Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 Pr-711/2021-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika R. d.o.o. za proizvodnju, servisiranje motornih vozila i trgovinu, OIB: ..., O., zastupanog po punomoćniku P. V., odvjetniku u O., protiv tuženog – protutužitelja S. Š., OIB: . . . , iz V., zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku u O., radi isplate te protutužbe, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. siječnja 2024. u prisutnosti tuženika - protutužitelja i punomoćnika stranaka, po objavi 21. veljače 2024.

p r e s u d i o j e

I. Odbije se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku S. Š., iz V., OIB: ..., da tužitelju R. d.o.o. za proizvodnju, servisiranje motornih vozila i trgovinu, iz O., OIB ..., isplati iznos od 1.133,07 eura na ime nastalih troškova školovanja, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotnih poena, a koja teče od 22. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje pravne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, pa do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovani.

II. Nalaže se tužitelju-protutuženiku R. d.o.o. za proizvodnju, servisiranje motornih vozila i trgovinu iz O., OIB: . . . , da tuženiku-protutužitelju S. Š. iz V., OIB: ..., na ime neisplate dijela plaća u vremenu od 8. rujna 2018. do 1. ožujka 2019. i to za svaki mjesec pojedinačno, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike place do konačne isplate, a koje iznose će tuženik-protutužitelj precizirati po provedenom financijsko- knjigovodstvenom vještačenju sukladno odredbama članka 186.b. stavka 3. ZPP-a

III. Nalaže se tužitelju-protutuženiku nadoknaditi tuženiku-protutužitelju prouzročene parnične troškove, sve u roku 15 dana, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana rješenja pa do konačne isplate, pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 22. prosinca 2020. navodi da je s tuženikom 6. prosinca 2016. zaključio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme, s početkom rada 8. prosinca 2016., za poslove skladištara. Odredbom članka 7. stavka 1. Ugovora o radu ugovoreno je da je radnik obvezan sudjelovati na školovanjima koje će omogućiti radniku obavljanje poslova radnog mjesta, te ispunjavanje uvjeta koje poslodavcu propisuje uvoznik, dok je odredbom članka 8. stavka 3. i 4. navedenog Ugovora ugovoreno da u slučaju prestanka ugovora o radu, radnik je dužan poslodavcu nadoknaditi trošak školovanja koji su nastali prije otkaza ugovora o radu. Troškovi školovanja obuhvaćaju trošak školovanja na usavršavanju ili školovanju, naknadu za trošak smještaja (ukoliko se isto održavalo u mjestu različitom od sjedišta poslodavca) i dnevnice. Za vrijeme rada tuženika kod tužitelja, tužitelj je tuženika tijekom 2018. i 2019. godine, na zahtjev ovlaštenog uvoznika P. C. d.o.o iz V. G., uputio

dodatno

školovanje

to:

- u vremenu od 5. rujna 2018. do 7. rujna 2018., Termin 1 - servisni tehničar za A8, za koji je tužitelj platio trošak školovanja u iznosu 1.200,00 kn;

- u vremenu od 1. listopada 2018. do 2. listopada 2018., Termin 5 – VW tehničke nosivosti VW Tourage, za koji je tužitelj platio trošak školovanja u iznosu 800,00 kn;

- 30. listopada 2018., Termin 5 – ATSM15P1 – Radionica servisne tehnike Audi, za koji je tužitelj platio trošak školovanja u iznosu 400,00 kn;

- u vremenu od 13. studenoga 2018. do 14. studenoga 2018., Termin 6 - KTN701P1 – Komforni i električni sustavi 1 (2d), za koji je tužitelj platio trošak školovanje u iznosu 800,00 kn;

- 15. studenoga 2018., Termin 7 – KTN702P1 – Komforni i električni sustavi 2 (1d), za koji je tužitelj platio trošak školovanja u iznosu 400,00 kn;

- 19. prosinca 2018., Termin 21 – KTO003P1 – Primjena DSO i dijagnoze vozila, za koji je tužitelj platio trošak školovanja u iznosu 400,00 kn;

- u vremenu od 20. veljače 2019. do 21. veljače 2019., Termin 12 – KTN301P1 – Osnove prijenosa snage, za koji je tužitelj platio trošak školovanja u iznosu 1.600,00 kn. Tužitelj je za tuženika, za potrebno školovanje, za navedene dane platio i troškove smještaja (noćenja) u Velikoj Gorici, u ukupnom iznosu 1.593,12 kn (odnosno u iznosu 5.600,00 kn kako je to ispravio na ročištu 18. siječnja 2024.). Tuženik je prisustvovao svim navedenim danima školovanja, te mu je tužitelj za vrijeme službenog putovanja zbog potrebe školovanje, obračunao i isplatio dnevnice, u ukupnom iznosu 1.380,00 kn. Dakle, tužitelj je za potrebe školovanja tuženika, za troškove smještaja i za dnevnice, ukupno isplatio 8.573,12 kn. Tuženik je 1. ožujka 2019., tužitelju pisano otkazao Ugovor o radu, te je na taj način prestao Ugovor o radu i radni odnos tuženika s 1. ožujka 2019. Tužitelj je, nakon prestanka radnog odnosa, 18. ožujka 2019., pisanim putem (putem pošte) pozvao tuženika da podmiri troškove školovanja. Tuženik je 20. ožujka 2019. primio poziv tužitelja, ali nije na isti ništa odgovorio. Budući je došlo do prestanka Ugovora o radu, otkazom ugovora o radu od strane tuženika, a kako je tuženik prema odredbi članka 8. stavka 3. Ugovora o radu, obvezan tužitelju, kao poslodavcu nadoknaditi ukupan trošak školovanja koji je nastao prije otkaza Ugovora o radu, a koji trošak tuženik nije nadoknadio tužitelju, tužitelj predlaže da sud donese presudu:

" Nalaže se tuženiku S. Š., iz V., OIB: ..., da t.u Remix d.o.o. za proizvodnju, servisiranje motornih vozila i trgovinu, iz O., OIB: . . . , isplati iznos od 8.573,12 kn na ime nastalih troškova školovanja, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotnih poena, a koja teče od 22. prosinca 2020., pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

1.1. U odgovoru na protutužbeni zahtjev navodi da je pozivanje tuženika- protutužitelja na radnika Z. P. i na njegovu plaću, kao usporednog radnika, potpuno promašeno, da se radi o potpuno dva različita radnika i različita radna mjesta, odnosno poslova koje isti obavljaju. Z. P., je u radnom odnosu kod tužitelja- protutuženika još od davne 1998. godine, a od 2013. godine, obavlja poslove voditelja radione, za razliku od tuženika-protutužitelja, koji obavlja poslove automehaničara. Z. P. ima položen majstorski ispit za majstora autoservisera kod Hrvatske obrtničke komore, što se nikako ne može uspoređivati sa poslovima koje obavlja tuženik-protutužitelj. Tužitelj-protutužitelj, nakon završenog strukovnog školovanja (2015.g.) Z. P., nije dao novi Ugovor o radu za nove poslove, kako to tvrdi tuženik-protutužitelj, već obavlja iste poslove koje je obavljao prije školovanja, tj. obavlja poslove voditelja radione. Plaća za Z. P., kao i za tuženika-protutužitelja, ugovorena je Ugovorom o radu, pa se niti plaće istih ne mogu uspoređivati. Nakon završenog školovanja, odnosno stručnog usavršavanja tuženika- protutužitelja, tužitelj-protutuženik nije bio obvezan niti bio dužan, istom povećati plaću, jer se tuženik-protutužitelj dodatno školovao za poslove koje već obavlja iz Ugovora o radu – automehaničara, pa stoga istom niti ne pripada pravo na razliku osnovne plaće. Stimulativni dio plaće, nije plaća, već je to dodatak na plaću, koji određuje poslodavac, u smislu visine i kome će taj dodatak poslodavac isplatiti (taj dodatak na plaću ne dobije svaki radnik), pa tako pozivanje tuženika-protutužitelja na primanja radnika Z. P., je bespredmetno, odnosno radnik Z. P., nikako se ne može uspoređivati, niti po poslovima koje obavlja, niti po završenoj stručnoj spremi, a niti po visini osnovne plaće. Tuženik je završio dodatno školovanje - usavršavanje za servisnog tehničara, koje nije nikakvo radno zvanje, jer za takvo školovanje se ne izdaje nikakva diploma ili svjedodžba.

1.2. Na ročištu 19. siječnja 2023. uređuje tužbeni zahtjev na način iznos od 8.583,12 kn zamjenjuje iznosom 1.133,07 eur te uređuje tijek zakonske zatezne kamate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje zaključenje Ugovora o radu s tužiteljem, ali spori da ga je sklopio za radno mjesto skladištara, budući je bio zaposlen na radnom mjestu mehaničara. Nadalje iznosi da je predmetni Ugovor o radu ništetan u cijelosti, budući ga nije potpisao zakonski zastupnik za tada mlt. tuženika - protutužitelja, odnosno iz uvodnog dijela Ugovora u kojem se konstatira “ovlast oca z.z. Ž. Š.”, ne prileže Ugovoru, niti ovaj isti potpisuje, a radno -pravni odnos je predmetno strogo formalni ugovorni odnos, pa je odnosni Ugovor o radu imao biti zaključen u smislu odredbi članka 20. ZOR-a. Također, ništetne su odredbe članka 8. stavka 3. i 4. Ugovora o radu, jer su suprotne odredbama članka 7. stavka 3. te članka 54. stavka 1. Zakona o radu, kojima je propisana isključivo obveza snašanja troškova školovanja i drugih vrsta obuka, edukacija i informiranja radnika na teret poslodavca, a mogućnost prevaljivanja ovih troškova na radnika Zakon o radu ili koji podzakonski akt, ne propisuje, već propisuje odnosne troškove kao troškove poslodavca. U praksi se događa, da poslodavci zaobilazno u tom smislu zaključuju odgovarajuće Sporazume s radnicima, no, isti ne mogu biti robovlasničkog karaktera i neograničenog trajanja, već ovi uvjeti moraju biti strogo precizirani rokom i umanjenjem promptno proteku vremena, koje radnik provede kod poslodavca u radnom odnosu, čega predmetno nema. Čini nespornim vrijeme edukacije, s tim da se nije radilo ni o kakovom školovanju, već se radilo uglavnom o svojevrsnim uputama i informiranju od par sati u danu i to u 6 navrata, a samo jednom o svojevrsnom tečaju od 4 dana i to za obuku u zvanje servisni tehničar, koji posao tužitelj-protutuženik nikada nije omogućio tuženiku obavljati. Kada tužitelj- protutuženik govori o školovanju, iako ne spori da bi tuženi-protutužitelj sva ta “školovanja” uredno pohađao i završio, za završetak istih ne prilaže nikakvu svjedodžbu, diplomu ili barem priznanje, nego isto proizlazi samo iz priloženih putnih naloga tužitelja-protutuženika, za koje je pripremio svojevrsni obrazac, a koji je naslovio “IZVJEŠTAJ” i “ŠKOLOVANJE” te je uglavio u sadržaj istog da se “ide” “na školovanje”, a niti školovanja niti izvještaja o njemu, već samo podaci o vozilu i vremenu na putu, kao što i jeste standardno za običan putni nalog, kada se za potrebe tvrtke putuje određenim sredstvima i u određenom vremenu. Odnosni tečaj tuženik-protutužitelj završio je zajedno sa kolegom Z. P. iz Č., koji je nakon toga i dobio odgovarajući ugovor o radu, odnosno Anex postojećem te je obavljao poslove servisnog tehničara i sukladno tome kod tužitelja - protutuženika imao plaću od cca. 10.000,00 kn brutto, dok tuženiku-protutužitelju tužitelj-protutuženik nije omogućio obavljanje ovih poslova, za koje ga je osposobio već je tuženik-protutužitelj i nadalje obavljao posao mehaničara te imao najnižu plaću, uvećanu samo za stimulativni dio, koji je kod tužitelja-protutuženika funkcionirao tako, da kada radnik obavi posla za više od 25.000,00 Kn, na svaku slijedeću 1.000,00 Kn imao je pravo na stimulativni dio. U smislu troškova smještaja, isplate dnevnica i dr., iste su nesporne te su isključivi trošak tužitelja-protutuženika, budući je on sam odlučio da tuženi- protutužitelj, umjesto da u odnosne dane radi na radnom mjestu, poslao tuženika- protutužitelja izvan radnog mjesta, koji je u cijelosti ispoštovao naloge tužitelja- protutuženika te je imao i određenu dangubu za svoje slobodno vrijeme, koju predmetne dnevnice nisu nadoknađivale. Opreza radi, se protivi iskazanoj visini predmetnih troškova. Ne čini spornim da je došlo do prestanka Ugovora o radu otkazom istog od strane tuženika-protutužitelja. Tvrdi da je tužitelj- protutuženik bio u obvezi omogućiti tuženiku-protutužitelju obavljanje poslova, za koje ga je predmetno slao na osposobljavanje, tj. na poslovima “SERVISNOG TEHNIČARA” te sa istim shodno tome raskinuti postojeći i ovdje predmetni Ugovor o radu, a osnovom kojeg je tuženik-protutužitelj kod tužitelja-protutuženika bio zaposlen kao “MEHANIČAR” sa najnižom plaćom i stimulativnom plaćom, koja je bila opće pravilo kod tužitelja-protutuženika te mu u skladu sa tim obračunati i isplatiti plaću za isti posao, kao i drugom radniku, koji je završio istovremeno isto osposobljavanje te sa kojim je adekvatno tome kod poslodavca zaključen i odgovarajući Ugovor o radu te mu adekvatno ovom radnom zvanju i osposobljenosti omogućeno obavljanje ovih poslova te isplata primjerene tome plaće. Navedeno je dospijevalo po završetku odnosne obuke, tj. od 8. rujna 2018. pa do otkaza odnosnog Ugovora o radu, tj. do 1. ožujka 2019. Slijedom rečenog, a napose imajući u vidu činjenicu da tuženik-protutužitelj nije u mogućnosti precizirati visinu protutužbenog zahtjeva, to će isti precizirati u smislu odredbi članka 186.b. stavka 3. ZPP-a po provednom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju i utvrđenju u predmetnom vremenu isplaćenih brutto osnovnih plaća tuženiku-protutužitelju i utvrđenoj razlici do obračunatih i isplaćenih brutto osnovnih plaća poredbenom radniku odnosnih istovrsnih znanja, sposobnosi i osposobljenosti, a u smislu odnosnih odredbi članka 7. stavka 4., članka 26. te članka 90. u smislu članka 92. ZOR-a, tuženi-protutužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

