Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 17 Gž-4646/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grad O., O., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o., S., protiv I. tuženika M. P. iz O., OIB:…, II. tuženika F. P. iz O., OIB:… i III. tuženika I. P. iz O., OIB:…, svi zastupani po punomoćniku I. V., odvjetniku u S. i punomoćniku D. P., odvjetniku u S., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1500/2019 od 20. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1500/2019 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, te u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 40.389,21 eura / 304.312,50 kuna[1] .

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1500/2019 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.365,32 eura / 40.425,00 kuna, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 5.365,32 eura / 40.425,00 kuna.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 2.039,44 eura / 15.366,25 kuna.

r i j e š i o  j e:

Ukida se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1500/2019 od 20. listopada 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da tuženicima na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 45.754,32 eura / 344.737,50 kuna plati i zatezne kamate tekuće od 13. listopada 2023. do isplate.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je jedini i isključivi vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 3188 površine 600 m[2] , upisane u zk. ul. br. 857. k.o. D., kao i zahtjev tužitelja da se ovlasti da temeljem pravomoćne presude zatraži upis uknjižbe prava vlasništva navedene nekretnine u zemljišnoj knjizi uz istodoban upis brisanja tog prava s imena tuženika. Također, odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (točka I. izreke). Tužitelju je naloženo i da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 45.754,32 eura / 344.737,50 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 13. listopada 2023. do isplate (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnio tužitelj iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava vlasništva na kčbr.3188 od 600 m[2] upisanoj u zk. ul. br. k.o. D..

5. Tužitelj u postupku tvrdi da je pravo vlasništva stekao temeljem dvije pravne osnove i to temeljem rješenja o eksproprijaciji i temeljem dosjelosti.

6. U odnosu na eksproprijaciju predmetne nekretnine sud prvog stupnja utvrdio je da je Skupština Općine O. dana 25. veljače 1967. donijela rješenje o eksproprijaciji broj 04-5763/2 (list 168-173 spisa) iz kojeg proizlazi da je istim, između ostalog, eksproprirana i sporna kčbr. 3188 koja je tada bila u vlasništvu B. P..

7. U svezi eksproprijacije kao osnove stjecanja prava vlasništva potrebno je navesti da se prema Zakonu o eksproprijaciji ("Službeni list FNRJ" 12/57, 53/62, "Službeni list SFRJ" 13/65, 5/68, 7/68, 11/68-pročišćeni tekst – dalje: ZOE) koji je tada bio na snazi, nekretnina prenosila sa vlasnika nekretnine u društveno vlasništvo (čl. 3. ZOE), dok je korisnik eksproprijacije stekao pravo da tu nekretninu koristi za svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena (čl. 8. ZOE).

8. Dakle, tužitelj je temeljem rješenja o eksproprijaciji u razdoblju od 25. veljače 1967. kada je donijeto rješenje o eksproprijaciji, pa do 21. prosinca 1990. kada je stupio na snagu Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90) koji je ukinuo društveno vlasništvo, eventualno mogao steći pravo korištenja (čl. 8. ZOE) koje bi pretvorbom nakon 1990. postalo pravo vlasništva. To nadalje znači da je tužitelj u postupku bio dužan dokazati da je temeljem rješenja o eksproprijaciji na kojemu zasniva svoju tvrdnju o stjecanju prava vlasništva, stekao pravo korištenja koje se nakon ukidanja društvenog vlasništva pretvoreno u pravo vlasništva. Međutim, kako sud prvog stupnja pravilno navodi u pobijanoj presudi, tužitelj to nije dokazao.

9. Naime, odredbom čl. 29. toč. 2. ZOE odnosno čl. 26. toč. 2. službenog pročišćenog teksta ZOE, propisano je da rješenje kojim se usvaja prijedlog za eksproprijaciju treba, između ostalog, sadržavati naznačenje korisnika eksproprijacije.

10. U rješenju o eksproprijaciji od 25. veljače 1967. jasno je navedeno (točka II. izreke) da se nekretnine navedene u rješenju, pa tako i sporna nekretnina, ekspropriraju u korist Zanatsko-uslužnog poduzeća P.. Navedeno poduzeće, kako iz rješenja proizlazi, je i podnijelo prijedlog za eksproprijaciju sukladno odredbi čl. 25. toč. 1. (čl. 22. toč. 1. pročišćenog teksta) ZOE, u njegovu korist i utvrđeno postojanje općeg interesa u smislu odredbi glave II ZOE, a Zanatsko-uslužno poduzeća P. podnijelo je i prijedlog za upis zabilježbe eksproprijacije (list 50-57 spisa).

11. Dakle, iz rješenja o eksproprijaciji od 25. veljače 1967, jasno proizlazi da korisnik eksproprijacije iz čl. 29. toč. 2. (čl. 26. toč. 2.) ZOE nije tužitelj, već Zanatsko-uslužno poduzeće P.. To nadalje znači da pravo korištenja na spornoj nekretnini nije mogao steći tužitelj, već druga pravna osoba tj, Zanatsko-uslužno poduzeća P.. S obzirom da tužitelj nije stekao pravo korištenja to nakon ukidanja društvenog vlasništva, njegovo pravo korištenja nije moglo pretvorbom postati pravo vlasništva.

12. Tužitelj u žalbi navodi, a to je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, da je sporna nekretnina "stvarno eksproprirana" u korist tužitelja, te da Zanatsko-uslužno poduzeće P. Odlukom o prenosu dijela poslova iz oblasti urbanizma i komunalno- stambene djelatnosti poslove eksproprijacije obavljalo u korist i za račun tužiteljevog prednika (općine Omiš): Međutim, takve žalbene navode i pravna shvaćanja tužitelja ovaj sud ocjenjuje neosnovanim.

13. Prije svega, propisi koji su u regulirali eksproprijaciju ne poznaju pojam "stvarno eksproprirane nekretnine", i "stvarnog korisnika eksproprijacije" koje koristi tužitelj kako u žalbi, tako i u prvostupanjskom postupku. Tko je korisnik eksproprijacije jasno je propisano zakonskim odredbama (čl. 29. odnosno čl. 26. ZOE), te iste ne mogu derogirati bilo kakvi podzakonski akti tadašnjih jedinica lokalne samouprave. Dakle, osoba koja je korisnik eksproprijacije je osoba koja je navedena u rješenju o eksproprijaciji jer se radi o stjecanju prava korištenja na temelju odluke nadležnog upravnog tijela. Stoga okolnost da je Zanatsko-uslužnom poduzeću P. Odlukom o prenosu dijela poslova iz oblasti urbanizma i komunalno-stambene djelatnosti preneseni poslovi urbanističko planiranja (čl. 2. toč. 5. Odluke) nipošto ne znači da predmetno poduzeće nije korisnik eksproprijacije i da je korisnik eksproprijacije i posljedično tome nositelj prava korištenja na spornoj katastarskoj čestici bila općina Omiš kao prednica tužitelja. Iz rješenja o eksproprijaciji od 25. veljače 1967 jasno proizlazi da je korisnik eksproprijacije i, posljedično tome, nositelj prava korištenja bilo Zanatsko-uslužno poduzeće P., a ne tužitelj. Da je upravo Zanatsko-uslužno poduzeće P. bilo korisnik eksproprijacije i nositelj prava korištenja proizlazi i iz Ugovora o prijenosu neizgrađenog građevinskog s KRO P. na općinu O. od 15. kolovoza 1985. (list 240 spisa) kojom je KRO P. na prednika tužitelja (općinu Omiš) besplatno prenijelo pravo korištenja u odnosu na pojedine čestice (primjerice, kčbr. 3180, 3182, 3183 i dr.) koje su upravo jednako kao i sporna (koja nije navedena u tom ugovoru) bile predmetom eksproprijacije prema rješenju o eksproprijaciji od 25. veljače 1967., pa se postavlja pitanje iz kojih bi razloga KRO P. sklapalo takav ugovor ako je stvarni korisnik eksproprijacije i nositelj prava korištenja bila općina O. kako to tvrdi tužitelj u postupku.

14. Dakle, iz dokaza koji su izvedeni tijekom postupka proizlazi da je pravo korištenja temeljem rješenja o eksproprijaciji od 25. veljače 1967 steklo Zanatsko-uslužno poduzeće P., pa kako tužitelj nije stekao pravo korištenja on pretvorbom istog nije mogao steći pravo vlasništva koje bi se izvodilo iz donijetog rješenja o eksproprijaciji. Stoga je u tom dijelu odluka prvostupanjskog suda pravilna.

15. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Naime, tužitelj u razdoblju od 25. veljače 1967. kada je donijeto rješenje o eksproprijaciji, pa do 21. prosinca 1990. kada je stupio na snagu Ustav Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90), nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću jer prema tadašnjim propisima koji se u ovom slučaju primjenjuju, sukladno čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15-pročišćeni tekst - dalje: ZVDSP), to nije bilo moguće (čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima "Službeni list SFRJ" br. 6/80, 36/90 – dalje : ZOVO). Međutim, neovisno o tome da bi tužitelj uopće mogao steći pravo vlasništva dosjelošću osnovna je pretpostavka da je njegov posjed pošten, odnosno prema ranijoj terminologiji, savjestan.

16. Tužitelj je Odlukom o prijenosu građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo na području grada Omiša od 23. prosinca 1986. (list 317-318 spisa) spornu nekretninu prema tadašnjem Zakonu o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", br. 54/80) kao građevinsko zemljište prenio u društveno vlasništvo s pravom korištenja B. P. (upis Z-423/87), pa je u svakom slučaju od dana 23. prosinca 1986. njegov posjed nesavjestan je u od tada u svakom slučaju znao i morao znati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 72. st. 2. ZOVO).

17. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da zbog nesavjesnosti tužiteljeva posjeda, koji je u svakom slučaju nesavjestan od 23. prosinca 1986. kada je donijeta Odluka o prijenosu građevinskog zemljišta u društveno vlasništvo na području grada Omiša, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva na temelju dosjelosti. Naime, nepošteni (nesavjesni) posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću, pa kako je tužiteljev posjed nesavjestan u svakom slučaju od 23. prosinca 1986. kada je spornu nekretninu svojom odlukom prenio u društveno vlasništvo uz pravo korištenja u korist prednika tuženika B. P., to tužitelj nakon 23. prosinca 1986. čak i da je nakon tog datuma i posjedovao spornu nekretninu nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva. U razdoblju od dana donošenja rješenja o eksproprijaciji pa do donošenja odluke od 23. prosinca 1986., kako je ranije navedeno, tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću jer na društvenom vlasništvu do 1990. nije bilo moguće stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

18. Sud prvog stupnja je dakle, pravilno utvrdio da tužitelj zbog nepoštenog posjeda niti dosjelošću nije mogao steći prava vlasništva na spornoj nekretnini. U tom smislu su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na posjed predmetne nekretnine, a kojima tužitelj iznosi vlastitu ocjenu dokaza koji se odnose na posjed nekretnine. Naime, čak i kada bi se zauzeo stav da je tužitelj, a ne Zanatsko-uslužno poduzeće P. ili tuženici, od dana donošenja rješenja o eksproprijaciji, bio u posjedu sporne nekretnine to ne bi značilo da je tužiteljev tužbeni zahtjev, s obzirom na nesavjesnost posjeda od 1986. godine i okolnost da se od 1967. do 1986. godine na društvenom vlasništvu nije moglo steći pravo vlasništva dosjelošću, bio osnovan. Stoga žalbeni navodi tužitelja da je spornu nekretninu davao u zakup poduzeću D. i trgovačkom društvu G., kao i da iz izjave ovlaštene osobe P. d.o.o. (list 250 spisa) proizlazi da se tužitelj nalazi u posjedu sporne nekretnine od eksproprijacije ne mogu biti od utjecaja na pravilnost pobijane presude.

