1

                            Poslovni broj 54 Gž-1429/2022-2

 

 

Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

 

Poslovni broj 54 Gž-1429/2022-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

             

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Vande Senta kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. iz D., OIB: …, koju zastupa punomoćnica P. Đ., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. B. d.d. iz Z., OIB: …, koga zastupa punomoćnik L. G., odvjetnik u O. društvu Š.&P. d.o.o. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i dijela rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1528/19-26 od 10. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1528/19-26 od 10. ožujka 2022. u dijelu pod toč. V i VI izreke.

 

r i j e š i o   j e

 

I Ukida se navedena presuda u dijelu pod toč. I-IV izreke, te se predmet vraća istom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje/novi prethodni postupak.

 

II Ukida se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1528/19-26 od 10. ožujka 2022. u dijelu pod toč. II izreke.

 

III Ostavlja se da se o troškovima postupka povodom pravnog lijeka tuženika odluči u konačnoj odluci.

 

IV Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

 

Obrazloženje

             

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 2., 3. i 4. Ugovora o kreditu br. … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.12.2006. potvrđen od javnog bilježnika I. L. iz Z. pod posl. br. OU-2908/2006 od 13.12.2006., sklopljen između tužitelja J. B., D., OIB: …, kao korisnika kredita, te K. B., D., kao sudužnika, V. Ž., D., kao sudužnika, K.-A. G., D., kao založnog dužnika i prednika tuženika H. A. A. B. d.d., Z., OIB: … kao kreditora.

 

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. isplatiti tužiteljici J. B. iznos od 78.616,23 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku kako slijedi:

- na iznos od 25,91 kn od dana 1.4.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 195,84 kn od dana 1.11.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 18,39 kn od dana 1.12.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 243,89 kn od dana 1.1.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 278,55 kn od dana 1.2.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 294,21 kn od dana 1.3.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 251,04 kn od dana 1.4.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 259,29 kn od dana 1.5.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 193,30kn od dana 1.6.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 144,70kn od dana 1.7.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 157,61 kn od dana 1.8.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 183,23 kn od dana 1.9.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 181,01 kn od dana 1.10.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 155,11 kn od dana 1.11.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 203,69 kn od dana 1.12.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 242,67 kn od dana 1.1.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 298,09 kn od dana 1.2.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 285,38 kn od dana 1.3.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,62 kn od dana 1.4.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 346,33 kn od dana 1.5.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 374,13 kn od dana 1.6.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 73.923,24 kn od dana 1.7.2010 godine do dana isplate, sve u   roku od 15 dana.

 

III Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja prema jednostranoj odluci kreditora sadržani u čl. 6. i 21. Ugovora o kreditu br. … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.12.2006. potvrđen od javnog bilježnika I. L. iz Z. pod posl. br. OU-2908/2006 od 13.12.2006., sklopljen između tužitelja J. B., D., OIB:… kao korisnika kredita, te K. B., D., kao sudužnika, V. Ž., D., kao sudužnika, K.-A. G., D., kao založnog dužnika i prednika tuženika H. A.-A. B. d.d., Z., OIB: … kao kreditora.

 

IV Nalaže se tuženiku A. B. d.d. isplatiti tužiteljici J. B. iznos od 13.823,67 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana svake pojedine isplate tuženiku do isplate ukupnog iznosa po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje do 31.12.2007., za razdoblje od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku kako slijedi:

- iznos od 60,08 kn od dana 1.10.2007 godine do dana isplate,

- na iznos od 60,08 kn od dana 1.11.2007 godine do dana isplate,

- na iznos od 60,08 kn od dana 1.12.2007 godine do dana isplate,

- na iznos od 60,08 kn od dana 1.1.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 60,08 kn od dana 1.2.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 60,08 kn od dana 1.3.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.4.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.5.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.6.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.7.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.8.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.9.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 228,05 kn od dana 1.10.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.11.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.12.2008 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.1.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.2.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.3.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.4.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.5.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.6.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.7.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.8.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.9.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.10.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.11.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.12.2009 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.1.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.2.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.3.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.4.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.5.2010 godine do dana isplate,

- na iznos od 360,09 kn od dana 1.6.2010 godine do dana isplate i

  na iznos od 4.665,04 kn od dana 1.7.2010 godine do dana isplate, sve u roku od 15 dana.

 

V Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu br. … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.12.2006. potvrđen od javnog bilježnika I. L. iz Z. pod posl. br. OU2908/2006 od 13.12.2006., sklopljen između tužitelja J. B., D., OIB:… kao korisnika kredita, te K. B., D., kao sudužnika, V. Ž., D., kao sudužnika, K.-A. G., D., kao založnog dužnika i prednika tuženika H. A.-A. B. d.d., Z., OIB: … kao kreditora, i to: čl. 8. st. 2. koji glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d.“.

 

VI Nalaže se tuženiku A. B. d.d. isplatiti tužiteljici J. B. iznos od ukupno 2.329,81 kn sa zateznim kamatama koje teku od dana 1.7.2010. godine do isplate ukupnog iznosa po stopi za razdoblje do 31.7.2015. po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

2. Rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

 

I Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužiteljice od 3. kolovoza 2021.

 

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d. naknaditi tužiteljici J. B. troškove postupka u iznosu od 12.391,00 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 10. ožujka 2022. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

 

3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude i protiv toč. II izreke prvostupanjskog rješenja zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 79/19, 80/22, 114/22 – dalje: ZPP), te predlaže u pobijanom dijelu odluke preinačiti, podredno ukinuti, uz naknadu troška žalbe.

 

4. Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu tuženika, u kojem poriče navode žalbe i predlaže istu odbiti kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

5. Žalba je djelomično osnovana.              

 

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli u CHF te o naknadi u slučaju prijevremene otplate kredita iz Ugovora o kreditu br. … sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.12.2006., potvrđen od javnog bilježnika I. L. iz Z. pod posl. br. OU-2908/2006 od 13.12.2006., kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit od 95.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,25% godišnje (dalje: Ugovor).

 

7. Među strankama nije sporno:

- da su stranke sklopile navedeni Ugovor za navedeni iznos kredita

- da ugovor sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi te odredbu o valutnoj klauzuli u CHF te da je početna kamatna stopa 5,25% godišnje

- da je na temelju odluke o jednostrano promijenjenoj kamatnoj stopi tuženik uvećavao anuitete za iznos povećane kamatne stope.

- da su zbog promjene tečaja CHF i povećanja kamatnih stopa anuiteti kredita porasli tijekom otplate,

- da je kredit otplaćen prijevremeno

 

8. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva i zastara potraživanja.

 

9. U odnosu na toč. V i VI izreke pobijane presude, prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je ništetna ugovorna odredba toč. 8. Ugovora, kojom je ugovoreno da je u slučaju prijevremene otplate kredita banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke.

 

10. Kod toga, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11 ZPP na koju ukazuje tuženik, jer je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima dostatne razloge o odlučnim činjenicama, te su ti razlozi jasni i neproturječni, radi čega presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Također nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. 2 ZPP).

 

11. Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. pod poslovnim brojem Su IV-308/20 zauzeto je mišljenje da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.

 

12. Na temelju iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj prilikom sklapanja Ugovora nitko nije ništa govorio o načinu na koji će se obračunati ugovorena naknada u slučaju prijevremene otplate kredita. Takav iskaz je pravilno prihvaćen jer je logičan, životan te suglasan Ugovoru iz kojega je vidljivo da se radi o tipiziranom, unaprijed sastavljenom ugovoru od strane tuženika, kao i da je njime određena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz uvjete koje odredi kreditor, bez navođenja pritom o kojim se to uvjetima radi i na koji način će se ti uvjeti određivati. Također je pravilno je utvrđeno da iskaz svjedoka M. B., djelatnika tuženika, ne sadrži okolnosti bitne za ovaj spor.

 

13. Pravilno je utvrđeno da je ništetna odredba Ugovora kojom je ugovoreno da se prijevremena otplata kredita može izvršiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, imajući u vidu da tužiteljica o tome nije imala mogućnost niti pregovarati, a ni po čemu iz takve odredbe nije joj moglo biti poznato koliko će iznositi naknada koju će biti dužna platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da Ugovorom nisu određeni parametri za izračun visine takve naknade.

 

14. Navedena neodređenost visine naknade i njezinog izračuna proizlazi iz činjenice da takva odredba ne sadrži precizan način utvrđivanja visine naknade koju će korisnik kredita biti dužan podmiriti u slučaju prijevremene otplate kredita, budući da nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za tu visinu nisu određeni, dok iz prihvaćenog iskaza tužiteljice proizlazi da o toj odredbi stranke nisu pojedinačno pregovarale, a suprotno je bio dužan dokazati tuženik, budući da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Naime, odredba Ugovora kojom je određeno da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženik taj koji sam o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini naknade, o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku.

 

15. Kod toga, ukazuje se i na odredbu čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. kojom je propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

 

16. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je odbijen prijedlog za saslušanje svjedokinje T. J.

 

17. Zahtjev za isplatu temelji se na ništetnosti odredbe čl. 8 Ugovora o plaćanju naknade u slučaju prijevremene otplate kredita, i to uslijed njene neodređenosti, a ne zbog neopravdanosti visine ugovorene naknade. Tuženik nije predlagao saslušanje ove svjedokinje na okolnost da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi čl. 8. Ugovora odnosno da je tužiteljica bila upoznata s parametrima promjene kamatne stope, već na okolnost da li je naknada za prijevremenu otplatu kredita usklađena s troškovima koje je imala banka, koja okolnost nije odlučna za rješenje spora.

 

18. Stoga odbijanjem prijedloga za saslušanje ove svjedokinje nije povrijeđeno pravo na procesnu ravnopravnost niti primjenu odredbe čl. 81 st. 4 u vezi st. 1 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kako to pogrešno smatra tuženik.

 

19. Na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužiteljica na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita platila iznos od 2.329,81 kn, radi čega je njen zahtjev za isplatu pravilno prihvaćen (čl. 1111 ZOO). O zateznoj kamati odlučeno je pravilnom primjenom čl. 1115 ZOO i čl. 29 st. 1 i 2 ZOO.

 

20. Kako je utvrđeno da je odredba čl. 8. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna, pravilno nije prihvaćen prijedlog tuženika za financijskim vještačenjem na okolnost visine štete za tuženika uslijed prijevremene otplate kredita, jer je ta okolnost neodlučna.

 

21. Prigovor zastare za taj dio zahtjeva nije osnovan. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ Kako je ništetnost ugovorne odredbe toč. 8. utvrđena tek pravomoćnošću prvostupanjske presude u ovom postupku, to zastara potraživanja s osnove ništetnosti navedene odredbe Ugovora nije nastupila.

 

22. Radi svega navedenog, odredba čl. 8. Ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pravilno je utvrđena ništetnom (čl. 87 ZZP, čl. 322 st. 1 u vezi čl. 324 st. 1 ZOO).

 

23. Međutim, u odnosu na toč. I-IV izreke pobijane presude, postupanjem prvostupanjskog suda povrijeđeno je tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81 st. 4 u vezi st. 1 Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP), na koje povrede se tuženik poziva u žalbi.

 

24. Čl. 81 ZZP u toč. 1 i 4 propisuje:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

25. U pobijanoj presudi sud se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05).

 

26. Kako je tuženik bio obuhvaćen navedenim presudama, prvostupanjski sud nalazi da se temeljem čl. 502.c ZPP predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.

 

27. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''. Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

28. U ovom postupku, tuženik je još u odgovoru na tužbu predložio dokaz saslušanjem njegove djelatnice V. B. na okolnost da je tužiteljica u postupku sklapanja Ugovora bila informirana o rizicima vezanim uz sklapanje ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak, kao i da se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu određivanja takve stope.

 

29. S obzirom na navedeno, predloženi dokaz trebao je biti izveden jer okolnosti na koje je predložen nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da je u ovom slučaju povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

30. Shodno navedenom, ovaj drugostupanjski sud smatra da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je tuženik mogao tvrditi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, te mu je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

31. Naprijed navedeni stav ovoga suda podudaran je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III 5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem: "...banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije bio obaviješten o parametrima promjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pritom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

 

Kada na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su doista dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati "informiranim", sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom, nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske, br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije, br. 39804/06, § 27., presuda od 23. listopada 2008.).

 

U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)".

 

32. Europski sud za ljudska prava u predmetu OTP banka d.d. i drugi protiv Hrvatske (zahtjev broj 38541/21) i u spojenim zahtjevima, i to zahtjevu broj 38541/21 - OTP banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjev broj 39015/21 – Raiffeisenbank Austria d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39063/21 Erste&Steiermärkische banka d.d. protiv Hrvatske, zahtjevu broj 39167/21 - Privredna banka Zagreb d.d. protiv Hrvatske i zahtjevu broj 41145/21 - Addiko Bank d.d. protiv Hrvatske iznio je shvaćanje o navodnoj nepoštenosti postupka pred trgovačkim sudovima u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava korisnika kredita koji su kredite podigli u navedenim bankama u švicarskim francima, u kojem su domaći sudovi presudili protiv banakapodnositelja zahtjeva, vezano za prigovore o povredi čl. 6. st. 1. Konvencije, te je iste također ocijenio nedopuštenima prema čl. 35. st. 3. (a) Konvencije kao očito neosnovane. U odnosu na prigovor o povredi načela jednakosti stranaka, Europski sud za ljudska prava smatra da su domaći sudovi naveli razloge zašto je saslušanje svjedočenja bankovnih službenika bilo nepotrebno jer su Visoki trgovački sud i Ustavni sud obrazložili su da se u predmetnom postupku radi o kolektivnom potrošačkom sporu u kojem je važno utvrditi jesu li osporene ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, a ne svakom pojedinom potrošaču, a te su okolnosti utvrđene pisanim dokazima i nisu se mogle utvrditi saslušanjem bankovnih službenika. Ustavni sud također je naveo da iskazi klijenata banaka podnositeljica nisu bili odlučujući niti se osporena presuda temeljila samo na tim dokazima. Sukladno tomu, ESLJP je ocijenio da banke podnositeljice nisu stavljene u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranku. Također smatra da ništa ne ukazuje na to da banke podnositeljice nisu imale kontradiktorni postupak, da nisu mogle iznijeti

argumente i dokaze koje su smatrale relevantnima za svoj slučaj ili da nisu imale priliku učinkovito osporavanje argumenata i dokaza koje je iznijela druga strana. Sve njihove argumente, koji su bili relevantni za rješenje predmeta, propisno su saslušali i ispitali domaći sudovi koji su opširno iznijeli činjenične i pravne razloge za svoje odluke, koje se ne čine proizvoljnim ili očito nerazumnim. Isto tako, ne postoji ništa što bi upućivalo na to da domaći sudovi nisu bili nepristrani ili da je postupak na neki drugi način bio nepošten.

 

33. Prema stavu ovoga suda naprijed navedeno shvaćanje EU suda nije primjenjivo na konkretni slučaj jer se ono odnosi isključivo na odluku donesenu u sporu za kolektivnu zaštitu, te stoga izneseno shvaćanje tog suda nije u suprotnosti s naprijed iznesenim stavovima ovog suda i Ustavnog suda RH.

 

34. S obzirom na navedeno, osnovano tuženik smatra da se zaključak prvostupanjskog suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, protivi odredbi čl. 81 st. 4 u vezi st. 1 ZZP i procesnoj ravnopravnosti stranaka, jer je tuženik osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača tvrdeći da je informirao tužiteljicu o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom švicarski franak i da je tužiteljica bila upoznata  s načinom određivanja kamatne stope te predložio da se na te okolnosti sasluša djelatnica tuženika V. B. koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora, a prvostupanjski sud je odbio taj dokazni prijedlog.

 

35. Uslijed odbijanja navedenog dokaznog prijedloga, takvim postupanjem povrijeđeno je tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81 st. 4 u vezi st. 1 ZZP.

 

36. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1 ZPP odlučeno je kao u  izreci ove drugostupanjske presude, a temeljem čl. 370 ZPP kao u toč. I izreke ovog drugostupanjskog rješenja. Prvostupanjski sud dužan je u smislu odredbe čl. 377 st. 1 ZPP provesti novi prethodni postupak jer do povrede zbog koje je presuda ukinuta došlo u tijeku prethodnog postupka. Naime, u prethodnom postupku trebalo je odlučiti o provođenju predloženih dokaza od strane tuženika.

 

37. S tim u vezi, valjalo je temeljem čl. 380 toč. 3 ZPP ukinuti i odluku o trošku te odlučiti kao u toč. II izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

 

38. O troškovima postupka u povodu pravnog lijeka tuženika odlučeno je na temelju odredbe čl. 166 st. 3 ZPP (toč. III izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

 

39. Zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu valjalo je odbiti kao neosnovan i riješiti kao pod toč. IV izreke ovog drugostupanjskog rješenja jer taj trošak nije bio potreban (čl. 155 st. 1 ZPP).

 

40. U ponovnom suđenju/prethodnom postupku prvostupanjski sud otklonit će navedene povrede na koje je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, na način da će saslušati svjedokinju V. B. na okolnost davanja navedenih odgovarajućih obavijesti tužiteljici u pogledu spornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi prije sklapanja Ugovora.

 

 

U Zagrebu 5. prosinca 2023.

 

 

      Predsjednik vijeća:

      Marijan Vugić, v.r.