REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEK

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: 2 Us I-1298/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sucu Berislavu Babiću, uz sudjelovanje zapisničarke Adele Franc, u upravnom sporu Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, Zagreb, Gajeva 30a, OIB: 43539267895, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, Šetalište dr. Ivše Lebovića 40, Bjelovar protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, kojeg zastupa Z. P., načelnik Sektora za drugostupanjske postupke i propise upravnog prava, uz sudjelovanje zainteresirane osobe N. P. D. iz V. B., OIB: ..., kojeg zastupa opunomoćenik F. Š., odvjetnik u V., radi naknade za oduzetu imovinu, 20. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništavanje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-942-01/22-01/308, URBROJ: 514-04-0201-01/07-23-02 od 22. rujna 2023.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

III Nalaže se tužitelju nadoknaditi zainteresiranoj osobi N. P. D. iz V. B., trošak upravnog spora u iznosu od 5.000,00 EUR (pet tisuća eura) i to sve u roku od 60 dana, računajući od pravomoćnosti odluke o troškovima spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske izjavljena protiv djelomičnog rješenja Ureda državne uprave u virovitičko-podravskoj županiji, Upravnog odjela za graditeljstvo, zaštitu okoliša i imovinsko – pravne poslove, Izdvojeno mjesto rada u Orahovici, KLASA: UP/I-94201/21-01/09, URBROJ: 2189/1-08/16-22-11 od 4. listopada 2022.

2. Navedenim djelomičnim rješenjem ovlašteniku naknade N. P. D. iz V. B., ovdje zainteresiranoj osobi, dane su u vlasništvo (vraćene) nekretnine upisane u k.o. ... i to kč. br. ..., šuma, površine 3365 m2, upisane u zk. ul. ..., kč. br. ..., šuma površine 4641 m2, upisane u zk. ul. ..., kč. br. ..., šuma, površine 298 m2, upisane u zk. ul. ..., kč. br. ... šuma, površine 1817 m2, upisane u zk. ul. ..., kč. br. ..., šuma, površine 164 m2, upisane u zk. ul. ..., kč. br. ..., šuma, površine 292 m2, upisane u zk. ul. ..., kč. br. ... šuma, površine 1177 m2, upisane u zk. ul ... i kč. br. ... šuma Elaščić površine 40818 m2, upisane u zk. ul. ... te kč. br. ... pašnjak Jezero površine 733 čhv, upisane u zk. ul ..., sve u vlasništvu Republike Hrvatske.

3. Točkom II. izreke, obveznikom naknade za nekretnine iz točke I. izreke tog djelomičnog rješenja utvrđena je Republika Hrvatska. Točkom III. izreke je obveznik naknade obvezan u roku od 90 dana od dana pravomoćnosti toga rješenja ovlašteniku naknade predati u posjed nekretnine navedene u točki I. izreke toga rješenja, uz napomenu da nekretnine neće biti predane u posjed dok mu ovlaštenik naknade ne isplati naknadu za učinjena ulaganja u visini utvrđenoj međusobnim ugovorom ili pravomoćnom sudskom odlukom, ako se drugačije ne sporazume.

4. Točkom IV izreke naložena je zemljišno-knjižna i katastarska provedba tog rješenja, dok je točkom V izreke određeno da će se o obliku, visini i obveznicima naknade za nekretnine koje nisu obuhvaćene ovim rješenjem, odnosno koje nisu dozrele za rješavanje, odlučiti drugim djelomičnim rješenjem. Točkom VI izreke odlučeno je o troškovima postupka, odnosno da svaka stranka snosi svoje troškove.

5. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja u bitnome navodeći da je tuženik pogrešno primijenio materijalno pravo jer ne postoji pravna osnova za povratom imovine nasljednicima grofa I. D., budući je je grof I. D. bio mađarski državljanin pa prema članku 10. Zakona o naknadi nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Ukazuje kako je pitanje njegovog državljanstva još jednom potrebno detaljno utvrditi, jer nije utvrđena odlučna činjenica koja se odnosi na vrijeme stjecanja zavičajnice. Smatra da je u svezi primjene te odredbe irelevantno jesu li te osobe uz državljanstvo države s kojom je sklopljen međunarodni ugovor istodobno imale i jugoslavensko državljanstvo. Tvrdi da je pogrešno stajalište prvostupanjskog tijela da grof I. D. u vrijeme zaključenja kao i u trenutku stupanja na snagu Ugovora o miru sa Mađarskom više nije imao imovine na teritoriju Jugoslavije koja bi mogla biti predmet navedenog Mirovnog ugovora pa stoga nije ni mogao ostvarivati obeštećenje od Mađarske ni u kojem slučaju, tj. i da je osim jugoslavenskog imao i mađarsko državljanstvo. Navodi kako je I. D. kao mađarski državljanin mogao ostvariti pravo na naknadu neovisno o tome je li imao ili ne jugoslavensko državljanstvo. Pojašnjava kako prednik I. g. D. nije imao austrijsko državljanstvo, već je isto stekao nakon što mu je dodijeljeno 1950., a do tada je bio mađarski državljanin, dok iz službenih evidencija ne proizlazi da je bio upisan kao jugoslavenski državljanin. Dodaje i kako je isti bio član mađarskog parlamenta, a da je još 1929. tražio da ga se uvrsti u popis visoko oporezovanih članova kurije Kakics, odnosno da ga se utvrdi mađarskim državljaninom. Iz presude povodom tog zahtjeva jasno je vidljivo kako je bio mađarski državljanin. Nakon izvršenog upita prema parlamentu Republike Mađarske jasno je vidljivo da je isti sve do svoje smrti bio mađarski državljanin. Kao takav jedino je mogao biti član gornjeg doma parlamenta te tužitelj prilaže u spis odgovor odjela za informiranje mađarskog parlamenta iz kojeg su vidljive sve činjenice i okolnosti u pogledu njegovog statusa i državljanstva. Stoga je mišljenja kako uslijed činjenice da je bio član mađarskog parlamenta, kao i šumarski inspektor i da se nalazio u biračkim spiskovima nesporno proizlazi da je cijelo vrijeme bio mađarski državljanin te da mu to državljanstvo nije nikada oduzeto, budući je živio i boravio cijelo vrijeme u Mađarskoj te se smatrao mađarskim državljaninom pa i prilikom traženja austrijskog državljanstva je naveo da se zove J. Citira dokumentaciju koja je pribavljena od relevantnih tijela iz Mađarske te se poziva na mišljenje prof. zagrebačkog Pravnog fakulteta L. P. iz 1926. Objašnjava i kako je raskidom državnopravnih veza između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i ostatka Austro-Ugarske Monarhije raskinut dotadašnji koncept jedinstvenog državljanstva za sve zemlje ugarske krune te da je od tada pa sve do stvaranja države SHS javnopravni status stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji bio određen pripadnošću toj državi da bi ujedinjenjem s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jednu državu, odnosno K. S., nastalo jedno državljanstvo. Smatra da je prvostupanjsko tijelo propustilo nesporno utvrditi da je I. D. bio mađarski državljanin, iako isto proizlazi iz dokumentacije koja se dostavlja u prilogu, već je svoju odluku temeljilo na stajalištu da se na I. D. i u slučaju da je mađarski državljanin, ne primjenjuju odredbe Ugovora o miru s Mađarskom. Prema tome, smatra da iz priloženih dokaza nesporno proizlazi da je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo te ima pravo na obeštećenje na temelju Ugovora o miru s Mađarskom zaključenim u P.

10. veljače 1947. slijedom čega u skladu s člankom 10. stavkom 1. Zakona o naknadi nema pravo na naknadu. Odredba članka 10. Zakona o naknadi odnosi se na sve državljane država s kojima je bivša SFRJ sklopila međunarodni ugovor (pa tako i na mađarske državljane) te je u pogledu primjene te odredbe irelevantno jesu li te osobe uz državljanstvo države s kojom je sklopljen međunarodni ugovor istodobno imale i jugoslavensko državljanstvo. Dakle, prema Ugovoru o miru s Mađarskom zaključenim u P. I. D. je kao mađarski državljanin ostvarivao pravo na naknadu neovisno od činjenice je li ili nije imao jugoslavensko državljanstvo. Dokazi o činjenici da je grof I. D. 1935. i 1936. (u vrijeme eksproprijacije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije), a posljedično i 1945. (za vrijeme DFJ i FNRJ) bio mađarski državljanin imaju daleko jači dokaznu snagu od isprave na temelju koje su upravna tijela odnosno sudovi u dosadašnjim postupcima zaključili da je grof I. D. imao jugoslavensko državljanstvo. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika.

6. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja i predlaže da se tužba odbije.

7. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu ističe kako je status državljanstva grofa I. D. nesporno utvrđen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu. U odnosu na stajalište tužitelja da je prednik ovlaštenika naknade I. D. imao mađarsko državljanstvo napominje kako je to pitanje isticano u nizu upravnih postupaka i sporova dok tužitelj nije iznio niti jednu novu činjenicu ili okolnost koja bi dovela u pitanje zauzeta stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske izražena u brojnim odlukama. Državljanski status grofa I. D. utvrđen je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 1999. U odnosu na prigovor da je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko Vrhovni sud Republike Hrvatske je u presudi poslovni broj: Uzz 29/12-12 od 27. veljače 2012. zauzeo stajalište da pitanje državljanstava kao pretpostavka za povrat imovine više nije relevantan. Nadalje ističe da je imovina grofa I. D. koja je postojala na teritoriju FNRJ konfiscirana te je nakon što je konfisciran posjed I. g. D. izvršen prijenos u zemljišnim knjigama na FNRJ. Ugovor o miru s Mađarskom stupio je na snagu dvije godine kasnije tj. 19. studenoga 1947. te po toj osnovi imovina nije mogla biti oduzeta zbog čega se Ugovor o miru s Mađarskom ne može odnositi na status imovine I. g. D. već samo na onu imovinu koje je u trenutku njegova stupanja na snagu bila u vlasništvu mađarskih državljana. Nadalje se očituje u odnosu na navode iz dostavljene dokumentacije od M. N. te istu osporava kao neautentičnu niti se isprave mogu tretirati kao vjerodostojne jer nemaju potvrdu da odgovaraju izvorniku te da se radi o lošim i nečitkim kopijama. Pri tome pojašnjava iz kojih razloga je grof I. D. imao jugoslavensko državljanstvo, te napominje da se time što je tražio austrijsko državljanstvo nije odrekao hrvatskog državljanstva i podrijetla. Pojašnjava kako je veleposjed I. g. D. bio predmet agrarne reforme Kraljevine Jugoslavije te da je ista okončana po Zakonu o likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima iz 1991. te da su mađarski državljani i njihova imovina imali u smislu tog Zakona posebno definiran status pa su zbog te reforme podnosili i tužbe pred međunarodnim sudovima, ali da među istima nije bio I. g. D. Njegov veleposjed je nesporno egzistirao i nakon provedene agrarne reforme i kao takav je oduzet, budući je navedeni tretiran kao jugoslavenski državljanin. Osporava stajalište tužitelja kako članstvo u domu mađarskog parlamenta utvrđuje državljanski status te sama činjenica da je I. g. D. bio član gornjeg doma nema utjecaja, jer je član bio samo do raspada Austro – Ugarske. Stjecanje državljanstva K. S. u odnosu na istoga vidljivo je i u činjenici da strani državljani nisu mogli imati zavičajnost na području te države, a da je on imao zavičajno pravo u mjesto Trakošćan. Slijedom navedenog, zainteresirana osoba predlaže sudu odbiti tužbu tužitelja kao neosnovanu.