"I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovani.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o radu maloljetnika od 6. prosinca 2016., Otkaz ugovora o radu od 1. ožujka 2019., rekapitulaciju troškova školovanja, račune, izvještaje školovanja, putne naloge, isplatnice, Anex Ugovora o radu za Z. P., potvrdu HOK-a o položenom majstorskom ispitu Z. P., iskaz zakonskog zastupnika tužitelja T. S., iskaz tuženika i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 18. siječnja 2024. odbijen je prijedlog tuženika-protutužitelja za saslušanjem svjedoka Z. P., obzirom se radi o dokaznom prijedlogu koji je iznijet nakon zaključenja prethodnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja-protutuženika za isplatom iznosa 1.133,07 eura na ime troškova školovanja, kao i zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatom razlike plaće u razdoblju od 8. rujna 2018. do 1. ožujka 2019.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj-protutuženik i tuženik-protutužitelj 6. prosinca 2016. zaključili Ugovor o radu maloljetnika na neodređeno vrijeme (dalje u tekstu: Ugovor o radu),

- da je temeljem tog Ugovora tuženik–protutužitelj radio kod tužitelja– protutuženika na radnom mjestu automehaničara,

- da je tuženik-protutužitelj za vrijeme dok je radio kod tužitelja-protutuženika odlazio na školovanja, tečajeve, edukacije,

- da je tuženik-protutužitelj 1. ožujka 2019. otkazao predmetni Ugovor o radu.

6. Među strankama je prije svega sporno je li Ugovor o radu od 6. prosinca 2016. ništetan u cijelosti odnosno je li ništetna odredba članka 8. stavka 3. predmetnog ugovora na kojoj tužitelj-protutuženik temelji svoj zahtjev.

7. Tuženik-protutužitelj ističe da je Ugovor o radu od 6. prosinca 2016. ništetan u cijelosti jer da ga nije potpisao zakonski zastupnik tada mlt. tuženika-protutužitelja, niti Ugovoru prileži ovlaštenje oca z.z. tuženika Ž. Š.

7.1. Uvidom u Ugovor o radu utvrđeno je da su ga 6. prosinca 2016. zaključili R. d.o.o. O., kao poslodavac, zastupan po direktoru S. T. i mlt. S. Š. iz V., rođen 8. siječnja 1999., po ovlasti oca z.z. Ž. Š., kao radnik, te da su isti potpisali direktor poslodavca i radnik. Ispod potpisa imenovanih stoji da je zakonski zastupnik i otac radnika suglasan sa zasnivanjem radnog odnosa i tekstom ovog Ugovora o radu što je potvrdio 6. prosinca 2016. i vlastoručno potpisao Ž. Š.