19. Neosnovano je i tužiteljevo ukazivanje na točku VI. i VII. Odluke Vlade Republike Hrvatske od 30. rujna 1998. iz koje, prema tumačenju tužitelja, proizlazi da je upravo tužitelj (a ne poduzeće P.) eksproprijacijom stekao predmetnu nekretninu. Naime, točke VI. odluke Vlade Republike Hrvatske proizlazi da imovinu tužitelj čine pokretnine, a ne nekretnine, dok iz točke VII. izreke proizlazi da su predmet sukcesije i osnivačka prava na udjelu društvenog kapitala u JP P.. Dakle, predmet točke VI. i VII. Odluke Vlade Republike uopće nisu nekretnine, već pokretnine i osnivačka prava na udjelima društvenog kapitala, pa ista nikako ne može biti temelj za stvaranje da je tužitelj na osnovi eksproprijacije i nakon toga pretvorbe stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

20. Sud prvog stupnja je dakle, u odnosu na glavnu stvar u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tužitelj.

21. Tužitelj u žalbi ističe i da je pobijana presuda nerazumljiva, nejasna i proturječna, te da nema razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, suprotno žalbenima navodima tužitelja, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječna razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koji u žalbi ističe tužitelj. Pritom sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

22. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u odnosu na glavnu stvar žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

23. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, djelomično je isto pogrešno primijenio odlučujući o troškovima parničnog postupka.

24. Naime sud prvog stupnja nepravilno je primijenio odredbu Tbr. 8.1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje: OT) kada je po tom tarifnom broju tuženicima dosudio troškove sastava sveukupno 7 obrazložena podneska. Tuženicima je naime, sukladno Tbr. 8.1. OT, za sastav 4 obrazložena podneska valjalo, dosuditi trošak u iznosu od 36.000,00 kn, dok je za trošak sastava tri podneska, sukladno Tbr. 8.3. OT, tuženicima valjalo dosuditi trošak u iznosu od 2.700,00 kn. Kada se navedeni iznosi uvećaju za porez na dodanu vrijednost od 25%, proizlazi da troškovi sastav podnesaka iznose 48.375,00 kn, a ne 78.750,00 kn koliko je to utvrdio prvostupanjski sud.

25. Nadalje, tuženicima je neosnovano dosuđen trošak sudskih pristojbi na odgovor na tužbu jer su tuženici u odnosu na glavnu stvar u cijelosti uspjeli u sporu, pa pristojbena obveza na odgovor na tužbu nije nastala. Također, neosnovano je sud prvog stupnja tuženicima dosudio trošak sudske pristojbe na žalbu jer navedeni trošak tuženici nisu podmirili, a niti je sud prvog stupnja poduzeo radnje radi naplate iste. Sud prvog stupnja neosnovano je i na dosuđeni iznos troškova tuženicima dosudio zatezne kamate jer zatezne kamate na troškove postupka tuženici konačno postavljenim zahtjevom za naknadom troškova postupka (list 445 spisa) nisu zahtijevali tako da je u tom dijelu sud prvog stupnja prekoračio zahtjev. U odnosu na troškove zastupanja na ročištima odluka sud prvog stupnja je pravilna tako da je u tom dijelu žalba tužitelja neosnovana.

26. Troškovi tuženika iznose dakle, 40.389,21 eura / 304.312,50 kuna, a ne 45.754,32 eura / 344.737,50 kuna kako je to utvrdio sud prvog stupnja, pa je odluka suda o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tužitelju temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP naloženo da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 40.389,21 eura / 304.312,50 kuna. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

27. U preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa valjalo je, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačiti presudu i u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog odbiti, a kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke ove presude. U odnosu na dosuđivanje tuženicima zateznih kamata na troškove postupka sud prvog stupnja je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.

12. ZPP, pa je u tom dijelu pobijanu presudu primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP valjalo ukinuti bez vraćanja na ponovno suđenje.

28. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je tuženik sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka čime je uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj, v.r.