REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 293/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Senije Ledić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. Đ. iz Č., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. B., odvjetnik u R., protiv tuženika T. T. d.o.o. iz D., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica L. B., odvjetnica u Z., radi naknade štete i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 1362/2018-2 od 24. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1944/2014-39 od 20. kolovoza 2018., na sjednici održanoj 14. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1362/2018-2 od 24. listopada 2018. u dijelu u kojemu je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1944/2014-39 od 20. kolovoza 2018. u dijelu pod toč. I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i sudi: Prihvaća se djelomično žalba tuženika i preinačava se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1944/2014-39 od 20. kolovoza 2018.u dijelu pod toč. I. izreke tako da taj dio glasi:

Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku-protutužitelju T. T. d.o.o. iz D., …, OIB: …, tužitelju- protutuženiku E. Đ. iz Č.,

… OIB: …, da na ime naknade štete isplati iznos od 27.669,17 kn, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 22.462,00 kn na ime neimovinske štete, tuđe pomoći i njege i prijevoznih troškova teku od 31. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok za iznos izgubljene zarade od 5.207,17 kn teku na svakomjesečni gubitak te zarade kako slijedi:

- na iznos od 280,97 kn počem od 15. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 1.090,95 kn počem od 15. studenog 2013. do isplate,

- na iznos od 2.235,71 kn počem od 15. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 1.599,54 kn počem od 15. siječnja 2014. do isplate, po kamatnoj stopi od 12% u razdoblju od 15. listopada 2013. do 31. srpnja 2015. a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope na stanja kredita određenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

r i j e š i o  j e :

II. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na dio presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1362/2018-2 od 24. listopada 2018. u kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-1944/2014-39 od 20. kolovoza 2018. u dijelu pod toč. III. izreke.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 342,64 Eur/2.581,65 kn, sve u roku 8 dana.

IV. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove sastava revizije u iznosu od 248,86 Eur/1.875,00 kn, sve u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda kojom je, u toč. I. izreke, naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.672,33 Eur/27.669,17 kn te troškove postupka u iznosu od 2.374,96 Eur/17.894,15 kn sve sa zateznim kamatama pobliže navedenima u izreci te presude te je, u toč. II. izreke, odbijen tužitelj s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do iznosa od 4.699,34 Eur/35.407,17 kn, kao i sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka, dok je toč. III. izreke odbijen protutužbeni zahtjev tuženika da se naloži tužitelju isplatiti tuženiku iznos od 1.020,69 Eur/7.690,40 kn uz naknadu troškova parničnog postupka, sve sa zateznim kamatama pobliže navedenima u istoj toč. izreke.

2. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojemu nije uspio u postupku, reviziju je podnio tuženik, navodeći da reviziju podnosi zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predložio je reviziju prihvatiti, i preinačiti drugostupanjsku presudu u smislu revizijskih navoda, odnosno uknuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na reviziju nije podnesen.

4. Revizija je djelomično dopuštena i osnovana, a djelomično nedopuštena.

5.1. Odredbom čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti i reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to primjerice naveden u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

5.2. Stranka u reviziji podnesenoj na temelju čl. 382. st. 2. ZPP, u skladu s odredbom čl. 382. st. 3. ZPP, treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

5.3. Iz sadržaja citiranih odredbi ZPP, koje su mjerodavne kod odlučivanja o dopuštenosti revizije, proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da ta revizija kumulativno ispunjava sljedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je podnesena uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, mora se raditi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u sporu koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te u reviziji revident mora određeno navesti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pravna pitanja:

„Je li redovni sud vezan rješenjem upravnog tijela u pogledu utvrđenih činjenica, odnosno može li redovni sud, unatoč postojanju pravomoćne odluke upravnog tijela kojom je određena činjenica, kao glavno pitanje, utvrđena postojećom/nepostojećom, istu ponovo utvrđivati i o postojanju/nepostojanju iste donijeti drukčiju odluku?

Je li se pod zakonitim i valjanim obrazloženjem drugostupanjske odluke, u smislu odredbe čl. 375. Zakona o parničnom postupku, može smatrati potpuno ignoriranje svih žalbenih navoda (konkretno jednog jedinog iznesenog) i kao sporno pitanje razmatrati nešto što žalitelj uopće nije naveo (uz neistinito navođenje suda da jest)?“

7. Obrazlažući razloge važnosti postavljenih pravnih pitanja tuženik navodi odluku ovoga revizijskoga suda poslovni broj Revr 25/2008-2 od 16. travnja 2008., navodeći da je u toj odluci zauzeto shvaćanje od kojega shvaćanje iz drugostupanjske odluke odudara.

8. Odlučujući o dopuštenosti revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP vijeće je reviziju ocijenilo nedopuštenom u odnosu na drugo postavljeno pitanje, dok prvo postavljeno pitanje ovaj sud ocjenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, s obzirom na shvaćanje ovoga revizijskoga suda s kojim shvaćanje iz drugostupanjske odluke u tom dijelu nije podudarno.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev za naknadu imovinske i neimovinske štete nastale kao posljedice ozljede na radu, kao i protutužbeni zahtjev tuženika za isplatom na ime isplaćene naknade plaće za vrijeme 42 dana od početka bolovanja, pri čemu je sporna bila odgovornost tuženika za naknadu predmetne štete, odnosno je li do štete došlo isključivo krivnjom tužitelja, kao i jesu li sudovi u konkretnom slučaju vezani rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Područni ured R. (dalje: HZZO) kao nadležnog upravnog tijela, a na temelju kojega ozljeđivanje tužitelja u predmetnom događaju nije priznato kao ozljeda na radu.

10. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na poslovima rukovaoca obradnog centra;

- da je 20. rujna 2013. doživio na radu ozljedu desne šake radeći zajedno sa suradnicima na otklanjanju kvara na stroju F., kada se pokrenuo cilindar na stroju i prignječio mu prst,

- da je tužitelju na ime naknade plaće za vrijeme bolovanja radi ozljede na radu isplaćen iznos od 1.020,69 Eur/7.690,40 kn,

- da je tužitelj trpio jake fizičke bolove 2 dana, srednje fizičke bolove u rasponu od 14 dana, a slabe 30 dana, te mu je umanjena životna aktivnost u obimu od 3%, a trpio je i strah jakog intenziteta koji je trajao jednu minutu, primarni strah srednji 3-4 sata, slabi 3 dana, a najduže je trajao sekundarni strah srednjeg i slabog intenziteta sa zabrinutošću za ishod liječenja;

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje lakog stupnja stalno vidljivo drugima, stoga da je tužitelj u svakodnevnom životu trpio bolove pri kontaktu sa ljudima, te osjeća nelagodu, kao i da je imao potrebu za tuđom pomoći i njegom 50 sati;

- da je tužitelj imao izgubljenu zaradu tijekom bolovanja u ukupnom iznosu od 697,14 Eur/5.252,60 kn, kao prosjek naknade plaća isplaćene za tri mjeseca prije ozljeđivanja (lipanj, srpanj i kolovoz 2013).

11.1. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev pozivajući se na odredbu čl. 15. st. 1. i 2 Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 59/96, 94/96, 114/03, 86/08, 75/09. - dalje: ZZR) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja, pri čemu drugostupanjski sud naglašava da je ZZR isključena svaka mogućnost tuženika, kao poslodavca, da se poziva na radnju samog oštećenika (tužitelja), kao razlog za oslobođenje (ekskulpaciju) od svoje objektivne odgovornosti za naknadu štete, već se to može činiti samo iznimno i to jedino u slučaju više sile, koje u konkretnom slučaju nije bilo. Stoga su sudovi, na temelju odredbe čl. 19. st. 2. ZOO, čl. 1046. ZOO. i čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 63/08, 125/11. i 78/15. - dalje: ZOO/05), ocijenili da tužitelju, s obzirom na utvrđene vidove povrede prava osobnosti, pripada pravo na isplatu pravične novčane naknade zbog povrede prava osobnosti u dosuđenim iznosima, kao i za 50 sati tuđe pomoći i njege po cijeni sata tuđe pomoći i njege od 10,00 kn. Ujedno je prihvaćen i zahtjev tužitelja za naknadu izgubljene zarade tijekom bolovanja po čl. 1095. st. 1. ZOO.

11.2. Vezano za tuženikov prigovor da je pravomoćnim rješenjem HZZO od 23. listopada 2013. pravomoćno utvrđeno da se tužitelju događaj od 20. rujna 2013., koji je rezultirao ozljedom te dijagnoza šifra …, ne priznaje ozljedom na radu, drugostupanjski je sud prihvatio obrazloženje prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju sud nije vezan upravnim aktom kojeg je donijelo nadležno upravno tijelo, a kojim tužitelju nije priznata ozljeda na radu, jer je HZZO, rješenjem od 23. listopada 2013. odlučivao samo o tome pripadaju li tužitelju prava na temelju Zakona o zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, br. 80/13 - dalje u tekstu: ZZO-a) i Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (Narodne novine broj 49/14) u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti, pri čemu nije vidljivo da bi u istom postupku bili provedeni bilo kakvi dokazi, niti da bi HZZO provodio vještačenje i uvid u dokumentaciju koja se odnosila na predmetnu ozljedu na radu. Stoga smatraju da odluka upravnog tijela ne može vezati sud u ovom postupku budući da je predmet ovog postupka utvrđivanje je li tužitelj pretrpio štetu na radu i odlučivanje o naknadi te štete.

11.3. Nadalje, sudovi su odbili protutužbeni zahtjev za naknadom isplaćenog iznosa tužitelju tijekom bolovanja, ističući isključivu odgovornost tuženika i obrazlažući da je do bolovanja tužitelja došlo upravo radi povrede na radu, pa nema nikakve osnove da tuženik navedeni iznos koji je isplatio tužitelju potražuje.

12. Vezano za prvo postavljeno pitanje, drugostupanjski je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da parnični sud u ovom konkretnom postupku nije vezan odlukom upravnog tijela, odnosno da nije vezan upravnim aktima.

13.1. Naime, o istome pitanju ovaj je revizijski sud već zauzeo stav i presude nižestupanjskih sudova su u tom dijelu u suprotnosti sa stavovima i praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji su primjenjivi i u ovom postupku. Primjerice, u odluci ovog suda Rev 1404/2009-2 od 22. siječnja 2013. izražen je stav da je sud vezan pravomoćnom odlukom donesenom u upravnom postupku kao o prethodnom pitanju, pa stoga nema mogućnosti njezinog preispitivanja u sudskom postupku. S tim u vezi, u rješenju poslovni broj Rev-1869/18-2 od 12. travnja 2022. izneseno pravno shvaćanje prema kojem je parnični sud načelno vezan za odluku upravnog tijela, ali ga ta odluka obvezuje samo u granicama njegove pravomoćnosti o tome postoji li neko pravo ili pravni odnos, kao i ako postoji identitet stranaka u postupku odnosno ako je stranka, barem kao zainteresirana osoba sudjelovala u postupku, dok je utvrđivanje uzroka i omjera uzroka u nastanku invalidnosti, kao odlučnih okolnosti za pitanje naknade štete u smislu odredbi čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16 - dalje: ZMO) u nadležnosti parničnog suda, pa stranka koja nije sudjelovala (niti je bila pozvana sudjelovati) u upravnom postupku utvrđenjem iz upravnog rješenja nije vezana (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-450/2021-2 od 22. veljače 2022.).

13.2. Isti stav zauzeo je i Ustavni suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: U- III-350/06 od 20. svibnja 2008.

14.1. Kako iz spisa proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku u povodu kojega je doneseno rješenje HZZO klase: UP/I-502-03/13-01/279, Urbroj: 338-08-81-13-2 od 23. listopada 2013., kojim je utvrđeno da se događaj od 20. rujna 2013. koji je rezultirao ozljedom te dijagnoza šifre: … ne priznaje ozljedom na radu, na način da je dao izjavu o okolnostima nastanka ozljede, proizlazi da je parnični sud vezan tim upravnim rješenjem kao upravnim aktom, u odnosu na utvrđenje razloga nastale ozljede, a za koju je upravno tijelo utvrdilo da je nastala uslijed skrivljenog i neodgovornog ponašanja tužitelja - postupanjem protivno pravilima zaštite na radu pa tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovi ozljede na radu nije osnovan.

14.2. Naime, smatra li se pojedina ozljeda ozljedom na radu ocjenjuje se u upravnom postupku pri Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje te konačna odluka donesena u tom postupku predstavlja prethodno pitanje za ovaj postupak u smislu čl. 12. st. 2. ZPP te ne postoji mogućnost njezinog preispitivanja u sudskom postupku (tako i ovaj sud u presudi poslovni broj Revr 947/2017-2 od 11. rujna 2018., a i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-337/2022 od 21. rujna 2022.).

14.3. Dakle, budući je nadležno tijelo pravomoćnim upravnim aktom utvrdilo da ozljeda koju je tužitelju zadobio nema karakter i nije priznata kao ozljeda na radu, to prvostupanjski sud nije imao ovlaštenja u ovom sudskom postupku ponovno preispitivati takvu odluku, odnosno utvrđivati da li ozljeda koju je tužitelj pretrpio ima karakter ozljede na radu, jer je o tome nadležno tijelo donijelo odluku koja predstavlja prethodno pitanje za ovaj parnični postupak (čl. 12. st. 1. ZPP).

15. Zbog navedenog, valjalo je, na temelju odredbi čl. 395. st. 1. ZPP, odlučiti kao u izreci presude.

16.1. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, valja još dodati da to pitanje nije važno za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je odgovor na to pitanje sadržan u odredbi čl. 375. ZPP, koja odredba je jasna i nije ju potrebno posebno tumačiti.

16.2. Stoga, u odnosu na drugo pitanje, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 382 st. 3. ZPP pa je valjalo, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP, u tom dijelu odbaciti reviziju tuženika i odlučiti kao u toč. II. izreke rješenja.

17.1. Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari tužbenog zahtjeva valjalo je prema odredbama čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, preinačiti i odluku o troškovima postupka. Kako je tuženik u cijelosti uspio u odnosu na tužbeni zahtjev, a tužitelj u cijelosti u odnosu na protutužbeni, valjalo je prvo odlučiti o naknadi troškova postupka tužitelja u odnosu na protutužbeni zahtjev, zatim o naknadi troškova postupka tuženika u odnosu na tužbeni zahtjev i onda izvršiti prijeboj, sve u skladu sa zatraženim iznosima i s vrijednosti predmeta spora svakoga od zahtjeva, a prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/2012, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: OT), važećoj u vrijeme poduzimanja svake radnje u zastupanju tijekom prvostupanjskog postupka.

17.2. Kako tuženik žalbom nije osporavao visinu troškova postupka dosuđenih prvostupanjskom presudom tužitelju, a niti je žalbom doveo u pitanje odluku o troškovima postupka u odnosu na protutužbeni zahtjev, ovaj sud nije imao osnove preispitivati pravilnost visine troškova za zastupanje u prvostupanjskom postupku koje je trebalo dosuditi tužitelju koji je uspio u sporu u povodu protutužbe, zbog čega je prihvatio iznos od 2.374,96 Eur/17.894,15 kn dosuđen prvostupanjskom presudom kao iznos troškova postupka čija naknada pripada tužitelju.

17.3. Uzimajući u obzir potpuni uspjeh tuženika u pogledu tužbenog zahtjeva tuženiku je valjalo priznati naknadu troškova postupka prema odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, a koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku – odvjetniku o to: troškove odgovora na tužbu (100 bodova prema Tbr. 8/1), troškove za sastav podnesaka od 9. veljače 2016., 20. ožujka 2017. te 3. travnja 2018. (100 bodova za svaki prema tbr. 8. toč. 1. OT), troškove zastupanja na ročištima od 11. svibnja 2015., 24. studenoga 2015., 17. ožujka 2016., 1. srpnja 2016., 26. ožujka 2018. i 6. srpnja 2018. (za svako po 100 bodova prema Tbr./9/1), te troškove zastupanja na ročištu od 27. studenoga 2017. (50 bodova po tbr. 9./2. OT), uz PDV za svaku radnju ( Tbr. 10/6 OT i Tbr. 42 OT). Kako je tuženik određeno postavio zahtjev u iznosu od 1.824,94 Eur/13.750,00 kn za prvostupanjski postupak, to je navedeni zatraženi iznos opravdan u cijelosti. Ujedno je tuženiku valjalo priznati i zatraženi iznos na ime sastava žalbe od zatraženih 207,38 Eur/1.562,50 kn (125 b poTbr. 10/1 OT), umanjeno prema uspjehu u dom dijelu postupka -72,2 % pa to zbrojeno sa dosuđenim troškovima prvostupanjskog postupka iznosi ukupno 2.032,32 Eur/15.312,50 kn.

17.4. S obzirom na utvrđene visine priznatih troškova postupka, u postupku koji je prethodio revizijskom, valjalo je izvršiti prijeboj utvrđenih troškova stranaka i dosuditi tužitelju iznos od 342,64 Eur/2.581,65 kn. Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke rješenja.

17.5. Tuženiku je priznat i iznos na ime troškova sastava revizije, s kojom je tuženik također uspio u omjeru od 72,2%, a u odnosu na koju bi imao pravo na 150 bodova u skladu sa Tbr. 10/5 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 138/23, dalje OT/23) prema vrijednosti boda (Tbr. 54. OT/23) i uvećano za pripadajući porez na dodanu vrijednost (Tbr. 46. OT/23), pri čemu je tuženik zatražio iznos od ukupno 248,86 Eur/1.875,00 kn po toj osnovi. Stoga su mu ti troškovi priznati prema uspjehu u sporu te u okviru istaknutog zahtjeva pa je odlučeno kao u toč IV. izreke.

18. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj: 57/22, 88/22) ovaj sud je dvojno iskazao cijene, uz primjenu fiksnog tečaja konverzije i sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona (1 EUR=7.53450 kn).

Zagreb, 14. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.