REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 278/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B., OIB…, iz C., …, zastupane po punomoćniku R. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu J. i dr. iz N. G., protiv tuženice Z. …d.d., Z., OIB…, ..., Z., zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M., K. & partneri d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-295/2023-2 od 31. siječnja 2023. u dijelu kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Novoj Gradišci poslovni broj P-510/2021-17 od 13. listopada 2022., u sjednici održanoj 20. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 3210197822 sklopljenog 10. srpnja 2007. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 25.007,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, kao i odredba iz čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 355,82 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (toč. I. izreke). Nadalje je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici na ime stjecanja bez osnove po osnovi preplaćene glavnice zbog utjecaja ništetne valutne klauzule iznos od 33.051,77 kn/4.386,72 eur sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u izreci (toč. II. izreke) te je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da se naloži tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 9.223,00 kn/1.224,10 eur sa zakonskim zateznim kamatama, po osnovi preplaćenih kamata (toč. III. izreke). Ujedno je utvrđeno da je povučen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost redovne kamate u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. (toč. IV. izreke) te je naloženo tuženici da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.744,40 kn/ 1.160,58 eur sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate (toč. V. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u točki I. i II. izreke te u toč. V. izreke za iznos od 7.001,59 kn/929,27 eur sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama (toč. I. izreke). Nadalje je preinačena prvostupanjska presuda u toč V. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici daljnji parnični trošak u iznosu od 1.742,81 kn/231,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama, na način da je odbijena tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.742,81 kn/231,31 eur sa zakonskim zateznim kamatama (toč. II. izreke). Ujedno je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe (toč. II. izreke).

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd-2464/2023-2 od 5. rujna 2023. tuženici je dopušteno podnošenje revizije u ovom postupku protiv presude u odnosu na pravno pitanje:

„Ima li mjesta primjeni članka 502. c ZPP-a u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka donesenih u Kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stav je nacionalnog suda u Kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanja ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u Kolektivnom postupku nisu time bavili?“.

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv citirane odluke, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) u odnosu na pitanje radi kojeg je dopuštena. Predlaže ovom sudu zauzeti shvaćanje o postavljenom pitanju, odnosno dati potvrdan odgovor na postavljeno pitanje. Potražuje trošak revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je neosnovana.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice kao potrošača za utvrđenjem ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu vezanih za kamatu i valutnu te za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta temeljem utvrđenih ništetnih odredbi.

8. Iz nižestupanjskih presuda proizlazi da između stranka nije bilo sporno da se o odredbi čl. 2. Ugovora prema kojoj je redovna kamata stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s Odlukom banke, nije pojedinačno pregovaralo te da tuženica nije niti tvrdila da je tužiteljica mogla na nju utjecati, već je isključivo tvrdila da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali) te da su stoga bile tužiteljici razumljive. Nadalje nije bilo sporno da ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne.

8.1. Između stranaka je bilo sporno da li su ove promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništavim odredbama. Sporna je bila i visina zahtjeva, odnosno razlika između više naplaćene kamate u odnosu na kamatu utvrđenu predmetnim ugovorom i otplatnim planom, kao i razlike između tečaja CHF na dan isplate ugovora u odnosu na tečaj na dan pojedinog plaćanja.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima su u bitnom utvrđene slijedeće odlučne činjenice:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj:3210197822 od 10. srpnja 2007. za kupnju motornog vozila kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti od 25.007,92 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita te je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- da je temeljem ugovora o kreditu početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 5,20% godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 355,82 CHF a naknadno su se kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženice,

- da je uvidom u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i bankarstvo B. B. utvrđeno da preplata po osnovi promjene tečaja švicarskog franka prema kuni iznosi 33.051,77 kn/4.386,72 eur,

- da je u postupku tuženica predložila saslušanje tužiteljice kao stranke na okolnost informiranosti i postupanja tuženice u fazi pregovora, odnosno u svrhu dokazivanja kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije, prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora temeljem kojih je mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, a koji dokazni prijedlog je sud odbio kao nepotreban. 10. Prvostupanjski je sud na temelju utvrđenog činjeničnog utvrđenja, a polazeći od odredbe čl. čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu od 10. srpnja 2007. te činjenice da je od 7. kolovoza 2007. na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine". broj 97/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st.1. i čl. 84. ZZP/03 te nadalje polazeći i od toga kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženice nepoštene te da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, zaključio da je u takvoj situaciji (kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 10. srpnja 2007.) teret je dokaza u ovom pojedinačnom postupku na tuženici i to da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što ona u ovome postupku nije dokazala. Prvostupanjski je sud odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženice za saslušanjem tužiteljice kao stranke na okolnost informiranosti i postupanja tuženice u fazi pregovora, odnosno kako to tuženica navodi da se dokažu njezine tvrdnje kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije, prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora temeljem kojih je mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule, ujedno zaključivši da tuženica nije dokazala da je upozorila tužiteljicu na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasnila joj sve parametre o kojima ovisi njezina odluka-stabilnost valute, razliku između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, objasnila kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta i ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute. Slijedom navedenog utvrdio je ništetnost spornih odredbi i djelomično prihvatio, sukladno financijskom vještačenju, tužbeni zahtjev za isplatu, sve pozivom na odredbe čl. 1111. te čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

11. Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu glede glavne stvari prihvativši činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjskoga suda.

12. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

13. Revidentica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 502.c ZPP-a te navodi kako je odbijanjem prijedloga tuženice za saslušanjem tužiteljice kao stranke te pozivanjem na vezanost za utvrđenja iz kolektivnog postupka zapravo pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe čl. 502.c ZPP, s obzirom da je tuženica osporavala činjenično stanje koje je utvrđeno u kolektivnom postupku (obaviještenost potrošača o značenju i parametrima promjenjivosti) te je predlagala saslušanje tužiteljice upravo na sporne okolnosti. Ukazuje da je pravo tuženice, unatoč utvrđenjima iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa, dokazivati u individualnim parnicama da se konkretne činjenice parničnog postupka razlikuju od onih utvrđenih u kolektivnom sporu čime sadržajno upire i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZPP.

14. Članak 81. ZZP- a glasi:

(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14.1. Odredbom članka 502.c ZPP-a propisano je kako se u pojedinačnim parnicama tužitelji mogu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka kolektivne zaštite.

14.2. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

14.3. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''.

14.4. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

15. Shvaćanje je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema shvaćanju ovoga suda tuženica mogla tvrditi te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.).

15.1. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

16. Stoga odgovor na postavljeno pitanje u bitnom glasi: "Nema mjesta izravnoj primjeni čl. 502.c ZPP u pojedinačnim sudskim postupcima bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora.".

17. Međutim u ovom postupku, bitno je naglasiti da je tuženica predlagala saslušanje tužiteljice na okolnost njezine informiranosti pri sklapanju predmetnog ugovor o kreditu, kao i postupanja tuženika u fazi pregovaranja navodeći da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule jer su odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženica nije tvrdila da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica mogla na njih utjecati, odnosno nije tvrdila da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi na način da su joj te odredbe učinjene razumljivim i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu nego i suštinski kako pojam razumljivosti tumači sud Europske unije u predmetu C-186/16.

18. Polazeći od činjenice da tužiteljica svoj tužbeni zahtjev temelji upravo na tome da joj pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nisu pojašnjenje moguće posljedice ugovorenih odredbi te činjenice da tuženica u postupku nije niti tvrdila da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo te da je tužiteljica mogla na njih utjecati, odnosno nije tvrdila da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi na način da su joj te odredbe učinjene suštinski razumljivim, odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem tužiteljice kao nepotrebnim po ocjeni ovoga suda nije povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, pogotovo uzevši u obzir okolnost na koju je naveden dokazni prijedlog predložen (da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule).

18.1.Stoga, iako je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a koja okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku, tuženici je u ovom postupku omogućeno dokazivanje, ali ona na tu okolnost osim saslušanja tužiteljice na okolnosti iz kojih se navedeno ni ne bi moglo zaključiti jer između ostalog upravo tužiteljica svoju tužbu temelji na suprotnim okolnostima, nije predložila niti jedan drugi dokaz.

19. Slijedom svega navedenoga, a obzirom da su nižestupanjski sudovi pošli od zaključka da utvrđenja iz odluka u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača ne predstavljaju neoborivu presumpciju te je tuženici bilo dopušteno dokazivati da je u sklapanju spornih odredbi ugovora prethodilo pojedinačno pregovaranje, ali kako je već rečeno tuženica nije niti tvrdila da su tužiteljici protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, odnosno da joj je te odredbe učinila razumljivima, već je tvrdila da ju je kao i općenito sve potrošače informirala te na tu okolnost predložila dokaz jedino saslušanjem tužiteljice koja svoj tužbeni zahtjev upravo temelji na suprotnim tvrdnjama, prema shvaćanju revizijskog suda, postupanjem nižestupanjskih sudova nije povrijeđeno pravo tuženice na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP. Posebno naglašavajući da je raspravno načelo vođenja parnice kao dominantno postupovno načelo, u kojem je glede iznošenja činjenica i predlaganje dokaza, ali i inicijative za izvođenje dokaza, odlučna uloga samih stranaka, nije ništa drugo nego preuzimanje odgovornosti i rizika za neizvođenje tog dokaza.

20. Slijedom navedenoga, unatoč datom odgovoru na u reviziji postavljeno pitanje, reviziju tuženice je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 20. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.