Broj:10.P-2548/2019-30

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku po sucu Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice N. B. iz O., OIB, zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz O., protiv tuženika R. A. d.d., iz Z., OIB, zastupanog po punomoćnici I. M., odvjetnici iz O. društva K. & partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 18. siječnja 2024., u prisutnosti punomoćnika tužitelja T. P., odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika M. B. iz O. i zamjenika punomoćnika tuženika H. Č., odvjetnice iz V., nakon donošenja i objave dana 15. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku R. A. d.d., iz Z., OIB, da u roku od 15 dana plati tužiteljici N. B. iz O., OIB, iznos od 3.019,92 eura/22.753,60 kuna[1] (slovima: tritisućedeventaesteuraidevedesetdvacenta/dvadesetdvijetisućesedamstopedesettrik uneišezdesetlipa), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

– 0,15 € / 1,12 kn tekućom od 16.06.2008.

– 4,50 € / 33,88 kn tekućom od 16.07.2008.

– 3,02 € / 22,73 kn tekućom od 16.08.2008.

– 3,09 € / 23,28 kn tekućom od 16.09.2008.

– 3,97 € / 29,89 kn tekućom od 16.10.2008.

– 10,62 € / 79,99 kn tekućom od 16.11.2008.

– 6,16 € / 46,43 kn tekućom od 16.12.2008.

– 11,82 € / 89,09 kn tekućom od 16.01.2009.

– 12,69 € / 95,65 kn tekućom od 16.02.2009.

– 13,09 € / 98,61 kn tekućom od 16.03.2009.

– 12,00 € / 90,45 kn tekućom od 16.04.2009.

– 12,21 € / 92,00 kn tekućom od 16.05.2009.

– 10,55 € / 79,51 kn tekućom od 16.06.2009.

– 9,33 € / 70,32 kn tekućom od 16.07.2009.

– 9,66 € / 72,77 kn tekućom od 16.08.2009.

– 10,30 € / 77,61 kn tekućom od 16.09.2009.

– 10,24 € / 77,19 kn tekućom od 16.10.2009.

– 9,59 € / 72,29 kn tekućom od 16.11.2009.

– 10,82 € / 81,49 kn tekućom od 16.12.2009.

– 11,79 € / 88,86 kn tekućom od 16.01.2010.

– 13,18 € / 99,34 kn tekućom od 16.02.2010.

– 12,87 € / 96,94 kn tekućom od 16.03.2010.

– 14,75 € / 111,17 kn tekućom od 16.04.2010.

– 14,40 € / 108,47 kn tekućom od 16.05.2010.

– 15,09 € / 113,73 kn tekućom od 16.06.2010.

– 21,14 € / 159,27 kn tekućom od 16.07.2010.

– 19,90 € / 149,90 kn tekućom od 16.08.2010.

– 22,11 € / 166,58 kn tekućom od 16.09.2010.

– 20,82 € / 156,84 kn tekućom od 16.10.2010.

– 18,74 € / 141,17 kn tekućom od 16.11.2010.

– 23,12 € / 174,23 kn tekućom od 16.12.2010.

– 28,71 € / 216,29 kn tekućom od 16.01.2011.

– 24,75 € / 186,51 kn tekućom od 17.02.2011.

– 26,14 € / 196,95 kn tekućom od 16.03.2011.

– 24,38 € / 183,67 kn tekućom od 16.04.2011.

– 24,69 € / 186,06 kn tekućom od 16.05.2011.

– 32,18 € / 242,44 kn tekućom od 16.06.2011.

– 32,04 € / 241,40 kn tekućom od 16.07.2011.

– 38,24 € / 288,13 kn tekućom od 16.08.2011.

– 35,05 € / 264,12 kn tekućom od 16.09.2011.

– 31,57 € / 237,84 kn tekućom od 16.10.2011.

– 31,19 € / 235,02 kn tekućom od 16.11.2011.

– 30,92 € / 233,00 kn tekućom od 16.12.2011.

– 32,59 € / 245,53 kn tekućom od 16.01.2012.

– 34,04 € / 256,46 kn tekućom od 16.02.2012.

– 34,23 € / 257,93 kn tekućom od 16.03.2012.

– 33,23 € / 250,37 kn tekućom od 16.04.2012.

– 33,91 € / 255,47 kn tekućom od 16.05.2012.

– 34,37 € / 258,96 kn tekućom od 16.06.2012.

– 33,59 € / 253,09 kn tekućom od 16.07.2012.

– 33,80 € / 254,63 kn tekućom od 16.08.2012.

– 33,21 € / 250,23 kn tekućom od 16.09.2012.

– 31,95 € / 240,71 kn tekućom od 16.10.2012.

– 33,29 € / 250,86 kn tekućom od 16.11.2012.

– 33,94 € / 255,73 kn tekućom od 16.12.2012.

– 33,49 € / 252,31 kn tekućom od 16.01.2013.

– 30,95 € / 233,17 kn tekućom od 16.02.2013.

– 33,11 € / 249,43 kn tekućom od 16.03.2013.

– 33,29 € / 250,85 kn tekućom od 16.04.2013.

– 32,45 € / 244,48 kn tekućom od 16.05.2013.

– 29,82 € / 224,66 kn tekućom od 16.06.2013.

– 29,75 € / 224,15 kn tekućom od 16.07.2013.

– 30,40 € / 229,02 kn tekućom od 16.08.2013.

– 31,43 € / 236,83 kn tekućom od 16.09.2013.

– 32,87 € / 247,64 kn tekućom od 16.10.2013.

– 32,13 € / 242,06 kn tekućom od 16.11.2013.

– 32,65 € / 246,01 kn tekućom od 16.12.2013.

– 33,25 € / 250,49 kn tekućom od 16.01.2014.

– 30,31 € / 228,39 kn tekućom od 16.02.2014.

– 31,07 € / 234,10 kn tekućom od 16.03.2014.

– 30,82 € / 232,23 kn tekućom od 16.04.2014.

– 29,98 € / 225,91 kn tekućom od 16.05.2014.

– 29,71 € / 223,88 kn tekućom od 16.06.2014.

– 29,84 € / 224,80 kn tekućom od 16.07.2014.

– 30,79 € / 231,97 kn tekućom od 16.08.2014.

– 31,59 € / 238,01 kn tekućom od 16.09.2014.

– 1.226,49 € / 9.241,01 kn tekućom od 24. rujna 2014., do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.640,44 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da su dana 27. prosinca 2006., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 528-50- 3857249, potvrđen dana 29. prosinca 2006., po javnom bilježniku M. B. iz O., pod brojem Ou-2618/06, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 13.700,00 CHF, po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 132 mjeseca, kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Redovna kamatna stopa se sa početnih 3,95 % godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž- 7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužitelj je tuženiku do konačne otplate naplatio iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Točan iznos preplate tužitelj nije u mogućnosti odrediti prilikom podnošenja tužbe obzirom da mu tuženik odbija dostaviti dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, pa predlaže da sud obveže tuženika na dostavu navedene dokumentacije. Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica CHF za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323., u svezi s člankom 1111. stavak 1. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Podneskom od 18. srpnja 2019., tužitelj s obzirom na u međuvremenu dostavljenu dokumentaciju od tuženika traži isplatu iznosa od 24.500,00 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama tekućim od 15. travnja 2007., do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Člankom 12. Ugovora o kreditu broj 528-50-3857249, stranke su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013, od 13. lipnja 2014., i presudu broj: Pž- 6632/2017, od dana 14. lipnja 2018., u cijelosti promašeno. Naime, navedena presuda donesena je u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupkom utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika M. B. iz O. pod brojem Ou-2618/06, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika Ivana Olujića, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju kao i javnog bilježnika M. B. iz O.. Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj je u cijelosti osporio navode tuženika, protiveći se prigovoru mjesne nenadležnosti. Tužitelj ukazuje i na Obavijest komisije tj. od strane komisije donesene smjernice za tumačenje i primjenu Direktive vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 1993., kao i na takvom tumačenju suglasno stajalište Europskog suda iskazanog u presudama C-154/2015, C-307/2015, C-308/2015, a prema kojemu "Države članice uključujući nacionalne zakonodavce i sudove ne smiju ograničiti vremenski učinak utvrđenja da je predmetna ugovorna odredba nepoštena, te time isključiti zahtjeve za povrat iznosa za vrijeme prije tog utvrđenja, budući da samo Europski sud može u svjetlu temeljnog zahtjeva opće i jedinstvene prirode prema EU-a odlučivati o vremenskim ograničenjima koja se primjenjuju na njegovo tumačenje pravila prava EU.". Sukladno odredbi članka 502. c. Zakona o parničnom postupku, sud je u posebnim parnicama vezan za pravna utvrđenja iz presude u predmetu Franak, pa tužitelj drži da u tom pravcu nema potrebe dalje obrazlagati postojanje osnova svog zahtjeva. Nastavno, tuženik je prije, i u vrijeme zaključivanja ugovora, propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer HNB ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, a posebice o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenom i posljedično ništetnom. Neosnovan je prigovor tuženika da tužitelj nije potrošač, budući upravo iz sklopljenog ugovora o kreditu nedvojbeno proizlazi da tužitelj kako korisnik kredita navedeni ugovor s tuženikom sklopio u svojstvu potrošača, jer predmetni ugovor sadrži u cijelosti identične odredbe o načinu promjene kamatne stope i vezivanju glavnice kredita uz CHF, kao i svi ostali potrošački ugovori o kreditu ovdje tuženika, slijedom čeha je neupitno kako se i na ovaj postupak s izravnim učinkom protežu utvrđenja iz pravomoćnih presuda u predmetu "Franak". Prigovor zastare je neosnovan, a tuženik u svom odgovoru na tužbu osporava stajalište Vrhovnog suda RH iz odluke Rev-2245/2017, od 20. ožujka 2018., i Ustavnog suda RH iz odluke U-III-2922/2018., od 20. veljače 2020.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: Ugovor o kreditu broj 528-50-3857249, od 27. prosinca 2006., potvrđen dana 29. prosinca 2006., po javnom bilježniku M. B. iz O., pod brojem Ou-2618/06; početni otplatni plan; prijepis knjigovodstvene kartice; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku Financije LB iz Bilja i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 30. siječnja 2023.; saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke.

5. Sud smatra prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, neosnovan, budući je odredba iz članka 12., Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu kreditora, nepoštena pa time i ništetna, temeljem odredbi članka 81. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), a prigovor tuženika ne bi bio osnovan niti s obzirom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ, od 5. travnja 2013., a koja je implementirana u Hrvatski pravni sustav i kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlim iz ugovora, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Odredbom članka 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da za suđenje protiv pravnih osoba je općemjesno nadležan sud na čijem području se nalazi njihovo registrirano sjedište. Člankom 59. istog zakona, propisano je da za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane povodom djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a nesporno je da je Ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u O., gdje tužitelj ima prebivalište, pa je slijedom navedenog na ročištu od 23. svibnja 2022., odbio prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku kao neosnovan, a tuženik nije tražio pisani otpravak rješenja.

6. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Financije LB slijedi da je dana 27. prosinca 2006., tužitelj kao Korisnik kredita sa tuženikom kao Korisnikom kredita, zaključio Ugovor o kreditu broj 528-50-3857249, potvrđen dana 29. prosinca 2006., po javnom bilježniku M. B. iz O., pod brojem Ou-2618/06, na iznos u visini od 13.700,00 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom je utvrđen rok otplate kredita od 132 mjeseca, sa visinom kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora od 3,95% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva kamatna stopa. Kamatna stopa se mijenjala od 29. prosinca 2006., i iznosila je 3,95% godišnje, od 1. siječnja 2008., iznosila je 5,45% godišnje, od 1. kolovoza 2010., iznosila je 5,00% godišnje, od 1. lipnja 2011., iznosila je 4,75% godišnje, a od 1. siječnja 2014., iznosila je 3,23% godišnje. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 692,92 CHF-a, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 3.617,88 kuna. Tijekom otplate kredita kamatna stopa je u jednom periodu bila niža od prvo ugovorene, pa u tom periodu negativna razlika plaćenih kamata je iznosila ukupno 23,98 CHF, odnosno 150,28 kuna, a pozitivna razlika plaćenih kamata iznosila je 716,90 CHF, odnosno 3.768,16 kuna. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 3,95% anuitet je iznosio 128,13 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 29. prosinca 2006., od 4,569571 kuna za jedan CHF iznosi 585,50 kuna. Tužitelj je tijekom perioda otplate kredita radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi promjena važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 19.135,72 kune. Negativne stavke tečajne razlike iznose ukupno 540,39 kuna, u mjesecima u kojima je razlika anuiteta negativna. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj preplatio anuitet u odnosu na prvotno ugovoreni, ukupno preplaćeni anuiteti po osnovi tečajne razlike bi iznosili 19.676,11 kuna. Tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa kamata je plaćena više u iznosu od 3.617,88 kuna, odnosno 480,21 euro. Negativne stavke razlika plaćene kamate iznose ukupno 150,28 kuna, odnosno 19,95 eura, a samo pozitivne stavke razlike plaćenih kamata iznose ukupno 3.768,16 kuna, odnosno 500,16 eura. Tijekom otplate kredita, radi promjena tečaja za CHF, anuiteti su plaćeni u iznosu većem od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 19.135,72 kune, odnosno 2.539,75 eura. Ukoliko se izdvoje samo pozitivne stavke tečajne razlike, odnosno samo one kada je tužitelj anuitet u odnosu na prvobitno ugovoreni platio više tečajna razlika bi iznosila 19.676,11 kuna, odnosno 2.611,46 eura, dok negativne stavke tečajne razlike iznose 540,39 kuna, odnosno 71,71 eura. Tužitelj je tijekom otplate kredita radi promjena kamatnih stopa i promjena tečaja za CHF anuitete platio u većem iznosu od anuiteta koliko bi isti iznosili da nije bilo promjena tečaja, u ukupnom iznosu od 22.753,60 kuna, odnosno 3.019,94 eura, a navedeni iznosi su prikazani u tablicama po mjesecima i godinama.

7. Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i nije imao prigovor na isti, te je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 28. ožujka 2023., na način pobliže opisan u izreci presude.

8. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik navodi da nije suglasan s istim jer predmetni izračun nema smisla, jer je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a kredit je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja, a prethodno je bilo ugovoreno voljom tužiteljice kojoj je u više navrata obrazloženo značenje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kao i promjene istih u tijeku promjene kredita. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

9. Iz iskaza tužiteljice slijedi da je u prosincu 2006., zaključila predmetni ugovor o kreditu s tuženikom, na iznos od oko 13.700,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti. Kredit je podigla za adaptaciju stana u kojem živi, odnosno za osobne potrebe. U to vrijeme nije bila vlasnik, niti suvlasnik tvrtke ili obrta. Kredit je podigla u CHF-u zato što su joj u banci rekli da je taj kredit najpovoljniji s obzirom na njenu plaću. Nisu joj nudili kredit u kunama ili u eurima, a rata kredita u CHF-u je bila najpovoljnija. U banci joj nisu objašnjavali što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Predmetni ugovor je pročitala, ali pola od toga nije razumjela. Tražila je objašnjenje pojedinih odredbi ali je bankarski službenik objašnjavao na način kako u ugovoru piše, a njoj nerazumljivo. Nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, već je dobila gotovi ugovor. Djelatnik banke joj nije pročitao taj ugovor o kreditu. Jedino joj je bilo bitno kolika je rata i rok otplate, a nitko joj nije rekao da će tečaj CHF-a toliko porasti u odnosu na kunu, niti joj je itko rekao da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu. Rata joj se od početne do kraja otplate povećala skoro dvostruko. Nije dobivala obavijesti od banke o promjeni kamatne stope, odnosno o povećanju rate. Kredit je osobno plaćala i otplatila u cijelosti. Nije ispunjavala uvjete za podizanje kredita u nekoj drugoj valuti i da je znala da će rata kredita toliko porasti nikada ne bi podigla takav kredit. Prije podizanja ovog kredita nije se raspitivala u drugim bankama, budući je dugogodišnji klijent tuženika i imala je povjerenja u banku. Bila je zadovoljna uvjetima iz ugovora u trenutku kada ga je sklopila, no kasnije nije, te je odlazila u banku vidjeti zašto se rata tako povećava, ali u banci su joj rekli da to tako mora biti.

10. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužiteljice kao uvjerljivom, okolnosnom, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

11. Sud je odbio prijedlog punomoćnika tuženika za saslušanjem svjedoka V. M., budući se ista nije odazvala pozivu na ročište radi saslušanja, a iz iskaza punomoćnika tužitelja slijedi da ista 2006. godine nije radila kod tuženika, budući se kod tuženika zaposlila tek od prosinca 2007., te stoga ne može imati neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora, a što je utvrđeno i u istovrsnim predmetima ovog suda prilikom njenog saslušanja.

12. Člankom 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Kako je iz iskaza tužitelja nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu za adaptaciju stana u kojemu živi , te da nije bio vlasnik tvrtke, niti obrta, to je osporavanje tuženika da tužitelj nije imao svojstvo potrošača, neosnovano u cijelosti.

13. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim, budući nije protekao rok zastare od pet godina. Naime, pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10, od 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., u dijelu točaka 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Također, odlukom VTS RH, broj Pž-7129/2013-4, od 13. lipnja 2014., utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Člankom 138. a. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

15. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje u tekstu: ZPP), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Člankom 87. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

18. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

19. Člankom 323. stavak 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019., odbijena je kao neosnovana revizija I-VIII-tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018., broj Pž-6632/2017, u dijelu u kojem je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora I-VIII banaka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih govora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

21. U odnosu na smanjenje tužbenog zahtjeva, budući je isti postavljen okvirno, za navesti je da presudom suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/2019 i C-259/2019, prema kojima u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva potrošačima (kao tužiteljima) treba u cijelosti priznati nastale parnične troškove, obzirom da bi suprotno postupanje bilo protivno članku 6. i članku 7. Direktive, te ne bi odvraćalo trgovce od korištenja nepoštenih ugovornih odredaba u budućnosti. Prema tome, imajući u vidu da su Direktive 93/13, obvezujuće i za hrvatski sud, te su po svojoj pravnoj snazi iznad domaćeg prava, kao i da stajalište suda EU obvezuje nacionalni sud u sporovima pokrenutima radi zaštite potrošačkih prava istima neovisno o postotku njegova uspjeha u sporu u cijelosti prizna i dosudi naknadu parničnog troška koji je bio nužan za svrhovito vođenje parnice, pa u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a, u pogledu djelomičnog priznavanja uspjeha u parnici jer bi opisano postupanje bilo u suprotnosti s relevantnim tumačenjem odredbi Direktive 93/13.

22. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj kao korisnik kredita broj 528-50-3857249, s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu dana 27. prosinca 2006., na iznos od 13.700,00 CHF, po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 132 mjeseca, prvotni mjesečni anuitet je iznosio od 128,13 CHF mjesečno u kunskoj protuvrijednosti od 585,50 kuna po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita 29. prosinca 2006., kada je tečaj CHF-a iznosio 4,569571 kuna za jedan CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja tečaja CHF naspram kune, mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Kredit je u cijelosti otplaćen. 23. Budući su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/07.

24. Tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno kako u predmetnom ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri metodologija promjene kamatne stope, a niti je tužitelj s tuženikom pregovarao o promjeni kamatne stope, koja je mijenjana jednostranom odlukom banke, pa slijedom navedenog kamatna stopa nije određena, niti odrediva, što odredbu o ugovornoj kamati iz članka 2. predmetnog Ugovor o kreditu broj 528-50-3857249, od dana 27. prosinca 2006., osim u dijelu u kojem je visina kamatne stope od 3,95% godišnje, određena na dan sklapanja Ugovora o kreditu čini ništetnom, a na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba sukladno članku 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

26. Iako tuženik navodi da se tužitelj mogao sam informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora, te da je tužitelj mogao zatražiti i dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu, te da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik mogao djelovati na području informiranja potrošača, kao i da tuženik nije mogao predvidjeti unatoč svojoj stručnosti i pažnji buduća kretanja i tečaj CHF, međutim tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, jer prilikom sklapanja ugovora tužitelju od strane djelatnika tuženika nisu bili prezentirani rizici rasta švicarskog franka, niti je isti bio upozoren na bilo kakav rizik od rasta tečaja CHF, što je tuženik u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, dok tužitelj kao prosječni potrošač to nije znao.

27. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

28. Slijedom navedenog, zahtjev tužiteljice sud smatra osnovanim za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 528-50-3857249, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, dana 27. prosinca 2006., u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

29. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi, a koje se odnose na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, stekao određenu nepripadnu korist, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela ugovora u konkretnom slučaju primio, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, u svezi s člankom 1111. i člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje u tekstu: ZOO), pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od 3.019,94 eura/22.753,60 kuna, zajedno s pripadajućim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve pobliže opisano pod I/izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom Ugovoru o kreditu s početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,95% godišnje i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, što predstavlja razliku između početno ugovorene kamate unutar svakog anuiteta i kamate unutar anuiteta nakon izmjene kamatne stope, kao i tečajne razlike po tečaju za CHF na dan korištenja kredita i tečaja za CHF unutar svakoga anuiteta na dan plaćanja kojeg je tužitelj plaćao do otplate kredita, a koji iznos je utvrđen provedenim financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem, s uključenim negativnim tečajnim razlikama a kako je to zatražio tužitelj podneskom od 28. ožujka 2023., sve pobliže opisano pod I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

30. Odluka o kamatama, temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

31. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

32. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura, sastav obrazloženih podneska od 21. srpnja 2020., 10. rujna 2020., 28. ožujka 2023., i 30. svibnja 2023., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, zastupanje na ročištima od 23. svibnja 2022., 10. studenog 2023., 5. prosinca 2023., i 18. siječnja 2024., u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 475,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 2.640,44 eura, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

33. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 17. srpnja 2019., i 27. kolovoza 2020., u iznosu od 200,00 eura za svaki podnesak, sastav podneska od 15. prosinca 2020., 18. kolovoza 2021., i 8. lipnja 2022., u iznosu od 50,00 eura za svaki podnesak, uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, kao ni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 76,71 eura, budući tužitelj navedene pristojbe nije niti platio a isti je oslobođen od plaćanja sudske pristojbe sukladno članku 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, 15. veljače 2024.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika