REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 606/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Goranke Barać- Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB 52634238587, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, protiv tuženice Jadranka d.d. Mali Lošinj, Dražice 1, OIB 70741052040, koju zastupaju punomoćnici Branimir Kojić i Maša Milardović, odvjetnici u Malom Lošinju, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3350/2017-2 od 23. srpnja 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-617/2016-9 od 7. travnja 2017., u sjednici održanoj 14. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužiteljice te preinačuju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3350/2017-2 od 23. srpnja 2020. i presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-617/2016-9 od 7. travnja 2017. i sudi:
1. Utvrđuje se da je Republika Hrvatska vlasnica k.č.br. 8929 i 8931/3, k.o. Mali Lošinj.
2. Tuženica Jadranka d.d. dužna je na temelju ove presude trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice Republike Hrvatske na k.č.br. 8929 i 8931/3, k.o. Mali Lošinj.
II. Nalaže se tuženici da naknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 2.660 Eur/ 30.040,00 kn, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužiteljica vlasnica k.č.br. 8929 i 8931/3, k.o. Mali Lošinj te da je tuženik dužan trpjeti uknjižbu prava vlasništva na toj nekretnini u korist tužiteljice, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka (toč. I. izreke), naloženo je tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.462,50 kn (toč. II. izreke), te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka u iznosu od 6.287,50 kn (toč. III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I. i II. izreke.
3. Ovaj sud rješenjem poslovni broj Revd 3819/2020 od 22. prosinca 2020., dopustio je tužiteljici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:
„Da li Republika Hrvatska stječe li pravo vlasništva na nekretnini (objektu) koju je izgradilo društveno poduzeće prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a koje na zemljištu na kojem je objekt izgrađen nije imalo uknjiženo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja, već je pravo korištenja imala druga osoba, a koju nekretninu društveno poduzeće nije procijenilo u društveni kapital u postupku pretvorbe i privatizacije?“.
4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužiteljica je protiv navedene presude podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena temeljeći reviziju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu, a podredno da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju tuženik predlažu odbiti reviziju kao neosnovanu.
6. Revizija je osnovana.
7. Prema odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7.1. U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava, razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 3. ZPP).
7.2. U odnosu na pravno pitanje za koje je dopušteno podnošenje revizije tužiteljica je, pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1993/2018 od 19. studenoga 2019., Rev x 1131/2017 od 16. svibnja 2019. i Rev x 196/2016 od 19. travnja 2017., navela da pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja zauzetog u navedenim odlukama.
8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena u ovom stadiju postupka sporno je može li Republika Hrvatska steći pravo vlasništva na nekretnini koju društveno poduzeće u postupku pretvorbe nije procijenio u vrijednost društvenog kapitala, a na kojoj nekretnini društveno poduzeće nije imalo uknjiženo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima u bitnomu je utvrđeno:
- da je tuženik upisan kao vlasnik k.č.br. 8929 i k.č.br. 8931/3, k.o. Mali Lošinj, koje vlasništvo je stekao na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Malom Lošinju poslovni broj P-227/97-44 od 20. prosinca 2006. i poslovni broj P-226/97 od 16. rujna 1997.;
- da su sporne nekretnine bile u režimu društvenog vlasništva s upisanim pravom korištenja u korist Jerolimić Paola (k.č.br. 8929), odnosno Szesci Eugena i Szesci Margite (k.č.br. 8931/3);
- da sporne nekretnine nisu nije procijenjene u vrijednost društvenog kapitala prilikom pretvorbe hotelskog poduzeća „Jadranka“ Mali Lošinj .
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev u bitnomu s obrazloženjem:
- da sporne nekretnine nisu niti mogle biti procijenjene u temeljni kapital u postupku pretvorbe jer pravni prednik tuženika nije imao upisano pravo korištenja, nego je ono bilo upisano u korist fizičkih osoba, kakvo je stanje bilo i u vrijeme stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91 - dalje: ZPDP) te su iste osobe na temelju odredbe čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) upisane kao vlasnici;
- da neunošenje spornih nekretnina u temeljni kapital u postupku pretvorbe ne može imati za posljedicu da bi one postale vlasništvo Republike Hrvatske sukladno odredbi čl. 4. st. 1. t. 14. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13 - dalje: ZURDI) i čl. 23. Zakona o turističkom i ostalom građevinskom zemljištu neprocijenjenom u postupku pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“, broj 92/10 - dalje: Zakon o turističkom zemljištu);
- da to što je pravni prednik tuženika izgradio objekte koji se nalaze na predmetnim česticama (i to još 1968.), ne dokazuje da bi pravni prednik tuženika stekao izvanknjižno pravo korištenja i da fizičke osobe, koje su i nakon toga cijelo vrijeme bile upisane u zemljišnim knjigama kao nositelji prava korištenja, nisu imale pravo korištenja tih nekretnina, a kako je to i upisano u zemljišnim knjigama;
- da pozivanje tužiteljice na Zakon o udruženom radu po kojem fizičke osobe koje su bile upisane u zemljišnim knjigama kao nositelji prava korištenja spornih nekretnina, nisu tražile povrat tog zemljišta, ne dovodi u pitanje i sumnju zakonsku presumpciju iz odredbe čl. 362. st. 1. ZV.
11. Ovakvo shvaćanje nižestupanjskih sudova se ne može prihvatiti, pa osnovano revidentica osporava pravilnost primjene materijalnog prava.
12. U konkretnom slučaju nije sporno da prednik tuženika nije imao formalno rješenje o dodjeli prava korištenja zemljišta radi građenja, ali se ističe da je ovaj sud, u odlukama broj Rev-x 196/16 od 19. travnja 2017. i Rev 1993/2018-2 od 19. studenoga 2019., izrazio pravno shvaćanje da se i bez takve formalne odluke o dodjeli nekretnina na upravljanje, korištenje i raspolaganje može uzeti da postoji pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja društvenog poduzeća. Pri tom se treba uzeti u obzir i odredba čl. 268. st. 1. Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“, broj 35/76, 57/83, 85/87 i 6/88 - dalje: ZUR) kojom je bilo propisano da ako je nekretnina postala društveno sredstvo određene pravne osobe u doba društvenog vlasništva, da se njezino vraćanje može zahtijevati u roku od pet godina računajući od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina. Također, i u odluci Rev-x-1131/17 od 16. svibnja 2019. revizijski je sud zauzeo pravno shvaćanje da nedostatak formalnog akta o dodjeli nekretnine na upravljanje, korištenje i raspolaganje određenom društvenom poduzeću od strane nadležnog tijela u doba društvenog vlasništva samo po sebi ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nema pravo upravljanja, korištenja i raspolaganja takve imovine (u ovom slučaju nekretnina) i da iste na taj način mogu predstavljati njenu imovinu i društvena sredstva nad kojima je mogla biti provedena pretvorba društvenog vlasništva.
13. Slijedom navedenog, a kako su do stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91, 26/91, 45/92, 83/92., 84/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 21/96, 118/99, 99/03 i 145/10 - dalje: Zakon o pretvorbi) 1. svibnja 1991. sporne nekretnine već izgrađene, to je društveno poduzeće građenjem steklo izvanknjižno pravo korištenja te su nekretnine trebale biti predmet procjene društvenog kapitala.
14. Stoga u konkretnom slučaju činjenica formalnog upisa prava korištenja fizičkih osoba na zemljištu na kojem je društveno poduzeće izgradilo objekte 1968. ne znači da to društveno poduzeće u materijalnopravnom smislu nije bilo nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja bez obzira što takvo pravo nije bilo upisano na prednika tuženika u času pretvorbe društvenog vlasništva. Kako je dakle, društveno poduzeće koje je pravni prednik tuženika nekretnine u društvenom vlasništvu priveo namjeni 1968. i na njima sagradio objekte, čime je građenjem steklo izvanknjižno pravo korištenja, to je vlasništvo na nekretninama moglo steći tek pretvorbom sukladno Zakonu o pretvorbi, slijedom čega se učinak presuda na koju se poziva tuženik može odnositi samo na parnične stranke, a ne i na tužitelja koji nije (a trebao je biti) obaviješten o tim parnicama (u tom smislu i ovaj sud u odluci broj: Rev 37/2019 od 9. siječnja 2024.).
15. Nižestupanjski sudovi prilikom primjene odredbe čl. 362. ZV nisu imali u vidu odredbu čl. 390. st. 1. tog Zakona prema kojoj odredbi je izričito propisano da se odredbe čl. 360. do čl. 365. tog Zakona, dakle i odredba čl. 362. ne odnose na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća („Narodne novine“, broj 19/91, 26/91, 45/92, 83/92, 84/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 21/96, 118/99, 99/03 i 145/10 - dalje: Zakon o pretvorbi).
16. Prema odredbi čl. 390.a ZV trgovačko društvo kao pravni slijednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga, trgovačko društvo koje je pravni slijednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva.
17. Kako sporne nekretnine nisu unesene u društveni kapital prednika tuženika, na njih se primjenjuje odredba čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 16/98, 71/97, 73/00, 92/10 i 145/10), koji je stupio na snagu 11. ožujka 1996. Prema odredbi čl. 47. ZP, dionice, udjeli, stvari i prava koje nisu procijenjene u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi prenose se Hrvatskom fondu za privatizaciju, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.
18. Dakle, sporne nekretnine u trenutku stupanja na snagu ZV više nisu bile nekretnine u društvenom vlasništvu niti se na njih odnose odredbe čl. 360. do čl. 365. ZV te je u smislu odredbe čl. 47. Zakona o privatizaciji tužitelj pravni slijednik Hrvatskog fonda za privatizaciju pa su sporne nekretnine, kao neprocijenjena imovina u postupku pretvorbe, vlasništvo Republike Hrvatske, na temelju čl. 4. st. 1. t. 14. te čl. 65. st. 1. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 94/13).
19. Slijedom navedenog, odgovor na postavljeno pitanje glasi:
„Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na nekretnini (objektu) koju je izgradilo društveno poduzeće prije stupanja na snagu Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, a koje na zemljištu na kojem je objekt izgrađen nije imalo uknjiženo pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja, već je pravo korištenja imala FIZIČKA druga osoba, a koju nekretninu društveno poduzeće nije procijenilo u društveni kapital u postupku pretvorbe i privatizacije?“.
20. Kako je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo to je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP valjalo prihvatiti reviziju tužiteljice i preinačiti drugostupanjsku presudu na način naveden u izreci ove presude.
21. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 162. i čl. 154. st. 1. ZPP.
22. Tužiteljici su priznati troškovi postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 42/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa) za sastava odštetnog zahtjeva prema Tbr. 28. Tarife - 501 bod, trošak sastava tužbe prema Tbr 7.1. Tarife - 501 bod, trošak sastava podneska od 17.12.2016. prema Tbr 8.1. Tarife - 501 bod, trošak pristupa na ročište 21.2.2017. prema Tbr. 9.1. Tarife - 501 bod, ukupno 2.004 boda odnosno 2.660 Eur/ 30.040,00 kn.
Zagreb, 14. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
Broj zapisa: 9-30864-0a92c
Kontrolni broj: 0071d-25999-a405a
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=Đuro Sessa, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