8. Podneskom od 19. siječnja 2024. tužitelj dopunjuje svoju tužbu te dostavlja dokaze za koje smatra da pokazuju kako je I. g. D. od svog rođenja pa do smrti 4. veljače 1963. bio mađarski državljanin. U prilog svojih tvrdni dostavlja dopis odvjetnika M. V. te potvrdu Glavnog ureda Vlade u Budimpešti broj:

BP/A/585641/2023 od 11. prosinca 2023., a iz kojeg proizlazi da je isti bio mađarski državljanin. Napominje da tek sada dostavlja te dokaze, jer su mađarske vlasti takve dokaze odbile dostaviti, a iz istih nesporno proizlazi da je u trenutku raspada Austro – Ugarske navedeni imao mađarsko državljanstvo te je imao pravo na obeštećenje temeljem Ugovora o miru s Mađarskom. Citira odredbe tog Ugovora te smatra da je imovina I. g. D., kao mađarskog državljanina, potpadala pod odredbe tog Ugovora, a poziva se i na presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, broj:

Us12475/07-8 od 9. veljače 2011. Posebno naglašava kako priloženi dokazi o tome da je I. grof D. u vrijeme eksproprijacije za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, a posljedično i za vrijeme DF Jugoslavije i FNR Jugoslavije bio mađarski državljanin imaju daleko jaču dokaznu snagu od isprava na temelju kojih su sudovi i upravna tijela utvrđivali sporno činjenično stanje. Slijedom navedenog zaključuje kako isti za vrijeme FNR Jugoslavije nije imao imovine, jer je već prešla u vlasništvo te države pa da se na istoga primjenjuju odredbe Ugovora o miru s Mađarskom i da nema mjesta postupanju prema članku 10. Zakona o naknadi.

9. Zainteresirana osoba se podneskom od 6. veljače 2024. očitovala na prethodno iznesene navode tužitelja te prvenstveno naglašava kako je začuđen da tužitelj koristi dokumentaciju izvjesnog M. V., čije je postupanje upitne motivacije te da je nejasno zašto bi se glavni ured Vlade u Budimpešti bavio pitanjem nečijeg državljanstva. Smatra da se radi o eventualnom ekspanzionističkom postupanju mađarskih vlasti prema teritoriju susjednih država pa će uslijed činjenice da je pravni prednik zainteresirane osobe bio mađarski državljanin i njegova imovina predstavljati mađarski teritorij. Smatra da I. g. D. ima kontinuitet jugoslavenskog državljanstva te su ga kao takvog tretirale vlasti Kraljevine Jugoslavije odnosno SFR Jugoslavije pa mu je i imovina oduzeta po toj osnovi jer ranije nikada nije prenesena na bilo koju državu. S druge strane svim drugim mađarskim državljanima je imovina za vrijeme agrarne reforme oduzeta u korist K. S. pa je jasno da sporna imovina nije oduzeta u tom procesu jer se radilo o imovini jugoslavenskog državljanina. Ukazuje i da se u konkretnom slučaju očigledno radi o problematici dvojnog državljanstva, a koje država Mađarska i dan danas priznaje. Ponavlja kako je Ugovor o miru s Mađarskom stupio na snagu 19. studenog 1947., a da je sporna imovina oduzeta I. g. D. na području FNRJ temeljem presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru broj: kz 295/45-3 od 21. studenog 1945., odnosno da mu nije mogla biti ponovno oduzeta, ako bi se prihvatilo stajalište da je potpadala pod citirani Ugovor o miru s Mađarskom. U skladu s navedenim ponavlja da su u skladu s prethodno iznesenim činjenicama već donijete brojne presude o kojima i sud koji donosi odluku ima saznanja.

10. Podneskom od 9. veljače 2024. zainteresirana osoba u prilog svojih tvrdnji dostavlja pravno mišljenje prof. dr. sc. F. S. u kojemu se osporava sadržaj potvrda koje je dostavio tužitelj te se iste smatraju neistinitim, kao i da nisu relevantne za predmetnu upravnu stvar.

11. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u predmetni spis, spis tuženika i isprave koje su priložene u taj spis, a dana 14. veljače 2024. kod ovog suda održana je javna rasprava kako bi se, u smislu odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ('Narodne novine', broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), svakoj stranci dala mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

12. Na raspravu nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana u njegovoj odsutnosti sukladno odredbi članka 39. stavka 2. ZUS.

13. Opunomoćenica tužitelja je na raspravi izjavila da ostaje kod tužbe i svih navoda iz iste, kao i kod podneska od 19. siječnja 2024. U pogledu zadnjeg podneska opunomoćenika zainteresirane osoba, koje su zaprimili s jučerašnjim danom, ističe kako se protivi navodima iz tog podneska u cijelosti te ukazuje da su se u podnesku od 19. siječnja 2024. pozvali na materijalnu dokumentaciju u svezi predmetne upravne stvari koja je vjerodostojna, a original navedene dokumentacije je moguće dostaviti. Također protivi se i dostavljenom pravnom mišljenju prof. F. S., budući se ne radi o pravnom mišljenju koje je zatraženo od strane suda, već od zainteresirane osobe pa kako se radi o privatnom traženju i dostavljenom mišljenju, smatra da isto nije relevantno za ovaj upravni spor. Naglasila je kako je grof D. imao mađarsko državljanstvo od rođenja pa sve do svoje smrti. Ista je zatražila trošak na ime sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 EUR, podnesak od 19. siječnja 2024. 1.000,00 EUR te pristupa na ročište u iznosu od 1.000,00 EUR, dakle sveukupno 3.000,00 EUR.

14. Opunomoćenik zainteresirane osobe na raspravi je izjavio da ostaje kod odgovora na tužbu i svih navoda iz istoga te kod navoda iz podneska od 29. studenog 2023. i podneska od 7. veljače 2024. i 9. veljače 2024. U pogledu navoda opunomoćenice tužitelja ističe kako zainteresirana osoba nije osporavala vjerodostojnost dostavljene dokumentacije, već njen sadržaj, kako u smislu relevantnosti, tako i u smislu istinitosti podataka koji se u toj dokumentaciji navode. Pri tome ne ulazi u motive i osnovanost izvjesnog gospodina V. koji je dostavio tu dokumentaciju te se u pogledu toga poziva na navode iz podnesaka. Međutim, u skladu s navedenim ističe kako ta dokumentacija ne dovodi u dvojbu odlučnu činjenicu o tome da je sporna imovina grofu D. oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu i da su ga tijela koja su mu tu imovinu oduzimala tako tretirala. Ovo sve iz razloga jer je isti u vrijeme postojanja K. S., Kraljevine Jugoslavije i DF Jugoslavije, a po tada važećim propisima i zakonima bio jugoslavenski državljanin, a koje je državljanstvo bilo isključivo. Posebno naglašava kako navedene tvorevine nisu poznavale institut dvojnog državljanstva, već su imale propise o isključivom jugoslavenskom državljanstvu, za razliku od Mađarske, koja tada, a i dan danas poznaje institut dvojnog državljanstva i to iz razloga da bi štitila tzv. inpatride, a iste mađarske vlasti su grofa D. takvim smatrale, ne ulazeći u tu njihovu odluku. Na kraju ističemo kako je sva imovina grofu D. na području tadašnje DF Jugoslavije oduzeta na temelju citirane presude daruvarskog suda, jer su kazneno djelo po kojem je grofu I. D. oduzeta imovina, a radi se o Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države u vezi s odlukom o zaštiti časti H. i S. u H. mogli počiniti samo državljani DF Jugoslavije. U pogledu osporavanja priloženog mišljenja prof. S. ne spori da je isto izrađeno po traženju zainteresirane osobe, ali to ne znači da isto nije objektivno i stručno. Zatražio je trošak na ime sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 EUR, podneska od 6. veljače 2024. od 1.000,00 EUR, podneska od 9. veljače 2024. od 1.000,00 EUR i pristupa na ročište u iznosu od 1.000,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 5.000,00 EUR.

15. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan. 16. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je zahtjevima od 26. ožujka 1997., 2. travnja 1997., 16. travnja 1997. i E. grofica D. zatražila povrat imovine konfiscirane njezinom ocu odnosno pok. I. g. D., a postupak je nastavio njezin zakonski nasljednik N. g. D., ovdje zainteresirana osoba.

17. Zainteresirana osoba N. P. D. je tijekom postupka u podnesku od 8. studenoga 2012. specificirala zahtjev za povrat odnosno naknadu oduzete imovine u odnosu na nekretnine upisane u k. o. ..., na način da je zatražio da se djelomičnim rješenjem izvrši povrat nekretnina u naravi, u odnosu na nekretnine za koje su za to ostvarene zakonske pretpostavke, odnosno da se naknada odredi u zamjenskim nekretninama ili u drugom obliku naknade sukladno Zakonu o naknadi. Pri tome je specificirao nekretnine upisane u trenutku oduzimanja u zk. ul. ..., zk. ul.... i zk. ul ..., k. o. ....

18. Odredbom članka 1. stavka 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 80/02. i 81/02.; u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi), propisano je da se tim Zakonom uređuju uvjeti i postupak naknade za imovinu koja je prijašnjim vlasnicima oduzeta od strane jugoslavenske komunističke vlasti, a koja je prenesena u općenarodnu imovinu, državno, društveno ili zadružno vlasništvo (u daljnjem tekstu: društveno vlasništvo) konfiskacijom, nacionalizacijom, agrarnom reformom i drugim propisima i načinima navedenim u ovom Zakonu.

19. U članku 2. stavka 1. Zakona o naknadi primjerice su navedeni propisi na temelju kojih je oduzimana imovina na teritoriju Republike Hrvatske, a za koje se na temelju tog Zakona prijašnjem vlasniku utvrđuje pravo na naknadu.

20. Sukladno odredbi članka 20. stavka 1. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište koje je oduzeto na temelju propisa iz članka 2. te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona (stavak 1.). Prijašnjem vlasniku daju se u vlasništvo i objekti (gospodarske zgrade, poslovne zgrade, kuće za stanovanje, dvorci i sl.) koji su u vrijeme oduzimanja bili izgrađeni na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka, zajedno sa zemljištem na kojem se objekti nalaze, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Ako su poljoprivredno zemljište, šume i šumsko zemljište sukladno članku 52. do 55. ovoga Zakona izuzeti od davanja u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u vrijednosnim papirima, utvrđenu ovim Zakonom (stavak 3.).

21. Odredba članka 52. Zakona o naknadi propisuje da se prijašnjem vlasniku ne vraća imovina u vlasništvo i posjed na kojoj su na temelju valjanoga pravnoga osnova treće osobe stekle pravo vlasništva odnosno ako im je imovina na temelju valjanoga pravnoga osnova za stjecanje prava vlasništva predana u posjed, ukoliko ovim Zakonom nije drukčije propisano. U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka, prijašnjem vlasniku priznaje se pravo na naknadu sukladno odredbama ovoga Zakona.

22. Sukladno odredbi članka 55. stavka 4. Zakona o naknadi, ne vraća se imovina u vlasništvo i posjed:1. koja je nedjeljiv sastavni dio sustava mreža, objekata, naprava ili drugih sredstava javnih poduzeća iz oblasti energetike, komunalne djelatnosti, prometa i veza te šumarstva, 2. koja je izuzeta iz pravnoga prometa, odnosno na kojoj nije moguće stjecanje prava vlasništva, 3. čijim bi se vraćanjem bitno okrnjila prostorna cjelovitost, odnosno namjena uporabe prostora i imovine, 4. čijim bi vraćanjem bila bitno okrnjena gospodarska odnosno tehnološka funkcionalnost kompleksa (industrijski kompleks, komasirane gromade unutar poljoprivrednoga odnosno šumskoga kompleksa i sl.).

23. Prema odredbi članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96.,73/00., 114/01., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12. i 152/14.), stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovoga Zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

24. Među strankama je sporno pitanje državljanstva grofa I. D. pa time i ulazi li grof I. D., odnosno njegov nasljednik, u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu.

25. Iz stanja spisa, odnosno pobijane odluke proizlazi kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik iscrpno, razložno i utemeljeno obrazložili svoj zaključak da agrarna reforma nije okončana za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, odnosno da su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete od strane jugoslavenske komunističke vlasti. Tako je u obrazloženju pobijanih odluka iznijet opširan i detaljan pregled izmjena normativnog okvira relevantnog za ovu upravnu stvar u promatranom razdoblju, ali i isto tako povijesno-političko i faktično stanje vezano za eksproprijaciju nekretnina, iz kojeg je razvidna utemeljenost tuženikovih stavova i zaključka.

26. Naime, iz dokumenata: Odluke Kr. Banske uprave, Poljoprivredno odelenje, Agrarno-pravni otsek, br. 27.442/III-6.1935. od 15. svibnja 1935. godine o utvrđivanju objekata za veleposjed grofa I. D.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 62085/VI-a od 26. rujna 1935. koje se odnosi na postupak eksproprijacije šuma; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 21337/VI-a od 5. kolovoza 1936.; rješenja Kraljevine Jugoslavije, Ministarstva poljoprivrede, broj: 65801/VI-a od 15. rujna 1936. kojim je izmijenjeno rješenje navedenog tijela, broj: 62085/VI od 26. rujna 1935.; rješenja Kr. banske uprave, Agrarno-pravnog odsjeka, broj: 8983/111-6-1937 od 6. srpnja 1937.; rješenja Banske vlasti Banovine Hrvatske, broj: 59413/IV-61940 od listopada 1940. o izmjeni odluke o utvrđenju objekata za veleposjed grofa I. D. od 15. svibnja 1935.; eksproprijacione odluke Komisije za likvidaciju agrarne reforme u Osijeku, broj: 3680-1939 od 31. svibnja 1939. te Izvlastbene odluke Ureda za kolonizaciju u Osijeku iz 1943. proizlazi da je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije vođen postupak eksproprijacije na veleposjedu grofa I. D.

27. Međutim, iz preslika zemljišno-knjižnih uložaka, razvidno je, da su, i nakon provedenih parcelacija, sve nekretnine ostale u vlasništvu I. g. D. sve do uspostave jugoslavenske komunističke vladavine. Osim toga, tijekom upravnog postupka, utvrđeno je da su predmetne nekretnine ostale i u njegovom posjedu.

28. Nadalje, prema mjerodavnim propisima toga vremena, u izvršenju rješenja o eksproprijaciji, trebalo je eksproprirane nekretnine prenijeti u zemljišnim knjigama na ime odnosnih sela, kao dijelova upravnih općina. U slučaju da ta sela nisu bila organizirana kao pravne osobe, trebala su se organizirati prema tadašnjem Zakonu o općinama, a dok se potpuno ne urede vlasnički i posjedovni odnosi u pogledu ekspropriranih šuma, privremeno je za stjecatelje ekspropriranim šumama upravljao sreski šumarski referent u sporazumu sa nadležnim sreskim načelnikom. Eksproprirane nekretnine, banska je uprava predala na upravljanje sreskim šumarskim referentima, međutim, nije bilo pokušaja da se eksproprirane šume predaju korisnicima, pa agrarni interesenti, osim nekoliko izuzetaka, nisu došli u posjed ekspropriranih šuma.

29. Stoga proizlazi da Zakon o likvidaciji agrarne reforme nije proveden do sloma Kraljevine Jugoslavije, a organizacija korisnika ekspropriranih šuma, njihov međusobni odnos, njihova prava, kao i odnos tih zajednica prema trećim osobama te odnos korisnika šuma prema samoj zajednici, nisu uređeni za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

30. Osim toga, prema Zakonu o likvidaciji agrarne reforme bilo je propisano da će, nakon pravomoćnosti odluke o eksproprijaciji i nakon što agrarni subjekti uplate doprinos u Kolonizacioni fond, Komisija za likvidaciju agrarne reforme dostaviti jedan primjerak odluke nadležnom zemljišno-knjižnom sudu radi provedbe u zemljišnim knjigama. Nadalje, Uredbom o financijskoj likvidaciji agrarne reforme na velikim posjedima bilo je propisano da se isplata odšteta vlasnicima velikih posjeda vrši na osnovu pravomoćnih odluka navedene Komisije. Dakle, isplata naknade se trebala izvršiti tek nakon zemljišno-knjižne provedbe odluka o eksproprijaciji. Međutim, u provedenom je postupku, uvidom u arhivsku građu, utvrđeno da ne postoje podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila naknadu za eksproprirane šume grofu I. D. Naime, iz očitovanja Arhiva Jugoslavije, broj: 13/55 od 21. veljače 2018. proizlazi da detaljnim uvidom u arhivsku građu Privilegovane agrarne banke u Beogradu Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije nisu pronađeni podaci da je Privilegovana agrarna banka isplatila odštetu za eksproprirane šume oduzete grofu D., kao niti podaci da su stjecatelji šuma tj. agrarne naseobine uplatili predviđeni iznos odštete u Kolonizacioni fond Ministarstva poljoprivrede Kraljevine Jugoslavije.

31. S obzirom na sve navedeno, a uzimajući u obzir i činjenice da nije došlo do realizacije promjene vlasnika u zemljišnim knjigama niti je došlo do prijenosa posjeda ekspropriranog zemljišta na agrarne interesente, a niti je isplaćena naknada za predmetne nekretnine, proizlazi osnovanim zaključak javnopravnih tijela kako su predmetne nekretnine grofu I. D. oduzete tek od strane jugoslavenske komunističke vlasti.

32. Tako je presudom Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj:

Kz295/45-3 od 21. studenog 1945. utvrđeno kako je okrivljeni grof I. D. osuđen krivim za počinjenje krivičnog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv države, uslijed čega je kažnjen po članku 3. Odluke o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj na konfiskaciju imovine koja se sastoji iz veleposjeda i nekretnina koje se nalaze na području Federativne Jugoslavije te sa svim zgradama kao i svim postrojenjima na tim nekretninama. Ujedno se osuđuje na trajan izgon iz čitavog područja Federativne Jugoslavije.

33. Iz zaključaka Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R110/45- 14 od 9. prosinca 1945. godine i broj: R.110/45 od 9. prosinca 1945. proizlazi kako je u svrhu provođenja konfiskacije imovine I. g. D. u smislu presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45-3 od 21. studenoga 1945. određen popis i procjena navedene imovine na licu mjesta te podredno određena uknjižba prava vlasništva na nekretninama I. g. D. pobliže označenim u tom zaključku, u korist DFJ.

34. Uvidom u odluku Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443/47 od 2. svibnja 1947. utvrđeno je da je na temelju provedenog postupka po paragrafima 24. -27. Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske od 24. studenog 1945. te odluke Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini broj: R-110/46 od 9. prosinca 1945. kojom je konfisciran posjed I. g. D. te izvršen prijenos u zemljišnim knjigama s imena prijašnjeg vlasnika na ime FNRJ, utvrđen kao objekt agrarne reforme i kolonizacije posjed I. g. D. temeljem stanja posjeda prema upisu u zemljišnim knjigama te određen prijenos s imena FNRJ i upis na ime Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

35. Nadalje, uvidom u spis upravnog postupka odnosno u mišljenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj: KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj: DOKR- I-971/00. od 20. prosinca 2000. proizlazi da je presuda Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., kojom je grof I. D. osuđen zbog kaznenog djela iz članka 10. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države uz kaznu konfiskacije sve imovine, presuda bivše Jugoslavije, i da je riječ o presudi iz odredbe članka 4. stavak 1. Zakona o naknadi, odnosno, o presudi za kazneno djelo, političko kazneno djelo, politički motivirano kazneno djelo i da je do osuđujuće presude došlo zlouporabom prava i političke moći.

36. Iz navedenih dokumenata nespornim proizlazi da se, prilikom uknjižbe prava vlasništva (kao općenarodne imovine) na spornom zemljištu, jugoslavenske komunističke vlasti nisu pozvale na odluke upravnih tijela Kraljevine Jugoslavije kao pravnu osnovu na temelju koje će se izvršiti uknjižba prava vlasništva, već je uknjižba prava vlasništva izvršena na temelju Odluke Kotarskog narodnog suda u Slatini, br. R- 110/45 od 9. prosinca 1945. i Odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Slatini br. 443/47 od 2. svibnja 1947. Zbog čega proizlazi da bi, da nije bilo intervencija jugoslavenskih komunističkih vlasti u razdoblju od 1945. do 1947., prijašnji vlasnik grof I. D. i nadalje zadržao svoj status knjižnog vlasnika. Naime, da je postupak eksproprijacije okončan, kako to pravilno zaključuje tuženik, jugoslavenske komunističke vlasti, ne bi imale razloga predmetne nekretnine konfiscirati, odnosno eksproprirati na temelju odluke donesene na temelju Zakona o provođenju agrarne reforme i kolonizacije na području Narodne Republike Hrvatske, već bi predratne odluke samo bile provedene u zemljišnim knjigama.

