REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 212/2024-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Senije Ledić, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Republika Hrvatska, OIB ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, protiv tuženika M. Ć. iz Z., OIB ..., kojega zastupa punomoćnik J. B. odvjetnik u N. G., radi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženika, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2112/2021-2 od 21. veljače 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-546/19 od 5. svibnja 2021., u sjednici održanoj 14. veljače 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-2112/2021- 2 od 21. veljače 2023. i presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-546/19 od 5. svibnja 2021. u točki I. i II. izreke, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije, ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
„I Nalaže se tuženiku M. Ć., OIB: ..., tužitelju Republici Hrvatskoj, OIB: ..., isplatiti iznos stečen bez osnove u ukupnom iznosu od 296.726,72 kn ( glavnica u iznosu od 211.655,78 kn i zatezna kamata u iznosu od 85.070,74 kn) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 211.655,78 od 12. ožujka 2018. godine, kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr- 565/2017 od 10. listopada 2017. godine do namirenja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 26.250,00 kuna, u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka u iznosu preko određenog iznosa od 26.250,00 kuna, a do zatraženog iznosa od 35.000,00 kuna.“.
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda, u dijelu pod točkom I. i II. izreke.
3. Protiv drugostupanjske presude, reviziju dopuštenu ovosudnim rješenjem poslovni broj Revd 2447/2023 od 12. rujna 2023., podnosi tuženik zbog pravnog pitanja:
„Je li u skladu sa zakonom obvezati radnika, nakon što je ukinuta presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće na temelju stjecanja bez osnove iz čl. 111. st. 2. ZOO/05, na povrat novčanih sredstava koja mu nisu niti isplaćena, već su ta sredstva uplaćena u korist državnog proračuna odnosno mirovinskog fonda (porez, prirez, obvezni doprinosi)?“.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija je osnovana.
6. U skladu sa odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski je sud u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev za isplatom iznosa od 211.655,78 kn, koje je tužitelj isplatio tuženiku, na temelju pravomoćne presude prvostupanjskoga suda a koja presuda je ukinuta presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (kao i presuda Županijskog suda u Zagrebu kojom je prvostupanjska presuda potvrđena) pa je otpala osnova na temelju koje je izvršena utužena isplata.
8. Nesporno je, da je pravomoćnom presudom (u postupku pod poslovnim brojem Pr- 14/15) naloženo tužitelju isplatiti tuženiku uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 195.184,15 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
8.1. U revizijskoj fazi postupka sporno je, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju kao poslodavcu, pored uplaćenih neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata, i iznose obveznih doprinosa, poreza i prireza koji nisu tuženiku neposredno plaćeni, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova odnosno jedinica lokalne samouprave.
9. Prema pravnom shvaćanju drugostupanjskoga suda, osim neto plaće i doprinos za mirovinsko osiguranje koji se isplaćuju iz plaće, porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, predstavljaju novčanu tražbinu radnika prema poslodavcu iz radnog odnosa, bez obzira na to što se taj dio tražbine ne isplaćuje izravno radniku i što radnik tim dijelom tražbine ne može slobodno raspolagati, već se tim dijelom namiruju javna davanja tako što ih poslodavac obračunava i isplaćuju u državni proračun, proračun jedinica lokalne i područne regionalne samouprave, a dijelom i na osobni račun osiguranika kao člana mirovinskog fonda. Shvaćanje je drugostupanjskoga suda, da kako je tuženik izravnom naplatom naplatio tužitelju iznos bruto plaće i to iznos od 211.655,78 kn kao glavni dug i 85.070,94 kn na ime kamata, da je takav iznos glavnog duga sa zateznim kamatama, kako su dosuđene u presudi, dužan i vratiti nakon ukidanja ovršne isprave.
10. Takvo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, prema kojemu bi tuženik bio u obvezi platiti i iznose uplaćene u državni proračun (a ne na račun tuženika) temeljem pravomoćne presude koja je naknadno ukinuta, a odnosi se na iznose poreza, prireza i obveznih doprinosa, nije pravilno.
11. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Su-IV- 101/2023-2 sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. veljače 2023., nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio, već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave. Navedenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odgovoreno je na postavljeno pitanje.
12. Kako je drugostupanjski sud zauzeo pogrešno pravno shvaćanje u vezi obveze tuženika kao radnika na povrat obveznih doprinosa, poreza i prireza, koje nije neposredno primio temeljem presude koja je naknado ukinuta, pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je ovaj dio tužbenoga zahtjeva usvojen.
13. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa ni prvostupanjski sud nije ocjenjivao visinu navedenih iznosa - poreza, prireza, obveznih doprinosa i zateznih kamata na te iznose to nema uvjeta za preinaku pobijane presude, a slijedom čega je temeljem odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a, valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
14. U ponovnom postupku nižestupanjski će sudovi otkloniti nedostatke na koje je ukazano ovim rješenjem.
15. Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka, temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.
Zagreb, 14. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.
