Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj 14 Gž-941/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Vesne Težak-Škrbina člana vijeća i suca izvjestitelja te Jasminke Pavković člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Dijani Vulić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ČD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Braliću, odvjetniku u Splitu, radi ovlaštenja za provedbu parcelacije, predaje u posjed, zabrane raspolaganja i korištenja dijela nekretnine i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-5531/2018-36 od 17. kolovoza 2023., u sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja BD i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu Stalna služba u Trogiru poslovni broj P-5531/2018-36 od 17. kolovoza 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja BD za naknadu troška nastalog sastavom žalbe u iznosu od 417,24 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je (glavni) tužbeni zahtjev tužitelja BD (dalje: tužitelj) kojim zahtijeva ovlastiti ga da bez daljnjih sudjelovanja i suglasnosti tuženika ČD (dalje: tuženik) izvrši parcelaciju kč. br. [katastarska čestica] upisane u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Splitu koje se vode za k. o. [katastarska općina] sukladno presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-2448/10 od 29. prosinca 2015. te da je tuženik dužan trpjeti provedbu navedene parcelacije (točka I. podtočka I. izreke), da se naloži tuženiku predati tužitelju u posjed dio nekretnine opisane u točki I. izreke presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-2448/10, a dio koji je u nalazu vještaka Nediljka Bitange koji čini sastavni dio te presude označen kao lik omeđen točkama G-H-I-R-S-U-G u površini od 40 m2, sada označen točkama C-D- E-F-G-H-C, sukladno nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zvonimira Rubića, sastavljenog za potrebe ovog postupka (točka I. podtočka II. Izreke), da se zabrani tuženiku svako daljnje raspolaganje i korištenje navedenim dijelom predmetne nekretnine osim za potrebe prolaza (točka I. podtočka III. izreke), da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 42.000,00 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate (točka I. podtočka IV. izreke), da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju sve troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana pravomoćnosti pa do isplate (točka I. podtočka V. izreke), odbijen je podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj suvlasnik za 40/470 dijela nekretnine opisane pod točkom I. izreke, te za ovlaštenjem ishođenja upisa prava vlasništva iste u zemljišnim knjigama na svoje ime za 40/470 dijela, uz istovremeni upis brisanja prava vlasništva s imena tuženika za 40/470 dijela (točka II. Izreke), naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.488,55 EUR/18.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 417,24 eura.

3. Žalba tužitelja nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja ovlastiti ga da bez suglasnosti tuženika može izvršiti parcelaciju predmetne nekretnine (kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]), u skladu sa pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P1- 2448/10, zahtjev da tuženik trpi takvu parcelaciju, zahtjev za predaju u posjed spornog dijela navedene nekretnine (omeđen točkama G-H-I-R-S-U-G u površini od 40 m2), zahtjev za određivanjem zabrane tuženiku da raspolaže i koristi se tim dijelom nekretnine i zahtjev za da mu tuženik isplati navedeni novčani iznos na ime korištenja tog dijela nekretnine koji je dio u vlasništvu tužitelja. Predmet spora je i podredni (eventualno kumulirani) tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava suvlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini (kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina]) u 40/470 dijela, te za upisom tog prava u korist tužitelja u zemljišnoj knjizi. Izneseni zahtjevi temelje se na tvrdnji tužitelja da tuženik odbija dati suglasnost za formiranje građevinske čestice – parcelaciju, što da je tuženik bio dužan prema navedenoj pravomoćnoj presudi (P1- 2448/10) pa da je stoga tužitelj onemogućen upisati svoje pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne nekretnine na kojom realnom dijelu je navedenom pravomoćnom presudom utvrđen vlasnikom.

5. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) na koje povrede sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju izričito ukazuje žalitelj. Naime, iako ovaj sud razloge pobijane presude ne prihvaća u cijelosti, o čemu će detaljniji navodi uslijediti u obrazloženju ove drugostupanjske odluke, pobijana presuda ne sadrži takve nejasnoće odnosno proturječnosti zbog kojih bi ona bila nerazumljiva i zbog kojih ne bi bilo moguće ispitati njezinu pravilnost odnosno zakonitost.

7. Suprotno paušalno navedenim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP, valjano je utvrdio činjenično stanje.

8. Sud prvog stupnja je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Međutim, i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je jednako odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

9. Između stranaka nisu bile sporne slijedeće bitne činjenice:

- da je u zemljišnoj knjizi tuženik upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine oznake kč. br. [katastarska čestica], kuća i dvor, površine 470 m2, k. o. [katastarska općina],

- da je tuženik u zemljišnoj knjizi upisan kao isključivi vlasnik navedene nekretnine temeljem kupoprodajnog ugovora kojeg je, kao kupac, zaključio 23. listopada 2000. s tužiteljem, kao prodavateljem,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P1-2448/10 od 29. prosinca 2015., pod točkom I. izreke, utvrđeno da je tužitelj vlasnik realnog dijela predmetne nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (na kojoj je u cijelosti kao vlasnik upisan tuženik ČD), koji je dio u nalazu vještaka geodetske struke Nediljka Bitange omeđen točkama G-H-I-R-S-U-G u površini od 40 m2, dok je pod točkom II. izreke te presude određeno da je tuženik dužan trpjeti parcelaciju navedene nekretnine na način da se iz iste izdvoji fizički i geometrijski točno određeni navedeni realni dio i formira kao samostalna čestica zemljišta s novim brojem, te provedbu navedene parcelacije u katastru i zemljišnoj knjizi, a točkom III. izreke navedene presude određeno je da je tuženik ČD dužan trpjeti da se temeljem navedene presude i prijavnog lista temeljem kojeg će se provesti parcelacija navedene nekretnine u zemljišnim knjigama izvrši uknjižba prava vlasništva na novoformiranoj čestici zemljišta nastaloj tim prijavnim listom na ime tužitelja,

- da sporni dio nekretnine u naravi čini sastavni dio asfaltiranog puta, kojim dijelom se koristi tuženik, a isti služi kao pristup pješice i vozilom od [adresa] ([adresa] – [adresa]) do tuženikove nekretnine (kuće i zemljišta ograđenog zidom),

- da je navedeni put izgrađen na prijedlog tužitelja,

- da je u točki 9. spomenutog ugovora o kupoprodaji od 23. listopada 2000. tužitelj kao prodavatelj ovlastio kupca (tuženika) da ima pravo služnosti navedenog puta u širini od 3 metra sa istočne strane, koji put je u tom ugovoru definiran prema prijavnom listu od 23. rujna 2000. kao zemljišna čestica br. 906/11, 12, 13, 14 te je ujedno ovlastio tuženika da upiše to pravo stvarne služnosti u zemljišnim knjigama,

- da pravo stvarne služnosti nije upisano u zemljišnu knjigu, ali da tuženik izvršava sadržaj tog prava na navedenom putu,

- da se predmetna nekretnina (kč. br. [katastarska čestica] u zemljišnoknjižnom ulošku br. [broj ZK uloška] zemljišnoknjižnog odjela u Splitu) prema nalazu vještaka geodetske struke Zvonimira Rubića sastoji od dijela na kojem je položena kuća s okućnicom i betoniranim parkiralištem što je sve ograđeno betonskim zidovima na skici obojano žutom bojom i označeno slovnim oznakama A, B, C, H, A, površine 430 m2 (u posjedu i vlasništvu tuženika) i dijela spomenutog betoniranog kolnog puta na skici obojano crvenom bojom i označeno slovnim oznakama C, D, E, F, G, H, C površine 40 m2,

- da predmet ovog postupka tj. realni dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] označen u nalazu i mišljenju vještaka Zvonimira Rubića točkama C, D, E, F, G, H, C, površine 40 m2, upravo predstavlja realni dio predmetne nekretnine iz točke I. izreke spomenute pravomoćne presude (P1-2448/10) kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik tog realnog dijela predmetne nekretnine.

10. Odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu pod točkom I. izreke kojim tužitelj traži ovlastiti ga da bez daljnjeg sudjelovanja i suglasnosti tuženika izvrši parcelaciju predmetne kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koju da je tuženik dužan trpjeti sve po presudi Općinskog suda u Splitu P1- 2448/10 od 29. prosinca 2015., sud prvog stupnja u bitnom obrazlaže zaključkom da je tužitelj svoje pravo čije ostvarenje traži ovim dijelom tužbenog zahtjeva već ostvario navedenom pravomoćnom presudom. Tom presudom kojom je tužitelj utvrđen kao vlasnik fizički izdvojenog realnog dijela predmetne nekretnine koji je dio identičan i predmetu spora u ovoj parnici, ali koji zahtjev tužitelj da temelji na drugačijoj činjeničnoj osnovi, tužitelj da već raspolaže sa ovlaštenjem da pokrene postupak parcelacije predmetne nekretnine u skladu s odgovarajućim odredbama posebnih zakona čije odredbe sud prvog stupnja detaljno citira.