37. Radi identifikacije današnjih čestica s oduzetim česticama prvostupanjsko tijelo izvršilo je uvid u Identifikaciju oduzetih katastarskih čestica po sadašnjem stanju za k. o. ..., izrađenu od strane ovlaštenog inženjera geodezije. Međutim, kako je naknadno došlo do parcelacije pojedinih čestica u sastavu kojih se nalazi oduzeta površina, kojim putem su u zasebne čestice izdvojene površine koje predstavljaju javna vodna dobra, to je provedeno novo vještačenje, izrađeno od strane stalnog sudskog vještaka za geodeziju te budući da nekretnine u k. o. ... koje su obuhvaćene specifikacijom tužitelja u naravi predstavljaju šumu i šumsko zemljište u vlasništvu Republike Hrvatske, prvostupanjsko je tijelo provelo dokaz vještačenjem po vještaku šumarske struke kako bi utvrdilo jesu li predmetne čestice podobne za povrat u naravi, odnosno jesu li ostvarene iznimke od naturalnog povrata u smislu odredbi članka 55. Zakona o naknadi. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka šumarske struke proizlazi da se naturalnim povratom šuma, odnosno nekretnina označenih u točki I. izreke prvostupanjskog rješenja, sve k. o. ..., neće bitno okrnjiti šumski kompleksi gospodarske jedinice. Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici i ovlaštenik naknade tijekom postupka očitovali su se da nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke.

38. Isto tako u provedenom postupku utvrđene su i nove katastarske, odnosno zemljišnoknjižne oznake oduzetih čestica, kao što su utvrđeni i vlasnički dijelovi navedenih čestica odnosno u provedenom postupku je izvršenim uvidom u materijalnu dokumentaciju i provođenjem navedenih vještačenja utvrđeno sadašnje stanje stvari u pogledu nekretnina obuhvaćenih povratom.

39. Sud ponavlja kako stranke postupka nisu stavljale prigovore na prethodno navedene činjenice niti su iste sporne tijekom ovog upravnog spora pa je prvostupanjsko tijelo pravilno djelomičnim rješenjem od 4. listopada 2022. ovlašteniku naknade vratilo u vlasništvo nekretnine nastale parcelacijom nekretnina obuhvaćenih zahtjevom za naknadu, uslijed izdvajanja vodnog dobra, koje u naravi predstavljaju šume i pašnjak.

40. U pogledu prigovora iz tužbe, a u kojem tužitelj osporava da grof I. D., odnosno njegov nasljednik – ovdje zainteresirana osoba, ulazi u krug ovlaštenika naknade za oduzetu imovinu, tvrdeći kako je grof I. D. imao mađarsko državljanstvo, a ne jugoslavensko, ovaj sud ističe kako isti prigovor nije osnovan.

41. Naime, ovaj je prigovor otklonjen sudskom praksom u drugim predmetima naknade za oduzetu imovinu, kao što je presuda Upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Us- 9198/2002-13 od 24. studenoga 2005., a u kojima je grof I. D. bio ovlaštenik. Državljanski status je tada utvrđen iz dopisa Oblasnog NO za Istru, Odsjeka za narodnu imovinu od 3. prosinca 1946., dopisa Predsjedništva Vlade Narodne Republike Hrvatske, Odjela za narodnu imovinu od 13. prosinca 1946., te službene potvrde Saveznog ministarstva financija Republike Austrije od 29. travnja 1999.

42. Osim toga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj:

Uzz29/12- 12 od 27. veljače 2018., odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. GZ-DO-92/12 od 20. lipnja 2012., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-1483/2010-12 od 16. veljače 2012., navodi da je zavičajnik kao institut austro-ugarskog zakonodavstva, odnosno knjiga državljana koja je ustrojena Zakonom o državljanstvu FNRJ (Sl. list FNRJ br. 54/46, 104/47, 88/48, 104/48) jesu službene evidencije, no neovisno o tome je li prednik tužitelja bio u njima upisan ili ne, dopušteno je i drugim dokazima utvrđivati činjenicu je li pokojni prednik tužitelja u vrijeme konfiskacije imao jugoslavensko državljanstvo ili ne. Podredno se napominje da je nakon Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UI-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. ("Narodne novine" broj 39/99) kojom su ukinute odredbe čl. 9. i čl. 11. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 45/01., 118/01., 80/02., 81/02.), donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine" broj 80/02, 81/02) kojim je pravo na povrat imovine priznato i stranim državljanima. Stoga pitanje državljanstva kao pretpostavke za povrat imovine više nije relevantan. Isto shvaćanje zauzeto je i u nizu odluka revizijskog suda (Uzz-20/2008 i dr.).

43. Također, i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske polovni broj:Usž-2/20-3 od 26. ožujka 2021. zauzeto je stajalište da su prigovori o potrebi utvrđivanja državljanstva I. g. D., kojemu je imovina konfiscirana, pravno neodlučni budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao stranom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište toga suda o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Uzpz-10/2018 od 5. veljače 2020.).

44. U konkretnom slučaju irelevantan je Ugovor o miru s Mađarskom za koji tužitelj pojašnjava kako je stupio na snagu dvije godine kasnije, odnosno 19. studenoga 1947. Naime, proizlazi kako je imovina grofa I. D. konfiscirana te je u trenutku sklapanja Ugovora o miru s Mađarskom ista bila u vlasništvu FNRJ, a ne u vlasništvu grofa I. D. Stoga je irelevantno i pozivanje tužitelja na primjenu članka 10. Zakona o naknadi koji propisuje da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.

45. Naime, osnovano je utvrđenje upravnih tijela da je u konkretnom slučaju osnova oduzimanja imovine koja je predmet povrata bila konfiskacija imovine izvršena na temelju presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru, broj: Kz-295/45 od 21. studenog 1945., u odnosu na koju je sukladno odredbi članka 4. stavka 3. Zakona o naknadi pribavljeno mišljenje Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj KTR-I-271/97 od 9. travnja 1998. i broj DOKR-I-971/00 od 20. prosinca 2000. te da je u svrhu provođenja konfiskacije imovine, zaključcima Kotarskog narodnog suda u Podravskoj Slatini, broj: R-110/45 od 9. prosinca 1945. određen popis i procjena imovine i uknjižba prava vlasništva, a na temelju odluke Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju u Podravskoj Slatini, broj: 443-47 od 2. svibnja 1947. izvršen prijenos konfiscirane imovine u zemljišnim knjigama na FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

46. Stoga, uz činjenicu da se u svim navedenim odlukama izričito navodi mjera konfiskacije imovine prijašnjem vlasniku kao posljedica osude za kazneno djelo od 21. studenog 1945., ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovore da je do oduzimanja imovine došlo prije nastupa jugoslavenskih komunističkih vlasti, čije odluke su osnova za povrat imovine, odnosno priznavanje prava na naknadu oduzete imovine prema članku 1. Zakona o naknadi. Naime, neovisno o radnjama koje je u odnosu na imovinu prijašnjeg vlasnika poduzimala Kraljevina Jugoslavija u svrhu agrarne reforme, nedvojbeno je kako je do oduzimanja imovine došlo tek naprijed navedenim odlukama kojima je imovina konfiscirana i na temelju kojih je prenesena u vlasništvo FNRJ, odnosno za korist Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije.

47. Također su neosnovani navodi o potrebi utvrđivanja državljanstva I. g. D., kojemu je imovina konfiscirana, budući da je do konfiskacije imovine došlo neovisno o njegovom državljanstvu te mu imovina nije oduzeta kao mađarskom državljaninu na temelju Ugovora o miru s Mađarskom (stajalište o primjeni Ugovora o miru s Mađarskom potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom Uzpz10/18 od 5. veljače 2020.). Naime, na temelju članka 29. Ugovora o miru s Mađarskom, sklopljenog 10. veljače 1947., ratificiranog Ukazom o ratifikaciji Ugovora o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ", broj: 72/47.) te Uredbe o prelazu mađarske imovine na teritoriju FNRJ u državno vlasništvo FNRJ po Ugovoru o miru s Mađarskom ("Službeni list FNRJ", broj: 91/48.), sva imovina, prava i interesi Mađarske i mađarskih državljana koji su na dan stupanja na snagu Ugovora o miru s Mađarskom (19. studeni 1947.) postojali na teritoriju FNRJ postaju u skladu s člankom 29. Ugovora o miru s Mađarskom državno vlasništvo FNRJ, o čemu se ovdje, kao što je naprijed navedeno, ne radi.

48. Pri tome sud ponavlja kako u konkretnom slučaju odlučnu činjenicu ne predstavlja to da li je grof. I. D. imao mađarsko državljanstvo pa prema tome ni svi dokazi na koje upire tužitelj po toj osnovi nisu relevantni za konkretni upravni spor, budući odlučnu činjenicu predstavlja to što je istome sporna imovina oduzeta kao jugoslavenskom državljaninu. Ne ulazeći u istinitost dostavljenih dokaza u svezi činjenice da je isti mogao imati ili imao mađarsko državljanstvo, sud ponavlja kako njegova imovina nije oduzeta kroz agrarnu reformu kao drugim mađarskim državljanima na području državnih tvorevina iz tog vremenskog razdoblja, već je ista oduzeta na temelju citirane presude Okružnog narodnog suda u Daruvaru i da je u to vrijeme bila u njegovom vlasništvu i posjedu pa je prema tome vidljivo da je isti u trenutku oduzimanja bio jugoslavenski državljanin, da su ga državne vlasti tako tretirale i po toj osnovi mu i oduzele spornu imovinu.

49. S obzirom na sve navedeno, pravilno je tuženik odbio žalbu tužitelja i potvrdio djelomično rješenje te je stoga sud na temelju članka 57. stavka 1. ZUS odlučio kao u točki I izreke presude.

50. Prema odredbi članka 79. stavka 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako stranka djelomično uspije u sporu, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da se troškovi raspodijele razmjerno uspjehu u sporu.

51. Kako je tužitelj izgubio spor u cijelosti, to je u smislu članka 79. stavka 4. ZUS odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora (točka II izreke presude).

52. Međutim, po toj osnovi, zainteresiranoj osobi je, budući da je ista uspjela u sporu, u skladu sa zahtjevom za naknadu troška na ročištu održanom 14. veljače 2024., priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 EUR, podneska od 6. veljače 2024. od 1.000,00 EUR, podneska od 9. veljače 2024. od 1.000,00 EUR i pristupa na ročište u iznosu od 1.000,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV, odnosno sveukupno 5.000,00 EUR, a sve prema Tbr. 27. i 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.). Stoga je u odnosu na troškove spora koje je zatražila zainteresirana osoba odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

53. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Osijeku 20. veljače 2024.

Sudac

Berislav Babić v.r.

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude sukladno članku 66. stavku 5. Zakona o upravnim sporovima.