REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1132/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. K., OIB … iz K., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u O., protiv tuženika A. b. d.d., OIB … Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & P., u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2378/2021-2 od 15. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-723/2019-22 od 17. rujna 2021., u sjednici održanoj 14. veljače 2024.

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-2378/2021-2 od 15. prosinca 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P- 723/2019-22 od 17. rujna 2021., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. utvrđena je ništetnom dio odredbe članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140030242-64000074894/2005 od 8. travnja 2005. koji je potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Z. Š. pod br. OV-1953/1-2005 dana 11. travnja 2005.u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke. U točki II. utvrđena je ništetnom dio odredbe članka 2., članka 3., točka 2.,3. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140030242-64000074894/2005 od 8. travnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U točki III. naloženo je tuženiku isplatiti s osnova stečenog bez osnove na ime preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke i valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica švicarski franak , iznos od 24. 062,26 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama , koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. U točki IV. naloženo je tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 10.500,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki V. naloženo je tuženiku naknaditi troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn i na presudu u iznosu od 590,00 kn, ukupno 990,00 kn, u roku od 15 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Đakovu, Stalna služba u Našicama poslovni broj P-723/2019-22 od 17. rujna 2021. U točki II. tuženiku nije dosuđen trošak nastao povodom izjavljenog pravnog lijeka.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-2303/2023-2 od 29. kolovoza 2023.dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Protivi li se članku 81.st.4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) a posebice stavku 4. ovoga članka, odluka suda kojom je utvrđeno da se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF i primjeni valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a.)

5. Odgovor na reviziju je podnesen. Tužitelj potražuje trošak za sastav odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja-potrošača za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj 5140030242-64000074894/2005 od 8. travnja 2005. koji je potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Z. Š. pod br. OV-1953/1-2005 dana 11. travnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i dio odredbe članka 2. i članka 3. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev za isplatu razlike u iznosu od 24.062,26 kn, preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

8. U postupku koji je prethodio reviziji nižestupanjski sudovi su utvrdili da je:

- da su stranke 8. travnja 2005. sklopile ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. 5140030242-64000074894/2005 koji je potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Z. Š. pod br. OV-1953/1-2005 dana 11. travnja 2005.; temeljem kojeg ugovora je pravni prednik tuženika kao kredit dao tužitelju kao korisniku kredita iznos od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize S. b. d.d. O. na dan korištenja kredita, na rok od 10 godina, odnosno 120 mjeseci

- da je članak 3. točka 2. Ugovora o kreditu ugovoreno kako je početna kamatna stopa iznosi 4,90% godišnje, dok je odredbom čl.3.t.4. Ugovora određeno da se kamata obračunava u CHF , a naplaćuje u kunama za devize S. b. d.d. O. na dan plaćanja

- da je članak 4. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj kao korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope sukladno Izmjenama i dopunama Odluke banke tj. samog tuženika, bez potrebe posebnog zaključivanja Aneksa ugovora

- da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit dana 28. svibnja 2014.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnim odredbe članka 4. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita od 8. travnja 2005. broj 5140030242-64000074894/2005 koji je potvrđen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Z. Š. pod br. OV- 1953/1-2005 dana 11. travnja 2005 u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovi jednostrane odluke banke kao i dio odredbe članka 2. i članka 3. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev za isplatu razlike u iznosu od 24.062,26 kn, preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10. Nižestupanjski sudovi su se u pobijanim presudama pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana promjena glavnice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - dalje: ZZP) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 - dalje u tekstu: ZOO/05).

11. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe članka 1111. do članka 1120. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužitelja.

12. Povodom revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosit, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

13. Tuženik naznačenim pitanjem osporava je li dovoljno da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, bez provođenja kontradiktornog postupka o tome je li tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica kredita te je li ju upozorila kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute za njene kreditne obveze, iako na tu okolnosti nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka kojeg je tuženik predložio upravo na okolnosti pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača jer je tvrdio da je već u odgovoru na tužbu, a i tijekom postupka osporavao izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača , te da je između ostalih navoda, isticao da je „prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja…“ te da je na tu okolnost predloženo saslušati radnika tuženice.

14. Tuženik smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu sa odredbom članka 81. stavka 4. ZZP-a.

15. Prema navedenom potrebno je dati odgovor na pitanje može li tužitelj, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

16. Članak 81. ZZP-a glasi:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorene odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom postupku, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

18. U ovom postupku tuženik je predlagao dokaze na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bile bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženiku omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

19. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženik mogao tvrditi, te da mu je sud morao omogućiti dokazivanje da se u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranom ili standardnom ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijestio spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja u ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućenom dokazivanje o protivnom. (tako i Rev 120/2023-2 od 28. veljače 2023.)

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje podudarno je je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., a prema kojem:

„…banka može predložiti da se na okolnosti obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora ispita njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora, pri čemu Ustavni sud primjećuje da je u tom slučaju doista moguće da potrošač s jedne strane tvrdi da nije obaviješten o parametrima primjene kamatne stope ni o rizicima fluktuacije tečaja, dok s druge strane zaposlenik banke tvrdi da je takve i pri tom odgovarajuće obavijesti usmeno dao. U tim okolnostima ništa ne sprječava sudove da razmotre, s obzirom na poslovne prakse i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, a uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuje da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti… Kad na temelju međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenika banke nije moguće utvrditi jesu li obavijesti dana, i jesu li, ako su doista dane obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“ sudovi su ovlašteni odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva primjenom pravila o teretu dokazivanja imajući u vidu da teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama. Tako stoga što ni presumpcije o činjenicama ili pravu, ni pravila o teretu dokazivanja određena domaćim pravom , nisu sami po sebi nespojivi s postupovnim zahtjevima prava na pravično suđenje (vidi Tiemann protiv Francuske br. 47457/99 i 47458/99, odluka od 27. travnja 2009.; Lady S.R.L. protiv Moldavije , br. 39804/06, 27.presuda od 23. listopada 2008.)…U pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđivanja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikada nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu (vidi naprijed točku 22.2. obrazloženja ove odluke)“.

21. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

22. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„Protivna je odredbi članka 81. stavka 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovora o kreditu denominiranog u CHF i primjenu valutne klauzule u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.“

23. U konkretnom slučaju, tuženik je na okolnosti pojedinačnog pregovaranja predložio saslušati radnika tuženika upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, te je osporio izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, jer je tvrdio da je „…prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja….“ a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu, te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbu čl. 81. st. 4. ZZP-a.

24. Na temelju svega naprijed navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci, pozivom na odredbu članka 395. stavka 2. ZPP-a.

25. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavka 3. ZPP-a.

Zagreb, 14. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.