7.2. Zakonski zastupnik tužitelja-protutuženika T. S. je iskazao da je u prosincu 2016. s tuženikom sklopio ugovor o radu, da je u trenutku potpisivanja ugovora o radu tuženik bio maloljetan, pa je potpisivanju ugovora nazočio i otac tuženika koji je dao odobrenje za potpisivanja ugovora o radu tuženiku i sam je potpisao to odobrenje.

7.3. Tuženik-protutužitelj S. Š. je iskazao da je prvi ugovor koji je sklopio sa tužiteljem sklopio kada je imao 17 godina i 9 mjeseci, da je sam potpisao taj ugovor, da je prilikom potpisivanja ugovora o radu s tužiteljem s njim bio njegov otac, koji se nije protivio potpisivanju takovog ugovora, ali se ne sjeća je li njegov otac tom prilikom nešto potpisao.

7.4. Odredbom članka 20. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14., 127/17, 98/19. i 151/22. – dalje u tekstu: ZR) je propisano da ako zakonski zastupnik ovlasti maloljetnika s petnaest godina i starijeg od petnaest godina za sklapanje određenog ugovora o radu, osim maloljetnika koji pohađa obvezno osnovno obrazovanje, maloljetnik je poslovno sposoban za sklapanje i raskidanje toga ugovora te za poduzimanje svih pravnih radnji u vezi s ispunjenjem prava i obveza iz toga ugovora ili u vezi s tim ugovorom. Poslodavac ne smije zaposliti maloljetnika iz stavka 1. ovoga članka, koji za sklapanje ugovora o radu nema ovlaštenje zakonskog zastupnika, odnosno odobrenje tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi (stavak 3.). Ovlaštenje iz stavka 1. ovoga članka mora se dati u pisanom obliku (stavak 7.). Drugim riječima, da bi maloljetna osoba starija od petnaest godina mogla sklopiti valjani ugovor o radu za to je potrebno ovlaštenje zakonskog zastupnika koje mora biti u pismeno obliku.

7.5. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tuženik-protutužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o radu imao sedamnaest godina, da je sklapanju ugovora bio nazočan tuženikov-protutužiteljev otac kao zakonski zastupnik, koji je ovlastio tuženika-protutužitelja na sklapanje Ugovora o radu i bio je nazočan potpisivanju tog ugovora od strane tuženika-protutužitelja, a naposljetku ga je i sam potpisao. Prema stavu ovoga suda, na ovaj način je udovoljeno zahtjevu zakonodavca za sklapanjem ugovora o radu s maloljetnom osobom, pa prigovor tuženika-protutužitelja da bi Ugovor o radu bio u cijelosti ništetan, nije osnovan.

8. Nadalje valja utvrditi je li ništetna odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o radu kojom je propisano: "U slučaju prestanka ugovora o radu radnik je dužan poslodavcu nadoknaditi trošak školovanja koji su nastali prije otkaza ugovora o radu.", odnosno stavka 4. istoga članka kojim je propisano: "Troškovi školovanja obuhvaćaju trošak sudjelovanja na usavršavanju ili školovanju, naknadu za trošak smještaja, ukoliko se isto održavalo u mjestu različitom od sjedišta poslodavca".

8.1. Tekst citiranog članka 8. Ugovora o radu se ima tumačiti na način da bi slučaju prestanka ugovora o radu otkazom, neovisno o tome otkazuje li ugovor poslodavac ili radnik, tuženik-protutužitelj bio dužan bezuvjetno nadoknaditi tužitelju-protutuženiku troškove školovanja koji su nastali do trenutka otkazivanja. Na ovaj način tuženik- protutužitelj ne bi mogao slobodno otkazati ugovor o radu, jer bi uslijed otkazivanja morao snositi troškove školovanja, a koji troškovi će neminovno postojati, na što ukazuje odredba članka 7. stavka 1. Ugovora o radu prema kojoj je radnik obvezan sudjelovati na školovanjima koje će omogućiti radniku obavljanje poslova radnog mjesta te ispunjavanje uvjeta koje poslodavcu propisuje uvoznik.

8.2. Odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. – dalje u tekstu: ZOO), je propisano da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Člankom 324. ZOO je pak propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Člankom 327. stavkom 2. ZOO je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

8.3. Odredbom članka 115. stavka 4. ZR-a propisano je da radnik može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ne navodeći za to razlog. Ta odredba štiti pravo i slobodu radnika da jednostrano otkaže ugovor o radu, ne propisujući pri tome nikakve penalizirajuće posljedice po radnika. Jedno od obilježja ugovora o radu je dobrovoljnost koja se ogleda kroz slobodu ugovaranja i sklapanja ugovora o radu te jedino zakonodavac ima ovlast propisati i ograničiti tu slobodu. Nastavno, poslodavac ne može radniku ograničiti slobodu kako glede sklapanja ugovora o radu tako niti slobodu glede otkazivanja ugovora o radu.

8.4. Odredbom članka 54. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine" broj: 56/90., 195/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., pročišćeni tekst 85/10., 5/14. - dalje u tekstu: Ustav) propisano je da svatko ima pravo na rad i slobodu rada (stavak 1.), odnosno da svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost (stavak 2.).

8.5. Sporna odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o radu, upravo suprotno cilju odredbe članka 115. stavka 4. ZR-a kojom se konkretiziraju ustavne slobode iz odredbe članka 54. Ustava, penalizira jednostrani otkaz ugovora o radu od strane radnika. Ustavnopravno je neprihvatljivo, te u suprotnosti sa ciljem i sadržajem navedenih ustavnih i zakonskih normi, da radnik na bilo koji način bude kažnjavan za otkazivanje ugovora o radu.

