Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 28 Povrv-256/2018-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Ani Lazić, u pravnoj stvari tužitelja V. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima D. M. i M. M., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva M. i p j.t.d. iz Z., protiv tuženika B. B. iz T., OIB: …, zastupanog po punomoćnici A. M., odvjetnici u Z., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 9. siječnja 2024., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. F., odvjetnika iz V., tuženika osobno i punomoćnice tuženika A. M., odvjetnice iz Z., te objave presude 16. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. T. iz V., broj Ovrv-240/2018 od 4. srpnja 2018., u cijelosti, te se tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju V. d.o.o., Z., OIB: …, da tuženiku B. B. iz T., OIB: …, na ime parničnog troška isplati iznos od 489,82 eur (četiristo osamdeset devet eura i osamdeset dva centa), u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 29. lipnja 2018. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika radi naplate tražbine u iznosu od 7.070,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svakog pojedinog iznosa do isplate. Povodom prijedloga tužitelja javni bilježnik S. T. iz V., donio je rješenje o ovrsi broj Ovrv-240/2018 od 4. srpnja 2018. protiv kojeg je tuženik podnio pravodobni prigovor. Javnobilježnički spis dostavljen je ovome sudu koji je rješenjem Povrv-256/2018-2 od 8. travnja 2019. rješenje o ovrsi javnog bilježnika stavio izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha te je ukinuo sve provedene radnje, a postupak je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, tuženik je naveo da tuženik nije tužitelju dužan ništa platiti, da tužitelju uredno podmiruje sve obveze te ističe prigovor zastare potraživanja. Navodi da ne vrši nikakvu poljoprivrednu djelatnost te da je stoga nejasno radi čega ga tužitelj tereti za potrošnju enormne količine potrošene vode koju tuženik kao normalan potrošač nije mogao potrošiti niti ju je potrošio.

3. Tužitelj je u podnesku od 25. ožujka 2020. istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti, dostavio je utužene neplaćene račune izdane tuženiku i Ugovor o isporuci vodne usluge javne vodoopskrbe od 29. kolovoza 2016. sklopljenog između parničnih stranaka. Navodi da su se istim korisnici obvezali da će snositi razliku u potrošnji između glavnog vodomjera i zbroja sekundarnih vodomjera te da je taj ugovor sklopljen nakon što su se vlasnici nekretnina kojima se voda do tada distribuirala preko glavnog vodomjera koji je bio u vlasništvu P. S. d.o.o. i nakon što su se vlasnici nekretnina, među njima i tuženik usuglasili oko bitnih sastojaka ugovora. Prema čl. 4. toga ugovora tuženik se obvezao snositi troškove sekundarnog vodomjera i proporcionalne razlike između sekundarnog i glavnog vodomjera zbog osjetljivosti i kvara na kućnim uređajima i instalacijama, kao i zbog činjenice da vodoopskrbni sustav od glavnog vodomjera do sekundarnih vodomjera potrošača nije vodoopskrbni sustav davatelja usluga. Stoga je u utuženim računima tužitelja iskazana potrošnja za sekundarni vodomjer i razlike za glavni vodomjer. Tužitelj navodi da se radi o naselju koje se sastoji od oko stotinjak bungalova te je samo dio vlasnika odbio platiti utrošak vode tužitelju. Ističe da je P. S. d.o.o. ranije bila vlasnik nekretnina i glavnog vodomjera, a tuženik je prilikom kupovine nekretnine bio upoznat s činjenicom da je glavni vodomjer u vlasništvu tvrtke P. S. d.o.o. koja je plaćala ukupni zbirni račun za vodu za sve stanare, a nakon toga bi uplaćeni trošak vode regresirala pojedinačno od svakog vlasnika nekretnine. Tuženik nije niti u jednom trenutku odbio na taj način koristiti vodu koju je isporučio tužitelj niti je zatražio isključenje vode, nije prigovorio da vodnu uslugu tužitelja nije zaprimio niti je prigovorio kvaliteti vode. P. S. d.o.o. je 16. siječnja 2016. zatražila isključenje svojeg priključka te je nakon nekoliko održanih sastanaka sa vlasnicima nekretnina postignuto rješenje i potpisan predmetni ugovor. Tuženik nije nikada tražio poništenje svog vodomjera, a kako isti koristi usluge tužitelja koje su navedene u predmetnom ugovoru smatra se da je i pristao da mu se na taj način isporučuje pitka voda. U slučaju da tvrtka P. S. d.o.o. nije od tužitelja zatražila poništenje glavnog vodomjera taj isti iznos bi ona podmirila tužitelju a potom regresirala potraživanje od tuženika i drugih vlasnika nekretnine. P. S. d.o.o. je podmirila račune do ožujka 2017. dok su ostali stornirani i prefakturirani krajnjim potrošačima, a sve nakon postignutog dogovora između tužitelja i vlasnika nekretnine. Prema tome smatra da tuženik izbjegava svoju obvezu iako je koristio uslugu koju mu je tužitelj isporučio. Navodi i to da u razdoblju od rujna 2016. pa do lipnja 2017. nitko od vlasnika nekretnina u naselju nije plaćao vodu, a smatra da ako je došlo do curenja vode da se taj kvar dogodio na internim vodovodnim instalacijama vlasnika nekretnina odnosno na onom dijelu instalacija za čije održavanje su odgovorni isključivo vlasnici nekretnina.

4. O prigovoru mjesne nenadležnosti sud je donio rješenje broj Povrv- 256/2018-10 25 studenog 2020. kojim je prigovor odbio kao neosnovan, a navedeno rješenje postalo je pravomoćno 2. travnja 2021.

5. Na pripremnom ročištu 28. rujna 2021. tuženik je osporio da bi utrošio količinu vode za koju su ispostavljeni utuženi računi radi čega utuženi iznosi nisu niti plaćeni, te da od svibnja 2021. ima svoj priključak koji je platio 4.500,00 kn, dok su do tada svi korisnici tužitelja imali sekundarna brojila, a vlasnik glavnog brojila bila je P. S. d.o.o., te da smatra da je dužan platiti samo ono što je potrošio po njegovom sekundarnom brojilu, a nije dužan platiti razliku s osnova očitanja glavnog brojila budući da se ne radi o stambenoj zgradi već naselju. U podnesku od 14. listopada 2021. tuženik ističe da obračun potrošnje vode nije izrađen sukladno Općim i tehničkim uvjetima isporuke vodne usluge javne vodoopskrbe na vodoopskrbnom području V. d.o.o. Z., te osporava obračun svakog utuženog računa po pojedinim stavkama. Tako navodi da je prvi utuženi račun u identičnom iznosu od 1.920,68 kn tužitelj izdao preko 100 korisnika sekundarnog vodomjera spojenih na glavni vodomjer MM 601000 ne uzimajući u obzir njihovu stvarnu potrošnju te da je tužitelj utrošenu količinu vode odredio procjenom, a da za to nisu bile ispunjene propisane pretpostavke, zatim da tužitelj nikada nije očitao niti pokušao očitati vodomjer tuženika te količina isporučene vode nije mogla biti obračunata na osnovi razlike između očitanog stanja na vodomjeru i stanja prethodnog očitanja s obzirom na to da prethodnog očitanja nije niti bilo. Osim toga, navodi i da je u preostalim utuženim računima izvršen obračun protivno Općim uvjetima, poziva se na odredbu čl. 24 st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) kojim je propisano da prilikom ispostavljanja računa za pružanje javnih usluga potrošačima trgovac mora primjenjivati obračun i cijene uređene posebnim propisima, što da tužitelj nije učinio, te da je prema članku 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku bio dužan dokazati ukupno izmjerenu količinu vode na glavnom vodomjeru, zbroj količine vode izmjerene na svim sekundarnim vodomjerima u naselju te razmjer potrošnje tuženika prema potrošnji ostalih korisnika usluge u predmetnom naselju, što također, nije učinio. Poziva se i na odredbu čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača pri tom navodeći da je ugovorena odredba iz čl. 4. st. 1. Ugovora koja potrošaču nameće obvezu plaćanja razlike u potrošnji između glavnog vodomjera i zbroja sekundarnih vodomjera proporcionalno potrošnji na sekundarnom vodomjeru na području čitavog apartmanskog naselja P. S. u kojem se nalazi preko 120 nekretnina, ništetna.

