REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3569/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „Zagrebačke banke“ d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupaju punomoćnici Dora Hanžeković i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv I-tuženika AT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Mazalin, odvjetnik u Zagrebu, te II-tuženice ŽT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Čuić, odvjetnik u Zagrebu, radi pobijanja pravnih radnji dužnika, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu br. Gž- 103/18-2 od 20. ožujka 2019., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu br. P-1557/15-24 od 13. srpnja 2017., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

Revizije I-tuženika AT i II-tuženice DT odbijaju se kao neosnovane.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

„I. Ugovor o kupoprodaji od 17.03.2010. sklopljen između RT iz [adresa], i I tuženika AT iz [adresa], kao prodavatelja s jedne strane, te II tužene ŽT iz [adresa], kao kupca s druge strane, kao i tabularna izjava izdana II tuženoj od strane RT iz [adresa], i I tuženika dana 28.05.2012., u dijelu u kojem I tuženik prodaje, te dozvoljava upis prava vlasništva na nekretnini, i to:

- ½ idealnog suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća [adresa], zgrada, voćnjak, oranica, put, ukupne površine 615 m2, i to oranica površine 274 m2, voćnjak površine 150 m2, put površine 50 m2, zgrada površine 27 m2, kuća [adresa], sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Samoboru,

gube učinak prema tužitelju Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, u dijelu u kojem je potrebno za podmirenje tužiteljeva potraživanja prema I tuženiku u iznosu od kn 10.079.117,01 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od kn 6.186.828,77 od 02.10.2015. do isplate po stopi koja se, sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena.

I tuženik AT iz [adresa], i II tužena ŽT iz [adresa], dužni su dopustiti da tužitelj svoje potraživanje prema I tuženiku u iznosu od kn 10.079.117,01 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od kn 6.186.828,77 od 02.10.2015. do isplate po stopi koja se, sukladno članku 29. stavku 2. Zakona o obveznim odnosima, određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, namiri prodajom gore navedene nekretnine, i to:

- ½ idealnog suvlasničkog dijela k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća [adresa], zgrada, voćnjak, oranica, put, ukupne površine 615 m2, i to oranica površine 274 m2, voćnjak površine 150 m2, put površine 50 m2, zgrada povrine 27 m2, kuća [adresa], sve upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Samoboru,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženima da tužitelju naknade trošak ovog postupka u iznosu od 890.406,26 kuna u roku od 15 dana.“

2. Presudom suda drugoga stupnja suđeno je:

„Djelomično se odbijaju kao neosnovane žalbe tuženika AT i ŽT te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1557/15-24 od 13. srpnja 2017. potvrđuje u toč. I. izreke.“

Rješenjem suda drugoga stupnja riješeno je:

„Djelomično se prihvaćaju žalbe tuženika AT i ŽT te se rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u toč. II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1557/15-24 od 13. srpnja 2017. preinačuje tako da se rješava:

Nalaže se tuženicima nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 681.256,25 kn (šestoosamdesetijednetisućedvjestopedesetšestkuna i dvadesetpetlipa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika AT i ŽT za naknadu troškova žalbenog postupka.“

3. Protiv presude suda drugoga stupnja I i II-tuženici podnijeli su zasebne revizije na temelju čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP).

I-tuženik reviziju podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja, podredno da se ukine presuda suda drugoga stupnja i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II-tuženica reviziju također podnosi zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužitelja, podredno da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. II-tuženica posebno osporava i odluku o troškovima postupka.

4. Na revizije tužitelj nije odgovorio.

5. Revizije nisu osnovane.

6. U konkretnom slučaju dopuštena je revizija prema vrijednosnom kriteriju, dakle revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

7. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za pobijanje pravnih radnji i to Ugovora o kupoprodaji od 17. ožujka 2010. i Tabularne izjave od 28. svibnja 2012. na način da navedene pravne radnje gube učinak prema tužitelju u dijelu u kojem je to potrebno da se namiri tražbina tužitelja, kao i da se naloži tuženicima da dopuste da se tražbina tužitelja namiri prodajom nekretnine koja je stečena pobijanom pravnom radnjom.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj sklopio 10. svibnja 2011. Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 3223472254 (partija 5700835069) s tvrtkom Energoberen d.o.o., zastupanom po I-tuženiku AT kao direktoru,

- da je na temelju tog ugovora tužitelj stavio navedenom trgovačkom društvu na raspolaganje iznos od 6.600.000,00 kn s korištenjem na revolving principu, najkasnije do 4. svibnja 2012.,

- da je na temelju tog Ugovora trgovačko društvo Energoberen d.o.o. podnosilo tužitelju zahtjeve za isplatu pojedinačnih plasmana do iznosa od 6.600.000,00 kn, dajući pri tom kao instrumente osiguranja ugovore o cesiji tražbina tog društva prema trgovačkom društvu Hrvatski Telekom d.d., račune i narudžbenice, sve potpisano po direktoru AT,

