REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 376/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice JO, vlasnika trgovačko- ugostiteljskog obrta i poljoprivreda „Šarengrad“, Šarengrad, S. Radića 49, OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dražen Štivić, odvjetnik u Županji, Veliki Kraj 54, protiv tuženika BOSO d.o.o. Vinkovci, H. D. Genschera 22/B, OIB 91958721295, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Banić, odvjetnik u Vinkovcima, Gundulićeva 10, radi utvrđenja i isplate odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-239/2023-2 od 30. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-312/2020-16 od 21. listopada 2022. na sjednici održanoj 14. veljače 2024.
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pravna pitanja se odbija.
II. U odnosu na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske, te na povredu prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-239/2023-2 od 30. kolovoza 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-312/2020-16 od 21. listopada 2022., postavljajući slijedeće pravno pitanje:
„1. Je li na temelju članka 531. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) – (ako se utvrdi da trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupnika na korištenje stvari) odnosno „po samom zakonu” raskinut ugovor o zakupu koji je u dobroj vjeri zaključio zakupodavac kao savjestan, pošten i zakonit posjednik nekretnine koji svoje pravo na davanje u zakup nekretnine izvodi iz prava predmnijevanog vlasnika koji je bio samostalan, zakonit, istiniti i pošten posjednik nekretnine i kada je slijedom toga dokazan pravni temelj i istinit način stjecanja nekretnine, u smislu članka 166. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV) u pravnoj situaciji kada isti zakupnik sklopi i ugovor o zakupu sa osobom koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik, ali nije posjednik, a pri tome i taj zakupnik i osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik ne postupaju niti savjesno, niti pošteno i suprotno dobroj vjeri, jer znaju da postoje prava predmnijevanog vlasnika, veći stoga što je osoba koja je upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama dala pismenu izjavu kojom potvrđuje da je predmnijevani vlasnik stvarni vlasnik predmeta zakupa i pismeno izjavila da je suglasna da predmnijevani vlasnik sklopi ugovor o zakupu, neovisno o tome što je osoba koja je upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama naknadno jednostrano, bez ikakve obavijesti predmnijevanom vlasniku, odlučila da suglasnost više ne vrijedi?" pozivajući se na razlog propisan čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP navodeći da pobijana presuda odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (Rev 686/13-2 od 6. rujna 2017, Rev 1819/2019-2 od 9. ožujka 2021., Rev 919/17-2 od 24. svibnja 2017., Revt 150/06-2 od 31. listopada 2006., Rev-3728/1993-2 19. ožujka 1997., Rev 2541/10-2 od 12. veljače 2013., Rev 178/1994-2 od 17. siječnja 1995., Rev 857/03-2 od 10. veljače 2005., Rev 1447/18-2 od 17. srpnja 2018., Rev 1361/1995-2 od 26. svibnja 1998., Rev 775/07-2 1. srpnja 2008., kao i da u odnosu na sporno pravno pitanje postoji različita praksa viših sudova). Također se poziva na razloge propisane čl. 385.a st. 2. ZPP i navodi da su joj pobijanom presudom zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novineˮ broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav) i to pravo vlasništva (čl. 48. st. 1. i čl. 50. ) u svezi sa čl. 1. Protokola I Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010, i 13/2017; dalje: Konvencija)
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Postupajući sukladno odredbama čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ovaj revizijski sud je ocijenio da postavljeno pitanje nije važno pravno pitanje u smislu čl. 385.a ZPP, te je temeljem čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. I. izreke
4. Ovo iz razloga što je pitanje činjenične naravi i odnosi se na okolnosti konkretnog slučaja uslijed čega ne udovoljava kriteriju univerzalnosti koji treba udovoljiti odgovor na pitanje povodom dopuštene revizije.
4.1. Nadalje, prilikom postavljanja pitanja, a u tom smislu i iznošenjem navoda da pobijana odluka odstupa od prakse revizijskog suda i prakse viših sudova tužiteljica zanemaruje bitnu okolnost na kojoj se temelji pobijana odluka – primjena čl. 188. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 71/15, 104/17, 36/22 - dalje: SZ) u odnosu na koju okolnost se ne poziva na razloge važnosti.
4.2. Naime, suprotno navodima iz prijedloga za dopuštenje revizije pobijana odluka ne temelji se na ocjeni suda da je samo vlasnik predmeta zakupa ovlašten naplaćivati zakupninu (kako sugerira postavljenim pitanjem i odlukama na koje se kao razloge važnosti poziva), već na ocjeni da u okolnostima kada se na skupštini vjerovnika tijekom stečajnog postupka donese odluka da se osporava ugovor o zakupu poslovnog prostora kojim se raspolagalo tražbinama iz zakupnog odnosa (na način da je bila izdana suglasnost da se zakupnina isplaćuje tužiteljici, odnosno njenom pravnom predniku), stečajni upravitelj otkazuje suglasnost na prethodni ugovor o zakupu poslovnog prostora, primjenom čl. 188. st. 4. SZ temeljem čl. 531. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 - dalje: ZOO) i dolazi do raskida prethodnog ugovora o zakupu temeljem samog zakona.
5. Stoga je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na postavljeno pravno pitanje odbijen te je primjenom čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao pod I. izreke.
6. Neosnovani su i navodi iz prijedloga koji se odnose na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom jer navodima iz prijedloga tužiteljica nije učinila vjerojatnim da bi joj zbog pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo vlasništva (čl. 48. i čl. 50. Ustava i čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju).
Zagreb, 14. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
