REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1091/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Senije Ledić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B.-R. iz Z., OIB: …, koju zastupaju punomoćnici V. A. & I. A. odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu iz Z., protiv tuženice A. B. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u O. društvu K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1275/2021-3 od 25. kolovoza 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 2120/2020-22 od 29. listopada 2021., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1275/2021-3 od 25. kolovoza 2022. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2120/2020-22 od 29. listopada 2021. te se predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 016-1474/2006 od 23. lipnja 2006. godine ovjeren od strane javnog bilježnika O. R., iz Z., pod brojem OV-9136/2006 između prednika tuženika H. A.-A.-B. d.d. kao B. i tužiteljice A. B.-R. iz Z., kao Korisnice kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak u članku 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 184.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita te članak 4. stavak 5. Ugovora u dijelu u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u 156 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.506,99 CHF obračunatih po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF na dan plaćanja, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 252.911,09 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude, a pod točkom III. je naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 49.854,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 29. listopada 2021. do isplate sve u roku od 15 dana.

2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda, a pod točkom II. izreke je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-834/2023-2 od 17. svibnja 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1275/2021-3 od 25. kolovoza 2022. u odnosu na sljedeće pravno pitanje:

„Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga zakona zbog kojeg je dopuštena.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice-potrošača za utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženice s valutnom klauzulom u CHF.

9. U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kao i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženicu da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prednik tuženika prije sklapanja ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirao o značenju valutne klauzule čime su povrijeđena prava potrošača, jer tuženica u konkretnom slučaju s tužiteljicom nije posebno pregovarala o valutnoj klauzuli niti je omogućila tužiteljici da utječe na takvu odredbu ugovora niti je tužiteljicu upoznala s posljedicama i potencijalnim rizikom koji nastaje primjenom valutne klauzule. Stoga zaključuje da je to imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05).

10. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedokinje djelatnice banke na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama jer i prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pojedinačnim postupcima nije potrebno provoditi ponovno dokaze na okolnost utvrđivanja da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi budući da je sud zauzeo stajalište o tome u kolektivnom sporu u kojem je jedna od banaka bio i tuženik u ovom sporu. Nadalje, naveo je da tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP a) nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka da je tužiteljicu upoznao u vrijeme pregovaranja i u času sklapanja spornog Ugovora o kreditu o rizicima vezanim uz valutnu klauzulu vezanu uz glavnicu u švicarskom franku, a da je tužiteljica nakon što su joj predočeni takvi rizici i ekonomske posljedice takve ugovorne odredbe na istu pristala i potom sklopila Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora.

10.1. Drugostupanjski sud je otklonio postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP, jer tuženik nije onemogućen da raspravlja pred sudom niti je odbijanje dokaznih prijedloga tuženika dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. I prema shvaćanju tog suda nije potrebno provođenje dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika i tužiteljice na okolnosti pregovora ugovornih stranaka o ugovornim odredbama oslanjajući se na stajalište Vrhovnog suda izraženo u kolektivnom sporu u kojem je sudjelovao tuženik, a u kojem je utvrđeno postojanje ništetnosti valutne klauzule.

11. Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužiteljice.

12. Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st.

4. ZZP-a, pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka koje je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača te je na navedenu okolnost predložila saslušati radnicu revidenta.

13. Tuženica smatra da je takvim postupanjem nižestupanjskih sudova povrijeđeno tuženičino pravo na procesnu ravnopravnost te da takvo postupanje nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

14. Stoga je potrebno odgovoriti može li se tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženici.

15. Članak 81. ZZP- a glasi:

(1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

(4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

17. U predmetu kolektivnog spora predmet dokazivanja nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

18. U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

19. Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

20. Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. te shvaćanju izraženom u odluci revizijskog suda broj: Rev-120/2023-2 od 28. veljače 2023.

21. S obzirom na navedeno, osnovano revident smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revident predložio da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidenta koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidenta.

22. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi :

Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

23. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu revidenta, upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu te su takvim postupanjem povrijedili tuženikovo pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

24. Kako je slijedom navedenog u postupku pred nižestupanjskim sudovima pogrešno primijenjena odredba čl. 220. st. 2. ZPP-a, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a.

25. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 391. st. 7. ZPP-a riješiti kao u izreci.

26. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 13. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.