6. Sud je u dokaznom postupku pročitao izvod otvorenih stavki kupca od 20. lipnja 2018., Ugovor sklopljen između stranaka 29. kolovoza 2016., u račune od 31. srpnja 2017., 21. kolovoza 2017., 30. rujna 2017., 31. listopada 2017., 30. studenog 2017., 31. kolovoza 2017., 31. siječnja 2018., zapisnik od 9. svibnja 2019., Opće i tehničke uvjete isporuke vodne usluge javne vodoopskrbe na vodoopskrbnom području Vodovoda d.o.o. Zadar od 18. svibnja 2012. (dalje: Opći uvjeti), saslušani su svjedoci zamolbenim putem pred Općinskim sudom u Zadru i to I. P., F. G., M. E. i zakonski zastupnik tužitelja T. M., te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

7. Temeljem članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

8. Predmet spora u ovom predmetu je potraživanje tužitelja prema ispostavljenim računima na ime naknade za izvršenu uslugu opskrbe pitkom vodom za nekretninu u vlasništvu tuženika za period od kolovoza 2017. do veljače 2018.

9. Nesporno je između stranaka da je tuženik vlasnik nekretnine uz koju se veže usluga opskrbe pitkom vodom, nesporno je da su stranke sklopile Ugovor od 29. kolovoza 2016. te da tuženik nije platio utužene račune.

10. Sporno je da li je tuženik dužan podmiriti utuženi iznos po ispostavljenim računima te da li je potraživanje tužitelja zastarjelo.

11. Prigovor zastare tuženika je neosnovan. Naime, najstariji utuženi račun dospio je 3. kolovoza 2017. Uvidom u prijedlog za ovrhu utvrđeno je da je isti podnesen javnom bilježniku poštom preporučenim putem 28. lipnja 2018. S obzirom da je odredbom čl. 215. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a to je bio dan nakon dospijeća navedenih računa, dok je odredbom čl. 232. ZOO propisan jednogodišnji rok zastare za tražbinu naknade za isporučenu vodu kad je isporuka odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva. Stoga, sukladno citiranoj odredbi utužena obveza tužitelja nije zastarjela.

12. Iz Ugovora od 28. kolovoza 2016. koji su sklopile ovdje parnične stranke proizlazi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor radi isporuke vodne usluge javne vodoopskrbe, a za nekretninu koja se nalazi na području Općinskog suda u Zadru (P.). Nadalje, proizlazi da su se stranke sporazumjele da davatelj usluge obavlja poslove za potrebe korisnika usluge – izmjeru i baždarenja sa popravkom sekundarnih vodomjera i očitavanje sekundarnih vodomjera i obračun utroška vode po sekundarnim mjerilima i glavnom vodomjeru. Također je ugovoreno da u slučaju kada korisnik usluge ne osigura mogućnost čitanja sekundarnog vodomjera, davatelj usluge ima pravo obračunati mu utrošak vode paušalno i to na način da mu obračuna prosjek potrošnje iz prethodna tri obračunska razdoblja. Odredbom čl. 4. s.t 1. ugovoreno je i da se korisnik usluge obvezuje snositi razliku u potrošnji između glavnog vodomjera i zbroja sekundarnih vodomjera proporcionalno potrošnji na sekundarnom vodomjeru zbog neosjetljivosti i kvara na kućnim uređajima i instalacijama, kao i zbog činjenice da vodoopskrbni sustav od glavnog vodomjera do sekundarnih vodomjera potrošača nije vodoopskrbni sustav davatelja usluge čl. 4. st. 1.). Istim je ugovorom određeno i to da se očitanje sekundarnih vodomjera i obračun potrošnje vode vrši sukladno Odluci o cijeni vodne usluge javne vodoopskrbe te da se na ugovor primjenjuju odredbe Općih uvjeta.

13. Obzirom na sadržaj ugovornog odnosa evidentno je kako u predmetnom pravnom odnosu tuženik ima status potrošača, a tužitelj status trgovca, odnosno pružatelja usluge zbog čega u razmatranju predmetnog prigovora, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, dalje ZZP) jer je navedeni Ugovor kojeg su stranke sklopile potrošački ugovor iz čl. 39. ZZP-a.

14. Prema čl. 49. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Čl. 55. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14, 110/15 i 14/19), koji je na snazi u ovom trenutku, a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

15. Kao što je to već i navedeno u pravomoćnom rješenju kojim je odbijen prigovor mjesne nenadležnosti od 25. studenog 2020., u konkretnom slučaju iz samog sadržaja Ugovora evidentno proizlazi kako su navedene odredbe unaprijed formulirane od strane tužitelja, slijedom čega niti tuženik nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Takav zaključak sud izvodi iz činjenice da je tužitelj isporučitelj komunalne usluge opskrbe vodom i kao takav sklapa ugovore sa velikim brojem korisnika te usluge, te nije vjerojatno da sa svakim korisnikom usluge pojedinačno pregovara o ugovornim odredbama, već je vjerojatnije da se radi o tipskom ugovoru kojeg tužitelj sklapa sa svim korisnicima, zbog čega je upravo na tužitelju bio teret dokaza da je sa tuženikom pregovarao o navedenoj odredbi. Kako tužitelj nije dokazao da bi se o predmetnoj odredbi posebno pregovaralo, već je tijekom postupka tvrdio da je održano nekoliko sastanaka sa suvlasnicima nekretnina, pri čemu nije dokazao da je sa svakim pojedinim suvlasnikom pregovarao o ovoj odredbi, dok je istovremeno primjena navedene odredbe tuženika (potrošača) stavila u položaj neravnoteže u pravima i obvezama stranaka budući da tužitelj tuženika tereti za gubitke vode iz vodovodne mreže, a što proizlazi već i iz dostavljenih računa.

16. Iz iskaza svjedokinje I. P. proizlazi da je ona bila zamoljena od strane suvlasnika zgrade u P. S. da nastupa prema V., da su vlasnici apartmana koje su kupili od P. S. d.o.o. u periodu od 1997. do 1999., te su sve do 2016. uredno podmirivali račune P. S. d.o.o., nakon čega je tada utvrđeno da pravo obračuna i naplate računa za opskrbu pitkom vodom ima tužitelj radi čega je bilo potrebno sklopiti ugovor s tužiteljem, te je svjedokinja takav ugovor i sklopila jer je na to bila prisiljena da bi mogla imati opskrbu vodom, a u ugovoru je stajalo da će korisnici plaćati gubitke iz mreže proporcionalno potrošnji po njihovim brojevima pri čemu su stanari smatrali da će se raditi o nekakvoj minimalnoj razlici. Tužitelj je stanje na njihovim vodomjerima očitao prvi puta 16. lipnja 2017. te je tada došlo do spornog iznosa nastalog u periodu od 17. veljače 2017. pa do 16. lipnja 2017. od 220.000,00 kn, a koji je P. S. d.o.o. odbila platiti jer je zatražila vađenje glavnog vodomjera još 17. veljače 2017., pa je tužitelj taj račun podijelio na jednaki iznos svih vlasnika apartmana te je svima iznosio 1.920,68 kn, što nije bilo u skladu sa sklopljenim Ugovorom budući da je prema istome raspodjela prema vlasnicima trebala biti proporcionalno potrošnji vode očitane na sekundarnim brojilima, a iz računa je već proizlazilo da je potrošnja 0,00 kubika.

17. Ove navode vezano za obvezu plaćanja spornog iznosa raspoređenog na sve vlasnike apartmana potvrđuje i svjedokinja M. E., a i direktor tužitelja.

18. Navode saslušanih svjedokinja i stranaka sud je našao uvjerljivim i vjerodostojnim, međutim niti iz njihovih iskaza ne proizlazi da bi se kod sklapanja Ugovora pregovaralo o pojedinim odredbama sa svakim vlasnikom nego da je održano nekoliko sastanaka sa korisnicima, ali i to da vlasnici niti nisu imali izbora nego potpisati upravo takav ugovor da bi se uopće mogli opskrbljivati vodom od tužitelja. Osim toga, iz iskaza svjedokinja i direktora tužitelja proizlazi notornim da su gubitci koje nije podmirila P. S. d.o.o. tada raspoređeni na sve ostale vlasnike apartmana te da su isporučeni računi bili u bitno višem iznosu od dotadašnjih računa.

19. Iz iskaza tuženika proizlazi kako je isti vlasnik bungalova površine 40 m2 u P. S. još od 1998. te da je od tada isporuku i obračun potrošnje vode vršila P. S. d.d., a potom tvrtka F. pa nakon toga tužitelj. Podmirivao je uredno sve račune koji su obračunavani prema potrošnji vode, time da tu nekretninu još od 1999. koristi njegova kći kroz cijelu godinu. Sklopio je ugovor s tužiteljem iako se istoga ne sjeća kao ni njegovih odredbi te da je prigovarao tužitelju za ispostavljene račune u "povećanim" iznosima od dotadašnjih. Naveo je da je uvijek podmirio onaj dio računa koji se odnosi na potrošnju vode, dok ostale stavke računa nije podmirivao, a istaknuo je i to da računi koje je ispostavljala P. S. i F. nikada nisu bili u toliko visokim iznosima kao ovdje utuženi računi. Također, nakon utuženih računa dospijevali su na naplatu računi tužitelja u skladu sa potrošnjom vode te na takve račune tuženik nije imao prigovora te ih je uredno podmirivao.

20. Iz iskaza svjedoka F. G. proizlazi u bitnome, kako je vodovodna mreža koju koriste vlasnici apartmana u P. S. radi napajanja vodom izgrađena 70-ih godina prošlog stoljeća te da je ista dotrajala, i da je dolazilo do velikih gubitaka i pucanja cijevi sa čime su vlasnici bili upoznati. Kasnije je ista sanirana.

21. Navode tuženika i saslušanog svjedoka sud je prihvatio budući da su o bitnim činjenicama iskazivali uvjerljivo, međutim iz njihovih iskaza također ne proizlazi da bi tužitelj s korisnicima i potpisnicima spomenutog Ugovora pojedinačno pregovarao o odredbama samog ugovora, dok istovremeno proizlazi da su korisnici pa i ovdje tuženik primjenom sporne odredbe iz čl. 4. s.t 1. Ugovora stavljeni u nepovoljniji položaj budući da ih se primjenom iste obvezuje na plaćanje višestruko većih iznosa računa od dotadašnjih za isporučenu vodu kao i za potrošnju vode koju nisu koristili. S obzirom na to da tužitelj nije dokazao da bi tuženika upoznao sa svim bitnim činjenicama za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, time je tužitelj postupio suprotno odredbama tada važećeg čl. 49. i 50. Zakona o zaštiti potrošača. Stoga je sukladno čl. 55. ZZP navedena odredba Ugovora i ništetna pa slijedom toga niti ne proizvodi pravni učinak koji bi proizvela da je valjana.

22. Kako je predmetnim ugovorom određeno, njegov sastavni dio čine Opći uvjeti sukladno kojima je valjalo izvršiti obračun i naplatu potrošnje vode. Općim i tehničkim uvjetima ugovoreno je da ukoliko dođe do razlike stanja očitanog na glavnom vodomjeru i zbroja očitanja svih sekundarnih vodomjera, da će se razlika obračunati svim korisnicima razmjerno potrošnji pojedinog korisnika usluge, a ukoliko ni to nije moguće, tada se procjena vrši na osnovu potrošnje u prethodna tri obračunska razdoblja. U ovome postupku tužitelj ničime, iako je na njemu bio teret dokazivanja u smislu čl. 219. ZPP. nije dokazao visinu svoga potraživanja. Naime, niti je dokazao da je tuženik doista tu količinu vode i potrošio, niti je dokazao da je gubitke koji su se pojavili u mreži, imao osnove prebaciti na krajnje korisnike, a nije dokazao niti da je na valjan način preraspodijelio teret tih gubitaka niti, naposljetku, da je paušalni utrošak obračunao na valjan način.

23. Prema odredbi članka 205. stavak 2. Zakona o vodama ("Narodne novine" broj 153/09., 63/11., 130/11., 56/13. i 14/14. ) obveznik plaćanja cijene vodnih usluga je vlasnik ili drugi zakoniti posjednik nekretnine u kojoj se usluga koristi (korisnik). Odredbom čl. 18. Općih uvjeta propisano je da je pravo isporučitelja usluge vršiti naplatu pruženih usluga isporuke vode korisnicima usluga, obračunatih temeljem važećih cijena općih uvjeta vodnih usluga, dok je čl. 24. st. 1.-4. propisano da se korisnicima vodne usluge cijena vodne usluge obračunava u m3, prema očitanju vodomjera, uz fiksni mjesečni iznos za održavanje sustava, u skladu s Odlukom o cijeni vodnih usluga isporučitelja. Pod isporučenom količinom vode podrazumijeva se količina vode koja je protekla kroz vodomjer i koju je vodomjer registrirao. Potrošnja vode za svaku nekretninu, u pravilu, mjeri se vodomjerom ugrađenim na priključnom vodu, a iznimno se naknada za utrošak vode može utvrditi u paušalnom iznosu. Vodomjere očitavaju radnici isporučitelja prema rasporedu koji određuje isporučitelj usluge, a korisnik usluge mu je dužan omogućiti očitanje vodomjera.

