REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-4217/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Raoula Dubravca, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Ivane Mlinarić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja COLAS HRVATSKA d.d., Varaždin, Međimurska 26, OIB 58701507957, kojeg zastupaju punomoćnici Dražen Vuković i Saša Lalić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika OPĆINA POSEDARJE, Posedarje, Trg Martina Posedarskog 1, OIB 26599619939, kojeg zastupa punomoćnik Antonio Vedrić, odvjetnik u Zadru, radi ispunjenja ugovorne obveze i naknade štete, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2019-86 od 7. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 20. veljače 2024.

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2019-86 od 7. studenog 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj P-88/2019-86 od 7. studenog 2023. naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana izgradi osnovnu infrastrukturu sa svim instalacijama (cesta, voda, struja i telefon) kako bi tužitelj na svojim nekretninama označenim kao čest. zem. 109/113, površine 21.004,00 m2 upisanim u zk. ul. 680 k.o. Slivnica i čest. zem. 1790/22, površine 23.136,00 m2, upisanoj u zk. ul. 2127 k.o. Posedarje mogao ostvariti priključke na tu infrastrukturu (točka I. izreke) kao i da mu u istom roku plati iznos od 255.479,92 eura / 1.924.913,42 kuna sa zateznim kamatama od 1. studenoga 2017. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka II. izreke) i nadoknadi parnične troškove u iznosu od 62.827,58 eura / 473.374,40 kuna (točka III. izreke).

2. Tuženik je protiv presude pravovremeno podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi kako prvostupanjski sud zaključuje kako je u ovoj pravnoj stvari nesporno postojanje ugovora i neispunjenje tuženikove obveze da u roku od tri godine od dana sklapanja ugovora izgradi infrastrukturu, te da pri tom nije bilo ekskulpacijskih razloga za neispunjenje ugovorne obveze u smislu odredbe članka 343. Zakona o obveznim odnosima, iako je među strankama bilo neprijeporno da je izgradnja elektrodistribucijske mreže i potom priključak tužitelja na mrežu, izvan nadležnosti tuženika, kao i da sam sud utvrđuje kako su postojale određene okolnosti na strani HEP-a koje su onemogućavale priključak. Kako te okolnosti i dalje postoje, žalitelj smatra da one objektivno onemogućavaju priključak tužitelja, pa je tuženikova obveza prestala na temelju odredbe članka 208. Zakona o obveznim odnosima koju je prvostupanjski sud trebao primijeniti. Dalje, navodi kako je tijekom postupka ostalo sporno ima li objekt tužitelja građevinsku i uporabnu dozvolu, koje su neophodne za dobivanje priključka električne energije, pa ako tih isprava nema, ne može biti ni riječi o uzročnoj vezi između nastanka štete i djelovanja tuženika, budući da bi tužitelj svejedno trebao koristiti agregate. Također navodi kako je tuženik bio svjestan postojanja problema kod izvršenja ugovorne obveze već u trenutku sklapanja ugovora jer ovo nije prvi takav projekt poslovne zone, međutim upravo zbog tih ranijih iskustava nije mogao znati da treća osoba - HEP ODS, Elektra Zadar d.d. neće biti u mogućnosti 14 godina osigurati uvjete za priključenje tužitelja na elektrodistribucijsku mrežu, odnosno kako se u svakom slučaju radi o vanjskoj, izvanrednoj i nepredvidivoj okolnosti koja se nije mogla spriječiti, otkloniti ili izbjeći bilo kakvom radnjom tuženika. To pak znači kako se podredno ima primijeniti i odredba članka 373. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, pa tužitelj ne može zahtijevati ispunjenje ugovorne obveze izgradnje infrastrukture – struje, nego isključivo raskinuti ugovor ukoliko ovakvo djelomično ispunjenje ugovora na odgovara njegovim potrebama i ne može tražiti naknadu materijalne štete zbog neispunjenja ugovorne obveze zbog nemogućnosti priključenja na elektrodistribucijsku mrežu, jer se radi o obvezi čije je ispunjenje nemoguće zbog okolnosti za koje tuženik ne odgovara. Smatra kako tužitelju odgovara djelomično ispunjenje ugovora budući da je započeo s poslovanjem na predmetnoj lokaciji prije sklapanja predmetnog ugovora i za to vrijeme nije plaćao nikakvu naknadnu tuženiku za korištenje nekretnine, što ukazuje na postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud preinači pobijanu presudu tako da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi parnične troškove. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je naveo da su žalbeni razlozi neosnovani ili nedopušteni, zato što je tuženik tek u žalbi iznio prigovor da mu je ispunjenje predmetne obveze postalo nemoguće, zatim da nije ispunjen nijedan od uvjeta za primjenu članka 208. Zakona o obveznim odnosima, te da u postupku uopće nije bilo sporno da je objekt (pogon) tužitelja legalan jer je tužitelj u spis dostavio potvrdu izvedenog stanja od 13. prosinca 2011. Smatra da je prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, kao i da je tuženik svoju žalbu podnio iz formalnih razloga, te predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Pod točkom 8. obrazloženja presude navedeno je kako je predmet spora zahtjev za naknadu štete ispunjenjem ugovorne obveze kao i naknada materijalne štete nastale zbog proizvodnje skupljim energentom odnosno zbog neispunjenja ugovorne obveze, iz čega bi proizlazilo kako je i prvi tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete iako iz njegovog sadržaja proizlazi da je usmjeren na ispunjenje ugovorne obveze koja se sastoji u izgradnji osnovne infrastrukture sa svim instalacijama (cesta, voda, struja i telefon) kako bi tužitelj na svojim nekretninama mogao ostvariti priključke na tu infrastrukturu, a drugi zahtjev predstavlja naknadu štete zbog neispunjenja te ugovorne obveze.

7. Iz ostalog dijela obrazloženja razvidno je kako prvostupanjski sud nije naveo razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovan prvi tužbeni zahtjev, jer je nakon što je izložio sadržaj izvedenih dokaza ispitivao samo osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete. Zašto smatra da je tuženik dužan izgraditi predmetnu infrastrukturu i zašto smatra da to može napraviti baš u roku od 15 dana, nije jasno iz obrazloženja presude. Posebno nije jasno je li tuženik izgradio druge vidove infrastrukture (cestu, vodu i telefon), budući da se u prvostupanjskom postupku raspravljalo samo o nemogućnosti priključka na električnu energiju. Nije raspravljeno ni što bi u stvarnosti predstavljalo obvezu izgradnje infrastrukture za priključak na električnu energiju odnosno koji dio te infrastrukture tuženik može sam izgraditi bez sudjelovanja ovlaštene treće osobe koja se bavi izgradnjom elektroenergetske infrastrukture i je li ga izradio. S druge strane, odluka o tužbenom zahtjevu mora biti takva da je provediva u paricijskom roku, u suprotnom ona gubi značaj sudske odluke na temelju koje se može tražiti prisilna ovrha.

8. Iz podataka u spisu razvidno je kako se tuženik, između ostalog, već u odgovoru na tužbu protivio prvom tužbenom zahtjevu tvrdnjom da nije u njegovoj moći ispunjenje te ugovorne obveze, jer ovisi o radu treće osobe, ali se prvostupanjski sud nije upuštao u ispitivanje istinitosti tih tvrdnji. Samo je konstatirano da je među strankama bilo neprijeporno da tuženik tu obvezu nije ispunio, kao jednu od pretpostavki potrebnih za postojanje ugovorne odgovornosti za naknadu štete. U vezi s tim, valja dodati kako tužitelj u odgovoru na žalbu pogrešno tvrdi da je riječ o činjenicama na koje se tuženik prvi puta poziva u žalbi.

9. U odnosu na zahtjev za naknadu štete iz obrazloženja presude ne može se ispitati je li taj zahtjev prihvaćen nakon što je sud našao da su istinite one činjenice na kojima je tužitelj zasnivao tužbeni zahtjev ili one koje je utvrdio vještak. Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi kako je tužitelj naveo da šteta koju trpi predstavlja razliku između izdataka za dobivanje električne energije preko agregata i izdataka koje bi tužitelj imao da je mogao koristiti električnu energiju preko elektroenergetske mreže. Takvu štetu je utvrdio prema svojim podacima o potrošnji goriva i cijeni električne energije i to u mjesečnim iznosima u razdoblju od siječnja 2013. do studenog 2017. čiji zbroj iznosi 1.795.980,72 kn. Iz nalaza i mišljenja vještaka, vidljivo je da je vještak utvrđivao druge činjenice na koje se tužitelj nije pozivao u prilog osnovanosti svog zahtjeva. Unatoč tome, sud je nalaz i mišljenje vještaka paušalno ocijenio stručnim i vjerodostojnim, ali presuda uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su utvrđene tim dokazom. Tako se sud u obrazloženju presude poziva samo na konačan izračun visine štete i prihvaća ga bez ispitivanja je li vještak pravilno utvrdio one činjenice na kojima tužitelj zasniva tužbeni zahtjev. Ovome treba dodati da je primjedbe na vještačenje, pored tuženika, imao i tužitelj tvrdeći da je vještak koristio pogrešnu metodu obračuna visine štete, jer bi šteta trebala biti manja. Okolnost da je tužitelj kasnije povukao svoje primjedbe, ne može osloboditi sud potrebe pravilne ocjene svakog dokaza, pa tako i vještačenja. Osim toga, vještačenjem rukovodi sud i on postavlja pitanja vještaku i traži dodatna razjašnjenja koja je vještak dužan dati (članak 259. ZPP-a).

10. Također, prvostupanjski sud nije odlučio o prigovoru zastare koji je tuženik stavio još u odgovoru na tužbu. Nije odlučio ni o preinaci tužbe promjenom činjenične osnove, povećanjem tužbenog zahtjeva po osnovi glavnice i isticanjem drugog zahtjeva u odnosu na zatezne kamate, iako se tuženik protivio preinaci tužbe, štoviše tvrdio je da uopće nije dopuštena jer je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka (podnesci od 3. veljače 2022 i 18. travnja 2023.).

11. Pobijana presuda nema razloga ni o prigovorima tuženika koji se tiču postojanja građevinske i uporabne dozvole tužiteljevog objekta za proizvodnju asfalta koji je bio izgrađen prije sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina. Iz podataka u spisu razvidno je da je takve prigovore tuženik istaknuo u podnesku od 3. prosinca 2019. (listovi 162. i 163. spisa) i da se tužitelj očitovao na navode iz toga podneska te dostavio određene dokaze, koje prvostupanjski sud nije cijenio, niti je naveo razloge zašto to nije učinio.

12. Osnovano žalitelj tvrdi da prvostupanjski sud nije pravilno cijenio okolnost što obveza izgradnje infrastrukture koju je tuženik preuzeo ugovorom o kupoprodaji nekretnina, ne ovisi o postupanju tuženika barem u onom dijelu koji se odnosi na izgradnju elektroenergetske infrastrukture i stvaranje uvjeta za priključenje na električnu mrežu. Pod točkom 30. obrazloženja presude navedeni su razlozi zbog kojih sud smatra da se ne radi o onim razlozima koji oslobađaju dužnika od odgovornosti iz članka 343. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) koji se mogu svesti na zaključak da su sve one okolnosti na koje se tuženik poziva postojale i u vrijeme sklapanja ugovora. Međutim, prvostupanjski sud zanemaruje okolnost da je to bio i razlog zašto je dospijeće obveze izgradnje infrastrukture odgođeno za tri godine od sklapanja ugovora o kupoprodaji, pa bi nemogućnost ispunjenja trebalo promatrati u svijetlu tih okolnosti, dakle utvrđivati ih nakon isteka roka za ispunjenje te obveze, a ne u vrijeme sklapanja ugovora.

13. Prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je trebao uzeti u obzir i okolnost da je tuženik preuzeo obvezu koja ovisi o postupanju treće osobe i ispitati koliko ta okolnost onemogućava tuženika u ispunjavanju obveze za koju inače ne bi odgovarao i može li se zahtijevati ispunjenje takve obveze ako bi bilo protivno načelu savjesnosti i poštenja u smislu članka 344. ZOO-a.

14. Glede visine štete koju je dužnik dužan nadoknaditi svom vjerovniku ako ne ispuni ugovornu obvezu, odredbom članka 346. stavka 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi te pravičnu naknadu neimovinske štete, koje je dužnik u vrijeme sklapanja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate. Samo u slučaju prijevare ili namjernog neispunjenja te neispunjenja zbog krajnje nepažnje vjerovnik ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale (stavak 2. toga članka). Prema tome, kod povrede ugovorne obveze dužnik je u pravilu dužan nadoknaditi samo predvidivu štetu, onu koju je dužnik mogao predvidjeti kao posljedicu povrede ugovorne obveze, a naknadu cjelokupne štete vjerovnik ima pravo zahtijevati samo ako dokaže da je do nje došlo zbog prijevare, namjere ili grube nepažnje dužnika. Ni o tim bitnim činjenicama pobijana presuda nema uopće razloga. U ovoj pravnoj stvari bitno je je li tuženik u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji nekretnina mogao predvidjeti da ni nakon tri godine od sklapanja ugovora neće moći ispuniti obvezu koju je preuzeo.

15. Navedeno predstavlja takve nedostatke zbog kojih se pobijana presuda ne može ispitati, pa je njenim donošenjem učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti s obzirom na dan pokretanja ovoga postupka i dan stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19).

16. Zbog toga je na temelju odredbe članka 369. stavka 1. ZPP-a pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

17. U ponovnom postupku prvostupanjski sud će otkloniti nepravilnosti i nedostatke presude na koje je ukazano ovim rješenjem tako da će prije svega odlučiti o preinaci tužbe vodeći računa o procesnim i materijalnim razlozima (do kojeg stadija postupka se tužba može preinačiti i je li to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama), a potom pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, posebno vještačenja, i pravilnom primjenom materijalnog prava odlučiti o ostalim materijalnopravnim prigovorima tuženika, uključujući prigovor zastare i prigovor nemogućnosti ispunjenja ugovorne obveze, utvrditi prirodu te obveze, eventualni doprinos tužitelja neispunjenju (zbog nedostatka građevinske i uporabne dozvole) i pravu tužitelja na naknadu štete zbog neispunjenja ugovorne obveze, kao i o obujmu takve štete (ovisno o tome može li se tuženiku pripisati prijevarno ili namjerno postupanje ili postupanja s krajnjom nepažnjom), te dati jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama koje su stranke navele i koje je utvrđivao u ovom postupku.

18. S obzirom na to da je presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, ukinuta je i odluka o troškovima postupka. U novoj odluci o tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud će ponovo odlučiti o zahtjevima stranaka za naknadu troškova postupka, uključujući i troškove žalbenog postupka.

Zagreb, 20. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Raoul Dubravec

Broj zapisa: 9-30863-e7fa4

Kontrolni broj: 049c9-7d63d-c16ac

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Raoul Dubravec, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.