristup u naš procesni sustav ponovno vratio sustav formalnih dokaza.

20. Stoga, u iznesenim okolnostima konkretnog slučaja, te imajući u vidu suglasne iskaze tužitelja i svjedoka o trajanju radnog vremena time da evidencija radnog vremena podrazumijeva i evidenciju o prekovremenom radu radnika, sud prvog stupnja je za svoje uvjerenje da tuženica evidenciju u pogledu prekovremenih sati nije vodila precizno i prema stvarno odrađenom radu i odrađenim prekovremenim satima rada tužitelja, dao jasne i valjane razloge, a koje prihvaća i ovaj sud. Žalbeni navodi tuženice svode se, u bitnome, na drugačiju ocjenu provedenih dokaza od one ocjene dokaza prvostupanjskog suda, a koji navodi nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

21. U odnosu na ostale žalbene navode kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je sud prvog stupnja u razlozima presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske

presude.

22. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice u odnosu na glavnu stvar i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

23. Međutim, djelomično su osnovani žalbeni navodi tuženice da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o trošku pogrešno primijenio odredbu čl. 155. ZPP i odredbe OT kada je priznao trošak podneska od 4. veljače 2020. u iznosu od 1.250,00 kn, kojim tužitelj u bitnome ponavlja ranije iznesene navode te trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.875,00 kn jer taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog spora. Osnovani su i žalbeni navodi tuženice da je za sastav podnesaka od 20. lipnja 2018. i 25. kolovoza 2021. tužitelju trebalo priznati trošak sukladno Tbr. 8. 3. Tarife (25 % od 1.875,00 kn), za zastupanje na ročištu 10. rujna 2019. primjenom Tbr. 9. 2. OT (50% od 1.875,00 kn) jer se raspravljalo samo o procesnim pitanjima. U preostalom dijelu žalbeni navodi tuženice nisu doveli u sumnju pravilnost odluke o troškovima postupka jer je trošak sastava podneska 2. svibnja 2018., 27. svibnja 2019. i 1. srpnja 2022. bio potreban za vođenje ovog spora (čl. 155. ZPP).

24. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu tuženice kao djelomično neosnovanu u odnosu na odluku o trošku u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 24.250,00 kn/3.218,53 eura te preinačiti prvostupanjsku presudu u dijelu točke I. izreke kojim je naloženo tuženici tužitelju naknaditi parnični trošak preko iznosa od 24.250,00 kn/3.218,53 eura do iznosa od 31.125,00 kn/4.131,00 eura (za iznos od 6.875,00 k/912,47 eura) i odbiti zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.875,00 kn/912,47 eura (čl. 373. toč. 3. ZPP).

25. Tuženici nije priznat trošak sastava žalbe jer je djelomično uspjela samo u odnosu trošak postupka, a sukladno odredbi čl. 35. st. 1. i 2. ZPP kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju obzir ako ne čine glavni zahtjev.

26. Zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu je odbijen s obzirom da ta parnična radnja nije bila potrebna u postupku (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 20. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.