9. Ugovor o radu je u suštini obveznopravni odnos u kojem se sukladno članku 8. stavku 4. ZR-a na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u svezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom, sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ZR-om ili drugim zakonom, primjenjuju u skladu s naravi toga ugovora opći propisi obveznog prava, pa tako i odredba članka 4. ZOO-a koja propisuje obvezu sudionika da se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

9.1. Pored samog teksta spornih odredaba članka 8. Ugovora o radu, valjalo je utvrditi i je li tužitelj-protutuženik prilikom sklapanja Ugovora o radu i unošenja u tekst ugovora odredbe članka 8. stavak 3. postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

9.2. Zakonski zastupnik tužitelja-protutužitelja T. S. je iskazao, a osvrćući se na odredbu članka 7. stavka 1. Ugovora o radu, da je tužitelj ovlašteni servis VW, Audi, Seat i Škoda i isti je dužan pratiti nove tehnologije. Porsche Croatia je ovlašteni distributer navedenih vozila za područje RH, a tužitelj je jedan od njegovih ovlaštenih servisera. Između tužitelja i P. C. postoji sporazum prema kojem tužitelj da bi zadržao status ovlaštenog servisera mora pratiti nove standarde proizvoda koje servisira i u tom smislu usavršavati svoje mehaničare. Upravo iz tog razloga tužitelj prilikom sklapanja ugovora o radu sa mehaničarima istima navodi i da moraju tijekom trajanja radnog odnosa ići na edukacije, tečajeve, seminare, a na koje će biti upućeni od strane tužitelj time da pozive za te edukacije, tečajeve i seminare tužitelju šalje P. C. Usavršavanje mehaničara i upoznavanje istih sa istim tehnologijama u proizvodnji vozila jedan je od preduvjeta za održanje i ugovora koji je tužitelj imao sklopljen sa P. C. Što se tiče odredbe članka 8. stavka 3. Ugovora o radu naveo je da je svrha tog ugovora ustvari očuvanje poslovne tajne. Naime, sve edukacije, obrazovanja, tečajevi na kojima mehaničari, tako i tuženik idu po pozivu P. C., predstavljaju nova znanja u svezi novih tehnologija koje su specifične za ta nova vozila s novih tehnologijama za svakog pojedinog proizvođača. Svaki proizvođač vozila ima svoje propisane standarde i svoj način osposobljavanja mehaničara. Tu se radi o mreži ovlaštenih servisa i o znanjima koja predstavljaju poslovnu tajnu i mehaničari nigdje drugdje, osim unutar može ovlaštenih servisa, ne mogu steći ta znanja koja se odnose na nove tehnologije kod novih vozila. Iako odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o radu govori o prestanku ugovora o radu, ustvari se misli na situaciju kada tuženik, odnosno radnik da otkaz jer poslodavcu nije u interesu ulagati u radnika da bi mu dao otkaz. I u konkretnom slučaju upravo je tuženik taj koji je dao otkaz čime je aktivirana njegova obveza iz članka 8. Nadalje, odredbom člankom 8. stavkom 3. tužitelj je htio onemogućiti radnicima da daju otkaz i onda odlaze kod konkurencije upravo kako bi tamo primijenili ta specifična znanja koja su stekli kroz program usavršavanja kod tužitelja. Tužitelju je poznato da se tu radi o zabrani konkurencije, ali isto tako svjestan je, da je takvu odredbu unio u ugovor o radu, tada bi morao radniku isplaćivati određenu naknadu za to. Tužitelj ima zaposleno 30-ak radnika i ima pravilnik o radu kojim je reguliran povrat školarine, ali ne i zabrana tržišne utakmice. Uostalom, svaki radnik pa i tuženik je znao da u slučaju otkaza ugovora o radu mora vratiti trošak školarine.

9.3. Tuženik-protutužitelj S. Š. je iskazao da je prema ugovoru o radu trebao obavljati poslove automehaničara, da je kod tužitelja radio sveukupno tri godine, da je za to vrijeme išao na tzv. tečajeve u P. u Z., da je na tečajeve išao iz razloga što je poslodavac trebao ispuniti svoje obaveze prema P. L. Naime, da bi tužitelj mogao biti ovlašteni serviser za određeno vozilo, njegovi mehaničari morali su pohađati tečajeve u P. L. Nitko ih nije pitao hoće li ići na te tečajeve ili ne. S druge strane bilo im je u interesu da nešto nauče kroz te tečajeve ali smatra da sve što su naučili je bilo preopćenito i s njegove strane neprimjenjivo u praksi. Nije bilo pravila o tome kada će ići na tečaj, na info pultu dobili su obavijest da idu i morali su ići. To što zovu školovanje, usavršavanje, nije bilo strogo formalno, naime, u svakom trenutku mogao je otići kući, na kavu, to nije bio problem i oni bi mu upisali da je to obavio. Nitko mu prilikom potpisivanja ugovora o radu nije rekao koliko često će morati ići na školovanje niti zašto će morati u slučaju otkaza vratiti troškove školovanja. Kod nekih drugih poslodavaca, npr. kod servisera Mercedesa je bilo koliko je čuo, ugovoreno da nakon otkaza radnika, poslodavac tom radniku isplaćuje godinu dana 70% plaće zbog tzv. tehničke tajne. Toga kod njih nije bilo. Prilikom zaključenja ugovora o radu znao je da mora ići na školovanje, i to je to, druge opcije nije bilo. Naime, obveza svih zaposlenih kod tužitelja, osim lakirera i gospođe u tajništvu, je bila da pohađaju školovanja jer je to bila obveza poslodavca prema P. Nije mu rečeno na što bi se mogli odnositi troškovi školovanja, niti je upozoren na visinu troškova.

9.4. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tužitelj-protutuženik kao član grupacije P. C., prilikom sklapanja Ugovora o radu sa mehaničarima u iste unosio i odredbe da moraju tijekom trajanja radnog odnosa ići na edukacije, tečajeve, seminare, a na koje će biti upućeni od strane tužitelja, sve kako bi tužitelj- protutuženik zadržao poslove servisera unutar te grupacije. Nadalje, kroz školovanja, odnosno edukacije radnici su stjecali nova znanja i obavijesti koje se odnose na nova vozila koja su servisirana unutar grupacije odnosno kod tužitelja-protutuženika i koja znanja su radnici primjenjivali u svom radu kod tužitelja-protutuženika. Jednako tako je utvrđeno da je tužitelj-protutuženik odredbom članka 8. stavka 3. Ugovora o radu ustvari nastojao onemogućiti tuženiku-protutužitelju da dade otkaz da ne bi otišao kod konkurencije gdje će primijenili ta specifična znanja koja je stekao kroz program usavršavanja kod tužitelja-protutuženika. Na taj način tužitelj-protutuženik je htio spriječiti iznošenje poslovne tajne, ali nije htio takovu odredbu unijeti u ugovor o radu jer bi tada morao radnicima isplaćivati određenu naknadu za to. Tuženiku- protutužitelju nije prilikom zaključenja Ugovora o radu rečeno zašto će u slučaju otkaza morati vratiti troškove školovanja, koliko često će morati ići na školovanje, nije mu rečeno na što bi se mogli odnositi troškovi školovanja odnosno nije upozoren na visinu troškova. Također je utvrđeno da tuženik-protutužitelj nije znao da je tužitelj- protutuženik tom odredbom ustvari nastojao zabraniti tržišnu utakmicu, budući odredbe o tome nije sadržavao Pravilnik o radu tužitelja-protutuženika, a tužitelj- protutuženik takvu odredbu nije unio u ugovor o radu upravo iz razloga da ne bi radniku morao isplaćivati određenu naknadu za to.

9.5. Ovakvim ugovaranjem sporne odredbe članka 8. stavka 3. Ugovora o radu tužitelj-protutuženik je nametnuo ograničenja tuženiku-protutuženiku, isključivo radi zaštite svojih legitimnih interesa. Školovanje radnika je prvenstveno ugovoreno u interesu tužitelja-protutuženika, jer on na taj način ispunjavao svoje obveze unutar P. C. grupacije kako bi zadržao posao ovlaštenog servisera. Nadalje, znanja stečena školovanjem radnici opet vračaju tužitelju-protutuženiku na način da ih primjenjuju u svakodnevnom radu i pri tome doprinose poslovanju tužitelja- protutuženika. Visina troškova školovanja nije unaprijed određena, niti odrediva, jer tužitelj-protutuženik nije naveo nikakve objektivne kriterije kojima bi se mogla utvrditi visina istih, već je samo naveo koji su to troškovi. Tuženik-protutuženik nije mogao utjecati na visinu istih, ponajprije nije mogao niti odbiti sudjelovanje na školovanju, jer bi to predstavljalo grubo kršenje obveza iz radnog odnosa i razlog za izvanredan otkaz ugovora (članak 7. stavak 2.).

9.6. Nadalje cilj tužitelja-protutuženika je da spornom odredbom članka 8. stavka 3. Ugovora o radu ograniči takmičenje odnosno tržišnu utakmicu radnika s poslodavcem, odnosno onemogući tuženiku-protutuženiku da otkazivanjem ugovora o radu eventualno otiđe raditi kod konkurencije gdje će primijeniti stečena znanja koja ne može dobiti nigdje drugdje van grupacije. Ukoliko poslodavac želi spriječiti takvo takmičenje nakon prestanka radnog odnosa, a čiji legitimni cilj je sprječavanje bivšeg radnika da ostvaruje za sebe ili treće osobe dobit po osnovi posebnih tehnika rada kojima je obučen kod poslodavca, utoliko je tužitelj-protutuženik imao mogućnost sukladno odredbama članka 102. ZR-a ugovoriti sa tuženikom- protutužiteljem ugovornu zabranu utakmice na određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu. Međutim, tada bi tužitelj-protutuženik bio dužan sukladno odredbama članka 103. ZR-a isplaćivati mjesečno tuženiku-protutužitelju naknadu plaće, što je tužitelj-protutuženik i znao te upravo iz tog razloga nije unosio tu odredbu u ugovor o radu. Iz odredaba spornog Ugovora, ne proizlazi da je tužitelj- protutuženik izrijekom zabranio tuženiku-protutužitelju takmičenje sa tužiteljem- protutuženikom kao poslodavcem u smislu odredaba članka 102. ZR-a. Stoga je razvidno iz svih okolnosti slučaja da je tužitelj-protutuženik ustvari želio postići iste učinke kao što je ugovorna zabrana takmičenja zaposlenika sa poslodavcem, ali pri tome izbjegavajući zakonsku obvezu da tuženiku-protutužitelju isplaćuje naknadu plaće, već upravo suprotno, ustanovljuje nedopuštenu odredbu za naplatu troškova školovanja od tuženika-protutužitelja.

9.7. Opisano ponašanje tužitelja-protutuženika je suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer služi postizanju cilja ograničavanja ustavne slobode rada, ograničavanju prava radnika na otkazivanje ugovora o radu te zaobilaženju zakonske obveze poslodavca da sukladno zakonu ugovori ugovornu zabranu takmičenja radnika sa poslodavcem uz odgovarajuću propisanu naknadu plaće.

9.8. Obzirom na sve iznijeto ovaj sud utvrđuje da je odredba članka 8. stavka 3. Ugovora o radu ništetna, pa je samim time otpala osnova tužiteljeva-protutuženikova zahtjeva za naknadom troškova školovanja, slijedom čega je valjalo tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom u cijelosti i odlučio kao u točci I. izreke presude.

10. Nadalje, valjalo je odlučiti o osnovanosti protutužbenog zahtjeva, kojeg tuženik -protutužitelj temelji na činjenici da mu je tužitelj-protutuženik nakon završenih obuka, školovanja, na koja je bio upućivan, bio dužan ponuditi novi ugovor o radu za radno mjesto servisnog tehničara za koje je bio obučavan i u skladu s time obračunati i isplatiti plaću za isti posao, kao i drugom radniku Z. P., koji je završio istovremeno isto osposobljavanje te sa kojim je adekvatno tome kod poslodavca zaključen i odgovarajući Ugovor o radu te mu adekvatno novom radnom zvanju i osposobljenosti omogućeno obavljanje ovih poslova te isplata primjerene tome plaće. Traži razliku plaće koja odgovara razlici plaće koju je ostvarivao u odnosu na plaću koju je ostvario Z. P.

10.1. Zakonski zastupnik tužitelja – protutuženika T. S. je iskazao da je Z. P. star i iskusan radnik koji je bio nadređen tuženiku i nikako se ne mogu njih dvoje uspoređivati. P. je 2013. godine postao voditelj servisne radionice i bio je na puno višoj razini školovanja od tuženika i hijerarhijski nadređen, dok je tuženik zaposlen kao maloljetna osoba bez iskustva. Ne postoji radno mjesto servisnog tehničara niti je tužitelj ikada tuženiku obećavao takvo radno mjesto. Radnik na radnom mjestu automehaničara radi sve poslove a jedan od tih poslova je i posao servisnog tehničara. Prvo više rangirano radno mjesto iznad automehaničara je radno mjesto voditelja radione, na koje radno mjesto je puno više prije dolaska tuženika bio postavljen radnik Prigl. Kad radnici završe školovanje prema pozivu principala P. C. oni o tome ne dobivaju nikakav dokument, već kod principala postoji interna evidencija gdje je vidljivo koji mehaničar je završio koja školovanja. Radi se o on-line dostupnoj evidenciji samo unutar ovlaštenih servisa VW mreže. Samo školovanje radnika nije utjecalo na visinu plaće već se radilo obvezi radnika da se školuju kako bi uopće mogli obavljati svoj osao i pratiti nove tehnologije u servisiranju vozila. Koliko se sjeća tuženiku je isplaćivana i veća plaća od ugovorene, time da ne zna u kojem iznosu i stimulacije.

10.2. Tuženik-protutužitelj S. Š. je iskazao da je pravilo bilo unutar grupacije da što više mehaničar puta odlazi na usavršavanje može postati servisni mehaničar, naime kod poslodavca je morao za svaku vrstu vozila postojati servisni mehaničar, npr. Audi, Volkswagen. Servisni mehaničar predstavlja na neki način veću titulu u odnosu na mehaničara ali se posao ne razlikuje. Posebno napominje da servisni tehničar nije posebno radno mjesto i nije kao takvo postojalo kod tužitelja već se radilo samo o nazivu unutar grupacije kako bi se zadovoljila traženja P. Poslodavac mu je samo okvirno rekao da što više puta bude odlazio na tečajeve i usavršavanja i ukoliko postane servisni tehničar da bi mi mogla narasti plaća u prosjeku nekih 50,00 EUR. Bio je servisni tehničar za Škodu, ali ukoliko je netko dao otkaz u tvrtci, automatski je postao i servisni tehničar za vozila za koje je bila osoba koja je dala otkaz. Z. P. je bio šef mehaničara kod tužitelja kod kojega je radio 25 godina, on je bio servisni tehničar za sva vozila. Njegov posao je bio da rasporedi posao na svakog mehaničara, i po potrebi uskoči ukoliko je to potrebno. Njega je uzeo kao poredbenog radnika iz razloga što je i on zajedno sa njim išao na ista usavršavanja pa smatra da je i meni trebala rasti plaća. Svjestan je da je Z. P. imao puno više znanja, više iskustva od njega i da je to bio razlog zbog čega je bio šef mehaničara, među ostalom bio je i najstariji. Svjestan je da znanje koje su dobivali putem tečajeva iznosi svega 1% znanja u odnosu na ono što im je potrebno za posao koji smo radili. Oko 80% njegove obuke kroz tečajeve. odnosio se na upoznavanja sa novim modelima vozila, a što je uostalom mogao naučiti i preko interneta, nisu obučavani o tome kako raditi s tim novim modelima vozila. Nije mu rečeno na što bi se mogli odnositi troškovi školovanja, niti je upozoren na visinu troškova, ali su mu svi troškovi u vezi sa školovanjem plaćeni. Plaćena mi je npr. poludnevnica u iznosu od 120,00 kn. Tzv. informacije koje je dobio na tečajevima su u 80% posto slučajeva bile

dostupne

kupcima

tužitelja,

radi

tome

da su im pročitani podaci iz knjižice vozila za određena vozila. Na pitanje da li ga je poslodavac slao na osposobljavanje za servisnog tehničara, odgovara da je naziv tečaja bio školovanje za tehničara za vozila Audi, Volkswagen Seat i Škoda. Da je odbio odlaziti na usavršavanje i školovanja pretpostavlja da bi dobio otkaz. Sa Z. P. je išao na iste tečajeve ali ne zna da li je njemu zbog polazaka tih tečaja rasla plaća, nisu nikad o tome pričali. Osobno vjeruje da je Z. P. rasla plaća.

Plaća mu se obračunavala na način da je imao osnovnu plaću, i stimulaciju na osnovnu plaću koja je ovisila o zaradi, npr. ako je zarada bila preko 20.000,00 kn na svakih 1.000,00 kn dobivali su otprilike 20% stimulacije. Ukoliko je išao na usavršavanje, i ukoliko je isto trajalo tri dana, tada nije mogao ostvariti iznos da bi mogao dobiti stimulaciju, ali njegova je osnovna plaća i dalje ostala ista. Troškovi koje je dobio za odlazak na školovanje su bili puno manji nego što bi dobio stimulaciju za te dane koje nisam radio. Za tri dana koliko je bio na tečaju znao je izgubiti oko 1.500,00 kn na ime stimulacije. Nakon odlaska od tužitelja radio je u servisu vozila u P. unutar grupacije u kojoj je radio i tužitelj i počeo je raditi kao da je početnik bez obzira na sva školovanja koja je odradio kod tužitelja. To školovanje mu nije imalo nikakvog utjecaja na plaću bez obzira što je radio unutar iste grupacije, plaća mu je bila ista kao i da nije pohađao školovanje. Nakon što sam odradio tečajeve, edukacije, nije dobio nikakvu diplomu niti stekao novo zvanje. Naime, kao mehaničar radio je na svim vozilima a kao servisni tehničar bio je u aplikaciji unutar P. grupacije uveden da je tehničar za točno određeno vozilo. Iako je bio u toj aplikaciji uveden kao servisni tehničar za najprije Škodu zatim za Audi, to ništa nije mijenjalo u sadržaju njegova posla, i dalje je radio isti posao. Servisni tehničar nije postojao kao radno mjesto niti kod ovdje tužitelja niti kod grupacije. Kad je išao pitati poslodavca da li će dobiti povišicu kao servisni tehničar on mu je rekao da to ovisi o njegovoj ozbiljnosti i radu. Konkretno nije bilo riječ o nikakvom novčanom iznosu. Međutim, očekivao je povišicu jer je vidio da u drugim servisnim centrima radnici imaju veće plaće nego kod njih. To zna jer kad je dao otkaz, došao je kod K. koji mu je za posao automehaničara nudio plaću između 5- 6.000,00 kn, a kod tužitelja ona mu je iznosila 4.000,00 kn. Nijem kod K. nikad radio. Razlog zbog čega mu je K. nudio veću plaću bio je u tome što mu je rekao da je već prošao odgovarajuće tečajeve pa on ne bi više imao obveza po tom pitanju. Nastavio je raditi unutra P. grupacije time da nigdje nije bilo u sustavu evidentirano da je išao na tečajeve, nije dugo radio jer da je dalje ostao morao bi ponovno ići na tečajeve. Prije pokretanja postupka poslodavac mu je poslao pismeni poziv da plati troškove školovanja. Nakon usavršavanja dobio je jako malo dodatnih specijalističkih znanja za određene modele vozila. Koliko zna Z. P. je radio od 1995. godine i prije nego je on ja došao raditi kod tužitelja isti je bio voditelj servisa kod tužitelja. Z. P. je i nakon pohađanja tečajeva ostao na radnom mjestu voditelja servisa, nije napredovao. Z. P. mu je bio neposredno nadređen kao šef, nije bilo nikoga između njih u hijerarhiji.

10.3. Uvidom u Anex ugovora o radu od 2. kolovoza 2013. utvrđeno je da su ga sklopili R. d.o.o. i Z. P. te da je istome izmijenjen članak 2. Ugovora o radu od 9. ožujka 1998. na način da će Z. P. raditi na poslovima voditelj radione.

10.4. Uvidom u potvrdu Hrvatske obrtničke komore od 15. svibnja 2015. utvrđeno je da je Z. P. od 7. travnja 2015. do 15. svibnja 2015. stekao zvanje Majstor autoserviser.

10.5. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud ne nalazi dokazanim da je tužitelj- protutuženik obećao tuženiku-protutužitelju da će mu, ukoliko uredno bude ispunjavao obveze školovanja, ponuditi sklapanje ugovora o radu za radno mjesto servisnog tehničara, uz veću plaću. Naime, kod tužitelja-protutuženika niti ne postoji radno mjesto servisnog tehničara, već se radilo samo o nazivu koji se upisivao u aplikaciju grupacije P. C. Prema tome nitko nije niti mogao biti raspoređen na to, nepostojeće radno mjesto. Uostalom tuženik-protutužitelj ničim nije dokazao da je radniku Z. P. koji je s njim pohađao školovanje povišena plaća, naime izrijekom navodi da to ne zna, niti je s imenovanim o tome pričao, već samo paušalno navodi da vjeruje da je imenovani dobio povišicu. Uostalom tuženik- protutužitelj ničim ne dokazuje zašto bi on i Z. P. trebali imati istu plaću, jer je evidentno da je Z. P. zaposlen kod tužitelja-protutuženika od 9. ožujka 1998. time da je od 2. kolovoza 2013. zaposlen je na radnom mjestu voditelja radione, koje radno mjesto je hijerarhijski nadređeno tuženiku-protutužitelju, da se radi o osobi s puno znanja i iskustva, za razliku od tuženika-protutužitelja.

10.6. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da protutužbeni zahtjkev nije osnovan, budući tuženik-protutužitelj nije ničim dokazao da mu je tužitelj-protutužitelj obećao da će ga zbog urednog izvršavanja obveze školovanja unaprijediti, da će s njim sklopiti novi ugovor o radu, odnosno će mu povećati plaću kao i da će ta plaća iznositi koliko i plaća uspoređujućeg radnika Z. P., koji je u hijerarhiji bio nadređen tuženiku-protutužitelju i koji je bio dugogodišnji radnik tužitelja- protutuženika s položenim majstorskim ispitom. Stoga je valjalo odbiti protutužbeni zahtjev i odlučiti kao u točci II. izreke. Pri tome ovaj sud napominje da, ekonomičnosti radi, nije provođeno financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja razlike plaće kako to zahtjeva tužitelj–protutuženik, budući se isto ukazuje nepotrebnim, obzirom ne neosnovanost osnove potraživanja.

11. Pošto je tužitelj-protutuženik odbijen s tužbenim zahtjevom odnosno tuženik- protutužitelj je odbijen s protutužbenim zahtjevom, ovaj sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U O. 21. veljače 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. P. V., odvjetnik u O.

2. S. Š., odvjetnik u O.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte