Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 16 Gž-266/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od Sanje Joka Umićević, predsjednice vijeća, mr.sc. Iris Gović Penić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. I. K. iz V. G., OIB:…, koju zastupaju punomoćnici Z. Š., T. Š. i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva Š. & Š. u Z., protiv tuženika S. o. d.d., Z., OIB:…, kojeg zastupaju punomoćnici D. G., Ć. S., I. Ć., I. M. i dr., odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p. u Z., radi isplate osigurane svote, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4914/04-100 od 17. ožujka 2015., u sjednici vijeća održanoj dana 20. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4914/04-100 od 17. ožujka 2015. u točki I izreke u dijelu kojim je tužiteljici priznato po osnovi troška postupka iznos od 165,90 eura sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2015. do isplate i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljce za naknadu troška postupka za iznos od 165,90 eura sa zateznim kamatama od 17. ožujka 2015. do isplate.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4914/04-100 od 17. ožujka 2015. u preostalom dijelu iz točke I izreke.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I/ Nalaže se tuženiku S. o. d.d., isplatiti tužiteljici T. I. K.iznos od 7.362,60 EUR (14.400,00 DEM) u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu DEM na dan 29. listopada 1999. godine, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 1999. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj u čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, kao i naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 29.430,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 17. ožujka 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 7.362,60 EUR (14.400,00 DEM) u kunskoj protuvrijednosti, za razdoblje od 9. lipnja 1999. godine do 7. studenog 1999. godine.”

2. Protiv ove presude u dijelu kojim nije uspio u sporu (točka I izreke) žalbu je izjavio tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je osnovana samo u dijelu odluke o troškovima postupka.

4. Ispitujući prvostupanjsku odluku, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku - dalje u tekstu ZPP (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP kao niti one koje se ističu u žalbi.

5. Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te je samo u dijelu odluke o troškovima postupka pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. Tužiteljica u tužbi podnesenoj dana 12. travnja 1999. i tijekom postupka navodi da je dana 9. lipnja 1998. stradala u prometnoj nezgodi koja se (prema uz tužbu priloženom zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka) dogodila u Z.. Navodi da je u vrijeme predmetne prometne nezgode kod tuženika bila osigurana Policom za pojedinačno osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja broj 010000061 za slučaj trajnog invaliditeta (do iznosa osigurane svote od 160.000,00 DEM). Ističe da su ozljede koje je zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi kod nje uzrokovale nastanak trajnog invaliditeta u omjeru od najmanje 9%. Tijekom postupka ističe da je tuženik mogao utvrditi opseg i visinu svoje obveze godinu dana nakon nastanka predmetne prometne nezgode, odnosno dana 9. lipnja 1999. Stoga konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 21. listopada 2004. potražuje isplatu razmjernog dijela osigurane svote u iznosu od 14.400,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 9. lipnja 1999. zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 17. lipnja 1999. pa do isplate, sve uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

7. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak predmetne prometne nezgode, kao i pasivnu legitimaciju, odnosno priznaje nespornim da je u vrijeme predmetne prometne nezgode između stranaka bio zaključen Ugovor o osiguranju-Polica broj … Međutim, osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, navodeći da ozljede koje je tužiteljica zadobila u predmetnoj nezgodi nisu kod tužiteljice uzrokovale trajni invaliditet, u smislu odredbi Općih uvjeta i Tablice invaliditeta tuženice iz 1997., koje su sastavni dio ugovora o osiguranju.

Naknadno tijekom postupka na ročištu od 17. ožujka 2006. ističe da je tužiteljica potpisala ponudu (učinjenu tuženiku kao osiguratelju) za pojedinačno osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja te da je prema istoj bila u obvezi tuženiku platiti premiju osiguranja u ukupnom iznosu od 552,70 DEM, za koju tuženik ističe da tužiteljica nikada nije platila te uz navedenu činjenicu ističe da tužiteljica kao ugovaratelj nije potpisala policu niti listu pokrića, slijedom čega tuženik smatra da između stranaka nije sklopljen Ugovor o osiguranju broj …, odnosno da nije pasivno legitimiran u ovom sporu.

Također, osporava postojanje uzročne veze između ozljeda opisanih u medicinskoj dokumentaciji i predmetnog štetnog događaja te osporava autentičnost i vjerodostojnost u spisu priložene medicinske dokumentacije, a naknadno tijekom postupka osporava i sam nastanak predmetne prometne nezgode odnosno ističe da je "ista fingirana" te da su sudionici sporne prometne nezgode, odnosno vozači vozila koja su sudjelovala u istoj vozila postavili u sudarni položaj.

8. Iz priloženog Zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka od 10. lipnja 1998. proizlazi da je isti po provedenom očevidu od strane nadležnih policijskih službenika PU Z., Postaje prometne policije, u svezi predmetne prometne nezgode od 9. lipnja 1998., nadležnom Prekršajnom sudu u Zagrebu podnesen protiv D. E. A. K., vozača teretnog vozila inozemnih reg. oznaka WU-… (D), jer da je isti krećući se kolnikom … ulice, od istoka u smjeru zapada, dolaskom do ispred 1. nadvožnjaka M., odnosno do suženja kolnika Jakuševačke ulice sa desne strane, uslijed neprilagođene brzine kretanja u kočenju, prednjim dijelom naletio na zadnji lijevi dio osobnog automobila ZG …, kojim je upravljao D. K., a koji se kretao u istom smjeru ispred te je u trenutku nezgode bio zaustavljen zbog propuštanja vozila iz suprotnog smjera; da je od tog naleta navedeno osobno vozilo odbačeno prednjim dijelom u smjeru juga na južnu polovinu kolnika … ulice, gdje je prednjim lijevim dijelom naletjelo na potporni zid 1. nadvožnjaka M., a na desni bočni dio istog vozila je naletjelo prednjim desnim dijelom osobno vozilo reg. oznaka PU …, kojim je upravljao I. B., a koje je u trenutku nezgode zadržavalo smjer kretanja za ravno; da je u Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka navedeno da su u opisanoj prometnoj nezgodi tjelesne ozljede zadobili, između ostalih, vozač osobnog automobila ZG 999-VD, Davor Komparić i putnica u istom osobnom vozilu T. I. K. (ovdje tužiteljica), kao i da je istima liječnička pomoć pružena odmah nakon nezgode u Bolnici "S. m.".

9. S obzirom na navedeno pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da se predmetna prometna nezgoda dogodila upravo na način opisan u citiranom Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, dok s druge strane iz postupka ne proizlazii činjenica da bi štetni događaj bio "fingiran".

Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu priznao nastanak štetnog događaja, a ovaj sud primjenom čl. 221. st. 2. ZPP-a ocenjuje da treba uzeti za priznatu činjenicu nastanka štetnog događaja. Ovo iz razloga što okolnost da su neke druge osobe sudjelovale u fingiranju nekih drugih prometnih nezgoda ne dovodi do sumnje da je i tužiteljičina prometna nezgoda "fingirana".

Sama činjenica da su to radile druge osobe ne može dovesti u sumnju tvrdnje tužiteljice, a bez da postoji neki konkretni razlog koji bi dovelo u pitanje točnost tužiteljičinih navoda koje je tuženik smatrao nespornim od početka postupka (1999.) pa sve do 2010.

Zbog navedenog tužiteljica u ovom postupku, a pored činejnice da to u konačnici nije predlagala, nije trebala biti saslušana.

U priilog prethodno izloženom pravnom shvaćanju ide i činjenica da je svjedok liječnik Ž. L. potvrdio vjerodostojnost sve medicinske dokumentacije i pregled tužiteljice u svojoj ordinaciji, dok se iz iskaza svjedoka liječnika M. C. i Z. V. ne može zaključiti da tužiteljica ne bi bila kod njih na pregledima i terapiji.

10. Osim toga, tuženik nakon što je pozvan raspravnim rješenjem od 24. rujna 2013. da dostavi relevantnu tehničku dokumentaciju potrebnu za provođenje prometnog vještačenja istu nije dostavio, pa pravilno prvostupanjski sud nije proveo taj i ostale dokaze na okolnost nastanka predmetne prometne nezgode.

10.1. Zapravo, ova okolnost nedostavljanja dokumentacije ili stavljanja prijedloga kako da se ista pribavi dodatno ukazuje na opravdanost ocjene da se činjenica nastanka prometne nezgode uzme kao priznata, a kako je to navedeno u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude.

11. Iz priložene Police osiguranja broj 010000061 od 25. svibnja 1998., proizlazi da je ista izdana tužiteljici kao ugovaratelju osiguranja, povodom njezine prethodne ponude broj 223385 (za koju među strankama nije sporno da je tužiteljica učinila tuženiku kao osiguratelju) za sklapanje Ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja; da je prema istoj ugovoreno osiguranje od posljedica nesretnog slučaja za razdoblje od 16. svibnja 1998. do 16. svibnja 1999.; da je za slučaj trajne invalidnosti kao ugovorena svota osiguranja naveden iznos od 160.000,00 DEM, kao i da je ugovoreno plaćanje premije osiguranja za cjelokupno razdoblje u iznosu od 552,70 DEM u 12 mjesečnih rata od po 46,05 DEM, s dospijećem prve rate dana 15. svibnja 1998.

12. S obzirom na prethodno navedeno, pravilno sud prvog stupnja primjenom čl. 901. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, dalje: ZOO) utvrđuje da je između stranaka sklopljena polica osiguranja.

Naime, prema čl. 901. ZOO-a ugovor o osiguranju sklopljen je kada ugovaratelji potpišu policu osiguranja ili listu pokrića, time da pismena ponuda osiguratelju za sklapanje ugovora o osiguranju vezuje ponudioca, ako on nije odredio kraći rok, za vrijeme od 8 dana od dana kada je ponuda prispjela osiguratelju, a ako je potreban liječnički pregled, onda za vrijeme od 30 dana (st. 1. i 2.). Prema st. 3. i 4. čl. 901. ZOO-a propisano je da ako osiguratelj u tom roku ne odbije ponudu koja ne odstupa od uvjeta pod kojima on vrši predloženo osiguranje, smatrat će se da je prihvatio ponudu i da je ugovor sklopljen te se u tom slučaju ugovor smatra sklopljenim kada je ponuda prispjela osiguratelju.

Kako je predmetna Polica broj … izdana dana 25. svibnja 1998., po dospijeću prve rate ugovorene premije osiguranja te temeljem prethodno po tužiteljici podnesene ponude tuženiku kao osiguratelju, a pritom tuženik nije dokazao da bi u roku iz čl. 901. st. 4. ZOO-a odbio ponudu tužiteljice za sklapanje ugovora o osiguranju, to pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se u konkretnom slučaju ima smatrati da je predmetni Ugovor o osiguranju broj … između stranaka sklopljen u smislu čl. 901. st. 4. ZOO-a, neovisno o tome što naknadno izdana Polica nije potpisana po tužiteljici.

13. Isto tako, pravilno sud prvog stupnja smatra da je za prestanak ugovora o osiguranju kao posljedicu neplaćanja dospjele premije potrebno kumulativno ispunjenje pretpostavki potpisanih odredbama čl. 913. st. 3. ZOO-a, odnosno da je osiguraniku uručeno preporučeno pismo osiguratelja s obaviješću o dospjelosti premije.

Budući da tuženik tijekom postupka u tom pravcu nije dostavio nikakve dokaze, to pravilno sud prvog stupnja smatra da da je u vrijeme nastanka predmetnog osiguranog slučaja (predmetne prometne nezgode od 9. lipnja 1998.) predmetni Ugovor o osiguranju broj … bio na snazi, slijedom čega se po tuženiku istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije ukazuje neosnovanim.

Dakle, pravilno sud prvog stupnja nije po prijedlogu tuženika provodio financijsko vještačenje pregledom poslovnih knjiga tuženika radi utvrđivanja činjenice je li premija po predmetnom Ugovoru o osiguranju plaćena.

14. Zbog navedenoga je pravno neodlučno to što tužiteljica prilikom prijave nesretnog slučaja nije dostavila dokaz o uplaćenoj premiji jer valjanost police i odgovornost tuženika o toj uplati ne ovisi. O dokazivanju uplate, naime, ne ovisi ostvarivanje prava iz osiguranja. Ona ovise o tome je li polica sklopljena ili ne, a utvrđeno je da je sklopljena i da nije prestala u vrijeme štetnog događaja.

15. Iz pisanog nalaza i mišljenja liječnika vještaka specijalista ortopedije dr. Jakše Roje od 27. rujna 1999. u bitnom proizlazi da je tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila sljedeće ozljede: udarne ozljede i natučenja glave s podljevima krvi, potres mozga, trzajnu ozljedu vratne kralježnice s nategnućem mišićem vrata, uganuće desnog ramena, udarne ozljede i uganuće desnog koljena s oštećenjem unutarnje pobočne sveze. Liječenje je provedeno u kirurškoj klinici bolnice "S. m." u Z., gdje je obavljeno RTG snimanje, imobilizacija vrata i desnog koljena tutor longetom te ordinirana simptomatska medicinska terapija. Prilikom pregleda tužiteljice, vještak nalazi da je kod tužiteljice izražena hipotrofija i hipotonija mišića desnog bedra, palpatorna bol duž unutarnje pobočne sveze, punctum maximum na hvatištu za femur te izražena anteromedijalna nestabilonost uz med. otvaranje za 5 mm. Mišljenja da je kod tužiteljice zaostao invaliditet prema toč. 184 Tablica invaliditeta od 4%.

Očitujući se na prigovore tuženika, koji je podnesku od 27. listopada 1999. prigovorio ocjeni trajnog invaliditeta u bitnom ističući da se u konkretnom slučaju (prema ocjeni njegovog liječnika cenzora) radi o lakoj ozljedi koljena koja nije ostavila trajni invaliditet prema Tablicama invaliditeta, vještak ortoped dr. J. R. prilikom saslušanja na ročištu od 2. ožujka 2001. navodi da je nakon pregleda desnog koljena tužiteljice koje je bilo ozlijeđeno u štetnom događaju utvrdio da postoji tzv. anteromedijalno nestabilnost desnog koljena koja je posljedica ozljede unutarnje pobočne sveze, pojašnjavajući da navodi iz njegovog pisanog nalaza a postoji tzv. medijalno otvaranje predstavlja znak oštećenja unutarnje pobočne sveze. Pritom ističe da cenzor tuženika nije niti mogao utvrditi slabo stanje desnog koljena jer nije pregledao tužiteljicu. Ističe da je njegovom pisanom nalazu jasno napisano da postoji tzv. medijalno otvaranje za 5 mm i anteromedijalna nestabilnost, za koju promjenu ističe da je nastala uslijed ozljede ligamenata, a na zdravom koljenu takvih patoloških promjena nema. Prema tome ističe da je izvršeno mjerenje razlika između zdravog i bolesnog koljena. Pojašnjava da je ozljede koje je tužiteljica zadobila morala liječiti godinu dana, odnosno nakon godinu dana od štetnog događaja stanje tužiteljice se stabiliziralo u zdravstvenom smislu do te mjere da se ono moglo smatrati konačnim, dakle, navodi da se godinu dana nakon štetnog događaja mogla utvrditi stvarna zdravstvenu štetu koja je nastala posljedicom iste.

Nalaz i mišljenje liječnika vještaka ortopeda dr. J. R. u bitnom potvrđuju i rezultati naknadno provedenog medicinskog vještačenja po liječniku vještaku specijalistu kirurgije i traumatologije dr. T. T., koji u svom pisanom nalazu i mišljenju od 7. svibnja 2001. u bitnom navodi da je s obzirom na mehanizam nastanka (dinamiku predmetne prometne nezgode opisane u Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka) tužiteljica mogla zadobiti u pisanom nalazu opisane ozljede (koje u svom nalazu navodi i vještak dr. R.). Prilikom pregleda tužiteljice vještak nalazi da je desno koljeno prazno, pri pasivnim pokretima lagano bolno, uz krepitacije. Bol signalizira u području medijalnog kolateralnog ligamenta. Testovi prednje i stražnje ladice su uredni tj. ukriženi ligamenti su čitavi. Postoji anteromedijalni insabilitet za oko 0,5 cm u odnosu na zdravu lijevu stranu, kao posljedica ozljede medijalnog kolateralnog ligamenta. Testovi ozljede meniska su negativni. Maksimalna fleksija je moguća do 1400, a extenzija do 1800. Lijevo koljeno je prazno, stabilno, punog opsega pokreta. Komparacijom desnog ozlijeđenog koljena sa zdravim lijevim vještak je ustanovio anteromedijalni instabilitet, kao posljedicu ozljede medijalnog kolateralnog ligamnta desnog koljena. Stoga u skladu s Toč. 184 Tablica invaliditeta ocjenjuje invaliditet tužiteljice s 4%. Prilikom saslušanja na ročištu od 25. listopada 2001. vještak dr. T. T. dopunio je pisani nalaz i mišljenje navodeći da je zdravstveno stanje tužiteljice stabilizirano godinu dana nakon ozljeđivanja u predmetnoj prometnoj nezgodi, odnosno početkom lipnja 1999., kada je tuženik mogao utvrditi opseg svoje obveze.

Očitujući se na ponovljene prigovore tuženika, prilikom saslušanja na ročištu od 4. listopada 2012. liječnici vještaci dr. J. R. i dr. T. T. u bitnom suglasno navode navode da su svoje nalaze i mišljenja dali temeljem uvida u medicinsku dokumentaciju priloženu u spisu, izjava tužiteljice pri pregledu kao i na temelju učinjenih nalaza kliničkog pregleda tužiteljice, koji je od strane vještaka dr. J. R. učinjen tijekom rujna 1999. u ordinaciji liječnika vještaka pok. dr. Ivana Košuljandića), a od strane vještaka dr. T. T. između 20. i 30. travnja 2001. (u prostorijama bolnice u kojoj je zaposlen). Obrazlažu da su ocjenu invaliditeta od 4 % donijeli smo zbog kliničke slike koja je opisana u nalazima kirurga te pregleda tužiteljice pri kojem su našli instabilitet desnog koljena, kao posljedicu ozljede unutarnje uzdužne sveze. Nadalje ukazuju kao dokaz ozljede kapsule zgloba da je u kirurškom nalazu opisano odstranjenje krvavog sadržaja iz koljenog zgloba. Obrazlažući svoju ocjenu zbog čega smatraju da se u konkretnom slučaju radi o najvećem mogućem stupnju rasklimanosti koljena koje opravdava ocjenu o maksimalnom stupnju invaliditeta prema tablicama, vještaci dr. R. i dr. T. navode da su ocjenu dali upravo sukladno odredbama tablica tuženika, koje niti posebno ne reguliraju stupnjeve oštećenja, a smatraju da u konkretnom slučaju posljedice opravdavaju danu ocjenu od 4% invaliditeta (toč. 184 tablica). Navode da bi maksimalni instabilitet koljena nakon ozljede kapsule i kolateralnog medijalnog ligamenta iznosio do 10 mm, a minimalni 2- 3 mm, time da ističu da prilikom ocjene stupnja invaliditeta nisu uzeli u obzir samo stupanj instabiliteta u milimetrima, a što nije niti razgraničeno niti u odredbi toč. 184 Tablica, kao i da smatraju da u u konkretnom slučaju klinički nalaz opravdava danu ocjenu. Kod tužiteljice je došlo do ozljede kapsule i ligamentarnog aparata, a navedeno je utvrđeno temeljem kliničkog pregleda koje su vještaci i učinili, te pregleda kirurga neposredno nakon ozljeđivanja i tijekom liječenja. Navedeno nije verificirano pretragom CT ili NMR. Napominju da se RTG ne mogu verificirati ozljede mekih tkiva, ligamenata, kapsule i sl. Iz priložene med. dokumentacije ne nalazimo podataka da je tužiteljica upućena na dodatnu obradu zbog ozljede koljena, odnosno obavljanje navedenih pretraga. Pritom u odnosu na pitanje tuženika o tome da li je ozljeda koljena tužiteljice u konkretnom slučaju predstavljala prema pravilima medicinske struke indikaciju da se tužiteljica uputi na daljnju dijagnostičku obradu, odgovaraju da nije, budući se radi o lakšoj ozljedi ligamenata, a pretrage toga tipa su izuzetno skupe te je CT obrada i štetna, pa stoga ističu da nije niti uobičajeno u kliničkoj praksi da se svaka ozljeda objektivizira navedenim pretragama.

Iz pisanog nalaza liječnika vještaka specijalista oftalmologa dr. A. F. od 8. srpnja 2000. proizlazi da navedeni vještak temeljem u spisu priložene medicinske dokumentacije i pregleda tužiteljice kod tužiteljice nalazi prisutnu slabost prilagodbe vida, naročito kod rada na blizinu, za koju nalazi da je u uzročnoj vezi sa ozljedama zadobivenim u predmetnoj prometnoj nezgodi, odnosno da je nastupila kao posljedica pretrpljenog potresa mozga i trzajne ozljede vratne kralježnice. Mišljenja je da je kod tužiteljice zaostao trajni invaliditet od 5% sukladno Toč. 17 Tablica invaliditeta tuženika.

Očitujući se na prigovore tuženika na ocjenu danu u njegovom pisanom nalazu i mišljenju vještak oftalmolog dr. A. F. prilikom saslušanja na glavnoj raspravi navodi da je u nalazu i mišljenju citirao svu relevantnu medicinsku dokumentaciju s oftalmološkog motrišta i naveo da je tužiteljica u štetnom događaju 9. lipnja 1998. godine uz ostale ozljede pretrpjela i potres mozga i trzajnu ozljedu vratne kralježnice. Baš u vezi s tim ozljedama dolazi do tipičnih smetnji i akomodacije i adaptacije vida koje direktno potpadaju po točki 17 tablica tuženika. Naglašava da se ovakvo stanje kod oštećenog smije dijagnosticirati ako prođe najmanje 12 mjeseci od štetnog događaja što je i bilo jer se štetni događaj dogodio 9. lipnja 1998. godine, a vještak je izvršio klinički ekspertizu 4. srpnja 2000. Ističe da je prilikom davanja ocjene invaliditeta temeljem toč. 17 Tablica invaliditeta od 5% (kao što je citirano u nalazu od 4. srpnja 2000. godine) uzeo u obzir ispitivanja vidnog polja po Goldmanu koja su vršena mjesec dana nakon štetnog događaja, četiri mjeseca nakon štetnog događaja i devet mjeseci nakon štetnog događaja.

Nalaz i mišljenje liječnika vještaka oftalmologa dr. A. F. u bitnom potvrđuju i rezultati naknadno provedenog medicinskog vještačenja po drugom liječniku vještaku specijalistu oftalmologije dr. M. Đ., iz čijeg pisanog nalaza i mišljenja od 27. svibnja 2005. u bitnom proizlazi da navedena vještakinja prilikom obavljenog kliničkog pregleda tužiteljice nalazi sljedeće: vid desnog oka: 1,0 + ne prima, vid lijevog oka: 1,0+ne prima, očni tlak: obostrano uredan (12mm Hg), Jager 1 čita bez korekcije, ali joj počnu titrati slova nakon 2 minute, pokretljivost očnih jabučica uredna, nalaz na očnoj pozadini uredan. Na temelju pregleda tužiteljice i priložene medicinske dokumentacije vještak dr. M. Đ. nalazi da je u štetnom događaju zadobivena trzajna ozljeda vratne kralježnice ostavila posljedice i na organ vida. Kao neposredna posljedica tih ozljeda došlo je do slabosti prilagodbe vida i prilagodbe na neko zablještenje. Budući je od nastanka štetnog događaja do izrade nalaza i mišljenja prošlo oko 7 godina, opisane posljedice na očima treba smatrati trajnima. Zbog trajnih posljedica na organ vida,mišljenja je da je kod tužiteljice zaostao invaliditet prema toč. 17. Tablica invaliditeta tuženika od 5% prema, koji postotak invaliditeta, budući se radi o organu osjetila sa specifičnim funkcijama, treba pribrojiti ocjeni invaliditeta vještaka traumatologa.

Očitujući se na prigovore tuženika iz podneska od 14. rujna 2005., prilikom saslušanja na glavnoj raspravi vještak dr. M. Đ. otklanja njegov prigovor u pravcu da je vještvo dana na temelju subjektivnog mišljenja tužiteljice te ističe da je isto sačinila na osnovu medicinske dokumentacije koja se odnosi na tri patološka vidna polja na osnovu funkcionalnih snimaka vratne kralježnice te na osnovu kolordoplera vertebrobazilarnih arterija čiji patološki nalazi utječu na smetnje adaptacije na promjenu zablještenja te smetnje akomodacije koje je utvrdila kliničkom pregledom tužiteljice. Tužiteljica zbog svoje životne dobi ne treba naočale za čitanje, ali ima smetnje kod rada na blizinu što se manifestira zamorom nakon kraćeg rada na blizinu što sam utvrdila kliničkim pregledom. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu načina utvrđivanja invaliditeta po toč. 17 Tablica, a to je nepotpuna unutarnja oftalmoplegija, navodi sljedeće: tužiteljica ima subjektivne smetnje koje je vještak dr. M. Đ. potvrdila prilikom pregleda tužiteljice, a to su smetnje kod rada na blizinu. Ističe da u oftalmološkom pregledu ima puno funkcija na koje tužiteljica subjektivno daje odgovore, a to je oštrina vida na daljinu i na blizinu, ispitivanje polarnog vida, ispitivanja binokularnog vida, ispitivanje akomodacije i adaptacije. Međutim, ističe da u oftalmologiji također postoje načini na koji se može provjeriti da li pacijent simulira smetnje u vidu. Nadalje ističe da je objektivno utvrdila činjenicu da tužiteljici pred očima titraju slova i da joj se kod rada na blizinu muti vid pomoću Jaegerovih optotipa, odnosno pomoću posebnih tablica. Također, ističe da je njezin nalaz potkrijepljen i rezultatima ispitivanja vidnog polja kod tužiteljice. U pogledu prigovora tuženika da se ispitivanjem vidnog polja po Goldmanu ne može temeljiti ocjena invaliditeta za unutarnju oftalmoplegiju navodi da se radi o standardiziranoj metodi, koja je potvrdila oštećenje vidne funkcije kod tužiteljice, a zaključak o nastupanju invaliditeta zbog unutarnje oftalmoplegije donijela je na temelju pregleda tužiteljice i korištenjem Jaegerovih optotipa, primjenom koje metode se mogu pouzdano isključiti eventualne simulacije prilikom pregleda, odnosno subjektivni moment. Navodi da ne postoje uređaji tzv. akomodatometri, međutim, takvih uređaja nema u RH, a potrebno je istaknuti da se i ovdje radi o sličnoj metodi kao i korištenjem Jaegerovih optotipa.

16. Sud prvog stupnja pravilno je prihvatio nalaze i mišljenja liječnika vještaka ortopeda i kirurga-traumatloga dr. J. R., dr. T. T. i vještaka oftalmologa dr. M. Đ. (kojim je u bitnom potvrđen raniji nalaz i mišljenje vještaka oftalmologa pok. dr. A. F.), budući da su isti dani jasno, logično i obrazloženo na temelju relevantne medicinske dokumentacije koja prileži spisu i na temelju po vještacima obavljenog kliničkog pregleda tužiteljice te u skladu s pravilima struke te su vještaci ortoped i kirurg- traumatolog dr. J. R. i dr. T. T. prilikom zajedničkog konačnog usmenog očitovanja na ročištu od 4. listopada 2012. te vještak oftalmolog dr. M. Đ. prilikom usmenog očitovanja na ranijem ročištu od 17. ožujka 2006.) argumentirano odgovorili na prigovore tuženike te otklonili sve eventualne nejasnoće glede danih nalaza i mišljenja.

16.1. Stoga pravilno sud prvog stupnja nije obnavljao tijekom postupka provedena medicinska vještačenja po zdravstvenoj ustanovi te nije prihvatio u tom pravcu istaknuti prijedlog tuženika.

To tim više što se u potvrdi ovlaštenog liječnika tužiteljice od 4. prosinca 2001. navodi da tužiteljica nikada prije ili poslije ozljeđivanja u predmetnog prometnoj nezgodi nije zadobila slične ozljede (koje je zadobila u predmetnoj prometnoj nezgodi)

Dakle, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio postojanje uzročno-posljedične veze između ozljeđivanja u štetnom događaju i opisanih zaostalih posljedica kod tužiteljice.

16.2. Pravilno sud prvog stupnja nije po prijedlogu tuženika imajući u vidu odredbe čl. 25. Zakona o zaštiti prava pacijenata (Narodne novine br. 169/04) i odredbe čl. 21. Zakona o liječništvu (Narodne novine br. 121/03). kao i ono što je navedeno u točki 13.1. obrazloženja ove drugostupanjske presude, pribavljao osobni zdravstveni karton tužiteljice te je pravilno u pogledu po tuženiku osporene vjerodostojnosti i istinitosti u spisu priložene medicinske dokumentacije zaključio da se na temelju iskaza tijekom postupka saslušanih svjedoka dr. Ž. L., M. C. i Z. V. može utvrditi autentičnost medicinske dokumentacije koju su navedeni svjedoci u svezi liječenja tužiteljice sastavili, a koja je priložena spisu predmeta.

Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi u medicinskoj dokumentaciji bile neistinito utvrđene činjenice ili da bi ista bila sastavljena kao posljedica eventualnih nezakonitih radnji liječnika koji su istu potpisali, odnosno kod kojih se tužiteljica liječila u svezi ozljeda zadobivenih u predmetnoj prometnoj nezgodi.

17. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da je na temelju prihvaćenih nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da je kod tužiteljice prema prema odredbi toč. 184. Tablica invaliditeta tuženika zaostao trajni invaliditet u omjeru od 4% te prema toč. 17. Tablica invaliditeta trajni invaliditet u omjeru od 5%, odnosno ukupno 9%, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici priznao pravo na isplatu razmjernog dijela osigurane svote po predmetnoj polici broj 010000061, odnosno po polici broj 010000061 s obzirom na osiguranu svotu u iznosu od 160.000,00 DEM u iznosu od 14.400,00 DEM.

17.1. Kako je navedena valuta od 1. ožujka 2002. prestala postojati te je zamijenjena valutom eur po fiksnom konverzijskom tečaju 1 eur = 1,95583 DEM, to je tuženik sukladno odredbama čl. 13. Općih uvjeta za osiguranje osoba od posljedica nesretnog slučaja (nezgode), koji su sastavni dio predmetne Police, dužan tužiteljici isplatiti iznos od 7.362,60 eura u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu DEM na dan 29. listopada 1999., zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. studenog 1999. pa do isplate.

18. Kako je tužiteljica uz podnesak od 28. lipnja 1999. dostavila cjelokupnu medicinsku dokumentaciju, a koji je podnesak dostavljen tuženiku na ročištu od 29. listopada 1999., pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik tek navedenog dana, odnosno 29. listopada 1999., mogao pouzdano utvrditi postojanje i visinu obveze u smislu čl. 13. st. 1. Općih uvjeta, a protekom roka od 8 dana (dana 7. studenog 1999.) je dospio u zakašnjenje s izvršenjem svoje obveze u smislu odredbi čl. 13. st. 1. toč. 1. Općih uvjeta i čl. 919. st. 1. i 2. ZOO-a.

19. U odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da je obveza tuženika bila da isplati kunsku protovrijednost deviznog iznosa, pa je pravilno sud prvog stupnja tužiteljici od dospijeća dosudio zateznu kamatu, a ne kamatu za devize po viđenju.

20. No, žalba tuženika djelomično je osnovana u dijelu odluke o parničnom trošku.

20.1. Prije svega treba navesti da s obzirom da tuženik nije uspio u sporu, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a tuženiku ne pripada pravo na naknadu troška sudskih pristojbi na žalbu kao i trošak vještačenja.

20.2. No, tuženik žalbom pravilno osporava pravo tužiteljice na naknadu troška sastava 5 podnesaka umjesto 4.

Naime, sud prvog stupnja pogrešno je tužiteljici priznao pravo na sastav jednog obrazloženog podneska kako to navodi tuženik u žalbi.

20.3. Naime, prema tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika tužiteljica ima pravo na najviše 4 takva podneska.

21. Zbog svega navedenoga, prvostupanjska je presuda preinačena u dijelu kojim je tužiteljici priznat trošak sastava jednog podneska na način da je ovaj sud odbio kao neosnovan zahtjev tužiteljice za sastav jednog podneska za koji joj je priznato 1.000,00 kn uvećano za PDV iod 25%, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika kao neosnovana odbijena i prvostupanjska je presuda u prostalom dijelu potvrđena. sve to primjenom čl. 368. I 373. ZPP-a.

22. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe odbijen je primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a jer onaj dio žalbe s kojim je tuženik uspio je razmjerno neznatni dio, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

U Zagrebu, 20. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević, v.r.