REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 417/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. d.o.o. T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u V., protiv tuženika J. I. iz M., OIB: ..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K., H. i V. j.t.d. iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci br. Gž-595/22-2 od 25. travnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu br. Povrv- 90/18-18 od 12. lipnja 2019., u sjednici održanoj 20. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvoga stupnja djelomično je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika L. M. iz V. br. Ovrv-301/18 od 12. veljače 2018. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 461,31 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci presude, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (toč. I.). Djelomično je ukinut platni nalog naveden u toč. I. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku plati iznos od 153,77 kn sa zateznom kamatom tekućom od 8. veljače 2017. do isplate (toč. II.). Tuženik je obvezan tužitelju naknaditi troškove postupka u iznosu od 622,50 kn, sa zateznom kamatom tekućom od 12. lipnja 2019. do isplate (toč. III.).
2. Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u toč. I. i III. na način da je odbijen zahtjev tužitelja u cijelosti, te je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi troškove prvostupanjskog postupka u iznosu od 625,00 kn (toč. I.). Ujedno je tužitelj obvezan tuženiku naknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 575,00 kn (toč. II.).
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd-3514/22-2 od 20. rujna 2022. tužitelju je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude radi sljedećeg pravnog pitanja:
„Smije li trgovačko društvo kao davatelj javne usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada (ovdje tužitelj), pri obračunavanju troškova gospodarenja otpadom za razdoblje od dana stupanja na snagu Zakona o održivom gospodarenju otpadom (NN br. 94/13, dalje u tekstu: “ZGO“), 22. 07. 2013., pa do stupanja na snagu Uredbe o gospodarenju komunalnim otpadom (NN br. 50/17, dalje u tekstu: „Uredba“), 01.11.2017., obračunavati naknadu po kriteriju površine stambenog prostora (m2 nekretnine) svakog pojedinog korisnika usluge (ovdje tuženika)?“
4. Nakon dopuštenja za podnošenje revizije tužitelj je pravodobno podnio reviziju u smislu odredbe čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP).
5. Tuženik u reviziji ističe da je shvaćanje drugostupanjskog suda zauzetog u ovom predmetu u protivnosti sa shvaćanjem drugih drugostupanjskih sudova. Tako se primjerice navode odluke Županijskog suda u Rijeci br. Gž-2225/17, Županijskog suda u Splitu br. Gž-2012/17 i Gž-1222/18, Županijskog suda u Slavonskom Brodu br. Gž-1035/17. Ujedno se tvrdi da je shvaćanje drugostupanjskog suda u protivnosti sa shvaćanjem Vrhovnog suda zauzetog na sastanku s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 4. prosinca 2017. Stoga se predlaže prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu i odbiti žalbu tuženika.
6. Na reviziju nije odgovoreno.
7. Revizija tužitelja nije osnovana.
8. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za plaćanje računa za komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada iz nekretnine u vlasništvu tuženika u Općini T. za ožujak, svibanj i rujan 2017. Kod toga nije sporno da tuženik nije platio navedene račune, kao i da je održavanje čistoće, odnosno odvoza komunalnog otpada na području na kojem se nalazi nekretnina u vlasništvu tuženika povjereno tužitelju. Isto tako nije sporno da tuženik nekretnini koristi tijekom ljetnih mjeseci, oko 30 dana u godini, te da redovito plaća komunalnu uslugu odvoza komunalnog otpada za dva mjeseca.
9. Drugostupanjski sud ističe da je mjerodavno materijalno pravo sadržano u Zakonu o održivom gospodarenju otpadom ("Narodne novine" br. 94/13 i 73/17 – dalje: ZOGO). U čl. 187. st. 3. ZOGO je propisano da cjenici za komunalne usluge doneseni na temelju Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" br. 26/03, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09 i 49/11 – dalje: ZKG) u odnosu na komunalnu djelatnost održavanja čistoće, u dijelu koji se odnosi na sakupljanje i odvoz komunalnog otpada na određena odlagališta i komunalnu djelatnost odlaganja komunalnog otpada važe do primjene cjenika iz čl. 33. st. 5. ZOGO. Prema odredbi čl. 187. st. 5. ZOGO odluke o obvezatnom korištenju komunalne usluge održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na sakupljanje i odvoz komunalnog otpada, a koje su donesene na temelju ZKG se primjenjuju do donošenja odluke o načinu pružanja javnih usluga prikupljanja miješanog biorazgradivog komunalnog otpada iz čl. 30. st. 7. ZOGO. Nadalje prema odredbi čl. 33. st. 5. ZOGO davatelju usluge cjenikom određuje visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika otpada, između ostalog u skladu s uredbom koju donosi Vlada Republike Hrvatske o načinu gospodarenja komunalnim otpadom te odlukom predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave. Pri tome nije sporno da je Uredba o gospodarenju komunalnim otpadom donesena 25. svibnja 2017. ("Narodne novine" br. 50/17 – dalje: Uredba), kao i da je ista stupila na snagu 1. studenoga 2017., dakle nakon dospijeća računa koji su predmet ovog parničnog postupka.
10. Obzirom na postavljeno pitanje sporno je je li tužitelj mogao izvršiti obračun naknade za prikupljanje i odvoz komunalnog otpada u skladu s veličinom (kvadraturom) prostora kao kriterija za određivanje cijene u razdoblju od 22. srpnja 2017. pa do 1. studenoga 2017., dakle u razdoblju kada je stupio na snagu ZOGO, do stupanja na snagu Uredbe ili se jedinična cijena odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada trebala formirati prema načelu „onečišćivač plaća“.
11. Tužitelj u reviziji ističe da nije mogao primijeniti drugi kriteriji, budući da Vlada Republike Hrvatske nije donijela Uredbu na vrijeme, već s vremenskim odmakom od više od tri godine. Stoga je isti nastavio obračunavati prikupljanje i odvoz komunalnog otpada prema kriteriju površine prostora koje je tuženik vlasnik.
12. Prije svega valja istaći da tuženik u reviziji neosnovano ističe da je glede ovog pitanja Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje na sastanku s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova 4. prosinca 2017. Naime, na navedenom sastanku predstavnici županijskih sudova raspravljaju o spornim pitanjima o kojima postoji različita praksa i oni sami donose zaključke, te takvi zaključci nisu pravna shvaćanja revizijskog suda.
13. Prema shvaćanju revizijskog suda u slučaju kada nakon donošenja ZOGO, koji je uveo načelo da se obračun odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada vrši prema načelu „onečišćivač plaća“, tužitelj nije bio više ovlašten jediničnu cijenu, niti u vrijeme donošenja Privremenog cjenika, obračunavati na temelju površine stambenog prostora korisnika. To neovisno od činjenice da niti Vlada Republike Hrvatske nije donijela Uredbu, niti jedinice lokalne samouprave nisu donijeli odluke u smislu čl. 33. st. 5. i čl. 30. st. 7. ZOGO.
14. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da u razdoblju nakon stupanja na snagu ZOGO 23. srpnja 2013. do stupanja na snagu Uredbe 1. studenoga 2017. tuženik nije bio ovlašten jediničnu cijenu za obračun usluge prikupljanja i odvoza komunalnog otpada temeljiti na površini stambenog prostora, već je obračun trebao uskladiti primjenom načela „onečišćivač plaća“.
15. Kako u postupku nije sporno da tuženik u utuženim mjesecima nije koristio usluge zbrinjavanja i odvoza komunalnog otpada, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.
16. Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.
Zagreb, 20. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković, v.r.
