Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 P-1239/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice M. S., OIB: . . . , iz O., zastupane po punomoćniku S. M., odvjetniku u V., protiv tužene B a n k e d.d., OIB: . . . , Z., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 8. veljače 2024. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice u zamjeni I. U., odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu S. M. i.punomoćnice tužene u zamjeni M. G., odvjetnice u Z., po objavi 16. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj . . . koji su tužiteljica M. S., OIB: . . . , i pravni prednik tužene, B a n k a d.d., sklopili 14. travnja 2005., na iznos od 12.500,00 CHF s rokom otplate od 10 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tužene.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženoj B a n c i d.d., OIB: . . . , Z., kao pravnom slijedniku Banke d.d. O., isplatiti tužiteljici M. S., OIB: . . . , iz O., iznos od 1.604,56 eura (slovima: tisuću šesto četiri eura pedeset šest centi) / 12.089,57 kn (slovima: dvanaest tisuća osamdeset devet kuna pedeset sedam lipa)[1] zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, koje teku:

- iznos od 1,12 eur / 8,43 kn od 2. kolovoza 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 19,77 eur / 148,93 kn od 2. rujna 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 17,16 eur / 129,26 kn od 2. listopada 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 15,17 eur / 114,30 kn od 2. studenoga 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 21,35 eur / 160,87 kn od 2. prosinca 2010. pa sve do isplate;

- iznos od 24,48 eur / 184,35 kn od 2. siječnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 21,65 eur / 163,10 kn od 2. veljače 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 22,02 eur / 165,90 kn od 2. ožujka 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 20,53 eur / 154,71 kn od 2. travnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 20,98 eur / 158,04 kn od 2. svibnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 27,49 eur / 207,13 kn od 2. lipnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 28,43 eur / 214,18 kn od 2. srpnja 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 35,93 eur / 270,71 kn od 2. kolovoza 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 33,67 eur / 253,72 kn od 2. rujna 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 28,95 eur / 218,13 kn od 2. listopada 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 28,44 eur / 214,30 kn od 2. studenoga 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 27,99 eur / 210,88 kn od 2. prosinca 2011. pa sve do isplate;

- iznos od 29,63 eur / 223,28 kn od 2. siječnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 31,16 eur / 234,74 kn od 2. veljače 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 31,21 eur / 235,12 kn od 2. ožujka 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,30 eur / 228,29 kn od 2. travnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,59 eur / 230,45 kn od 2. svibnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 31,21 eur / 235,14 kn od 2. lipnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,67 eur / 231,12 kn od 2. srpnja 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,60 eur / 230,52 kn od 2. kolovoza 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 29,98 eur / 225,86 kn od 2. rujna 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 28,99 eur / 218,40 kn od 2. listopada 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,17 eur / 227,33 kn od 2. studenoga 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,73 eur / 231,57 kn od 2. prosinca 2012. pa sve do isplate;

- iznos od 30,53 eur / 230,04 kn od 2. siječnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 28,44 eur / 214,27 kn od 2. veljače 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 29,85 eur / 224,91 kn od 2. ožujka 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 30,37 eur / 228,80 kn od 2. travnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 29,59 eur / 222,98 kn od 2. svibnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 27,72 eur / 208,83 kn od 2. lipnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 26,69 eur / 201,07 kn od 2. srpnja 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 27,58 eur / 207,83 kn od 2. kolovoza 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 28,43 eur / 214,23 kn od 2. rujna 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 30,12 eur / 226,91 kn od 2. listopada 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 28,45 eur / 214,34 kn od 2. studenoga 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 29,70 eur / 223,77 kn od 2. prosinca 2013. pa sve do isplate;

- iznos od 29,93 eur / 225,50 kn od 2. siječnja 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 28,18 eur / 212,29 kn od 2. veljače 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 28,84 eur / 217,28 kn od 2. ožujka 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 28,52 eur / 214,92 kn od 2. travnja 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 27,75 eur / 209,11 kn od 2. svibnja 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 27,62 eur / 208,09 kn od 2. lipnja 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 27,63 eur / 208,15 kn od 2. srpnja 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 28,53 eur / 214,94 kn od 2. kolovoza 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 29,58 eur / 222,89 kn od 2. rujna 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 29,37 eur / 221,26 kn od 2. listopada 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 29,83 eur / 224,75 kn od 2. studenoga 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 30,63 eur / 230,77 kn od 2. prosinca 2014. pa sve do isplate;

- iznos od 30,22 eur / 227,72 kn od 2. siječnja 2015. pa sve do isplate;

- iznos od 30,42 eur / 229,19 kn od 2. veljače 2015. pa sve do isplate;

- iznos od 30,42 eur / 229,19 kn od 2. ožujka 2015. pa sve do isplate;

- iznos od 30,42 eur / 229,19 kn od 2. travnja 2015. pa sve do isplate;

- iznos od 28,88 eur / 217,59 kn od 2. svibnja 2015. pa sve do isplate; sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj B a n c i d.d., OIB: . . . , Z., naknaditi tužiteljici M. S., OIB: . . . , iz O., prouzročeni parnični trošak u iznosu 2.019,31 euro (slovima: dvije tisuće devetnaest eura trideset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. veljače 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 11. lipnja 2019. navodi da je 14. travnja 2005. sa pravnim prednikom tužene B a n k o m d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj ..., na iznos od 12.500,00 CHF, s rokom otplate od 10 godina, da je kamata bila ugovorena u članku 3. Ugovora sa stopom od 5,25% godišnje, dok je odredbom članka 4. Ugovora bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno, mogućnost naknadne promjene visine redovne kamatne stope jednostranom odlukom tužene. Pored navedenog, otplata cijelog ovog kredita je bila vezana uz CHF putem tzv. "valutne klauzule". Tijekom otplate kredita tužena je u više navrata mijenjala ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 5,25% godišnje, uslijed čega je došlo do velike razlike u ugovorenim kamatama, za razliku od onih iznosa kamata predviđenih u početnom otplatnom planu kredita. Ove promjene kamatne stope, tužena je mijenjala jednostranom odlukom, o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, uslijed čega je tužena stekla neosnovani novčani iznos ne manji od 11.000,00 kn. Tužiteljica smatra da je dio odredbe članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope samostalnom

odlukom kreditora, bez pojedinačnog pregovaranja o tome, ništetan, jer su takve odredbe protivne kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Nadalje, tužiteljica se poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a kojom presudom se između ostalih spominje i tuženik da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a u svezi ugovorenih valuta i postojanja ugovorne obveze promjenjivosti kamata u skladu sa jednostranom Odlukom banke i drugim internim aktima banke o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, tako da se radi o ništetnim odredbama. Prema odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. istog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa se tako navedena presuda u ovom slučaju odnosi i na ugovorni odnos tužiteljice i tužene, a dio odredbe članka 4. predmetnog Ugovora se imaju smatrati ništetnim. Činidba u pogledu kamatne stope nije bila određena, niti odrediva, tako da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u obveznom odnosu (članak 269. stavak 2. ZOO-a). Promjena ugovorne kamatne stope bila je ovisna isključiva o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan nepovoljniji položaj tužiteljice i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice. Naime, ugovorna odredba nije sadržavale niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije uočljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog odnosa proizlaze. Pored navedenog, slijedom odluke Ustavnog suda RH, U-III-2521/2015 i odluke VSRH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka VSRH kojem su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 u djelu da je nepoštena i odredba potrošačkog Ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o bitnim parametrima sukladno savjesnosti i poštenju što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama. Slijedom navedenog, tužiteljica smatra da su odredbe konkretnog potrošačkog Ugovora o kreditu, u kojem su glavnica i kamate vezani uz CHF također ništetni. Revizijskom odlukom VSRH broj Rev-2245/17 potvrđeno je da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i potrošača (u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012), prekida zastaru, te da zastara počinje teći iznova od dana pravomoćnosti pojedinih utvrđenja iz te presude, što znači da nije nastupila zastara za stjecanje bez osnove radi povrata dijela novčanih iznosa preplaćenih po predmetnom kreditu na ime jednostranog povećanja kamatne stope, kao niti radi povrata djela novčanih iznosa pretplaćenih na ime rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita. Stoga predlaže sudu donijeti presudu:

„I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj . . . koji su tužiteljica M. S., OIB: . . . , i pravni prednik tužene, B a n k a d.d., sklopili 14. travnja 2005., na iznos od 12.500,00 CHF, s rokom otplate od 10 godina, a koje predviđaju jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tužene.

II. Utvrđuju se ništetnim sve odredbe navedenog potrošačkog ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezani uz CHF.

III. Nalaže se tuženoj isplatiti tužiteljici na ime preplaćenog iznosa kamata kao i preplaćenih iznosa na ime jednostranog povećanja mjesečnog anuiteta u odnosu na porast tečaja CHF prema HRK, ukupan novčani iznos koji će biti određen financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog anuiteta ili otplate pa do isplate kao i prouzročeni parnični trošak, sve u roku 15 dana.“

1.1. Nakon što je sud tijekom dokaznog postupka proveo financijsko - knjigovodstveno vještačenje tužiteljica je podneskom od 18. listopada 2022. uredila tužbeni zahtjev u točci III. izreke na način da potražuje od tužene ukupan iznos od 1.604,56 eura / 12.089,57 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

2. Tužena se u odgovoru na tužbu u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Citirajući odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) navodi da se samo u postupcima za naknadu štete parnična stranka može pozvati na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu. Pošto je ovdje riječ o tužbi radi isplate na temelju stjecanja bez osnove, ZPP ne propisuje da bi u ovakvim situacijama sud bio vezan presudom u kolektivnom sporu. Pravo tužiteljice na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužiteljica nije dužna dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, tužiteljica ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da joj je povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 odnosno Pž- 7129/13 Visokog trgovačkog suda te citira pojedine dijelove tih presuda. To ne znači da je u konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljičino pravo, jer svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju.

2.1. Tužena ističe kako je iz činjeničnog opisa tužbe nejasno koje točno odredbe tužiteljica smatra da su ništetne, budući samo paušalno ističe da je ništetna odredba članka 4. o promjenjivoj kamatnoj stopi. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03., dalje ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogla izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je, samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tužiteljica pogrešno ističe da bi tužena postupila nepošteno i nesavjesno ugovaranjem promjenjive kamatne stope bez egzaktnih parametara za promjenu iste i metode izračuna, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Isto zato jer je početna stopa određena ugovorom u članku 3. i iznosi 5,25% godišnje, što je znatno ispod kamatnih stopa koje su se ugovarale u to vrijeme. Tužena je s tužiteljicom ugovorila promjenjivu kamatnu stopu u skladu sa zakonskim ograničenjima, dok je tužiteljica samostalno izabrala sklapanje baš kredita sa promjenjivom kamatnom stopom. Stoga se ne može smatrati da bi u ovom konkretnom slučaju bili ispunjeni uvjeti za ništetnost članka 4. ugovora o kreditu. Nadalje, tužiteljica zahtijeva isplatu u visini koja bi predstavljala razliku u odnosu na početno ugovorenu (promjenjivu) kamatnu stopu i to kao da se nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate. Tužena ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz članka 10. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica nije ni na koji način obrazložila kolika bi prema njezinom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu. Tako tužiteljica stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tužena nudila za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

2.2. Tužena osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva, to iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa člankom 1065. Zakonom o obveznim odnosima koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Nejasno je zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženičino propuštanje da tužiteljicu u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tužena je o svim relevantnim okolnostima tužiteljicu obavijestila, kao i upozorila na rizike koje valutna klauzula nosi. Osim toga, predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 10 godina, pa je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tužena mogla procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga tužena nije mogla predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni ona sama nije znala kakve će okolnosti nastupiti u idućih 10 godina. Ističe i prigovor zastare. Slijedom navedenog, tužena predlaže da sud odbaci, a podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te ju obveže da naknadi troškove postupka tuženoj.

2.3. Na ročištu 15. ožujka 2022. tužena je istaknula i prigovor promašene pasivne legitimacije jer da Banka d.d. nije obuhvaćena izrekom presude u kolektivnom sporu, a u presudi se ne utvrđuju činjenice vezane uz ugovore koje je sklapala Ba nka d.d. niti se zaključuje da se odgovornost tužene odnosi i na ugovore njezinih pravnih prednika.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br.: . . . od 14. travnja 2005. (list 4-10 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka L. B. od 15. lipnja 2022. (stranica 46-81 spisa), iskaz vještaka L. B. (stranica 99-100 spisa), iskaz svjedokinje D. B. (stranica 153-154 spisa) i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 14. prosinca 2023. odbijen je prijedlog za saslušanjem tužiteljice, obzirom je taj dokazni prijedlog iznijet nakon zaključenja predhodnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te zahtjev tužiteljice za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o namjenskom kreditu bez depozita br.: ... od 14. travnja 2005. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sklopljenom sa Bankom d.d. O.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 14. travnja 2005. tužiteljica kao korisnica kredita i pravni prednik tužene, Banka d.d. O., kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu kojim je kreditor stavio tužiteljici na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.500,00 CHF po srednjem tečaju za devize Banke d.d. O. na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren kao stambeni za adaptaciju kuće,

- da je ugovoren rok otplate kredita 10 (deset) godina (članak 3.),

- da je ugovorena kamata od 5,25% godišnje, dekurzivno (članak 3.),

- da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmirivati u kunama obračunanim po srednjem tečaju Banke d.d. O. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3.),

- da prva rata dospijeva do 1. lipnja 2005. (članak 3.),

- da je dospijeće svakog sljedećeg anuiteta svakog prvog dana u mjesecu (članak 3.),

- da se kamate obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Banke d.d. O., na dan plaćanja (članak 3.),

- da je kamatna stopa promjenjiva sukladno izmjenama i dopunama Odluke banke (članak 4.),

- da je tužena za trajanja otplate kredita u nekoliko navrata povećavala kamatnu stopu,

- da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena Addiko bank d.d. (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tužena Banka d.d. (ranije Banka d.d.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužiteljica pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno pravo na povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja odnosno je li tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari.

8. Prigovor promašene pasivne legitimacije, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Banke d.d. i B a n k e d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Ba nka d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje

je zaključila B anka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Banka d.d. ili B anka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23., 130/23.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.

9. Neosnovan je i prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07)

– koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 82/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP) propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 4. tog ugovora ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tužene, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Člankom 81. stavkom 1. Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu: ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala.

10.2. Tužena je iznijela da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, tužiteljica obaviještena prilikom sklapanja Ugovora odnosno da je prilikom sklapanja istog tužiteljici pojašnjena i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Uostalom da je tužiteljica podnoseći Zahtjev za kredit samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF, iako je mogla odabrati i neku drugu valutu.

10.3. Svjedokinja D. B. je iskazala da je radila u B anci, poslije Banke ukupno 31 godinu, sve do 1. siječnja 2010. kada je otišla u mirovinu. U početku je radila na šalteru, a potom nekih 15-ak i više godina na kreditnom odjelu. Nije bila osobni bankar već referent kredita. Ne sjeća se tužiteljice, ali kad joj je od strane suda dan na uvid ugovor o namjenskom kreditu koji prileži na listu 4 – 9 spisa, odgovara da je potpis koji se nalazi bočno na lijevoj strani svakog lista ugovora njezin, što znači da ga je radila, odnosno da je napisala ugovor, međutim to ne znači da je tužiteljica prilikom podnošenja zahtjeva za kredit najprije došla kod svjedokinje. Naime, znalo se dogoditi da je klijent prvi puta došao kod svjedokinje, a da po ponovnom dolasku nje nije bilo, tada ga je preuzeo drugi referent i on je nastavio s njime raditi do zaključenja ugovora. Misli da su negdje 2005. godine počeli raditi osobni bankari

ali

rijetko

tko

je

išao

kod

bankara.

Korisnicima kredita su rekli uvijete kreditiranja što znači koji iznos kredita može dići obzirom na svoja primanja, kolika je rata, kolika je visina rate, visina kamate. Klijenti nisu mogli pregovarati o tim uvjetima. Klijentima je rekla da je kamata promjenjiva, da visina kamate ovisi o odluci uprave i da korisnik kredita nije mogao utjecati na visinu kamate. Dobivali su odluke o visini kamate i po toj kamatnoj stopi su dalje radili, to znači da se automatski promijenila kamatna stopa za već postojeće kredite a samim time i visina rate. Korisnike kredita obavještavali su o promjeni kamatne stope. Što se tiče otplate kredita klijentima je rekla da visina rate ovisi o visini tečaja CHF u odnosu na kunu na dan plaćanja i da će im rata ovisiti o promjenama tečaja CHF. Nije znala da bi moglo doći do porasta tečaja CHF kako je u konačnici došlo, niti je rekla klijentima da bi moglo doći do velikog porasta CHF u odnosu na kunu. I njezina kćerka je imala kredit u CHF. Klijentima su rekli da imaju kredite u eurima i CHF, s time da je kamata na kredite u CHF manja nego na kredite u eurima, time i iznos rate, pa su oni rekli da žele kredit u CHF jer je on s obzirom na manju ratu za njih bio pogodniji. Svjedokinja i ostali referenti nisu odvraćali korisnike kredita od sklapanja ugovora o kreditima u CHF jer niti oni sami nisu znali da može doći do promjena u tečaju CHF. Ugovor o kreditu u CHF se nije mogao ugovoriti sa fiksnom kamatnom stopom. Ne zna da li su korisnici kredita tražili pojašnjenja što se tiče promjenjivosti kamatne stope i tečaja CHF u odnosu na kunu, možda i jesu. Nisu upozoravali klijente da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaja CHF jer ni oni to nisu znali.

10.4. Iz iskaza saslušane svjedokinje u biti proizlazi da nije bilo pregovora oko uvjeta kreditiranja, kao i da tužiteljica nije upozorena na moguću promjenu kamatne stope odnosno tečaja CHF. Također, sam izbor valute iz Zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Obzirom na tuženoj leži teret dokaza da je prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu tužiteljicu obavijestila o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, a tu okolnost tužena nije dokazala, to se taj prigovor tužene u cijelosti ukazuje neosnovanim.

10.5. Budući se o odredbama članka 3. i. 4. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo odnosno iste su bile unaprijed formulirane od strane tužene i tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, to i ovaj sud utvrđuje da se navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, primjenom članka 81. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tužene u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima.

10.6. Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tužena, kao profesionalac i banka, nije dala tužiteljici, kao korisnici kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (članak 81. do 88. ZZP/03).

11. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. - dalje: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

11.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. a ističe 13. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope.

11.2. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa preplaćenih kamata s tog osnova počinje teći 13. lipnja 2018. a ističe 13. lipnja 2023. Kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO. za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule.

11.3. Obzirom na iznijeto ovaj sud nalazi da zahtjev tužiteljice kojim potražuje povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije u zastari.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku L. B. iz B., a zadatak vještaka je bio utvrditi razliku između plaćene kamate unutar svakog anuiteta, po stopi koju je tužena banka primjenjivala naspram početno ugovorene kamatne stope, kao i razlike tečaja za CHF koje je tužena primjenjivala prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja na dan korištenja kredita.

12.1. Iz nalaza vještaka od 15. lipnja 2022. proizlazi:

- da je tužiteljica tuženoj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa, obzirom na početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,25%, platila više ukupno 2.154,86kn / 286,00 eura,

- da je tužiteljica tuženoj na ime preplate odnosno na ime više plaćenih iznosa anuiteta (pozitivne stavke) platila iznos od 11.180,43 kn / 1.483,90 eura,

- da je tužiteljica tuženoj na ime manje plaćenih iznosa odnosno negativnih stavki tečajne razlike isplatila ukupno 1.245,72 kn / 165,34 eura,

- da uzevši u obzir ukupnu pozitivnu i negativnu tečajnu razliku uslijed CHF valutne klauzule razlika iznosi 9.934,71 kn / 1.318,56 eura (11.180,43 kn – 1.245,72 kn).

12.2. Tužiteljica je u podnesku od 18. srpnja 2022. uredila tužbeni zahtjev na način da za razdoblje od kolovoza 2010. do svibnja 2015. potražuje ukupan iznos od 1.604,56 eura / 12.089,57 kuna. Pri tome je pojasnila da na ime preplate po osnovi promjene kamatne stope potražuje cjelokupan iznos razlike, dok na ime preplate po osnovi tečajne razlike potražuje iznos koji predstavlja razliku između pozitivne i negativne tečajne razlike, naime tužiteljica je izvršila prijeboj međusobnih potraživanja za sve mjesece do srpnja 2010. i djelomično za kolovoz 2010. godine (13.335,29 kn – 1.245,72 kn = 12.089,57 kn).

12.3. Tužena je u podnesku od 12. listopada 2022. stavila primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer da vještak nije prikazao i razlike do kojih je došlo uslijed kamatne stope i tečaja nižih od početnih, odnosno da je nejasno zašto je vještak, iako je u tablici 4. nalaza prikazao sve anuitete i dobio konačnu razliku tečaja 9.934,71 kn, u zaključku prikazao samo tzv. pozitivne razlike. Osim toga, vještak nije prikazao razlike kamate za period nakon 1. siječnja 2014.

12.4. Radi otklanjanja primjedbi tužene na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, na ročištu 18. listopada 2022. sudski vještak L. B. je dala dopunu nalaza i mišljenja te je iznijela da ostaje u cijelosti kod pismenog danog nalaza i mišljenja. U svezi primjedbi tužene iznijela je da su u tablici 4. u koloni 7. prikazani svi iznosi razlike anuiteta uključujući i negativne stavke, dok su u zaključku prikazane samo pozitivne stavke. Negativne stavke su prikazane i u koloni 9. tečajnih razlika, dok u koloni kamata nisu prikazane negativne stavke. Ukupna razlika anuiteta sastoji se od razlike u kamatama iz kolone 8. i tečajne razlike iz kolone 9., budući je tužiteljica svoj tužbeni zahtjev uredila primjenom razlike anuiteta, u istome su obuhvaćene sve negativne i pozitivne razlike. Kad se uzme u obzir specifikacija tužbenog zahtjeva iznosi da su u isti uključene sve razlike anuiteta, uključujući i negativnu, i u odnosu na kamate i u odnosu na tečaj, tj. razlika anuiteta sadrži i razliku u kamati i razliku u tečaju.

12.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz te dopunu nalaza vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, time da tužiteljica nije imala primjedbi na matematički izračun sudskog vještaka, dok se u odnosu na primjedbe tužene sudski vještak očitovao na ročištu 18. listopada 2022., na koje tužena nije imala daljnjih primjedbi. Prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

12.6. Na ročištu 8. veljače 2024. je odbijen i prijedlog tužene za provođenjem financijsko - knjigovodstvenog vještačenja primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu u kunama na dan sklapanja kreditnog ugovora, jer takovo što nije ugovoreno predmetnim ugovorom o kreditu. Pri tome ovaj sud ukazuje da je Vrhovni sud RH u svojoj presudi i rješenju Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeo stav da se u ovakvim slučajevima mora primijeniti početna kamatna stopa sve dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam primjene kamatne stope ili dok se odlukom suda ili druge vlasti ne intervenira u predmetni odnos i tako utvrde parametri za izračun promjenjive kamatne stope. Budući među strankama nije sporno da nisu ugovorile parametre za promjenu kamatne stope, da zakonom nije propisan mehanizam promjene te stope, a ne postoji ni odluka suda ili druge vlasti kojom bi se tako nešto odredilo, ovaj je tuženikov prigovor neosnovan. Stoga se u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi valja primijeniti ona početno ugovorena kamatna stopa između stranaka koje je rezultat njihove volje prilikom sklapanja ugovora.

12.7. Tužena je podnesku od 12. listopada 2022. iznijela da se protivi preinaci tužbe, jer da je tužitelj tek nakon zaključenja prethodnog postupka određeno postavio tužbeni zahtjev. Ovakvo protivljenje tužene nije osnovano. Naime, u smislu odredbe članka 190. ZPP-a radi se o slučaju da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, budući ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem kojim raspolaže vještak financijske struke. U predmetnoj pravnoj stvari tužiteljica je podnijela tužbu iz članka 186.b stavka 2. ZPP-a, a činjenica da ju sud prvog stupnja propustio pozvati da u određenom roku postavi tužbeni zahtjev, kako to nalaže odredba člana 186.b stavka 4. ZPP-a, ne predstavlja povredu, tim više što je tužiteljica po primitku nalaza financijskog vještaka odredila tužbeni zahtjev sukladno istom. Uostalom sud je raspravnim rješenjem 18. listopada 2022. dopustio preinaku tužbe prema zahtjevu tužiteljice od 18. srpnja 2022.

13. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Kamata je dosuđena tužiteljici počevši od prvog dana nakon dana dospijeća svakog anuiteta, koji dospijeva svakog prvog dana u mjesecu.

13.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

14. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužiteljici priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 20. travnja 2021. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 15. ožujka 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 18. srpnja 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 18. listopada 2022. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 19. svibnja 2023. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

- zastupanje na ročištu 14. prosinca 2023. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 8. veljače 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 16. veljače 2024. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.600,00 eura što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 2.000,00 eura. Tužiteljici je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 331,81 eur. Dakle, tužiteljici je dosuđen ukupan trošak u iznosu 2.331,81 euro.

14.1. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 12. ožujka 2021., budući isti nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 13. listopada 2022., budući je navode iz istoga tužiteljica mogla iznijeti na ročištu održanom 18. listopada 2022. Nije joj priznat niti trošak sastava podneska od 8. prosinca 2023., jer isti također nije bio nužan za vođenje ovoga postupka. Nije joj priznat niti trošak sudske pristojbe za tužbu odnosno za presudu, budući tužiteljica nije imala te troškove jer spisu ne prileže dokazi da je platila te pristojbe.

14.2. Tužena je izjavila žalbu protiv ranije presude posl. broj P-1173/2019-23 od 19. svibnja 2023. s kojom je uspjela, jer je ta odluka ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, posl. broj Gž-3107/2023-2 od 13. rujna 2023., te je riješeno da će se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci. Tuženoj je priznat trošak sastava žalbe protiv presude posl. broj P-1173/2019-23 od 19. svibnja 2023. u iznosu 250,00 eura (Tbr. 10. točka 1. u vezi s Tbr. 7. Tarife) uvećano za pripadajući iznos PDV-a, dakle u iznosu 312,50 eura. Nije joj priznat trošak sudske pristojbe za žalbu, budući tužena nije imala taj trošak jer spisu ne prileži dokaz da je platila pristojbu.

14.3. Nakon prijeboja troškova stranaka, i to troška tužiteljice u iznosu 2.331,81 euro i troška tužene u iznosu 312,50 eura proizlazi da je tužena u obvezi naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu 2.019,31 euro na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 16. veljače 2024., kao dana presuđenja, pa do isplate.

15. Obzirom na iznijeto presuđeno je kao u izreci.

U O. 16. veljače 2024.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. S. M., odvjetnik u V.

2. H. M., odvjetnik u Z.

.