24. Odredbom čl. 26. Općih uvjeta je propisano da se količina isporučene vode obračunava na osnovi razlike između očitanog stanja na vodomjeru i stanja prethodnog očitanja. Korisnik usluge plaća račun za vodnu uslugu kojeg ispostavlja isporučitelj usluge, a prema količini isporučene vode, a u skladu s Odlukom o cijeni vodne usluge. Prema odredbi čl. 28. Općih uvjeta, u stambenim zgradama u kojima korisnici imaju ugrađene sekundarne vodomjere obračun potrošnje za svakog korisnika se obavlja putem sekundarnih vodomjera. Ukoliko se zbroj isporučenih količina vode po sekundarnim vodomjerima razlikuje od protekle količine vode po glavnom vodomjeru, razlika se obračunava svim korisnicima razmjerno potrošnji pojedinog korisnika usluge. Odredbom čl. 34. Općih uvjeta je propisano da u slučaju kad količinu potrošene vode nije moguće utvrditi očitanjem vodomjera, količina za obračun se iznimno utvrđuje procjenom isporučitelja. Takav obračun je dopušten u slučajevima: 1. ako je vodomjer nedostupan za očitanje, 2. ako očitanje nije moguće zbog vremenskih uvjeta, 3. ako na vodomjeru nema plombi ili su oštećeni, 4. ako je vodomjer neispravan, 5. ako je vodomjer otuđen, 6. za vrijeme radova na sustavu kada se voda ne isporučuje preko vodomjera.

25. Iz naprijed navedenih odredaba Općih uvjeta proizlazi da se naknada za isporučenu vodu obračunava prema stvarnoj potrošnji vode, odnosno prema količini stvarno isporučene vode. Ta potrošnja se mjeri sekundarnim vodomjerima koji se nalaze u stambenim jedinicama pojedinih korisnika, odnosno vlasnika stanova. Ukoliko bi se pojavila razlika između izmjerene količine vode na glavnom vodomjeru i zbroju količine vode na svim sekundarnim vodomjerima u zgradi, tada su tu razliku dužni podmiriti svi korisnici usluge, time da se ta razlika na njih raspoređuje razmjerno njihovoj potrošnji. Naknada za isporučenu vodu može samo iznimno biti obračunata u paušalnom iznosu i to ako tužitelj nema, zbog razloga objektivne prirode ili krivnjom korisnika usluge, pristup vodomjeru, dakle samo ukoliko isti ne može izmjeriti stvarnu potrošnju vode, a tada se kao kriterij za obračun naknade uzima prosječna potrošnja korisnika usluge u protekla tri mjeseca.

26. U predmetnim računima koji prileže spisu (list 43 do 62 spisa) obračunat je utrošak vode, naknada za korištenje voda, naknada za zaštitu voda, naknada za razvoj – vodoopskrba, voda-fiksni dio cijene, odvodnja, naknada za razvoj-odvodnja, pročišćavanje otpadnih voda i odvodnja-fiksni dio cijene. U tim računima je obračunata i razlika po glavnom vodomjeru, te je tako u računu od 31. srpnja 2017. ta razlika 0,00 m3, u računu od 21. kolovoza 2017. ta razlika je 19,46 m3, u računu od 31. kolovoza 2017. ta razlika je 13,57, m3, u računu 30. rujna 2017. 15,35 m3, u računu od 31. listopada 2017. 174,50 m3, u računu od 30. studenog 2017. 87,98 m3, a u računu od 31. siječnja 2018. 0,00 m3. Svaki račun sadrži razliku stanja između početnog i završnog pa je vidljivo da je u srpnju 2017. to stanje identično, da je u - kolovozu početno stanje 52 m3, a završno 65 m3 te da je razlika 13 m3, (uz razliku po glavnom vodomjeru od 19,46) te račun iznosi 467,34 kn

- da je u drugom računu od 31. kolovoza 2017. očitanje izvršeno 1. kolovoza 2017. sa stanjem 65 m3 i 1. rujna 2017 sa stanjem 73 m3, sa razlikom od 8 m3, dakle očitanje datira kasnije od izdavanja računa, (uz razliku po glavnom vodomjeru od 13,57) te račun iznosi 317,36 kn

- da je u računu od 30. rujna 2017. početno stanje 1. rujna 2017. 73 m3, a završno 29. rujna 2017. 81 m3 sa razlikom od 8 m3, (uz razliku po glavnom vodomjeru od 15,35) te račun iznosi 345,46 kn

- da je u računu od 31. listopada 2017. početno stanje 29. rujna 2017. 81 m3, a završno 30. listopada 2017. 88 m3 sa razlikom od 7 m3 (uz razliku po glavnom vodomjeru od 174,50) te račun iznosi 2.525,49 kn

- da je u računu od 30. studenog 2017. početno stanje 30. listopada 2017. 88 m3, a završno 27. studenog 2017. 94 m3 sa razlikom od 6 m3 (uz razliku po glavnom vodomjeru od 87,98) te račun iznosi 1.328,52 kn

- da je u računu od 31. siječnja 2018. početno stanje 27. studenog 2017. 94 m3, a završno 31. siječnja 2018. 99 m3 sa razlikom od 5 m3 te račun iznosi 166,09 kn

U računu za srpanj 2017. u kojem nije bilo potrošnje vode naveden je paušalni utrošak od 138 m3.

27. Imajući u vidu da je tuženik tijekom postupka u cijelosti osporio obračun utuženih računa, što znači i utrošak vode, koja mu je obračunata primjenom kriterija razlike između stanja izmjerenog na glavnom vodomjeru i zbroja količine vode izmjerenih na svim sekundarnim vodomjerima, tužitelj je radi opravdanja stavaka navedenih u računu trebao dokazati ukupnu izmjerenu količinu vode na glavnom vodomjeru, zbroj količine vode izmjerene na svim sekundarnim vodomjerima i razmjer potrošnje tuženika prema potrošnji ostalih korisnika usluge u naselju u kojem tuženik ima nekretninu u kojoj koristi usluge tužitelja, što tuženik niti ne spori. Valja nadodati i to da tužitelj nije dostavio Odluku o cijeni vodne usluge iz koje bi bilo vidljivo koji cjenik je primijenio prilikom obračuna potrošnje po ispostavljenim računima tuženiku.

28. Tužitelj dakle, nije dokazao količinu isporučene vode na glavnom vodomjeru, niti količinu izmjerene vode na vodomjeru tuženika, kao ni zbroj količine izmjerene vode na svim vodomjerima odnosno nije dokazao da je obračun učinio u skladu sa svojim Općim uvjetima (tako i u odluci Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-406/2021-2 od 8. travnja 2021.), a već prema čl. 9. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) bio je dužan dokazati u čemu se točno sastoji obveza tuženika sukladno njihovom ugovornom odnosu.

29. S obzirom na sve navedeno, primjenom odredbe čl. 221.a ZPP, o odlučnim činjenicama izveden je zaključak primjenom pravila o teretu dokazivanja te je na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP ukinut predmetni platni nalog i tužbeni zahtjev je odbijen.

30. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a. Tuženiku je priznat trošak sudske pristojbe na prigovor protiv rješenja o ovrsi temeljem Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine” broj 74/95., 57/96., 137/02., 26/03., 125/11., 112/12.i 157/13.) u iznosu od 39,82 eur, trošak sastava prigovora protiv rješenja o ovrsi u iznosu od 150,00 eur sukladno tbr. 11. st. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23; dalje u tekstu Tarifa), sastav podnesak od 14. listopada 2021. u iznosu od 150,00 eur prema tbr. 8. st. 1. Tarife te za trošak zastupanja na ročištu 9. siječnja 2024. u iznosu od 150,00 eur sukladno tbr. 9. st. 1. Tarife, odnosno ukupno 489,82 eur. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Varaždinu 16. veljače 2024.

Sutkinja

Ana Lazić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, osim zbog povrede iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a (članak 467. stavak 1. ZPP-a). Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud. U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ne odgađa ovrhu (članak 467.a ZPP-a).

Dostaviti:

1. Tužitelj po punomoćnicima D. M. i M. M., odvjetnicima iz Odvjetničko društva M. i p. j.t.d. iz Z.

2. Tuženik po punomoćnici A. M., odvjetnici u Z.