Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 24 Gž-1141/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. (nominativ: B.) iz Z., OIB:..., zastupanog po punomoćnici B. S., odvjetnici u D., protiv tuženika B. s. - C. R., D., OIB:..., zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku u D., radi utvrđenja prava vlasništva, u povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-673/2020-24 od 26. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 14. veljače 2024.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-673/2020-24 od 26. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke odbijen tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„

Utvrđuje se da je tužitelj S. B. vlasnik komina u k.č. 2202/4 – zgrada mješovite uporabe k.o. Z., površine 15,19 m2, koji se nalazi na jugozapadnom dijelu ove nekretnine, koji je prikazan na skici lica mjesta koja je sastavni dio geodetskog vještačenja dipl. ing. S. G. od 27. listopada 2021., a koja je sastavni dio ove presude, a koje vlasništvo je stekao dosjelošću, pa je tuženik dužan trpjeti provedbu etažiranja zgrade k.č. br. 2202/4 k.o. Z., te nakon izdavanja potvrde Grada D., Upravno odjela za izdavanje i provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje da posebni dijelovi u zgradi mogu biti predmetom etažnog vlasništva, zaključiti s tužiteljem međuvlasnički ugovor kojim bi se tužitelj uknjižio na posebnom dijelu zgrade k.č. br. 2202/4 (komin) k.o. Z. uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, jer u protivnom takav ugovor zamijeniti će ova presuda.“

1.1. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka od 1493,10 EUR /11.249,76 kn/[1] .

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP, koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019. s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja usvoji uz naknadu troškova postupka tužitelju, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Iako se tužitelj u uvodu žalbe navodi da je podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tu povredu u žalbi nije određeno naznačio (niti sadržajno na nju upućuje), a ovaj sud nije ovlašten ispitivati je li u postupku i u donošenju pobijane presude počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koju pazi po službenoj dužnosti, a koje, kako je navedeno u prethodnoj točci ovog obrazloženja, nisu počinjene.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na točno određenom dijelu zk.č.br. 2202/4 k.o. Z., zahtjev za trpljenje provedbe etažiranja i zahtjev za sklapanje međuvlasničkog ugovora.

8.1. U žalbenoj je fazi sporno jesu li ispunjenje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnom dijelu nekretnine dosjelošću.

9. Na temelju činjenica koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu, očevidom, geodetskim vještačenjem te saslušanjem tužitelja i svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je prijeporni dio nekretnine zk.č.br. 2202/4 k.o. Z. u naravi komin od 15,19 m[2] koji se nalazi na sjeveroistočnoj strani objekta sagrađenog na sjeverozapadnom dijelu nekretnine te je faktički odvojen od ostatka objekta i nekretnine na način da mu je pristup moguć samo kroz zaseban ulaz i to preko susjedne nekretnine zk.č.br. 2198/1 k.o. Z.

- da je tužitelj u posjedu komina od rođenja, 1960.

- da je kao vlasnik predmetne nekretnine, ranije oznake k.č.zgr. 265 k.o. Z. od 6. prosinca1930. bilo uknjiženo B. s. u D. (tužitelj) i to na temelju pogodbe kupovine i prodaje od 24. studenog 1930.

- da je na temelju odluke nadležnog tijela iz 1947. nekretnina od 17. ožujka 1949. bila u društvenom vlasništvu (kao općenarodna imovina) s organom upravljanja Kotarski N.O. u D.

- da je 11. ožujka 1998. na temelju Odluke Vlade Republike Hrvatske za rješavanje spora o pravima, gradova, općina i županija od 6. prosinca 1997. bila uknjižena kao pravo vlasništva Grada D.

- da je na temelju djelomičnog rješenja Ureda za imovinskopravne poslove D.-n. županije klasa br. UP-I-943-01/97-/1/1128 od 14. studenog 2000. uknjižena kao pravo vlasništva tuženika.

10. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisani Općim građanskim zakonikom (dalje: OGZ) primjena kojega je u vidu pravnih pravila omogućena Zakonom o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" br. 73/91.) kao niti uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću propisani člankom 159. stavcima 3. i 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17. - službeni pročišćeni tekst, 152/14., 81/15. - službeni pročišćeni tekst, dalje: ZV) te odbija tužbeni zahtjev u cijelosti.

11. Iako tužitelj u žalbi pravilno tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada tužitelju u vrijeme posjedovanja spornog dijela nekretnine (u naravi komina) nije uračunao posjed

njegovih prednika, imajući na umu da je u odgovoru na tužbu tuženik, iako osporavajući samostalnost tom posjedu, priznao da je prednik tužitelja, njegov djed pokojni N. O., u posjedu komina od 1947., pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da je tužitelj u posjedu spornog komina (samo) od 1960. ne utječe na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

12. S obzirom na odredbu članka 388. stavka 2. ZV-a prema kojoj se primjenjuju pravila koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja prava vlasništva odnosno u trenutku ispunjenja pretpostavki za takvo stjecanje, nema zapreki za utvrđenje da je pravo vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su postale društveno vlasništvo stečeno prije 6. travnja 1941. (odnosno u ovom predmetu prije 17. ožujka 1949. kada je nekretnina postala društveno vlasništvo) i to primjenom odredbi OGZ-a. Paragrafom 1072. OGZ-a za nekretnine u crkvenom vlasništvu bio je propisan rok dosjelosti od 40 godina. Paragrafom 1477. OGZ-a određeno je: „Tko dosjelost svojega posjeda osniva na vremenu od trideset ili četrdeset godina, taj nije dužan pokazati zakoniti naslov stečenja svojeg. Ali ako bi proti njemu bilo dokazano nepoštenje posjeda, tad ne biva dosjelost ni istečenjem pomenutog duljeg vremena.“ S obzirom na to da u spisu predmeta nema nikakvog dokaza o tome da su prednici tužitelja bili u posjedu dijela predmetne nekretnine koja je bila u crkvenom vlasništvu četrdeset godina prije 17. ožujka 1949., kada je nekretnina prešla u režim društvenog vlasništva, niti tužitelj to tvrdi (u žalbi tvrdi da je posjed prednika stečen 1920.), pravilno je sud prvog stupnja primijenio paragraf 1072. OGZ-a kad je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju tog propisa.

13. Odredbom članka 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91) stavljen izvan snage članak 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80., 36/90.,"Narodne novine" br. 53/91., 91/96., dalje: ZOVO) koji je branio stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu.

13.1. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96. i 68/98., dalje: ZV/1996) u članku 388. stavku 4. bilo je propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

13.2. Ustavni sud Republike Hrvatske je 17. studenog 1999. ukinuo članak 388. stavak 4. ZV/1996 (odluka broj U-I-58/1997 i dr., „Narodne novine“ broj 137/99 od 4. prosinca 1999.). Iz toga slijedi da je u razdoblju od 1991. do 1999. zakonodavac dopustio da se u rok dosjedanja uračunava i vrijeme koje je proteklo prije 8. listopada 1991.

14. U skladu s pravnim shvaćanjem izraženim u praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-291/14, Rev-535/2017, Rev-1366/2021, Rev-x 974/2017, Rev-578/2017, Rev-389/2014, Rev-2771/2013 i dr.) koja se razvila kao posljedice prakse Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske od 11. lipnja 2009. i Grbac protiv Hrvatske od 16. prosinca 2021., kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavka 4. ZV/1996, nego na temelju drugih odredbi tog Zakona odnosno ako ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

14.1. Imajući na umu da je u ovom predmetu očito da je postojao drugi suprotstavljeni privatni interes i to tužitelja koji je u odnosu na predmetu nekretninu pred Uredom za imovinskopravne poslove D.-n. ž. od 1997.vodio postupak za povrat Zakonom o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme oduzete imovine u skladu sa

jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" br. 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02., 98/19.) te je na temelju pravomoćne odluke tog upravnog tijela u skladu s člancima 114. i 126. ZV-a 14. lipnja 2001. ishodio uknjižbu tog prava u zemljišnim knjigama, uvjeti za uračunavanje u vrijeme dosjelosti vrijeme prije 8. listopada 1991. i utvrđenje da je tužitelj na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV/1996 najkasnije do njezina ukidanja 17. studenog 1999. (pravilno 4. prosinca 1999., članak 55. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, „Narodne novine” br. 49/2002. – pročišćeni tekst) stekao pravo vlasništva dosjelošću, nisu ispunjeni jer se time izravno vrijeđaju vlasnička prava tužitelja kao zainteresirane treće osobe. Stoga, iako se njegova ocjena o neprimjeni izvorne odredbe članka 388. stavka 4. ZV/1996 temelji ne pogrešnom utvrđenju da do ukidanja te odredbe 4. prosinca 1999. nije protekao rok od 40 godina, ocjena o neprimjeni tog propisa je pravilna iz drugog razloga – činjenici da je riječ o nekretnini na kojoj je postojao drugi suprotstavljeni interes treće osobe – tužitelja.

14.2. U takvim se okolnostima rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću računa počevši od 8. listopada 1991. u skladu s (aktualnom) odredbom članka 388. stavka 4. ZV-a prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. S obzirom na to da od 8. listopada 1991. do najkasnije 8. svibnja 2017. kad je

pravilno

podnesena tužba u ovoj pravnoj stvari nije protekao četrdesetogodišnji rok, je sud prvog stupnja primijenio članak 154. stavke 3. i 4. ZV-a kad je ocijenio da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na temelju tog propisa.

14.3. S obzirom na to da je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću pravilno odbijen, pravilno su odbijeni i povezani zahtjevi za trpljenjem etažiranja i nalaganjem zaključenja međuvlasničkog ugovora.

15. Žalba ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka. Ta je odluka donesena na temelju pravilne primjene članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

16. Zbog navedenih je razloga na temelju članka 368. stavka 1. i članka 373.a stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

17. Odluka o troškovima u povodu odbijene žalbe (članak 166. stavak 1. ZPP-a) kojom je žalitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe temelji se na činjenici da tužitelj sa žalbom nije uspio.

U Varaždinu 14. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer v.r.