11. I prema ocjeni ovog suda, tužbeni zahtjev u navedenom dijelu nije osnovan. Ovdje treba istaknuti da su postupak odnosno uvjeti za provođenje parcelacije zemljišta uređeni posebnim zakonom - Zakonom o prostornom uređenju (''Narodne novine'', broj 153/13, 65/17, 114/18, 39/19, 98/19, 67/23; dalje: ZPU). Sudska presuda kojom se utvrđuje pravo vlasništva je samo jedan od akata u skladu s kojim se, uz postojanje pretpostavki propisanih tim Zakonom, provodi parcelacija (čl. 161. ZPU). Upravno tijelo nadležno za provođenje parcelacije, u smislu odredaba ZPU, koje su zakonske odredbe kogentne naravi dužno je odlučivati o provođenju parcelacije u svakom konkretnom slučaju u skladu s odredbama tog posebnog Zakona te nije pravno dopušteno sudskom presudom u ovakvoj vrsti parnice naložiti provođenje parcelacije. To je temeljni razlog iz kojeg i ovaj sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev u navedenom dijelu nema pravnu osnovu.

12. Odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojom tužitelj traži predaju u posjed spornog realnog dijela predmetne nekretnine (točka II. izreke pobijane presude), sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenjem da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke iz odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 – Odluka USRH, 22/00 – odluka USRH, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 –pročišćeni tekst i 94/17- ispravak pročišćenog teksta – dalje: ZVDSP) prema kojoj vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari odnosno iz odredbe čl. 162. st. 1. ZVDSP prema kojoj vlasnik u ovakvoj vrsti parnice mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu. Sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj raspolaže sa pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu (P1- 2448/10) u kojoj se deklaratorno utvrđuje vlasništvo točno određenog realnog dijela nekretnine. Međutim, da ta presuda ne sadrži kondemnatorni dio kojim se „mijenja dotadašnji vlasnik, na način da se traži njegovo brisanje, a na njegovo mjesto osnivanje i upis novog prava vlasništva“. Stoga sud prvog stupnja zaključuje da tužitelj nije temeljem navedene pravomoćne presude stekao vlasništvo navedenog fizički realnog dijela predmetne nekretnine, jer da nisu ispunjene pretpostavke koje zakon predviđa kod stjecanja prava vlasništva odlukom suda.

13. Izneseni pravni stav prvostupanjskog suda, ovaj sud ocjenjuje neprihvatljivim. Tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan, kao što to i odlučuje sud prvog stupnja. Međutim, takvu odluku je trebalo donijeti iz razloga koji su drugačiji od razloga pobijane presude. U ovom konkretnom slučaju, tužitelj je stekao pravo vlasništva na spornom dijelu predmetne nekretnine i to na temelju navedene pravomoćne presude, sukladno odredbi čl. 126. st. 2. ZVDSP u trenutku pravomoćnosti te presude. Suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda ta presuda osim deklaratornog dijela kojim je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva sadrži i kondemnatorni dio kojim se nalaže tuženiku, tj zemljišnoknjižnom vlasniku tog dijela trpjeti parcelaciju i upis tog dijela kao posebno oformljene čestice u korist tužitelja kao vlasnika.

14. Jedna od zakonskih pretpostavki - vlasništvo tužitelja na predmetu spora, je za podnošenje reivindikacijske tužbe je, dakle, u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP, ispunjena. Međutim, tužitelj u ovom konkretnom sporu nema pravo zahtijevati dio predmetne nekretnine na kojoj je utvrđen kao vlasnik navedenom pravomoćnom presudom iz razloga jer je tuženik na tom dijelu stekao posjed prava stvarne služnosti (čl. 16. st. 1. ZVDSP) na koje ga je pravo ovlastio upravo tužitelj (točka 9. spomenutog ugovora o kupoprodaji). Tuženik dakle, na tom spornom dijelu tužiteljeve nekretnine ima takvo pravo koje isključuje osnovanost tužiteljevog (vlasničkog) zahtjeva za predajom tog dijela predmetne nekretnine (čl. 163. st. 1. ZVDSP). Stoga je iz tog razloga tužbeni zahtjev u navedenom dijelu trebalo odbiti kao neosnovan.

15. Odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži određivanje zabrane tužitelju da raspolaže i koristi sporni dio nekretnine osim za potrebe prolaza (točka III. izreke pobijane presude), sud prvog stupnja obrazlaže činjenicom da je spomenutim kupoprodajnim ugovorom, zaključenim između stranaka ustanovljeno pravo stvarne služnosti puta u korist nekretnine koju je tuženik kupio temeljem tog ugovora. Ovakav pravni stav odnosno razloge pobijane presude u tom dijelu ovaj sud prihvaća kao pravilan.

16. Odbijanje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 42.000,00 kuna (5.308,91 eur), sa zakonskom zateznom kamatom, tvrdeći da je tuženik taj iznos stekao koristeći taj dio tužiteljeve nekretnine bez pravne osnove, sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenjem da se u konkretnom slučaju nisu stekle pretpostavke iz čl. 1111. st. 1., st. 2. i st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) koje uređuju institut stjecanja bez osnove. Sud pritom ponavlja svoj pravni stav da tužitelj nije vlasnik tog spornog dijela predmetne nekretnine, a niti da je tuženik posjednik (stvari- nekretnine), već da se radi o putu na kojem tuženik izvršava pravo stvarne služnosti.

17. I prema ocjeni ovog suda niti taj dio tužbenog zahtjeva nije osnovan. Ovo isključivo iz razloga jer tuženik u ovom konkretnom slučaju, na temelju ovlaštenja koje mu je spomenutim ugovorom o kupoprodaji dao sam tužitelj, ima pravnu osnovu koristiti sporni dio predmetne nekretnine u vlasništvu tužitelja. Stoga, iz tog razloga, sve da je tuženik korištenjem sporne nekretnine na način određen navedenim ugovorom stekao imovinsku korist, što u ovoj parnici tužitelj nije dokazao, nisu ispunjene pravne pretpostavke iz odredbe čl. 1111. st. 1. i st. 2. ZOO, tj. pravni institut stjecanja bez osnove na kojem tužitelj temelji taj dio tužbenog zahtjeva.

18. Odbijanje podrednog (eventualno kumuliranog) tužbenog zahtjeva u odnosu na dio glavnog zahtjeva pod točkom I. izreke pobijane presude, kojim tužitelj traži utvrđenje njegovog prava suvlasništva u 40/470 dijela na spornom dijelu predmetne nekretnine i upis prava suvlasništva u tom omjeru u zemljišnoj knjizi, sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenjem da tužitelj ne može nakon što je već pravomoćnom sudskom presudom (P1-2448/10) utvrđen kao vlasnik točno određenog realnog dijela predmetne nekretnine, naknadno tražiti utvrđenje suvlasništva (u odnosu na cijelu nekretninu) pozivajući se pritom na odredbu čl. 36. ZVDSP.

19. Prema ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva realnog dijela predmetne nekretnine u drugoj parnici (P1-2448/10) i tužbeni zahtjev u ovoj parnici na utvrđenje suvlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini, u 40/470 dijela, su sadržajno kontradiktorni te su uzajamno inkompatibilni. Osnovanost jednog zahtjeva, naime, isključuje mogućnost da bude osnovan drugi zahtjev. Valja reći da u slučaju kada bi se takvi tužbeni zahtjevi temeljili na identičnoj činjeničnoj osnovi postojala bi procesna zapreka za vođenje ove parnice. Međutim u ovoj parnici nije takav slučaj. Prvi zahtjev (u parnici P1-2448/10) usmjeren na utvrđenje prava vlasništva na realnom dijelu predmetne nekretnine temelji se na činjeničnim navodima da je tužitelj vlasnik tog realnog dijela predmetne nekretnine dok da je u zemljišnim knjigama tuženik upisan kao vlasnik iste u cijelosti. Drugi zahtjev, usmjeren na utvrđenje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini temelji se na tvrdnji tužitelja da mu tuženik ne daje suglasnost za provođenje parcelacije tj. formiranje posebne čestice i upisa u zemljišne knjige u odnosu na taj realni dio predmetne nekretnine kojeg je utvrđen vlasnikom.

20. Slijedom iznesenog, s obzirom da je tužitelj u navedenoj prijašnjoj parnici ishodio utvrđenje da je vlasnik točno određenog realnog dijela predmetne nekretnine, nema pravne osnove njegov (eventualno kumuliran) zahtjev u ovoj parnici, utemeljen na izmijenjenoj činjeničnoj osnovi, za utvrđenjem suvlasništva tužitelja na cijeloj predmetnoj nekretnini, u omjeru koji je adekvatan površini tog realnog dijela (40 m2) u odnosu na ukupnu površinu nekretnine (470 m2). Ovo iz razloga, jer osnovanost prvog zahtjeva o kojem je pravomoćno odlučeno isključuje osnovanost drugog zahtjeva, postavljenog u ovoj parnici, kao što to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja.

21. U odnosu na žalbene navode tužitelja treba reći da se istima pretežno iznose vlastita pravna shvaćanja u pogledu primjene mjerodavnog materijalnog prava. Međutim, ti navodi nemaju uporišta u mjerodavnim zakonskim odredbama a niti u stanju spisa.

22. Odlukom o parničnom trošku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13. i 14. ZPP na koje je sud dužan paziti po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP). Primjena materijalnog prava u odluci o troškovima nije ispitana, jer tužitelj taj žalbeni razlog ne ističe, a sud drugoga stupnja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti.

23. Slijedom navedenog, kako nisu osnovani žalbeni razlozi, a niti postoje povrede zakona na koje je sud drugog stupnja dužan paziti po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP u odnosu na odluku o parničnom trošku, žalbu je trebalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi.

24. Odluka o žalbenom trošku pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP, budući da tužitelj sa žalbom nije uspio.

U Velikoj Gorici 14. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak