Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 15 Gž-528/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Roberte Pandža, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Jadranke Travaš i Ksenije Grgić, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikša Đurić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Mateja Vidaković, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, prema generalnoj punomoći Su-1400/19, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 660/2022-10 od 25. listopada 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-660/2022-10 od 25. listopada 2023.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja je donio presudu kojom je pod točkom I. izreke utvrdio ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 1. rujna 2006. kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi članka 1. stavka 1. u dijelu koji glasi: „kunska protuvrijednost CHF... po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja...“, u odredbi članka 7. stavka 1. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća“ pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.347,28 eura / 25.220,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je to navedeno u točki II. izreke.

Pod točkom III. naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu 1.283,71 eura / 79.672,13 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. listopada 2023. pa do isplate.

Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu 912,50 eura / 6.875,24 kuna.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio tuženik svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 12/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška ili podredno ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Razmatranjem presude i postupka koji joj je prethodio utvrđeno je da nisu ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene odredbom članka 354. stavka 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a.

5. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik u žalbi navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge za donesenu odluku što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Obrazloženje odluke suda prvog stupnja sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge te se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje. Također, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11.

ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

6. Neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu iz članka 338. stavka 4. obzirom da je sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Iz spisa je razvidno da je tuženik na ročištu održanom 17. siječnja 2024. odustao od dokaza saslušanjem svjedoka EŠ dok je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika. Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

7. Prvostupanjski sud je pravilno odbio provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika obzirom da njegovim saslušanjem nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji nije mogao objasniti potrošaču rizike promjenjive kamatne stope i fluktuacije tečaja CHF koji nisu bili navedeni u ugovoru kojeg solemnizira niti je imao takve ovlasti.

8. Naime, solemnizacija nije dokaz da je javni bilježnik protumačio korisniku kredita učinke i pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF. To iz razloga što u ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu navedeni ni obrazloženi kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule (str. 53. presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 15. lipnja 2018.) pa javni bilježnik nije mogao objasniti tužitelju kao korisniku kredita značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF jer isti nisu bili sadržani u ugovoru kojeg je solemnizirao. Stoga žalbeni navodi tuženika u tom pravcu nisu osnovani.

9. Žalitelju u postupku nije uskraćena mogućnost dokazivanja svih spornih i odlučnih činjenica i osporavanja tvrdnji tužitelja odbijanjem saslušanja javnog bilježnika, a to iz razloga što je svoje tvrdnje i navode tužitelja istaknuo u tužbi, a onda i tijekom postupka, a uz to kako je gore navedeno njegovim saslušanjem nije moguće dokazivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora. Stoga, nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe kako pri provođenju parničnog postupka nije bilo kontradiktornosti, radi čega je i taj žalbeni razlog ocijenjen kao neosnovan.

10. Nisu osnovani ni daljnji žalbeni navodi tuženika jer je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo. 11. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnima odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o [broj kredita] kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 1. rujna 2006. kojom se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi članka 1. stavka 1. predmetnog Ugovora te je tuženiku naloženo vratiti preplaćene iznose anuiteta i drugih obveza koje je tuženik obračunao temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi u ugovoru o potrošačkom kreditiranju, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka.

12. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 1. rujna 2006. Ugovor o [broj kredita] kojim je tuženiku odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 24.792,00 15.850,00 CHF na rok od 84 mjeseca uz redovnu kamatu od 5,20 % godišnje;

- ugovorom ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stranke o ugovornim odredbama o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, one su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika, a tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj, te se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

- Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu i to ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu VTS poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to jer je:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 20. stavak 1. Zakona o sudovima i članak 116. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stavku 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

14. Odredbom članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., dalje: ZZP/07) propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15. U smislu gore navedenih zakonskih odredbi ali i odredbe članka 502.c ZPP koja određuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

16. Nadalje, kako je odredbom članka 1. Ugovora o kreditu ugovorena valuta glavnice u CHF kao u pravomoćnoj presudi Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj (Pž-6632/2017) koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-2221/2018), te kako u predmetnom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kredita između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u navedenim sudskim postupcima, to je osnovano zaključiti da su ugovorne odredbe o promjenjivosti tečaja valuta CHF uz koju je vezana glavnica kredita ništetne (istovjetno shvaćanju iznesenom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) s time da je i tuženik bio tužena stranka u tim postupcima po kolektivnim tužbama.

17. Prema ocjeni ovog suda, tuženik nije dao razloge za promjenjivost tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a niti se to može utvrditi iz sadržaja tuženikovih općih akata, zbog čega su ugovorne odredbe o promjenjivosti tečaja valute nerazumljive, a time i nepoštene, kako je to u biti zaključio i sud prvog stupnja, a koja ocjena je između ostalog utemeljenje i na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP u duhu prava Europske unije (predmet Suda Europske unije broj C-472/10).

18. Navedene pravomoćne odluke kojima je utvrđeno da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, na način da je tuženik s korisnicima kredita zaključio ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, tim odlukama je riješeno u ovoj pravnoj stvari je li odredba članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu ništetna, pa prvostupanjski sud u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku, a to ne može činiti ni ovaj sud, ne može više ispitivati pravilnost i zakonitost donesenih pravomoćnih odluka jer se je to moglo činiti samo u okviru redovnih i izvanrednih pravnih lijekova u tom postupku.

19. Naime, kad je u konkretnom slučaju pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen dana 1. rujna 2006. dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao. 20. Međutim, valja reći da Zakon o zaštiti potrošača ne daje definiciju što je to kolektivni interes. To je opći interes potrošača kao neformalne društvene grupe, on je apstraktan i moguće ga je konkretizirati samo kroz opis činjenja kojim se povrjeđuje propis o zaštiti kolektivnog interesa i prava potrošača. Zakon o zaštiti potrošača ne govori o kolektivnoj zaštiti interesa i prava više individualnih potrošača, što bi moglo podrazumijevati kolektivnu zaštitu pojedinačnih interesa i prava u jednom postupku, nego govori o zaštiti kolektivnih interesa i prava, pri čemu načelno zabranjuje svaku poslovnu praksu koja je protivna kolektivnim interesima i pravima svih potrošača bez obzira da li su individualni interesi i prava pojedinih potrošača uopće povrijeđena. Sukladno tome, postupak za zaštitu kolektivnog interesa po zakonu nije ovlaštena pokrenuti osoba koja je određenim nepoštenim ponašanjem povrijeđena nego ona kojoj je zakonodavac dao posebno ovlaštenje štititi kolektivni interes potrošača. Ponašanje kojim se kolektivni interes povrjeđuje odnosno nepoštena poslovna praksa izričito je zabranjena kogentnim odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., dalje: ZZP/03), a zaštita kolektivnog interesa sastoji se u podnošenju tužbi, donošenju sudske odluke kojom se utvrđuje da je određenim ponašanjem ili korištenjem određenih odredaba u standardnim ugovorima koji nisu poštene vrijeđa kolektivni interes potrošača s ciljem sprječavanja takvog ponašanja sada i ubuduće.

21. Dakle, budući da za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa, za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po ZZP nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači niti su ovlašteni pokretati parnice radi poništenja kompletnih ugovora koje su pojedini potrošači zaključili.

22. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

23. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja članka 1. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Ugovora o kreditu ništetnim. Točno je i da naprijed citirane odredbe članka 502.c stavka 1. i članka 118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu članka 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju te ništetne odredbe.

25. Pravilo je da kod ništavih ugovora, s obzirom na primjenu instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok počinje teći od dana kada su stranke, u izvršenju takvog ugovora, izvršile dužnu činidbu.

26. Međutim, a kao što je ovaj sud prethodno naveo u konkretnom slučaju radi se o posebno statutiranom pravu određenih udruga da pokrenu postupke za zaštitu kolektivnih interesa, na takvu zaštitu nisu ovlašteni pojedinci (koji su, istina, mogli pokrenuti kao fizičke osobe također tužbe za utvrđenje ništavosti i isplatu), te samo utvrđenje povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, osim u dijelu obveze tuženika da se u budućnosti suzdrži od istog ili sličnog protupravnog ponašanja u odnosu na sve potrošače, ne bi imalo smisla ukoliko se pojedinim potrošačima obuhvaćenim tom odredbom ne bi dala mogućnost nadoknade onoga što su platili u ispunjenju tako ništave odredbe.

27. Valja reći da je pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine.

28. Sud prvog stupnja je pravilno odredio zakonske zatezne kamate na utuženi iznos počam od 2010. godine utvrđujući da je tuženik nesvjestan stjecatelj. Naime, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, primjenjuje se nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije. U presudi F. G. N. i A. M. P. M. protiv C. B. i B. B. V. A. S. u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

29. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima prema odluci tuženika nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno članku 1086. ZOO-a.

30. Odredbom članka 55. stavka 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a i identično je bilo određeno i člankom 81. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Kako je svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi i zaključak da tužiteljevo pravo na isplatu nije zastarjelo.

31. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, kao neosnovan, odbio taj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva koji se odnose na valutnu klauzulu počinje teći 14. lipnja 2018., od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 7. veljače 2022. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

32. Sud prvog stupnja je temeljem odredbe čl. 154. st. 1 i 155. . ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., dalje: Tarifa) dosudio tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.283,71 euro / 9.672,13 kuna. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima ističe da je prvostupanjski nepravilno primijenio Odvjetničku Tarifu navodeći da je prvostupanjski sud za parnične radnje poduzete prije 1. studenog 2022. trebao priznati trošak primjenom vrijednosti boda u iznosu od 10,00 kuna / 1,33 eura, a ne primjenom vrijednosti boda u iznosu od 15,00 kuna / 1,99 eura. Naime, odredbom iz Tbr. 48./3. Tarife propisano je da, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Dana 25. listopada 2023., kada je prvostupanjski sud odlučivao o troškovima postupka na snazi je bila odredba Tarife kojom je propisana vrijednost boda od 15,00 kuna / 1,99 eura (Tbr. 50. Tarife), a koja se primjenjuje se od 5. studenog 2022.

33. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je primjenom Tarife koja je bila na snazi u trenutku donošenja odluke o troškovima postupka, a kojom je propisana vrijednost boda od 15,00 kuna / 1,99 eura (Tbr. 50. Tarife), tužitelju priznao pravo na naknadu troška parničnog postupka u ukupnom iznosu od 283,71 euro / 9.672,13 kuna. Pravilno je sud prvog stupnja priznao tužitelju trošak za podnesak od 27. siječnja 2023. kojim je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev u eurima, pa stoga žalbeni navodi tuženika o nepravilno obračunatom trošku nisu osnovani.

34. Slijedom svega navedenog žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

35. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 13. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Roberta Pandža