Broj: 90 P-992/2023-32

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Goranu Jokiću, upravnoj stvari tužitelja D. F. iz D. .M I…, OIB: …, zastupan po punomoćnici M. M., odvjetnici iz D. M.,protiv tuženika A. B. d.d., OIB: …, sa sjedištem u Z., …., zastupan po punomoćniku I. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ć. i Š. d.o.o. iz Z., radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 30. siječnja 2024., u nazočnosti punomoćnika tužitelja M. M, odvjetnice iz D. M. i zamjenika punomoćnika tuženika Ž.R. R., odvjetnice iz O., odlukom objavljenom 14. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj: 5140060242-… sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige koji je ovjeren kod javnog bilježnika D. Đ. iz D. M. pod brojem OU-192/05-1 dana 29. lipnja 2005., zaključenog između tužitelja D. F. iz D M, … OIB: …, i tuženika A.b. d.d., Z., …, OIB: …, a koja u čl. 2. Ugovora glasi: "Banka u skladu s propisima Republike Hrvatske, te Odluke Kreditnog odbora Sektora poslova s građanstvom odobrava stambeni kredit za kupovinu kuće u iznosu od 47.000,00 CHF odnosno u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita.”; u čl. 3. glasi: „Na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF zaračunavaju se kamate od 4,90% ...”, „Kredit se otplaćuje ... a podmiruje se u kunama obračunatim po središnjem tečaju S. b. d.d. O. za devize na dan plaćanja”, „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan plaćanja ...”; u čl. 18. glasi: „Ako nakon sklapanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Založni dužnici se odriču prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“; u čl. 24. glasi: „Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele ... Potpisom na ovom UgovoruKorisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge Banke, kaoi sve kasnije njihove izmjene i dopune."

II. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., sa sjedištem u Z., …, OIB: …, da tužitelju D. F. iz D. M., …, OIB: … isplati iznos od 2.381,69 eur (slovima: dvijetisućetristoosamdesetjedaneur i šezdesetdevetcenti), koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ima vratiti tužitelju, kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos višeo tplaćenog mjesečnog anuiteta počev od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 151,92 eur, počev od 17. kolovoza 2005., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 21. rujna 2005., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 22. listopada 2005., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 26. studenog 2005., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 21. prosinca 2005., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 21. siječnja 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 25. veljače 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 23. ožujka 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 14. travnja 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 16. svibnja 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 17. lipnja 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 18. srpnja 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 17. kolovoza 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 16. rujna 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 18. listopada 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 16. studenog 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 16. prosinca 2006., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 18. siječnja 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 17. veljače 2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 15. ožujka 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 17. travnja 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 17. svibnja 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 15. lipnja 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 13. srpnja 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 17. kolovoza 2007., pa do isplate,

- na iznos od 0,35 eur, počev od 18. rujna 2007., pa do isplate,

- na iznos od 3,68 eur, počev od 18. siječnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 21. veljače 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 20. ožujka 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 17. svibnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 19. lipnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 20. srpnja 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 22. kolovoza 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 14. rujna 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 5. studenog 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,40 eur, počev od 30. studenog 2013., pa do isplate,

- na iznos od 70,43 eur, počev od 18. siječnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 81,05 eur, počev od 19. ožujka 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 18. travnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 21. svibnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 28. lipnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 19. srpnja 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 15. kolovoza 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 18. rujna 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 25. listopada 2014., pa do isplate,

- na iznos od 505,76 eur, počev od 20. studenog 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 24. prosinca 2014., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 20. siječnja 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 14. veljače 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 13. ožujka 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 17. travnja 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 15. svibnja 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 19. lipnja 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 17. srpnja 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 15. kolovoza 2015., pa do isplate,

- na iznos od 54,50 eur, počev od 19. rujna 2015., pa do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku A. B. d.d., sa sjedištem u Z., …, OIB 14036333877, naknaditi tužitelju D.F. iz D.M., …, OIB: …, troškove parničnog postupka u iznosu od 1.996,55 eur, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. veljače 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka u djelu koji se odnosi na sudske pristojbe za tužbu i presudu u iznosima od 43,22 eur i 70,27 eur, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radiutvrđenja ništetnosti i isplate. Iz tužbe i priložene dokumentacije u bitnom proizlazi da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita sa prednikom tuženika S. b. d.d. O., dalje u tekstu tuženik, kao kreditorom, sklopio dana 27. lipnja 2005. Ugovor o kreditu broj: 5140060242-…. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 25 godina otplatom kroz mjesečne anuitete na način da se anuitet plaća u kunama, a isti se obračunava po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća (svaki prvi dan u mjesecu), s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbe Ugovora u kojima je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF i odredbu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu koja se utvrđuje po srednjem tečaju tuženika za devize na dan plaćanja, tužitelj smatra u cijelosti ništetnim, jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istima pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz tih odredbi. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i prednik tuženika, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužitelj smatra da je tuženiku preplatio dugovani iznos. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Aneksom nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju pa tužitelj ovom tužbom potražuje razliku preplaćenog iznosa. Isti je uz tužbu priložio izračun preplate koji je sačinio prije pokretanja postupka po ovlaštenom vještaku, s tim da je u tužbi naglasio da zadržava pravo specificirati konačni tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja po sudskom vještaku ukoliko tuženik bude osporavao izračun koji je priložio uz tužbu.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i izračun koji je tužitelj priložio uz tužbu. Smatra da su tužbom trebali biti obuhvaćeni i B. C., kao sudužnik, I. S., kao založni dužnik te M. F, kao prikriveni vlasnik pa zbog toga predlaže njihovo saslušanje na okolnosti otplate kredita i upotrebe sredstava iz kredita. Smatra da se tužitelj ne može pozivati na učinke iz kolektivne tužbe u “predmetu Franak“ jer pravni prednik tuženika S. b. d.d. nije bio obuhvaćen presudama iz tog predmeta. Istaknuo je prigovor zastare za sva potraživanja s osnove stjecanja bez osnove koja su nastala prije 12. lipnja 2018. i to zbog toga što je tužba podnesena 12. lipnja 2023. pa smatra očiglednim protek općeg zastarnog roka od 5 godina. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku, a to predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje ove parnice. Konverzijom kredita tužitelj je prihvatio da se njegove dotadašnje uplate prema tuženiku pretvore u uplate obveze po Aneksu ugovora o kreditu, čime su tužitelj i tuženik retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Dakle, smatra da su stranke sklapanjem Aneksa stvorile valjanu pravnu osnovu na temelju koje je tuženik ovlašten zadržati sva plaćanja koja je tužitelj izvršio temeljem Ugovora odnosno u njemu sadržanih spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Opreza radi, osporava da bi odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli bile ništetne. Smatra da su ugovorne strane dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristale na rizik promjenjivosti tečaja, a što proizlazi iz činjenice da je tuženik u vrijeme zaključenja Ugovora nudio kredite s valutnom klauzulom u različitim valutama koje su sadržavale različite uvjete te je tužitelj imao na raspolaganju mogućnost izbora nakon što je detaljno analizirao sve ponuđene opcije. Tužitelj je, nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 05. siječnja 2024. (str. 829-832 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, uz naglasak da se vještak očituje u izračunu na efekte provedene konverzije odnosno da utvrdi jesu li utvrđene razlike u cijelosti iskorištene prilikom provedene konverzije. Saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i

obavijesti

o

rizicima

vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Također, u svojstvu svjedoka saslušana je D. K., koja je u spornom razdoblju radila kod tuženikovog prednika vezano na okolnosti uputa i obavijesti koje je davala klijentima prilikom sklapanja spornih ugovora. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: nalaz izvansudskog vještačenja priložen uz tužbu (str. 36-42 spisa), Ugovor o kreditu i Aneks Ugovora o kreditu (str. 114-128), popis uplata po kreditu do 30. rujna 2015. (str. 129-131), specifikacija uplata (str. 132), pregled prometa za klijenta (str. 133-146), otplatni plan (str. 147-151), obavijest o promjenama kamatne stope (str. 152), potvrda o uplati (str. 434), odgovor na tužbu s pripadajućom dokumentacijom (str. 435-739), podnesak tužitelja (str. 742-748), potvrda o uplati (str. 780), nalaz i zaključak sudskog vještaka (str.783-811), račun vještaka (str. 812), podnesak tuženika (str. 820-824), podnesak vještaka (str. 827 i 828) i podnesak tužitelja (str. 829-832).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita, budući smatra da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru, a provedenom konverzijom smatra da nije u cijelosti obeštećen.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i S. b. d.d. dana 27. lipnja 2005. sklopljen predmetni Ugovor (str. 119-128 spisa) te da je isti potvrđen 29. lipnja 2005. po javnom bilježniku D. Đ. iz D. M. pod poslovnim brojem: OU- 192/05-1. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita za kupnju nekretnine u iznosu 47.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 25 godina. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća anuiteta (svakog prvog dana u mjesecu). Nesporno je i da su stranke sklopile Aneks Ugovora dana 09. veljače 2016., koji je potvrđen po javnom bilježniku Z.S iz D M. istoga dana pod brojem OV-369/16 te da je tim Aneksom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, iako je sklopio Aneks Ugovora sa tuženikom, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi kupnje kuće u kojoj je živio i stanovao sa obitelji. Bio je klijent tuženika odnosno njegovih prednika. S obzirom da mu je plaća bila oko 3.000,00 kn, u nijednoj banci nije mogao dobiti kredit pa se obratio tuženikovom predniku S. b. d.d. gdje mu je službenica ponudila kredit u CHF, budući također ni u toj banci nije mogao podići kredit u eurima zbog malih primanja. Ugovor o kreditu je pročitao, a rečeno mu je da je CHF stabilna valuta i da ne bi trebalo doći do nikakvih promjena. U banci mu nitko nije dao nikakve obavijesti vezano za mogućnost rasta anuiteta, niti su mu pojašnjavali odredbe Ugovora, samo mu je rečeno da se radi o stambenom kreditu. Odredbe Ugovora nije mu pojasnio niti javni bilježnik. Da je znao da će rata kredita rasti, ne bi uopće podigao kredit s obzirom

na mala primanja i činjenicu da mu je supruga bila nezaposlena. Tužitelj navodi da na sadržaj odredbi Ugovora nije mogao utjecati. Nadalje je izjavio da mu je u početku rata kredita iznosila oko 1.200,00 kn da bi kasnije počela rasti te je u konačnici iznosila oko 2.200,00 kn. Negdje 2016. sklopio je s tuženikom dodatak Ugovoru odnosno provedena je konverzija, a nedugo nakon toga zatvorio je predmetni kredit novim kreditom koji je podigao u kunama. Za cijelo vrijeme otplate kredita isti je otplaćivao na način da mu je nalogom svaki mjesec sa plaće skidan iznos rate kredita. Kuću koju je kupio predmetnim kreditom koristio je isključivo za stanovanje sebe i obitelji te nije obavljao nikakvu samostalnu djelatnost, zaposlen je cijelo vrijeme u pravnoj osobiK-V d.o.o..

10. Iz iskaza svjedokinje D. K. proizlazi da je bila zaposlenica tuženika i njegovih pravnih prednika u doba kad su se odobravali krediti u CHF. Radila je prema uputama šefa koji je dao uvjete pod kojima su se nudili krediti strankama. Za kreditnu sposobnost stranaka trebalo je imati redovna primanja, a rata kredita nije smjela prelaziti 1/3 plaće klijenta. Također su imali i upute vezane za rokove otplate i obrasce na kojima su bile informacije o uvjetima i kamatama koje su davali klijentima. Klijentima nisu posebno pojašnjavali rizike vezane za vezivanje tečaja uz valutu CHF i promjenjivu kamatu. Imali su šprance ugovora u koje su unosili podatke koji se mijenjaju: osobni podaci stranaka, rok otplate i iznos kredita. Ne sjeća se da bi stranke tražile da se mijenjaju pojedine odredbe ugovora. Niti ona, a niti drugi djelatnici koji su radili sa klijentima nisu mogli mijenjati odredbe, a da je netko tražio promjenu, tad bi ga uputili šefu. Svaku stranku upoznavala je i s mogućnošću sklapanja ugovora o kreditu u nekoj drugoj valuti, jer su postojali osim kredita u CHF i krediti u kunama i eurima.

11. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaze svjedokinje i tužitelja, jer su isti dani okolnosno. Svjedokinja je iskazivala prema sjećanju kao dugogodišnja zaposlenica tuženika i njegovih pravnih prednika kod kojih je radila dugi niz godina pa samim tim ista detaljno poznaje postupak pregovaranja oko kredita i sklapanja samih ugovora. Osim toga, njezin iskaz u cijelosti se podudara sa iskazom saslušanog tužitelja pa stoga ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg sud njihove iskaze ne bi imao smatrati nevjerodostojnim.

12. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka P. d.o.o. od 14. prosinca 2023. (str. 783-811 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19. c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. te je utvrdio suglasno sa tužiteljem da pretplata na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 10.187,91 kuna, koji iznos pretplate će se koristiti za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50 % dospjelog anuiteta sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Iz nalaza nadalje proizlazi da je ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi i na pretplatu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i tečajnu razliku 5.054,73 eura / 38.084,88 kn, s tim kad se od tog iznosa odbije pretplata koja je tužitelju priznata prilikom konverzije u iznosu od 10.187,91 kn proizlazi ukupna razlika u pretplati od 3.702,56 eura / 27.896,97 kn (str.

spisa).

Budući

tužitelj

potražuje samo razliku preplate u odnosu na tečajnu razliku iz nalaza proizlazi (str. 806 spisa) da na tečajnu razliku otpada iznos od 2.381,69 eura, dok na preplatu po kamatama otpada 1.320,87 eura (2.381,69 + 1.320,87 = 3.702,56). Na taj način, a vezano isključivo za tečajnu razliku u otplati anuiteta, koja je predmet ovog spora, tuženik je od tužitelja po kreditu naplatio 2.381,69, eura više od utvrđenog početnim otplatnim planom, s tim da je preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabularnog prikaza (str. 807-810 spisa). Nalaz financijsko- knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Prigovor tuženika da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je

postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka B. C., M. F. i I. S., a koji su bili predloženi na okolnost otplate kredita i namjene utrošenih sredstava, jer smatra da iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit on osobno otplaćivao na način da je svaki mjesec iznos anuiteta ustezan sa njegovih redovnih primanja pa u takvim okolnostima bi saslušanje navedenih svjedoka bilo suvišno. Osim toga, tuženik je jasno naveo, a što je u skladu i sa Ugovorom o kreditu, da je kredit iskoristio strogo namjenski za kupnju kuće.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je između ostalih i prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu. Također isti je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Navedenim postupanjem tuženik je postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97.Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika. U dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. odbijena revizija tuženika.

15. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio

bez nje.

17. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

18. Prije svega treba naglasiti da nisu osnovani navodi tuženika kojima ističe da pravna shvaćanja navedena u presudama iz spora ''potrošač'' nisu primjenjiva na ovaj konkretan spor, obzirom da je osnovni ugovor o kreditu sa tužiteljem sklopila S. b.d.d., koja nije bila stranka u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. To stoga što pripajanje trgovačkog društva predstavlja statusnu promjenu na strani pripojenog društva kojom dolazi do prijenosa cijele imovine pripojenom društvu te pripajanjem preuzimatelj pripojenog društva (a u ovom slučaju je to upravo tuženik) sukladno odredbi čl. 549. u vezi čl. 512. Zakona o trgovačkim društvima (''Narodne novine'' broj: 111/1993., 34/1999., 51/2000.,118/2003.,107/2007.,146/2008., 137/2009., 152/2011., 111/2012. i 68/2013.) odgovara za obveze tog trgovačkog društva. Statusne promjene na strani tuženika koje su naprijed opisane opće su poznate ovome sudu iz brojnih drugih predmeta, a poznate su i široj javnosti, jer je upravo tuženik pravni slijednik S. b. d.d. odnosno H. A. A.b. d.d..

19. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

20. Navedeni zaključci ne znače apsolutno isključenje mogućnosti da tuženik u pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao da tužitelj nema svojstvo potrošača ili da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ipak nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog Ugovora ipak bile razumljive za potrošača i da se je o njima prilikom sklapanja Ugovora pregovaralo, a slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi kupovine nekretnine, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i svoje obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Iz iskaza tužitelja i svjedokinje proizlazi da su djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, s tim da su se klijenti pa tako i tužitelj morali uklopiti u unaprijed propisane uvjete tuženika vezane za visinu primanja i namjenu kredita kako bi mogli dobiti točno određeni kredit.U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe i rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja i svjedokinje istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit i ne bi mogao kupiti nekretninu. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena u smislu u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 81. stavak 1. ZZP/03, koja je odredba u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09,89/09, 133/09, 78/12 i 56/13), kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

21. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbe čl. trećeg st. 4. Ugovora, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

22. Ništetnost dijela odredbi čl. 2., 3., 18. i 24. Ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, promjenjivu kamatnu stopu, klauzulu rebus sic stantibus i činjenicu razumijevanja ugovornih odredbi zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 87. st. 2. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenih članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

23. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

24. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već predstavlja obračunsku razliku u iznosu od 10.187,91 kn / 1.352,17 eura, koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Konačno, tužitelj je u skladu sa Nalazom i zaključkom sudskog vještaka koristeći ovlasti iz čl. 186. b. st. 2. ZPP-a pravilno postavio tužbeni zahtjev. Naime, iz točke 2. tužbe (str. 2 spisa) nedvojbeno proizlazi da je tužitelj ostavio mogućnost konačnog uređenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja ukoliko tuženik bude osporavao izračun koji je tužitelj dostavio uz tužbu. Budući je tuženik osporavao izračun dostavljen uz tužbu, tužitelj je iskoristio mogućnost konačnog uređenja tužbenog zahtjeva u skladu sa čl. 186. b. st. 2. ZPP-a. Tužitelj je u konačno specificiranom tužbenom zahtjevu (str. 829- 832 spisa) uzeo u obzir utvrđenje sudskog vještaka iz Nalaza i zaključka prema kojem je utvrđena preplata po tečajnoj razlici u iznosu od 2.381,69 eura. Potrebno je naglasiti da se naprijed naznačeni iznos odnosi na iznos koji je preostao nakon što je već ranije oduzet iznos preplate u provedbi konverzije iz čl. 19. c. ZID ZPK u visini 10. 187,91 kn / 1.352,17 eura.

25. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

26. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetne ugovorne odredbo o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 12. lipnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica.

27. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 199,08 Eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife), troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku na pripremnom ročištu održanom 07. studenog 2023. u iznosu od 199,08 eur (Tbr. 9.1. Tarife), zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 12. siječnja i 30. siječnja 2024. u iznosima od po 200,00 Eura za svako ročište temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, kao i trošak sastava obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 19. listopada 2023. (Tbr. 8. 1. Tarife) u iznosu od 199,08 eur, jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, te za sastav obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 05. siječnja 2024. (Tbr. 8.1.Tarife) u iznosu od 200,00 eur, jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalaz vještaka te je prema istom postavio

konačni

tužbeni

zahtjev.

Prema

tome

tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.197,24 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.496,55 eur. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 812 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.996,55 eura (1.496,55 eur - trošak punomoćnika + 500,00 eura- stvarni trošak vještačenja).

28. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi za tužbu i presudu jer je isti temeljem čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Činjenica što je isti platio očitom greškom sudsku pristojbu za tužbu ne mijenja ništa na stvari, budući isti sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ima pravo tražiti povrat ako nijeprošao rok određen u tom zakonu.

Valpovo, 14. veljače 2024.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda,nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku