1

Poslovni broj: 9 Gž-3197/2023-4

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj: 9 Gž-3197/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Gabriele Topić Kordej, predsjednika vijeća, Suzane Radaković suca izvjestitelja i člana vijeća te Sandre Artuković Kunšt, univ. spec. iur. člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: I. M. B. D. i II. J. M. D., oboje iz V. B., koje zastupa punomoćnik H. Č. - B., odvjetnik u Z., protiv tuženika: I. D. M. iz P., R., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u P. i II. S. masa C. d.o.o. u stečaju, P.,  OIB: …, kojega zastupa zastupnik po zakonu stečajni upravitelj I. G. iz Z., uz sudjelovanje umješača na strani prvotuženika P. G. T. i G. K. T., oboje iz P., koje zastupa punomoćnik D. L., odvjetnik u P., radi isplate i naknade štete, odlučujući o žalbi I i II tužitelja i I tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-1223/2016-139 od 4. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I Odbija se žalba I tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu P-1223/2016-139 od 4. prosinca 2017. u stavku I izreke u dijelu u kojem je naloženo I tuženiku da solidarno sa II tuženikom tužiteljima isplate 220.000,00 eura[1] sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005.

 

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu P-1223/2016-139 od 4. prosinca 2017. u stavku I izreke u dijelu stope zateznih kamata na dosuđeni iznosa od 220.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005., te u stavku  II izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja iz isplatom iznosa od 100.000,00 eura sa zateznim kamatama tekućim  od 1. rujna 2005., i u stavku III izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev I i II tužitelja i I tuženika za naknadom troškova postupka i sudi:

 

Nalaže se I tuženiku da solidarno sa II tuženikom I i II tužitelju  na dosuđeni iznos od 200.000,00 eura, plati zateznu i to po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na EUR za vremenski period od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2005., te od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa  do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje ne dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, u roku 15 dana

 

Nalaže se I tuženiku da solidarno sa II tuženikom isplati I i II tužitelju  iznos od 100.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005. i to po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na EUR za vremenski period od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2005., te od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa  do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje ne dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, u roku 15 dana

 

Nalaže se I tuženiku da solidarno sa II tuženikom naknadi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 20.490,42 eur/154.385,07 kuna sa zateznim kamatama od 5. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, u roku 15 dana

 

         Odbija se zahtjev I tuženika za naknadom troškova postupka.

 

III. Nalaže se I tuženiku da solidarno sa II tuženikom naknadi I i II tužiteljima trošak povodom pravnog lijeka u iznosu od 1.709,75  eura /12. 883,75 kuna, u roku 15 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev I tuženika za naknadom troškova postupka  nastalih povodom pravnog lijeka.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

 

              „I. Djelomično se prihvaća prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

Nalaže se tuženicima da tužiteljima solidarno isplate kunsku protuvrijednost iznosa od 220.000,00 € prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan 01. rujna 2005. godine zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, NN 75/15) koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje ne dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe“.

 

II. U preostalomu dijelu, glede zatražene isplate iznosa od 100.000,00 € u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te u dijelu u kojemu je zatraženo solidarno obvezivanje tuženika neka tužiteljima na ime naknade štete, počev od 01. siječnja 2007. pa do presuđenja, za svaki mjesec, solidarno isplate mjesečni iznos od po 1.557,52 € prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, na svaki pojedinačni mjesečni iznos tekućim od prvog dana slijedećeg mjeseca pa do isplate, prvopostavljeni tužbeni zahtjev tužitelja odbija se.

 

III. Svaka stranka i umješači snose svoj parnični trošak.“

 

2. Pravomoćnom dopunskom presudom poslovni broj P-1223/16-145 od 9. siječnja 2018. odlučeno je da kamate na kunsku protuvrijednost iznosa od 220.000,00 EUR  teku od  01. rujna 2005. (list 663-665 spisa).

 

3. Protiv dijela presude, u dijelu stavka II. izreke sadržajno u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005. te u stavku III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka žale se tužitelji iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/19999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007 - Odluka USRH, 84/2008., 96/2008 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/2019, 80/2022 i 114/2022 - dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine te stavljaju zahtjev za  naknadom troškova postupka.

 

4. Protiv dijela presude, u stavku I. izreke i u dijelu stavka III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev I tuženika za naknadom troškova postupka žali se I tuženik iz žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP. Predlaže da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te stavlja zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

 

5. Protiv dijela presude, u stavku I. izreke i u dijelu stavka III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev umješača za naknadom troškova postupka  žale se I.  i II.  umješač iz  žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. ZPP-a i predlažu  da se pobijana presuda u smislu žalbenih navoda preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te stavljaju zahtjev za naknadom troška sastava žalbe.

 

6. U odgovoru na žalbu prvotuženika i I. i II. umješača tužitelji osporavaju žalbene navode i predlažu žalbe odbiti kao neosnovane te stavljaju zahtjev na naknadom troška sastava odgovora na žalbu.

 

7.  U ovoj pravnoj stvari  radi odluke o žalbama stranaka donijeta  je drugostupanjska odluka poslovni broj Gž-3198/18 od 21. svibnja 2020. kojom je odlučeno:

 

"I. Odbija se žalba prvo i drugotužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu P-1223/2016-139 od 4. prosinca 2017. u stavku II. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev prvo i drugotužitelja da im prvo i drugotuženik  solidarno isplate kunsku protuvrijednost iznosa od 100.000,00 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom te u stavku III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev prvo i drugotužitelja za naknadom troškova postupka.

 

II. Odbijaju se žalba prvotuženika te žalba I. i II. umješača kao djelomično neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu P-1223/2016-139 od 4. prosinca 2017. u stavku III. izreke u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev prvotuženika te I. umješača i II. umješača za naknadom troškova postupka.

 

III. Preinačava se presuda  Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Pu P-1223/2016-139 od 4. prosinca 2017. u stavku I. izreke i sudi:

 

Nalaže se prvotuženiku da solidarno sa drugotuženikom tužiteljima  isplati iznos od 160.000,00 EUR sa zateznim kamatama od  1. rujna 2005. i to stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na EUR za vremenski period od 1. rujna 2005. do 31. prosinca 2005., te od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje ne dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je naloženo prvo tuženiku da solidarno sa drugotuženikom isplati tužiteljima protuvrijednost u kunama iznosa od 160.000,00 EUR prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan 1. rujna 2005. sa  zateznim kamatama.

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za solidarnom isplatom iznosa od 60.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednost prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan 1. rujna 2005. sa zateznim kamatama.

 

IV. Odbija se zahtjev prvo i drugotužitelja za naknadom troškova nastalih povodom pravnog lijeka.

 

V.  Nalaže se prvo i drugotužitelju  da naknade prvotuženiku  trošak  povodom pravnog lijeka u iznosu od 16.404,60 kn u roku 15 dana.

 

VI.  Nalaže se prvo i drugotužitelju  da naknade I. i II. umješaču  trošak  povodom pravnog lijeka u iznosu od 18.045,08  kn u roku 15 dana."

 

8.  Protiv navedene  drugostupanjske odluke I i II tužitelji i I. tuženik su podnijeli reviziju u dijelu u kojem nisu uspjeli.

 

9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1146/2021-2 od 15. veljače 2023.  (list 825- 831) uvažena je revizija I i II tužitelja i I tuženika, te je ukinuta presuda ovog suda poslovni broj Gž-3198/2018 od 21. svibnja 2020, osim u ne pobijanom dijelu toč. II izreke kojim je odbijena žaba oba umješača i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda, i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (stavak I izreke) dok će se o troškovima postupka povodom revizije odlučiti u konačnoj odluci (stavak II izreke).

 

10. Iz obrazloženja navedene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je ovaj drugostupanjski sud unatoč tome što su tužitelji i tuženici suglasni da je svota koju su tužitelji isplatili isplaćena  na  ime kapare, odlučio na način da je zaključio da se ne radi o kapari već o isplaćenom predujmu kupoprodajne cijene čime je postupljeno protivno pravnom shvaćanju navedenog suda  u odluci poslovni broj Rev-1327/19  od 9. travnja 2019. prema kojem je sud ocjenu pravne osnovanosti tužbenog zahtijeva mogao procjenjivati samo u okviru činjenica i dokaza ponuđenih od tužitelja, a bez mogućnosti po službenoj dužnosti utvrđivanja  određenih činjenica i provođenja u tom smislu dokaza, mimo prijedloga tužitelja kao i da sud  nije vezan pravnom osnovnom istaknutom u tužbi ali da je sukladno čl. 7. ZPP-a sud  vezan činjenicama na kojima temelji svoj zahtjev i u tom pravcu od tužitelja predloženim dokazima.

 

11. Obzirom na naprijed  navedeno, prema stanovištu Vrhovnog suda  Republike Hrvatske u postupku pred ovim drugostupanjskim sudom ostvarena  je bitna  povreda postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi sa  čl. 7. ZPP-a na koju povredu postupka stranke sadržajno upiru  u reviziji.

 

Dakle, predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari je žalba tužitelja i I tuženika.

 

12. Žalba I i II tužitelja je osnovana.

 

13. Žalba I tuženika nije osnovana.

 

14. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom dvostruke kapare u iznosu od 320.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005. i naknade imovinske štete radi izgubljene dobiti zbog nemogućnosti iznajmljivanja nekretnina od 1. siječnja 2007. pa do presuđenja u mjesečnom iznosu od 1.557,52 eura sa zateznim kamatama, a koji zahtjev temelje na činjenici sklapanja Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 14. lipnja 2005. i Predugovora o kupoprodaji nekretnina od 25. srpnja 2005. sa tuženicima kao prodavateljima time da ispunjenja ugovora odnosno sklapanja konačnog Kupoprodajnog ugovora nije došlo uslijed krivnje tuženika, uz zahtjev za naknadom troškova postupka.

 

15. Nadalje, tužitelji su postavili tužbeni zahtjev i sukladno čl. 188. st. 2. ZPP te zahtijevaju sniženje kupoprodajne  cijene za obje predmetne nekretnine i zaključenje Ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina te predaju u posjed i brisanje hipoteke ili solidarnu isplatu 450.000,00 EUR kao i zahtjev za naknadom imovinske štete u mjesečnom iznosu od 1.557,72 EUR od 1. siječnja 2007. pa do predaje u posjed predmetnih nekretnina sa zateznim kamatama uz zahtjev za naknadom troškova postupka.

 

16. U žalbenom postupka, sporna je pasivna legitimacija I. tuženika i da li je plaćena kapara po svakom predmetnom ugovoru u iznosu od 80.000,00 eura te da li je kapara ugovorena kao odustatnina i čijom krivnjom nije sklopljen konačni Kupoprodajni ugovor te osnov i visina potraživanja u pobijanom dijelu kao i odluka o troškovima postupka.

 

17. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

 

18. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuju tužitelji i I tuženik.

 

U odnosu na žalbene navode I tuženika  da  se prvostupanjski sud nije pozvao na odredbe materijalnog prava valja reći da su isti neosnovani obzirom da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostupanjski sud primijenio odredbu čl. 80. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

19. Međutim, žalbeni navodi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne  primjene materijalnog prava dijelom su osnovani.

 

20.  U provedenom postupku prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

 

- da prema Predugovoru o kupoprodaji od 14. lipnja 2005. na engleskom jeziku (list 196-198) i prijevoda istoga izvršenog po stalnom sudskom tumaču za engleski jezik V. B. (list 13-16 spisa) proizlazi da je taj Predugovor sklopljen između tvrtke C. d.o.o. iz P. ( ovdje II. tuženik ) kojeg predstavlja direktor M. D. u partnerstvu s investitorom D. M. (ovdje I. tuženik) (u daljnjem tekstu prodavatelj) i tužitelja kao kupaca;

- da je prodavatelj potpuni i upisani vlasnik građevinskih čestica označenih kao kč. br. 236/1, kč. br. 4723 i kč. br. 4039/1, sve k.o. B. i da je dobio odgovarajuću dozvolu za gradnju nekoliko vila na spomenutom zemljištu u skladu s valjanom građevinskom dozvolom te da će posjed nad nekretninom prijeći na kupce po dovršetku izgradnje do 15. prosinca 2006., a ukoliko prodavatelj ne prenese posjed nad nekretninama na kupce do toga dana prodavatelj preuzima obvezu osiguranja alternativnog odgovarajućeg smještaja za kupce za  vrijeme trajanja svoga kašnjenja;

- da je čl. 3. Predugovora ugovoreno da se prodavatelj i kupci slažu da će potpisati konačni Kupoprodajni ugovor - Glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine za kupoprodaju kamene vile označene na planu kao čestica C, s ukupnom površinom od 220 m2 i s pripadajućom okućnicom, dok je kupovnina utvrđena u iznosu od 295.000,00 EUR a koji će potpisati između 1. prosinca 2006. i 15. prosinca 2006.;

- da  prema čl. 6.ugovorne stranke se slažu da će kupci uplatiti prodavatelju predujam u iznosu od 80.000,00 EUR za nekretninu iz čl. 3., a koji predujam treba biti uplaćen u roku od sedam kalendarskih dana nakon potpisivanja tog Predugovora, obzirom da će se u protivnomu taj Predugovor smatrati okončanim (čl. 6.);

- da sukladno čl. 7. navedenog Predugovora kupci imaju pravo ne potpisati Glavni ugovor o kupoprodaji nekretnina iz čl. 3. Predugovora, a u kojemu slučaju gube predujam spomenut u čl. 6. Predugovora time da imaju pravo otuđiti nekretninu njenom preprodajom bilo kojoj osobi ili osobama kao i da prodavatelj ima pravo ne potpisati Glavni ugovor o kupoprodaji nekretnine, a u kojem slučaju ima obavezu vratiti kupcima, dakle tužitelja dvostruki iznos depozita iz čl. 6. ;  

- da su čl. 8. navedenog Predugovora stranke ugovorile da se će preostali iznos kupoprodajne cijene kupci platiti prodavatelju u roku sedam kalendarskih dana nakon potpisa Glavnog ugovora o kupoprodaji, a prema čl .9. prodavatelj izjavljuje i potvrđuje da je apsolutni vlasnik zemljišta  iz čl. 1. predmetnog Sporazuma te da se po dovršetku projekta  i potpisa Glavnog ugovora o kupoprodaji i isplati preostalog iznosa cijene prodavatelj obvezuje da nekretnina neće biti opterećena nikakvim hipotekama;

- da  prema Predugovoru o kupoprodaji od 25. srpnja 2005. na engleskom jeziku (list 199-201spisa)  i prijevodu po ovlaštenom tumaču za engleski jezik V. B. (list 17-20 spisa) proizlazi da je taj Predugovor sklopljen između tvrtke C. d.o.o. iz P. kojeg predstavlja direktor M. D. u partnerstvu s investitorom D. M. (u daljnjem tekstu prodavatelj) i tužitelja kao kupaca;

- da je predmetni Predugovor od 25. srpnja 2005. sadrži identične odredbe kao  gore navedene relevantne odredbe time da se isti odnosi na kupnju vile označe na planu kao čestica B ;

- da je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije prvotuženika te da su se oba tuženika prema tužiteljima predstavljali kao prodavatelji i pristupali zajedno ispunjenju preuzetih obveza te da su primili iznos od 80.000,00 EUR odnosno 160.000,00 EUR za oba Predugovora;

- da prema potvrdama o primitku depozita u iznosu od 80.000,00 EUR  za vile O., parcela C i  B (list 279-281) proizlazi da je navedeni iznos plaćen drugotuženiku dana 1. rujna 2005. i da primitak navedenog iznosa potvrđuje i sam prvotuženik u Predugovoru o prijenosu poslovnih udjela od 16. prosinca 2006. (list 23-25 spisa) koji je i potpisan po njemu te je u čl. 4. i navedeno da  preostala kupoprodojna cijena odnosno ostatak duga kako je to navedeno iznosi za svaku vilu 215.000,00 EUR ( 295.000,00 -80.000,00 =215.000,00)

-  da je tužbeni zahtjev specificiran podneskom od 16. studenog 2016. (list 493-495 spisa);

- da je drugotuženik bio u stečaju  i da je prestao postojati uslijed brisanja iz sudskog registra rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj Tt-17/566-2 od 21. veljače 2017. (list 568-569 spisa) te da su tužitelji kao univerzalnog pravnog slijednika drugotuženika naznačili njegovu stečajnu masu i da je rješenjem suda od 9. svibnja 2017. utvrđen prekid postupka te je stečajni upravitelj pozvan da kao zastupnik stečajne mase preuzme postupak (list 579-580 spisa) a koje rješenje je postalo pravomoćno 6. lipnja 2017;

- da su P. G. T. i G. K. T. podnijeli prijedlog za sudjelovanje u ovomu postupku kao umješači na strani prvotuženika D. M. (list 137-138 spisa) obzirom da su kao kupci s prvotuženikom kao vlasnikom i prodavateljem 28. rujna 2007. sklopili Ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao kč. br. 4039/1, u naravi  kuća, bazen i dvorište ukupne površine 592,  upisane u zk. ul. 1145 k.o. B. , i izvršili uknjižbu svoga prava vlasništva na toj nekretnini (list 144 -146 spisa);

- da je rješenjem od 1. veljače 2012. prihvaćeno njihovo sudjelovanje kao umješača na strani prvotuženika (list 183-184 spisa);

- da je prvotuženik raskinuo predmetne Predugovore jednostavnom izjavom od 17. srpnja 2007. upućenom po njegovomu punomoćniku tužiteljima (list 291 i 292 spisa) obzirom da su uplatili avans i nisu platili preostali iznos kupovnine koji je trebao biti uplaćen od 15. prosinca 2006. a nakon čega je trebalo uslijediti sklapanje Glavnog ugovora te da će iz navedenih razloga i zadržati ukupno uplaćeni polog od 50.000,00 EUR;

- da navedeno proizlazi i iz dopisa punomoćnika drugotuženika od 22. kolovoza 2007. upućenog tužiteljima  ( list 37 spisa);

- da do sklapanja Glavnog ugovora o kupoprodaji nije došlo krivnjom tuženika i da nemaju pravo izjaviti raskid ugovora obzirom da pravo na raskid pripada ugovornoj strani koja je ispunila ugovornu obvezu;

- da su tuženici dužni vratiti tužiteljima dvostruki iznos kapare time da je iznos od 80.000,00 eur obzirom na kupoprodajnu cijenu svake nekretnine veći od uobičajene kapare u visini od 10% i da ista iznosi 30.000,00 eur odnosno dvostruki iznos je 60.000,00 eur za svaku nekretninu, dakle za  obje nekretnine dvostruka kapara ukupno iznosi 120.000,00 eur;

- da su tuženici dužni vratiti i preostali primljeni iznos predujma po pojedinom Ugovoru u iznosu od 50.000,00 eur obzirom na utvrđeni iznos kapare za svaku nekretninu u iznosu od 30.000,00 eur odnosno ukupno 100.000,00 EUR 11;

- da tužitelji kada zahtijevaju dvostruku kaparu nemaju pravo i na naknadu štete sukladno čl. 80. st. 2. ZOO;

- da je proveden očevid i građevinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku D. S. kao i dopuna vještačenja.

 

21. Pošavši od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je temeljem čl. 80. st. 2. ZOO obvezao tuženike na solidarnu isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 220.000,00 eur sa zateznim kamatama po stopi kako je to pobliže navedeno u izreci presude te odbio zahtjev  za povratom dvostruke kapare u preostalom iznosu od 100.000,00 eur kao i zahtjev za naknadom štete u mjesečnom iznosu od 1.557,52 EUR počam od 1. siječnja 2007. pa do presuđenja sa zateznim kamatama sve u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na da isplate. 

 

22. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda u dijelu u kojem je  prihvaćen zahtjev tužitelja za solidarnom iznosa od 220.000,00 eur sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005. i u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom štete u mjesečnom iznosu od 1.557,52 EUR počam od 1. siječnja 2007. pa do presuđenja sa zateznim kamatama, je pravilan iz razloga kako će to nastavno biti obrazloženo.

 

23. Stoga, suprotne tvrdnje  I. tuženika  u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 220.000 eur-a su bez pravnog uporišta.

 

24. Međutim, zaključak prvostupanjskog suda u preostalom dijelu u kojem nije prihvaćen  zahtjev tužitelja za isplatom daljnjeg iznosa  od 100.000 eura sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005., kao u dijelu u stope zateznih kamata na dosuđenu nije pravilan te tužitelji osnovano osporavaju pravilnost i zakonitost navedenog zaključka te s time u vezi pogrešnu primjenu materijalnog prava.

 

25.  U odnosu na žalbene navode ukazuje se na pravno relevantne odredbe.

 

26. Prema odredbi čl. 79. st. 1. ZOO propisano je ako je u trenutku sklapanja ugovora jedna strana dala drugoj stanoviti iznos novca ili stanovitu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor sklopljen (kapara), ugovor se smatra zaključenim kad je kapara dana ako nije što drugo ugovoreno. Stavkom 2. propisano je u slučaju udovoljenju ugovoru kapara se mora vratiti ili uračunati u ispunjenje obveze. Ako što nije ugovoreno strana koja je dala kaparu ne može odustati od ugovora ostavljajući kaparu drugoj strani niti to može učiniti druga strana vraćanjem dvostruke kapare.

 

27. Nadalje, prema odredbi čl. 80. st. 1. ZOO-a ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je dala  kaparu, druga strana može po svojem izboru tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće, i tražiti naknadu štete, a kaparu uračunati u naknadu ili vratiti ili se zadovoljiti primljenom kaparom, dok je st. 2. propisano ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila  kaparu, druga strana može, po svojem izboru, tražiti izvršenje ugovora, ako je to još moguće ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare ili tražiti vraćanje dvostruke kapare.

 

28.  Člankom  83. st. 1. ZOO-a, a na koju odredbu upire I. tuženik propisano je da kad je uz kaparu ugovoreno pravo da se odustane od ugovora, onda se kapara smatra kao odustatnina i svaka strana može odustati od ugovora, dok je stavkom 2. propisano da u tom slučaju, ako odustane strana koja je dala kaparu, ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila, ona je vraća u dvostrukom iznosu.

 

U smislu navedene odredbe odustanak od ugovora pripada svakoj stranki ugovora bez obzira na krivnju za neizvršenje ugovora.

 

Dakle, od ugovora može odustati i ona strana koja je kriva za neizvršenje Ugovora.

 

29.  U odnosu na žalbene da I. tuženik nije pasivno legitimiran i da nije zaključio predmetne Predugovore valja odgovoriti da je prvostupanjski sud dao jasne i valjane razloge a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kada je utvrdio da su sklapanjem Predugovora o kupoprodaji od 14. lipnja 2005. i Predugovora o kupoprodaji 25. srpnja 2005. sklopljeni Ugovori o kupoprodaji predmetnih nekretnina obzirom da navedeni Predugovori sadrže bitne sastojke glavnog ugovora kao i da je iste sklopio prvotuženik zajedno sa drugotuženikom.

 

30. Pored navedenog, ukazuje se da I tuženik zanemaruje činjenicu da je između stranaka vezano za ispunjenje obveza iz predmetnih Predugovora kao prijedlog I i II tuženika bilo i sklapanja Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 16. prosinca 2006. (list 23-24 spisa)  a u kojem je upravo kao prodavatelje naveden prvotuženik te je i potpisan po prodavatelju odnosno prvotuženiku time da isti u konačnici nije niti sklopljen. Pored navedenog, i iz dopisa punomoćnika prvotuženika od 17. srpnja 2007. ( list 291 spisa) proizlazi da je prvotuženik sa tužiteljima zaključio predmetne Predugovore "….kao i da se "…ugovorena kupoprodajna cijena treba isplatiti D. M."  te da "…obzirom da nije uplaćena preostala kupoprodajna cijena do 15. prosinca 2005. " tužitelji su se " …odrekli mogućnosti  potpisivanja glavnog ugovora bez ikakvog opravdanja te će D. M., dakle prvotuženik …" i zadržati uplaćeni polog sukladno odredbama iz potpisanog preliminarnog ugovora i pravnim propisima valjanim u Republici Hrvatskoj".

 

31. Stoga, obzirom na sve navedeno žalbene tvrdnje da I tuženik nije pasivno legitimiran i da nije sklopio predmetne Predugovore ostaju ničim dokazane i neargumentirane tvrdnje.

 

32.  Na žalbene navode da tužitelji nisu uplatili  iznos od 80.000,00 eura sukladno čl. 6. predmetnih Ugovora ukazuje se da suprotno proizlazi iz potvrda drugotuženika (list 279 - 285) kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski suda, a iz kojih upravo i proizlazi primitak uplate 1. rujna 2005. iznosa od 80.000,00 eura za svaku od predmetnih nekretnina odnosno vilu " B" i "C" čiju vjerodostojnost tuženici nisu osporili adekvatnim dokaznim sredstvima.

 

Kako su prvo i drugotuženici i sklopili predmetne ugovore, to je uplatom navedenog iznosa drugotuženiku izvršena obveza iz čl. 3. Predugovora time da je stvar dogovora između tuženika o načinu raspolaganja sa istim kako je to pravilno i utvrdio prvostupanjski sud.

 

Pored navedenog, za ukazati je da prema čl. 3. predmetnih predugovora ugovorena kupoprodajna cijena za svaku nekretninu u iznosu od 295.000,00 eur u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju Narodne banke Hrvatske na dan uplate te umanjenjem uplaćenog predujma u  iznosu od 80.000,00 eur preostala kupoprodajna cijena za svaku nekretninu iznosi 215.000,00 EUR te je upravo i u čl. 4. Predugovora o prijenosu poslovnih udjela od 16. prosinca 2006. potpisanom kako je to navedeno po prvotuženiku i navedeno da "…se kupci obvezuju ostatak duga u iznosu od 215.000,00 EUR za svaku obiteljsku kuću tj. svako trgovačko društvo uplatiti prodavatelju kako je to dalje navedeno" .

 

33. Stoga, tvrdnje I tuženika  da nije uplaćen  iznos od 80.000,00 eura po svakom Predugovoru odnosno ukupno prema oba predmetna Predugovora 160.000,00 eura  su bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka. 

 

34. Jednako tako, a polazeći od sadržaja Predugovora, njihovih stavki i onoga što su parnične stranke između sebe ugovorile, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da  su sklapanjem tih pravnih poslova dana 14. lipnja 2005. i 25. srpnja 2005. sklopljeni ugovori o kupoprodaji nekretnine, obzirom da ti Predugovori sadrže i sve bitne sastojke glavnog ugovora time da stranke čl. 4. istih i ugovorile da će potpisati Glavni ugovor (iz. čl. 3.), dakle konačni ugovor  između 1. prosinca 2006. i 15. prosinca 2006. i da će u daljnjem roku, dakle nakon potpisa kupci, dakle tužitelji platiti preostali iznos kupoprodajne cijene.

 

35. U naprijed iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, ovaj sud prihvaća stanovište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju poslovni broj Rev 1146/2021-2 od 15. veljače 2023. koje je donijeto u ovoj pravnoj stvari  da je svota koju su tužitelji isplatili tuženicima isplaćena na  ime kapare.

 

36.  U odnosu na žalbene navode tužitelja da prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalnog prava kada je utvrđeni iznosa predane kapare od 80.000,00 eura  za svaku nekretninu smanjio na kunsku protuvrijednost iznosa od 30.000,00 eura valja reći slijedeće.

 

37. Vezano za navedeno ukazuje se da  je prema  odredbi čl. 80. st. 4. ZOO-a propisano da sud može na zahtjev zainteresirane strane smanjiti pretjerano veliku kaparu.

 

38. Naime, zahtjev zainteresirane osobe za smanjenje kapare mora biti određeno postavljen, a njegovo postavljanje ne može se izvesti iz same okolnosti protivljenja zahtjevu za vraćanje kapare ili plaćanje dvostruke kapare.

 

39. Dakle, prema navedenoj odredbi, prije svega mora biti izražen nedvosmisleno zahtjev zainteresirane stranke da kada se od nje traži u sudskom postupku vraćanje kapare ili dvostruke kapare, smanjenje pretjerano visoke kapare, a to samo po sebi ne može biti protivljenje plaćanju traženog iznosa, što je u ovoj pravnoj stvari jedino i bilo protivljenje tužbenom zahtjevu od strane tuženika.

 

40. Stoga, kako tuženici nisu stavili zahtjev u smislu odredbe čl. 80. st. 4. ZPP-a, to je prvostupanjski pogrešno primijenio materijalno prava kada je smanjio utvrđeni iznos kapare koji su tužitelji predali  za svaku nekretninu u iznosu od 80.000 eura na iznos od 30.000. i odbio preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 100.000 eura u protuvrijednosti kuna iz navedenih razloga.

 

41. U odnosu na žalbene navode I tuženika da su stranke ugovorile kaparu kao odustatninu, kako je to navedeno ista je propisana čl. 83. ZOO-a i na žalbene navode I tuženika da su tužitelji odustali od sklapanja i potpisivanja Glavnog ugovora valja odgovoriti da u smislu navedene odredbe od ugovora može odustati svaka strana,  pa tako i ona koja je kriva za neizvršenje ugovora.

42. Jednako tako, ukazuje da su čl. 7. predmetnih predugovora stranke suglasnom voljom i ugovorile da kupci, dakle tužitelji imaju pravo ne potpisati Glavni ugovor o kupoprodaji nekretnina u kojem slučaju gube depozit iz čl. 6. Ugovora.

 

Nadalje, navedenom odredbom stranke su ugovorile i da prodavatelj, dakle tuženici  imaju pravo ne potpisati Glavni ugovor o kupoprodaji nekretnina, a u kojem slučaju ima obvezu vratiti kupcima dvostruki iznos depozita iz čl. 6. Ugovora.

 

Također, čl. 4. Ugovora stranke su Ugovorile da će se Glavni ugovor potpisati između 1. prosinca 2006. i 15. prosinca 2006.

 

43. Prema  stanovištu ovog suda u iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu u ovoj pravnoj stvari stranke su ugovorile kaparu kao odustatninu sukladno čl. 83. st. 2. ZOO-a  time da iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi kako je to već i navedeno da su tužitelji i uplatili na ime kapare iznos  od 80.000,00 eura po svakom predmetnom Ugovoru i to 1. rujna 2005., odnosno ukupno 160.000,00 eura.

 

44. Nadalje, na žalbene navode potrebno je napomenuti i to da su tužitelji bili u obvezi uplatiti preostali iznos kupoprodajne cijene sukladno čl. 8. Predugovora tek u roku od 7 kalendarskih dana nakon datuma potpisa Glavnog ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina u razdoblju između 1. prosinca 2006. i 15. prosinca 2006.  time da isti nije niti potpisan.

 

45.  U odnosu na žalbene I tuženika da su tužitelji odustali od sklapanja konačnog ugovora ukazuje se da iz provedenog dokaznog postupaka proizlazi da tuženici obzirom na ugovoreni rok sklapanja Konačnog ugovora između 1. prosinca 2006. i  15. lipnja 2006., na sastanku održanom 15. prosinca 2006. nisu predali na potpis Glavni ugovor već su predložili tužiteljima drugačiji način isplate preostale kupoprodajne cijene odnosno na način da zaključe Predugovor o prijenosu poslovnih udjela (iskazi stranaka list 195-196 spisa), te im je i dostavljen 16. prosinca 2006. time da tužitelji navedeni Predugovor nisu prihvatili jer su smatrali da je isti nepovoljan, dakle do sklapanja navedenog istog nije došlo.

 

Pored navedenog,  i iz iskaza tužitelja proizlazi da navedenom sastanku im nije predan na potpis Glavni ugovor.

 

46.  Na žalbene navode I tuženika da je upravo na sastanku 15.  prosinca 2006.  i tražio od tužitelja da potpišu  Glavni ugovor valja reći da suprotno proizlazi iz samog iskaza I tuženika.

 

Naime, iz jasnog iskaza I tuženika proizlazi navod „….nisam pripremio glavni ugovor za kupnju predmetnih vila za tužitelje“ što u svom iskazu navode i tužitelji, te navedeno postupanje tuženika upućuje da tuženici nisu imali namjeru zaključiti konačni ugovor i potpisati Glavni ugovor i prodati nekretnine tužiteljima kako su to i ugovorili time da su istima kako je to naprijed navedeno ponudili sklapanje Predugovora o prijenosu poslovnih udjela.

 

Dakle, suprotno tvrdnji I tuženika isti nije tužiteljima u ugovorenom roku dostavio na potpisivanje Glavni ugovor, pa su žalbeni navodi neosnovani.

 

47. Nadalje, iz dopisa  I tuženika od 17. srpnja 2007. (list 291 spisa) sa kojim se i suglasio II tuženik (imajući u vidu njegov dopis od 22. kolovoza 2007. (list 37 spisa ), proizlazi da I tuženik u istom suprotno odredbama Ugovora navodi da su tužitelji bili u obvezi isplatiti preostalu kupoprodajnu cijenu do 15. prosinca 2006. (a trebali isplatiti  tek u roku 7 dana nakon potpisivanja Glavnog ugovora) i „ ..da obzirom da niste uplatili preostali iznos ugovorene cijene“ smatra da su se tužitelji odrekli popisivanja glavnog ugovora bez ikakvog opravdanja, i da će zadržati polog.

 

Ovdje valja reći da navedeni dopis u svim naprijed iznesenim okolnostima, i upućuje na izjavu odnosno odustanak upravo I i II tuženika od potpisivanja Glavnog ugovora a ne tužitelja kako to navode.

 

48. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu iskaz tuženika i sve naprijed izneseno prema stanovištu ovog suda tuženici su u smislu čl. 7. odustali od potpisivanja i sklapanja Glavnog ugovora.

 

Stoga, suprotne tvrdnje I tuženika ostaju ničim dokazane i neargumentirane  tvrdnje  i kao takve su bez uporišta u rezultatima provedenog dokaznog postupka

 

49. Između ostalog, za ukazati je da iz iskaza I tužitelja proizlazi da su se naknadno  obraćali prodavateljima 22. ožujka 2007. i nakon obavijesti od 26. travnja 2007. da su vile gotove te su i zatražili dostavu konačnog Kupoprodajnog ugovora te da nije dobio nikakav odgovor i da  je tada prestala između njih komunikacija sve do dostave njihovom punomoćniku e-maila 17. srpnja 2007., a kojem iskazu kako to proizlazi iz zapisnika tuženici nisu prigovorili (list 190-192 spisa).

 

Nadalje, iz stanja spisa proizlazi (list 29-33 spisa) da se punomoćnik tužitelja nakon primitka navedenog e-maila i obratio tuženicima dana 27. srpnja 2007. u kojem navodi da su tužitelji spremni zaključiti kupoprodajne ugovore sukladno dogovorenim uvjetima iz Predugovora u roku 3 dana.

 

50. Ovdje valja reći i to da iz stanja spisa proizlazi, a što je među strankama nesporno da je prvotuženik kao prodavatelj  sa I. i II. umješačem kao kupcima sklopio 29. rujna 2007. Ugovor o kupoprodaji nekretnine kč.br. 4039/1, u naravi kuća, bazen i dvorište površine 592 m2  upisane u zk. ul. 1795 k.o. B. i da su između ostalog i izvršili uknjižbu prava vlasništva (list 595 spisa).

 

Jednako tako, iz stanja spisa proizlazi da je i druga nekretnina, kčbr. 4039/2, kuća, bazen i dvorište površine 596 m2 upisana u zk.ul. 1145 k.o. B. u ovršnom postupku temeljem pravomoćnog rješenja Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Ovr-2661/15 od 27. listopada 2016. (list 566 spisa ) dosuđena kupcu R. H. d.o.o. R., a koji je i upisan kao zemljišno knjižni vlasnik (list 598) a kako to i proizlazi iz podneska tužitelja od 16. listopada 2017.

 

51. Žalbeni navodi I tuženika da tužitelji nisu imali novca za isplatu kupovnine ostaju ničim dokazane tvrdnje.

 

Točno je da iz iskaza II tužiteljice proizlazi da je navela da će tražiti kredit za isplatu vila time da iz njezinog daljnjeg iskaza proizlazi navod da su upravo roditelji i ponudili veliki iznos, a kako  je g. D. naveo da isti zna za neke kredite, razmišljali  su o mogućnosti da umjesto uzmu novac od roditelja dignu kredit  i da su imali dovoljno novca.

 

Također, da su tužitelji imali novac za isplatu kupoprodajne cijene proizlazi iz iskaza I tužitelja.

 

Između ostalog, iz sadržaja  zapisnika  ne proizlazi da su tuženici i prigovorili iskazu I i  II tužitelja.

 

52. U odnosu na ostale žalbene navode I tuženika  kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

 

53. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, obzirom da su tužitelji predali na ime kapare iznos od 160.000,00 eura a tuženici su odustali od  potpisivanja  i sklapanja  Glavnog ugovora,  to tužiteljima  ukupno pripada pravo na  povrat kapare u dvostrukom iznosu a što iznosi 320.000 eura sa zateznim kamata od 1. rujna 2005. kada je iznos i plaćen odnosno predan. 

 

Naime, u odnosu na tijek kamata, valja reći da su iste dosuđen od 1. rujna 2005. a kada je i izvršena uplata time da je o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva odlučeno pravomoćnom dopunskom presudom poslovni broj Pu P-1223/16-145 od 9. siječnja 2018. (list 663-665).

 

54. Međutim, pobijanom odlukom tužiteljima je dosuđen iznos od 220.000 eura sa zateznim kamatama od 1.rujna 2005.

 

55. Stoga, iz svih navedenih razloga zbog pogrešnog pravnog pristupa valjalo je pobijanu odluku preinačiti te naložiti I tuženiku da solidarno sa II tuženikom tužiteljima isplati daljnji iznos od 100.000,00 eura sa zateznim kamatama od 1. rujna 2005.  kada je i izvršena uplata.

 

56. Kako tužiteljima pripada pravo za zateznu kamatu na dosuđeni iznos od 220.000,00 eura kao i na daljnji iznos od 1000.000,00 eura od 1. rujna 2005., to tužiteljima pripada pravo za zateznu kamatu od 1. rujna 2005., na dosuđene iznose za razdoblje od 1. rujna 2005. pa do 31. prosinca 2005. po stopi koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju na EUR, pa je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u navedenom razdoblju zateznu kamatu dosudio po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/2004).

 

Nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. tužiteljima je valjalo dosuditi zateznu kamatu po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate sukladno čl. 1164. st. 1. Zakona o obveznim odnosima  ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/ 18 ,126/21, 114/22,  156/22  - dalje u tekstu: ZOO/2005) i čl. 29. st. 2-6. i st. 8. ZOO/2005 , dok  se za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. primjenjuje eskontna stopa Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. stopa koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje ne dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine stopa koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. ZOO/2005.

 

57. Stoga, iz navedenih razloga valjalo je odlučiti kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluke.

 

58. S obzirom da je pobijana odluka djelom preinačena, valjalo je temeljem čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 154. st. 2. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

59.  Naime, tužitelji uspjeli u postupku sa osnovnom 50% i visinom 77%, to uspjeh tužitelja iznosi  63,50 %.

 

60.  Nadalje, tuženik je uspio sa osnovom 50% i visinom 23 %, to uspjeh tuženika  iznosi 36,50 %

 

61.    Dakle, tužitelji su uspjeli u postupku 27 %.

 

62. Trošak I i II tužitelja sukladno zahtjevu za naknadom troškova postupka (list 612 spisa) te postignutom uspjehu u omjeru od 77% te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa)  sastoji se od sastava tužbe 3. rujna 2007. Tbr. 7/1 3.115,15 bodova, ročišta 22. svibnja 2012. Tbr. 9/5 50 bodova, žalba 23. siječnja 2009. Tbr. 10/4 50 bodova, ročište 4. listopada 2012. Tbr. 9/1 3.115,15 bodova, ročište 11. prosinca 2012. Tbr. 9/1 3.115,15 bodova, ročište 5. lipnja 2013. Tbr. 9/1 3.115,15  bodova, ročište 27. ožujka 2014. Tbr. 9/2 1.557,75 bodova, ročište 12. svibnja 2014. Tbr. 9/7 3.115,15  bodova, ročište 22. travnja 2015. Tbr. 9/5 50 bodova, ročište 7. rujna 2015. Tbr. 9/2 1.557,75 bodova, ročište 12. travnja 2016. Tbr. 9/2 1.557,75  bodova, ročište 26. listopada 2016. Tbr. 9/1 3.115,15  bodova, ročište 8. prosinca 2016. Tbr. 9/2 1. 557,75  bodova, ročište 8. ožujka 2017. Tbr. 9/4 50 bodova, žalba 30. svibnja 2017. 1.758,75 bodova, ročište 14. rujna 2017. Tbr. 9/4 50 bodova, ročište 18. listopada 2017. Tbr. 9/1 3.115,15 bodova, ročište 4. prosinca 2017. Tbr. 9/3 50 bodova, sastav revizije Tbr. 10/6 1125 bodova, a što ukupno iznosi  28.356,20  bodova.

 

Nadalje, tužiteljima su dosuđeni troškovi sastav podneska od 21. siječnja 2012., sastav podneska 22. travnja 2015., podneska 12. travnja 2016. i podneska 18. studenog 2016. prema Tbr. 8/1 - 3.115,15 bodova x 4 ukupno 12.469,06 bodova, dakle 4 obrazložena podneska.

 

Tužiteljima je dosuđen i trošak podneska od 28. ožujka 2017. i podneska 16. listopada 2017. prema Tbr. 8/4 - 25 bodova odnosno ukupno 50 bodova.

 

63. Dakle, tužiteljima ukupno pripada  40.875,26 bodova, a što uz vrijednost boda od 10,00 kuna iznosi 408.752,60  kuna te uvećano za 10 % radi zastupanja više osoba prema Tbr. 36 u iznosu od 40.875,26 kuna, to trošak tužitelja iznosi  449.627,86 kuna.

 

Nadalje, tužiteljima je dosuđen temeljem Tbr. 42 i trošak PDV 25 % u iznosu od 112.406,96 kuna, pa  trošak tužitelja iznosi 562.034,82 kuna.

 

Tužiteljima je pored navedenog dosuđen i trošak  pristojbe na tužbu u iznosu od 3.750,00 kuna, troškovi prijevoda u iznosu od 562,00 i 450,00 kuna odnosno 1.012,00 kuna kao i trošak pristojbe na reviziju u iznosu od 5.000,00 kuna odnosno sveukupno 9.762,00 kuna.

 

64. Dakle, trošak tužitelja obzirom na sve navedeno iznosi 75.890,48 eura    /571.796,82 kuna.

 

65.  Međutim, kako su tužitelji uspjeli u postupku 27%, to im pripada trošak postupka u iznosu od 20.490,42 eur /154.385,07 kuna, pa je odlučeno kao u stavku II izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Tužiteljima nisu dosuđeni preostali troškovi obzirom da isti sukladno čl. 155. ZPP-a nisu bili potrebni kao niti troškovi prijevoza punomoćnika tužitelja za pristup na ročišta obzirom da u sjedištu prvostupanjskog suda ima odvjetnika koji su mogli tužitelje zastupati u predmetnom postupku.

 

Zahtjev tužitelja koji se odnosi na troškove nastale u postupku osiguranja nisu razmatrani obzirom da je rješenjem prvostupanjskog suda od 5. svibnja 2008. određeno odvojeno raspravljanje o prijedlogu za određivanjem privremene mjere (list 82 spisa).

 

66. Nadalje, tužiteljima je na dosuđeni trošak postupka od 20.490,42 eur/ 154.385,07 kuna dosuđena zatezna kamata od dana donošenja ove odluke na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a, po stopi koja se koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate.

 

67.  Nadalje, I i II tužitelji su sa žalbom uspjeli u cijelosti, pa im je na temelju čl. 166. st. 2. ZPP-a u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku - odvjetniku koji se odnosi na sastav žalbe temeljem Tbr. 10/1 Tarife  750 bodova i uvećanja od 25% odnosno ukupno 937,00  bodova,  a  što u vezi  Tbr. 50  iznosi 9. 370,00 kuna i uvećanja za 10 % prema Tbr. 36 u iznosu od 937,00  kuna  te temeljem Tbr.  42 Tarife PDV 25 % u iznos od 2.576,75 kuna, to trošak sveukupno iznosi  12. 883,75  kuna /  1.709,75  eura.

 

Stoga, valjalo je tužiteljima dosuditi trošak postupka povodom pravnog lijeka u iznosu od 1.709,75  eura /12. 883,75  kuna te odlučiti kao u stavku III izreke.

 

68. Kako I tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret (čl. 154. st. 1. ZPP-a), pa je odlučeno kao u stavku IV izreke ove drugostupanjske odluke.

 

69. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu I i II tužitelja prihvatiti, a žalbu I tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu te na temelju čl. 373. toč. b. ZPP-a  i  čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučiti kao u stavku I. i II. izreke, a na temelju čl. 166. st. 1. i 2.  ZPP-a kao u stavku II. i III . izreke ove drugostupanjske odluke.

 

 

U Zagrebu 5. prosinca 2023.

 

 

Predsjednik vijeća

Gabriela Topić Kordej, v.r.