REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 844/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, Jasenke Žabčić i mr. sc. Senije Ledić, članova vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja E. F. iz B., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. Đ., odvjetnik u B. i 2. tužitelja stečajna masa iza T.-m. d.o.o. u stečaju, M., OIB ..., koju zastupa stečajni upravitelj dipl. ing. agr. B. S., a on po punomoćniku D. Đ., odvjetniku u B., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, OIB ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-860/2016-2 od 16. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P-736/2014-32 od 13. svibnja 2016. tužitelja., u sjednici održanoj 20. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-860/2016-2 od 16. veljače 2017., kao neosnovana.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke tuženica Republika Hrvatska obvezana je isplatiti prvo tužitelju E. F. bruto iznos od 197.301,70 kn sa zakonskim zateznim kamatama i to: tekućim na iznos od 36.704,40 kn od 15. siječnja 2000. do isplate, na iznos 45.499,44 kn od 15. siječnja 2001. do isplate, na iznos 49.232,04 kn od 15. siječnja 2012. do isplate, na iznos 55.848,96 kn od 15. siječnja 2003. do isplate, na iznos 10.016,86 kn od 15. siječnja 2004. do isplate, i na iznos od 100.000,00 kn od 13. svibnja 2016. do isplate, a drugo tužitelju, stečajnoj masi T.-m. d.o.o. B., iznos od 941.163,49 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to: tekućim na iznos od 168.962,90 kn od 15. siječnja 2000. do isplate, na iznos od 203.566,50 kn od 15. siječnja 2001. do isplate, na iznos od 240.208,47 kn od 15. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 269.754,11 kn od 15. siječnja 2003. do isplate, i na iznos od 58.671,51 kn od 15. siječnja 2004. do isplate, po stopama preciznije navedenim u toj presudi, sve u roku od 15 dana.

1.2. U točki II. izreke odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva prvo tužitelja za isplatu iznad dosuđenog bruto iznosa od 197.301,70 kn do zatraženog bruto iznosa od 254.726,88 kn sa zakonskim zateznim kamatama, po stopama preciznije navedenim u toj presudi, tekućim na iznos iznad iznosa od 36.704,40 kn do iznosa od 44.045,28 kn od 15. siječnja 2000. do isplate i na iznos iznad iznosa od 10.016,86 kn do iznosa od 60.101,16 kn od 15. siječnja 2004. do isplate.

1.3. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva drugo tužitelja stečajne mase T.-m. d.o.o. za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 941.163,49 kn do zatraženog iznosa od 1.268.313,67 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopama preciznije navedenim u toj presudi, odbijen je dio tužbenog zahtjeva drugo tužitelja na iznos iznad iznosa od 168.962,90 kn do iznosa od 202.755,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2000. do isplate i na iznos iznad iznosa od 58.671,51 kn do iznosa od 352.029,11 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. siječnja 2004. do isplate, kao i dio tužbenog zahtjeva I. tužitelja za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 100.000,00 kn do zatraženog iznosa od 200.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 21. listopada 20005. do isplate, te dio tužbenog zahtjeva prvo tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 100.000,00 kn po stopi preciznije navedenoj u toj odluci, za razdoblje od 21. listopada 2005. do 12. svibnja 2016. godine.

2.1. Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke dopuštena je preinaka tužbe prvo tužitelja na bruto iznos od 254.726,88 kn na ime izgubljene dobiti, te preinaka tužbe I drugo tužitelja stečajne mase T.-m. d.o.o. na iznos od 1.268.313,67 kn na ime izgubljene dobiti.

2.2. U točki II. izreke tuženica je obvezana prvo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 22.656,80 kn, u roku od 15 dana, a u točki III. izreke toga rješenja tuženica je obvezana drugo tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.683,84 kn, također u roku od 15 dana.

3. Presudom i rješenjem suda drugog stupnja je odlučeno:

''Žalba tužitelja E. F. i stečajne mase T.-m. d.o.o. odbija se kao neosnovana, dok se žalba tužene Republike Hrvatske djelomično uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana, pa se presuda i rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P- 736/14-32 od 13. svibnja 2016.,

- potvrđuje u točki I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženoj Republici Hrvatskoj da tužitelju stečajnoj masi T.-m. d.o.o. isplati iznos 617.885,47 kn sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena na iznos od 126.100,00 kn od 15.siječnja 2000. do isplate, na iznos od 151,318,49 kn od 15. siječnja 2001.do isplate, na iznos od 151,318,49 kn od 15. siječnja 2012.do isplate, na iznos od 151,318,49 kn od 15. siječnja 2003.do isplate, na iznos od 37.830,00 od 15. siječnja 2004. do isplate, u dijelu kojim je tužitelju E. F. dosuđen iznos od 40.000,00 kn za zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od 13. svibnja 2016. do isplate,

- potvrđuje u točki II. izreke presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja E. F. iznad dosuđenog iznosa bruto 127.301,10 kn do zatraženog bruto iznosa od 254.726,88 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 100.000,00 kn do zatraženog iznosa od 200.000,00 kn za zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2016. do isplate, za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos od 100.000,00 kn za razdoblje od 21. listopada 2005. do 12. svibnja 2016., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja stečajne mase T.-m. d.o.o. za isplatu iznad dosuđenog iznosa od 941.163,49 kn do zatraženog iznosa od 1.268.313,67 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate,

- preinačuje u točki I izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju stečajnoj masi T.-m. d.o.o. isplati iznos 323.278,02 kn sa zateznom kamatom na iznos 42.862,90 kn od 15. siječnja 2000. do isplate, na iznos 52.248,01 kn od 15.1.2001. do isplate, na iznos od 88.889,98 kn od 15. siječnja 2012. do isplate, na iznos 118.435,62 kn od 15. siječnja 2003. do isplate, na iznos od 20.841,51 kn od 15. siječnja 2004. do isplate i u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja stečajne mase T.- m. d.o.o. se odbija kao neosnovan,

- preinačuje u točki I. izreke presude u dijelu u kojem je naloženo tuženoj da tužitelju E. F. isplati iznos 60.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 13. svibnja 2016. do isplate i u tom dijelu odbija se tužbeni zahtjev tužitelja E. F. kao neosnovan,

- ukida se u točki I. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženoj da tužitelju E. F. isplati bruto iznos od 197.301,70 kn sa zateznom kamatom na iznos od 36.704,40 kn od 15. siječnja 2000. do isplate, na iznos 45.499,44 kn od 15. siječnja 2001. do isplate, na iznos od 49.232,04 kn od 15. siječnja 2012. do isplate, na iznos od 55.848,96 kn od 15. siječnja 2003. do isplate, na iznos od 10.616,86 kn od 15. siječnja 2004. do isplate, ukida u točki II. izreke rješenja kojom je naloženo tuženoj da tužitelju E. F. nadoknadi parnični trošak u iznosu 22.656,80 kn i u ukinutom dijelu predmet se vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje,

- potvrđuje u točki I. izreke rješenja kojom je dopuštena preinaka tužbe tužitelja,

- preinačuje u točki II. izreke rješenja na način da je tužena Republika Hrvatska dužna stečajnoj masi T.-m. d.o.o. nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.595,00 kn u roku od 15 dana.''.

4. Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti drugo tužitelju iznos od 617.885,47 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu odluke o troškovima postupka, reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) je izjavila tuženica, sadržajno ističući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju i ukine presudu suda drugog stupnja u pobijanom dijelu, predmet vrati na ponovno suđenje, podredno preinači pobijani dio odluke suda drugog stupnja. Potražuje troškove revizije.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tuženice je neosnovana.

7. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP-a u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet spora je zahtjev prvo i drugo tužitelja za naknadu izmakle koristi, te zahtjev 1. tužitelja za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda, nastale uslijed nezakonitog rada tijela tuženice.

9. Sud prvog stupnja je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:

- da je prvo tužitelj bio vlasnik obrta T. iz B., koji obrt se bavio građevinarstvom- niskogradnjom, tj. na iskopu kanala, polaganju cijevi i telekomunikacijskih kablova za

DTK mrežu, te montiranje razvodnih kutija,

- da je rješenjem Ministarstva financije, Financijske policije, Postaja financijske policije za B.-b. ž. od 15. prosinca 1997., prvo tužitelju kao vlasniku obrta T. iz B. utvrđena obveza poreza na dohodak, za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1995. u iznosu od 45.486,51 kuna,

- da je navedeni iznos prvo tužitelj, kao vlasnik obrta T., platio 20. siječnja 1998.,

- da je rješenjem Ministarstva financija, Financijske policije, Centralne službe, Odjel za unutarnji nadzor od 22. listopada 1998. poništeno rješenjem od 15. prosinca 1997.,

- da je u postupku ponovne kontrole dijela poslovanja obrta T. za isto razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1995., rješenjem od 15. prosinca 1998. utvrđen porez na dohodak u iznosu od 298.822,52 kuna, obračunate zatezne kamate u iznosu od 155.452,51 kuna, porez na promet proizvoda i usluge u iznosu od 62.356,25 kuna i obračunate zatezne kamate u iznosu od 44.736,63 kuna (ukupno iznos od 561.367,91 kunu),

- da prvo tužitelj kao vlasnik obrta T., utvrđenu obvezu u navedenom iznosu, po novom rješenju nije platio, pa mu je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda B., Ispostave B. od 4. ožujka 1999. zabranjeno raspolaganje novčanim sredstvima na žiro-računu obrta T. u iznosu od 485.696,82 kuna (iznos od 561.367,91 kunu umanjen za plaćeni iznos od 45.486,51 kuna),

- da je protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda B., Ispostave B. od 4. ožujka 1999., 1. tužitelj kao vlasnik obrta T. podnio žalbu, koja je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 31. svibnja 1999. odbijena,

- da je protiv rješenja od 31. svibnja 1999., prvo tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, koja je odbijena (dopis od 6. ožujka 2002.),

- da je prvo tužitelj obrt T. odjavio 15. veljače 1999., te je izjavom o osnivanju d.o.o. od 23. prosinca 1998. osnovao pravnog prednika 2. tužitelja - T.-m. d.o.o. B., s temeljnim kapitalom u iznosu od 611.100,00 kuna,

- da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured B. temeljem članka 67. i 97. Zakona o porezu na dohodak, rješenjem od 19. ožujka 1999. T.-m. d.o.o. zabranilo raspolaganje novčanim sredstvima na žiro računu u ukupnom iznosu od 487.984,77 kuna, kao solidarnom dužniku za porezni dug obrta T., s obzirom da se temeljni kapital društva T.-m. d.o.o. sastoji od strojeva, uređaja i drugog inventara koji su 1. tužitelju služili za obavljanje djelatnosti obrta prije odjave,

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 27. studenoga 2001. poništeno rješenje Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 15. prosinca 1998., rješenje od 22. listopada 1998. i zaključak Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 29. ožujka 1999. kojim je ispravljeno rješenje Ministarstva financija, Centralne službe Financijske policije, Odsjeka za unutarnji nadzor od 15. prosinca 1998.,

- da iz sadržaja rješenja od 27. studenoga 2001. proizlazi da je pri ocjeni zakonitosti rješenja od 22. listopada 1998. i od 15. prosinca 1998., te zaključka od 29. ožujka 1999., utvrđeno da je Odjel za unutarnji nadzor Centralne službe Financijske policije u provedenom postupku grubo povrijedio pravila Zakona o općem upravnom postupku, jer je rješenje od 22. listopada 1998. donijeto od nenadležnog tijela i prvostupanjsko rješenje je po pravu nadzora poništeno zbog netočno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iako isto ne može biti razlog za primjenu izvanrednog pravnog lijeka poništavanja i ukidanja po pravu nadzora sukladno odredbi članka 263. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku,

- da je u rješenju Ministarstva financija, Porezne uprave, Središnjeg ureda od 27. studenog 2001. navedeno da je pravovaljano rješenje Ministarstva financija, Financijske policije od 15. prosinca 1997., kojim je prvo tužitelju kao vlasniku obrta T., utvrđena za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 1995. obveza poreza na dohodak u iznosu od 45.486,51 kuna,

- da je Porezna uprava B. 4. srpnja 2002. zaprimila rješenje od 27. studenoga 2001., i da je rješenjem od 25. ožujka 2003. obustavila ovrhu u odnosu na zabranu raspolaganja novčanim sredstvima sa računa T.-m. d.o.o, pravnog prednika drugo tužitelja,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da su bili jedini raspoloživi podaci o visini prihoda i rashoda te dohotka za obrt T., podaci iz 1995. godine i to podaci koji su prikazani u zapisniku Financijske policije od 20. srpnja 1998., u kojem je prikazano da su u 1995. godini prihodi iznosili 2.079.492,66 kuna, a rashodi 1.851.426,19 kuna, dohodak 228.066,47 kuna, a porez iz dohotka nakon oporezivanja 151.318,49 kuna,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je za izračun visine dohotka za razdoblje od 1996. do 1999., vještak uzeo statističke podatke o visini bruto dodane vrijednosti za djelatnost građevinarstva.

10. 1. Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica sudovi nižeg stupnja djelomično su prihvatili zahtjev drugo tužitelja za naknadu štete za razdoblje od 1999. do 2003. (za vrijeme blokade računa pravnog prednika drugo tužitelja), pri čemu sudovi nižeg stupnja zaključuju da su ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženice temeljem članka 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93, 92/96, 48/99, 127/00 i 59/01 – dalje: ZSDU), te je tuženica odgovorna drugo tužitelju naknaditi štetu (izgubljenu korist) koja mu je prouzročena nemogućnošću obavljanja rada, zbog donošenja nezakonitog rješenja tijela tuženice. Takav zaključak sudovi nižeg stupnja temeljili su na iskaza prvo tužitelja, koji je bio direktor i jedini osnivač drugo tužitelja, prema čijem iskazu društvo T.-m. d.o.o. nije moglo poslovati zbog blokade računa, nije se moglo javljati na natječaje za dobivanje poslova, jer drugo tužitelj nije mogao dobiti potvrdu solventnosti, što je bio jedan od uvjeta prijave. Zbog toga sud prvog stupnja dosuđuje drugo tužitelju na ime izgubljene koristi iznos od 941.163,49 kuna s zateznim kamatama, dok je sud drugog stupnja u tom dijelu preinačio presudu suda prvog stupnja (čl. 373.a st. 1. i 2. ZPP) i drugo tužitelju dosudio iznos od 617.885,47 kuna s zateznim kamatama, sukladno odredbi članka 189. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), dok u preostalom zatraženom iznosu zahtjev drugo tužitelja odbijaju.

10. 2. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je prvo tužitelj potraživao izgubljenu korist u visini prosječne bruto plaće isplaćene u graditeljstvu, sud drugog stupnja je ukinuo presudu suda prvog stupnja i predmet u tom dijelu vratio na ponovno suđenje, dok je u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je prvo tužitelj potraživao naknadu štete na ime duševnih boli radi povrede časti i ugleda (članak 200. ZOO), sud drugog stupnja preinačio presudu suda prvog stupnja (čl. 373. st. 3. ZPP) i prvo tužitelju dosudio iznos od 40.000,00 kuna s zateznim kamatama. U preostalom dijelu zahtjev prvo tužitelja, nižestupanjski sudovi su odbili.

11. Revizijski sud je presudom broj Rev-x 617/2017-2 od 10. veljače 2021. prihvatio reviziju tuženice i preinačio presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-860/2016- 2 od 16. veljače 2017. i presudu Općinskog suda u Bjelovaru broj P-736/14-32 od 13. svibnja 2016. pod točkom I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti drugo tužitelju iznos od 617.885,47 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, kojom je naloženo tuženici naknaditi drugo tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 5.595,00 kuna, na način da je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev 2. tužitelja kao neosnovan i naloženo drugo tužitelju naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 85.750,00 kuna, u roku od 15 dana.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-2122/2021 Z., 12. srpnja 2022. ukinuo navedenu presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predmet vratio Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, jer je utvrdio povredu ustavnog prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10. i 5/14), odnosno članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02., 1/06 i 13/17 - u daljnjem tekstu: Konvencija).

13. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev 2. tužitelja da mu tuženica naknadi izmaklu korist zbog nezakonitog rada tijela tuženice (članak 13. ZSDU).

14. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).

15. Pravni prednik drugo tužitelja smatra da su ispunjene pretpostavke iz članka 13. ZSDU jer je tijelo tuženice donijelo nezakonito rješenje, temeljem kojeg je, račun pravnog prednika drugo tužitelja u periodu od 1999. do 2003. bio u blokadi i time je pravni prednik drugo tužitelja bio onemogućen u konkuriranju na tržištu i javljanju na natječaje, slijedom čega da postoji uzročna veza između nezakonitog rada tuženice i nastale štete drugo tužitelju, i time osporava pravilnost stajališta nižestupanjskih sudova vezano za čl. 13. ZSDU-e, a time i pravilnost primjene materijalnog prava iz citirane zakonske odredbe.

16. Neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji tuženica ukazuje u reviziji.

17. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOO-a određeno je da tko drugome prouzroči štetu, dužan je nadoknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Tom je odredbom propisana odgovornost štetnika za nastalu štetu po osnovi krivnje (pretpostavljena krivnja).

18. Prema odredbi čl. 13. ZSDU-e štetu koja određenoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave naknađuje Republika Hrvatska. Za postojanje odgovornosti države za štetu u smislu navedene odredbe trebaju kumulativno biti ispunjene tri pretpostavke nezakonit i/ili nepravilan rad državnog tijela, postojanje štete i uzročna veza između nezakonitog i/ili nepravilnog rada tijela i nastale štete, pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog i/ili nepravilnog rada državnog tijela, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo. Uzročnost u tom slučaju shvaća tako da šteta mora biti neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, što znači da ona ne bi nastala da takvog nezakonitog rada nije bilo (tipična posljedica). Dakle, navedenim odredbama je ustanovljen sustav objektivne odgovornosti Republike Hrvatske za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave koji se temelji na načelu uzročnosti Ovakav stav izražen je u brojnim odlukama Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH (npr. tako u odlukama broj U-III-2314/2006. od 21. veljače 2007., U-III-309/2009 od 30. rujna 2010., Rev-2173/17-3 od 8. siječnja 2020.).

19. Nezakoniti se rad očituje kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi, a nepravilan rad kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu obavljanja djelatnosti.

20. Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) u situacijama odgovornosti države na temelju čl. 13. ZSDU-e, u presudi Bljakaj i drugi protiv Hrvatske broj 74448/12 od 18. rujna 2014., iznosi shvaćanje da je važno i dostatno za odgovornost države ako su državna tijela propustila poduzeti razumne mjere, a koje mjere su mogle pružiti realnu mogućnost promjene ishoda ili ublažavanja opasnosti (tako i Opuz protiv Turske, E. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva). ESLJP navodi da pri ocjeni odgovornosti države treba cijeniti jesu li se dogodili propusti, koji bi, da se nisu dogodili mogli objektivno izmijeniti tijek događaja (tako i Ustavni sud u odluci broj U- III-5624/2013 od 24. studenog 2016.).

21. Teret dokaza da je postupanje tijela državne uprave bilo u cijelosti pravilno i zakonito je na strani Republike Hrvatske (tako i u Rev-x 1033/2017-2 od 18. prosinca 2018. U ovom slučaju nižestupanjski sudovi su pravilno utvrdili da je bilo nezakonitog i nepravilnog postupanja.

22. Prema praksi Ustavnog suda RH, jednako kao i praksi Vrhovnog suda RH, u postupcima radi naknade štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada državnih tijela, koji se može reflektirati i na prava zajamčena Ustavom, materijalno pravo mora se tumačiti u skladu s načelima vladavine prava i dužnosti pružanja stvarne i učinkovite pravne zaštite građanima, pri čemu treba cijeniti ukupnost svih okolnosti konkretnog slučaja (odluka Ustavnog suda broj: U-III-1060/2019 od 29. listopada 2020., kao i narav pogreške državnog tijela i njezinih posljedica za pojedinca, ocjenu ponašanja podnositelja s jedne strane, postupanja državnih tijela s druge strane, te jesu li se dogodili propusti, koji bi, da se nisu dogodili mogli objektivno izmijeniti tijek događaja.

23. Prema odluci Ustavnog suda RH broj: U-III-3198/2016 od 16. listopada 2018., razlozi koje sudovi daju pri objašnjenu odluke o zahtjevu za naknadu štete zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, moraju uspostaviti pravičnu ravnotežu između suprotstavljenih interesa pojedinaca i javnog interesa koji je posrijedi, a razlozi koje sudovi daju ne smiju upućivati na postojanje bilo kakve proizvoljnosti ili samovolje u postupanju sudova, a pri tome se treba imati u vidu i načelno stajalište da pogreške ili propusti nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana (tako u odluci broj U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009., broj: U-IIIB- 1373/2009 od 7. srpnja 2009., broj: U-III-3063/2007 od 4. listopada 2011.).

24.1. U ovom slučaju, nižestupanjski sudovi su utvrdili da su nadležna porezna tijela pri donošenju spornih poreznih rješenja koja su poništena povrijedila zakon na štetu I. tužitelja kao vlasnika obrta T., posljedica čega je bila blokada računa kasnije osnovanog trgovačkog društva T.-m. d.o.o., koja je trajala tri godine, pri čemu je 2. tužitelj dokazao postojanje uzročno posljedične veze između postupanja tuženice i gubitka posla.

24.2. Naime, predniku 2. tužitelja bi se suprotno tvrdnji tuženice, i po ocjeni ovoga suda, stavljao prevelik teret kada bi se od njega zahtijevalo dokazivanje činjenica koje je gotovo nemoguće dokazati, (da dokaže, prema čl. 219. ZPP-a, da bi se u slučaju da nije bilo nezakonite odluke tijela tuženice, javio na određeni natječaj, da bi na tom natječaju dao najpovoljniju ponudu i da bi na natječaju pravni prednik 2. tužitelja bio izabran kao najpovoljniji ponuđač i uz to da bi pravni prednik 2. tužitelja s takvom ponudom ostvario dobit), a koje su, osim toga i općepoznate, jer se ni jedan privredni subjekt ne može prijaviti na javni natječaj ako mu je račun pod blokadom i ako ne može pribaviti izjave o solventnosti tvrtke. Stoga je, imajući u vidu opseg i prirodu posla kojim se prednik drugo tužitelja bavio, te činjenicu da je na području B. to bila jedina tvrtka koja se bavila poslovima telekomunikacija i polaganja kabela, a koji poslovi su, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, u vrijeme blokade računa bili vrlo traženi, osobito putem javnih natječaja, i prema shvaćanju ovoga suda bilo izvjesno da bi prednik drugo tužitelja vrlo vjerojatno uspio barem na nekom od javnih natječaja na koje se nije mogao javiti zbog činjenice da mu je račun bio blokiran, a što je bila posljedica nezakonitog postupanja poreznih tijela, zbog čega se u takvoj situaciji bez imalo dvojbe nameće zaključak da su propusti, koji bi, da se nisu dogodili, mogli objektivno izmijeniti tijek događaja.

25. Osim toga i prema nalazu i mišljenju vještaka, koji je dao svoju procjenu moguće izgubljene zarade s obzirom na dostupne informacije o prijašnjem poslovanju prednika drugo tužitelja i obrta T., te sukladno s tadašnjim tržišnim stanjem za konkretnu djelatnost, kao i zaradu koju je prednik drugo tužitelja, odnosno obrt T. ostvarivao, a imajući u vidu načelo po kojem greške ili propusti državnih tijela ne smiju ići na štetu građana, i činjenicu da je upravo zbog propusta i nezakonitog rada poreznih tijela došlo do blokade računa prednika drugo tužitelja, koji je na koncu završio u stečaju te ugašen, nametanjem tom tužitelju obveze dokazivanja mogućih ishoda i okolnosti u slučaju da je pristupio nekom javnom natječaju, bilo bi protivno pravilu o teretu dokazivanja i postupovnim jamstvima čl. 29. st. 1. Ustava RH, jer bi se time istom nametao nemoguć standard dokazivanja i prekomjeran teret. Iz navedenih razloga je neosnovana revizija tuženice u kojoj se nameće zaključak o nedokazanosti uzročno-posljedične veze između štetne radnje i štetu koju trpi drugo tužitelj, jer takav zaključak nema uporišta u činjenicama konkretnog predmeta niti u mjerodavnom zakonodavnom okviru.

26. Slijedom iznesenog osporenom drugostupanjskom presudom nije došlo do povrede materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 13. ZSDU-e i čl. 1045. st. 1. ZOO- a, te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

Zagreb, 20. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić, v.r.