REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3098/2019-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić, u pravnoj stvari tužitelja AP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Silvija Gnjidić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Tehnika d.d., OIB 73037001250, iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 274, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž R-206/2019-2 od 21. ožujka 2019. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskoga radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-3798/2018-48 od 28. prosinca 2018., u sjednici održanoj 20. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki I. izreke utvrđeno da nije dopuštena Odluka o otkazu tužiteljeva Ugovora o radu broj 6694/2007 od 19. svibnja 2014. broj 741(3754)2014. Nadalje je u točki II. izreke naloženo tuženiku vratiti tužitelja na njegovo dosadašnje radno mjesto. Potom je u točki III. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju naknadu plaće u bruto iznosu od 259.398,24 kuna (34.428,06 €) sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako je to specificirano u ovoj točki izreke do isplate. U točki IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj tražio isplatu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržan u dosuđenom bruto iznosu od 259.398,24 kuna (34.428,06 €). Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki V. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 32.031,25 kuna (4.251,27 €) sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 28. prosinca 2012. do isplate, dok je dio zahtjeva za naknadom troškova postupka u iznosu od 63.281,25 kuna (8.398,86 €) odbijen kao neosnovan.

2. Drugostupanjskom je presudom u točki I. izreke djelomično odbijena kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I., II. i III. izreke. Nadalje je u točki II. izreke djelomično uvažena žalba tuženika i preinačena odluka o parničnom trošku (točka V. izreke prvostupanjske presude) tako što je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna (331,80 €) sa zateznim kamatama od 28. prosinca 2018. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u daljnjem iznosu od 29.531,25 kuna (3.919,470 €) odbijen kao neosnovan.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382.a stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) podnosi tuženik pobijajući je u dijelu u kojem nije uspio u postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se revizija prihvati preinačenjem pobijane presude i odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

4. Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika, ocijenio ju je neosnovanom te ju je predložio odbiti.

5. Revizija nije osnovana.

6. Odredba članka 392.a stavka 1. ZPP obvezuje revizijski sud pri odlučivanju o reviziji ispitati pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pa je u tim granicama pobijana presuda i ispitana.

7. Neutemeljeno tuženik ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP jer u primjeni odredbe članka 375. stavka 1. ZPP nije odlučno da drugostupanjski sud ocijeni sve žalbene navode, već samo one koji su od odlučnog značenja, a drugostupanjski je sud upravo tako i postupio jer je ocijenio sve žalbene navode koji su od utjecaja na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva vezanog uz utvrđenje nedopuštenosti odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu i uz posljedice takve odluke koje su obuhvaćene tužbenim zahtjevom. U takvim prilikama valja zaključiti da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

8. Predmet je (izravne) revizije zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopuštena tuženikova Odluka o otkazu broj 741 (3754)/2014 od 19. ožujka 2014. koja se odnosi na Ugovor o radu broj 6694/2007 zaključen između stranaka 19. svibnja 2007., zatim vraćanje na rad i isplata naknade plaće.

9. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tuženik Odlukom o otkazu Ugovora o radu broj 6694/2007 kojeg su stranke zaključile 19. ožujka 2007., a koju je Odluku o otkazu tuženik donio 19. svibnja 2014. pod brojem 741 (3754)/2014, otkazao tužitelju ugovor o radu zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga, s obrazloženjem da je prestala potreba za radom tužitelja kao radnika na radnom mjestu elektrometalskog radnika 6. grupe u odnosu na koje radno mjesto su stranke zaključile naprijed navedeni Ugovor o radu, a koje radno mjesto, sukladno tuženikovu Pravilniku o sistematizaciji radnih mjesta, obuhvaćaju poslove: električar kv, mehaničar kv, autolimar kv, strojobravar kv, strojobravar - monter kv, kovinotokar, glodač kv, autoelektirčar kv i autolakirer kv.

9.1. Tužitelj, međutim, od zasnivanja radnog odnosa kod tuženika na temelju navedenog Ugovora o radu, nije radio na radnom mjestu elektrometalskog radnika 6. grupe, već na radnom mjestu vozača viličara, kao i pomoćne poslove u skladištu, time da je nakon zaključenja Ugovora o radu stručno osposobljen za rukovanje i upravljanje viličarem te mu je tuženik omogućio rad na viličaru, koje je poslove obavljao i ranije u radnoj jedinici Mehanizacije, time da je zadržao plaću radnog mjesta elektrometalnog radnika 6. grupe.

9.2. Sudovi su na temelju naprijed navedenih činjenica zaključili da je u opisanim okolnostima kada je tužitelj cijelo vrijeme trajanja Ugovora o radu faktično obavljao poslove vozača viličara, kao i pomoćne poslove u skladištu, došlo do usmene izmjene sadržaja ugovora o radu između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca u pogledu naravi poslova koje tužitelj obavlja.

9.3. Osim toga, nižestupanjski su sudovi cijenili i da tuženik u Odluci o otkazu uopće nije obrazložio koji su to gospodarski, tehnički ili organizacijski razlozi doveli do toga da je prestala potreba za radom tužitelja kao radnika na radnom mjestu elektrometalskog radnika 6. grupe (sve da je i radio na tim poslovima), već je u razlozima paušalno navedeno da ne postoji mogućnost ni potreba da se uz dodatno obrazovanje odnosno osposobljavanje radnik zaposli na nekim drugim poslovima, da poslodavac nema potrebu za izvršiteljima na drugim radnim mjestima te da je stoga radnik postao višak što je motiv poslodavca za donošenje odluke o poslovno uvjetovanom otkazu, a navedeno je i da je pri odlučivanju o otkazu poslodavac imao u vidu svoje gospodarsko stanje i stvarno stanje na strani radnika (trajanje radnog odnosa kod poslodavca, dob radnika i druge okolnosti).

9.4. Stoga je u tim okolnostima ocijenjeno da tuženik nije mogao valjano otkazati tužitelju ugovor o radu za radno mjesto na kojem nije ni radio, već samo onaj na kojem je radio, pa je, čak i neovisno o drugim razlozima, nenovčani tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti, a novčani djelomično.

10. Neutemeljeno tuženik osporava pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova o usmenoj izmjeni ugovora o radu zaključenog između stranaka smatrajući da ugovor o radu beziznimno mora biti zaključen u pisanom obliku.

11. Odredbom je članka 12. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu, propisano da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku, ali u skladu sa stavkom 2. istog članka, propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. S druge strane, odredbom je članka 6. stavka 4. ZR propisano da se na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznoga prava.

11.1. Opći propis koji uređuje matično područje obveznog prava je Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, i 156/22 dalje: ZR) koji u vezi s oblikom ugovora, u odredbi članka 286. stavka 4. propisuje da su, i u slučajevima ako je zakonom propisan pisani oblik ugovora, pravovaljane i kasnije usmene pogodbe kojima se umanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane ako je poseban oblik propisan samo u interesu ugovornih strana. U konkretnom je slučaju upravo i došlo do olakšavanja izvršavanja radnih obveza tužitelja jer mu je tuženik omogućio rad na zadacima za koje je posebno osposobljen, i to uz zadržavanje veće plaće budući da je plaća viličara inače nešto niža od plaće elektrometalskog radnika 6. grupe.

12. U primjeni je naprijed navedenih zakonskih odredaba revizijski sud u većem broju svojih odluka, primjerice Revr 1052/2014-2 od 30. lipnja 2015 i Revr 231/2018-2 od 14. studenoga 2018., razvio stabilnu i ustaljenu praksu prema kojoj se bitni uglavak o nazivu i vrsti rada na koji se radnik zapošljava ili kratki opis poslova koji prema odredbi članka 13. stavka 1. točke 3. ZR mora sadržavati pisani ugovor o radu, može mijenjati suglasnom voljom poslodavca i radnika koja, suprotno revizijskim navodima, može biti očitovana usmeno ili konkludentim radnjama. Na tom pravnom shvaćanju revizijski sud i nadalje ustraje jer je ono u skladu s naprijed navedenim pravnim okvirom unutar kojeg je uređeno pitanje oblika ugovora o radu, kao i zbog toga što potrebe razvoja prava (zbog primjerice usklađenja sudske prakse sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova i slično) ne opravdavaju njegovo preispitivanje.

13. Stoga u činjeničnim okolnostima u kojima su stranke suglasnošću volja usmeno izmijenile sadržaj ugovora o radu u pogledu naravi poslova koje tužitelj obavlja, sudovi su djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo jer je odredbom članka 107. stavka 1. točke 1. ZR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, među ostalim, i u slučaju: ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

14. Kako je u konkretnom slučaju tuženik zbog poslovno uvjetovanih razloga, otkazao tužitelju predmetni ugovor o radu za obavljanje poslova radnog mjesta elektrometalskog radnika 6. grupe na kojem tužitelj nije ni bio zaposlen, to se ne može uzeti da je poslodavac imao opravdanog razloga za otkaz jer nije ni utvrđivao je li prestala potreba za njegovim radom na radnom mjestu na kojem je on radio čime nije zadovoljena temeljna pretpostavka za otkazivanje ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga u smislu odredbe članka 107. stavka 1. točke 1. ZR. Pravilnost primjene materijalnog prava kod prihvaćanja tužbenog zahtjeva iz navedenog razloga, ne ovisi o ostvarenju dodatnih kriterija odnosno obveza iz stavaka 2. do 4. članka 107. ZR zato što temeljni kriterij iz članka 107. stavka 1. točke 1. ZR vezan uz nepostojanje opravdanog razloga za ovu vrstu otkaza nije zadovoljen, pa ostali nisu ni odlučni jer izostanak kriterija iz točke 1. stavka 1. članka 107. ZR ima za posljedicu prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Utoliko ostali revizijski navodi koji se tiču tih daljnjih kriteriji kao neodlučni nisu ni razmatrani.

15. Na osnovi svega naprijed navedenog, valja zaključiti da ne postoje razlozi zbog koji je revizija podnesena slijedom čega je revizija tuženika obijena kao neosnovana na temelju odredbe članka 393. ZPP.

Zagreb, 20. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil