REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1090/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Paulić, Darka Milkovića i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M., OIB ..., iz S., koga zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u S., protiv tuženika A. b. d.d. Z., OIB ..., koga zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3433/2022-2 od 3. siječnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9800/2019-37 od 15. srpnja 2022., u sjednici održanoj 20. veljače 2024.
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3433/2022-2 od 3. siječnja 2023. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9800/2019-37 od 15. srpnja 2022. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 51.879,13 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci presude (točka I. izreke) i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 10.613,00 kn sa zateznima kamatama od 15. srpnja 2022. do isplate (točka II. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 kn (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.
3. Ovaj sud rješenjem broj Revd-1646/2023-2 od 26. travnja 2023. dopustio je tuženiku podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
„Protivi li se članku 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), a posebice stavku 4. ovog članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF i primjeni valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“.
4. Na temelju navedenog dopuštenja tuženik je podnio reviziju zbog navedenog pravnog pitanja s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija je osnovana.
7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja-potrošača za povrat neosnovano plaćenih iznosa u otplati kredita, a temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
9. Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženiku isplatiti tužitelju 51.879,13 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a utvrđujući ništetnost spornih ugovornih odredbi, pozvali su se na učinke presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojima je utvrđeno da je tuženik u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali te da tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 79/09, 78/12 i 56/13 - dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97.
10. U postupku koji je prethodio reviziji proveden je dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđivanja visine preplaćenih anuiteta, a odbijeni su predloženi personalni dokazi, pa tako i prijedlog da se sasluša tuženikov djelatnik koji je sudjelovao u postupku ugovaranja predmetnog ugovora.
11. Naznačujući pitanje u odnosu na koje je revizija dopuštena tuženik, navodeći da je
pogrešno primijenjena odredba čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003), zapravo ističe postupovnopravno pitanje pravilnosti primjene odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a.
12. Naime, smatra tuženik da su nižestupanjski sudovi, zaključivši da već iz odluka donesenih za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, proizlazi nepoštenost postupanja tuženika, a time i ništetnost odredbi ugovora o kreditu, pogrešno primijenili odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a, kada su odbili izvođenje dokaza predloženih po tuženiku na okolnost da su stranke o spornim odredbama ugovora o kreditu (odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) u konkretnom slučaju pojedinačno pregovarale.
12.1. Iz navedenog proizlazi da je sporno predstavljaju li utvrđenja iz odluka donesenih u kolektivnim postupcima za zaštitu prava i interesa potrošača (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.), oborivu ili neoborivu presumpciju, te je li u pojedinačnim postupcima dopušteno dokazivati da je pojedinačno pregovaranje prethodilo sklapanju ugovora, pa i spornih odredbi.
12.2. U odredbama čl. 81. st. 1. i 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003) odnosno istovjetnim odredbama čl. 96. st. 1. i 4. ZZP-a/07 određeno je:
„Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.),
Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.)“.
12.3. Po ocjeni ovog suda, neovisno o odlukama o zaštiti potrošača donesenim u kolektivnim sporovima, tuženiku (trgovcu) dopušteno je, sukladno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a (96. st. 1. i 4. ZZP-a/07), u pojedinačnom sporu dokazivati da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo. Kada tuženiku ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njemu teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na neoborivoj pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III 5458/2021 od 30. lipnja 2022.).
13. Prvostupanjski sud odbio je dokazni prijedlog za saslušanje svjedoka na okolnost pojedinačnog pregovaranja, smatrajući da već iz odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi neoboriva presumpcija o nepoštenosti postupanja tuženika. Drugostupanjski sud otklonio je kao neosnovan žalbeni razlog sadržajno temeljen na tvrdnji o počinjenju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 220. st. 2. ZPP-a.
14. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Protivan je odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003), i identičnoj odredbi čl. 96. st. 4. ZZP-a/07, kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, te preuranjen zaključak suda da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.
15. Slijedom iznesenog, nižestupanjski sudovi su neosnovano odbivši dokazni prijedlog tuženika na okolnost pojedinačnog pregovaranja, postupili protivno načelu o procesnoj ravnopravnosti stranaka, a time ujedno pogrešno primijenili odredbu čl. 220. st. 2. ZPP-a, a što je utjecalo na donošenje pravile i zakonite odluke, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka.
16. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a odlučiti kao u izreci.
17. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
Zagreb, 20. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