- da se po dospijeću kredita tužiteljica dopisima od 7. i 25. svibnja 2012. obratila Hrvatskom Telekomu d.d. sa zahtjevom za plaćanje po cesiji, ali je Hrvatski Telekom d.d. dopisima od 14. i 29. svibnja 2012. obavijestio tužitelja da su pregledom dokumentacije i uvidom u svoje poslove knjige utvrdili da je okvirni ugovor, kao i svi ugovori o cesiji krivotvoreni, kao i da je sva ostala dokumentacija lažna,

- da je tužitelj sklopio Ugovor o kratkoročnom kreditu br. 3223545945 (partija 5700839264) s trgovačkim društvom Energoberen HS d.o.o. 17. svibnja 2011. kojim se obvezao tom društvu staviti na raspolaganje iznos od 3.100.000,00 kn s korištenjem na temelju revolving principu, s dospijećem 4. svibnja 2012.,

- da je za osiguranje tog kredita društvo Energoberen HS d.o.o. predalo tužitelju ugovore o cesiji prema Hrvatskom Telekomu d.d., račune i narudžbenice, sve potpisano po VT kao odgovornoj osobi u tom društvu,

- da je presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu br. Ko-905/14 od 11. srpnja 2014., koja je postala pravomoćna 3. rujna 2014., okrivljenik AT proglašen krivim što je izradio lažnu ispravu s ciljem da se takva isprava uporabi kao prava i uporabio ju te da je kao odgovorna osoba u poslovnu ispravu unio neistinite podatke i takvu ispravu upotrijebio u poslovanju kao da su istiniti, sve radi ostvarivanja kratkoročnih kredita kod Zagrebačke banke d.d. za društva Energoberen d.o.o. i Energoberen HS d.o.o.,

- da je I-tuženik s II-tužiteljicom, svojom kćeri sklopio Ugovor o kupoprodaji 17. ožujka 2010., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 17. prosinca 2012., time da je tabularna isprava izdana 28. svibnja 2012.,

- da tijekom postupka nije dokazano da bi I-tuženik AT primio novac za dvije otuđene nekretnine, kao i da isti ničim nije dokazao postojanje imovine – kuće u [adresa],

- da je do sklapanja spornog Ugovora o kupoprodaji došlo nakon korespondencije između Zagrebačke banke d.d. i Hrvatskog Telekoma d.d. u svezi neuspjele naplate tražbine tužitelja po krivotvorenim Ugovorima o cesiji, za koje je I-tuženik proglašen kazneno odgovornim,

- da je na oba društva, koji su bili korisnici kredita, otvoren i istovremeno zaključen stečajni postupak, budući da ta društva nisu imale imovinu ili je ista bila neznatne vrijednosti, radi čega nema mogućnosti naplate tražbine tužitelja od navedenih društava.

10. Drugostupanjski sud navodi da iz stanja spisa proizlazi da je predmet kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženika, oca i kćeri, nekretnina upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da se radi o obiteljskoj paulijanskoj tužbi. Prema odredbi čl. 67. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO) u takvim se slučajevima presumira da je trećoj osobi bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako se ne dokaže suprotno.

11. Prema shvaćanju drugostupanjskog suda I-tuženik je u kaznenom postupku pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela krivotvorenja isprava, koje je isti upotrijebio u pravnom prometu i na temelju kojih je tužitelj odobrio kratkoročne kredite trgovačkim društvima u kojima je I-tuženik bio direktor, odnosno vodio poslovanje drugog trgovačkog društva. Kako se tužitelj nije uspio naplatiti na temelju cesija, da je do odobravanja kredita od strane tužitelja trgovačkim društvima došlo na temelju krivotvorenih dokumenata, a koje su rezultat počinjenog kaznenog djela od strane I- tuženika, da radi toga postoji uzročno posljedična veza između neuspjelih naplata po cesijama i postupanja I-tuženika, pa da radi toga tužitelj ima dospjelu tražbinu po osnovi naknade štete u visini koju tužitelj nije uspio naplatiti od trgovačkih društva (korisnika kredita), sve u smislu odredbe čl. 66. st. 1. ZOO.

12. Kako je utvrđeno da I-tuženik nema drugih sredstva iz kojih bi se mogla naplatiti tražbina tužitelja, da I-tuženik nema nikakvih prihoda, kao i da isti nije dokazao da ima nekretninu u [adresa], da je stan u [adresa] opterećen hipotekama u iznosu od 600.000,00 kn i 109.000 CHF, to I-tuženik uslijed poduzete pravne radnje nema dovoljno sredstava za ispunjenje tražbine tužitelja. Radi navedenog usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Oboje tuženika u revizijama ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 13. ZPP, budući je drugostupanjska presuda donesena na temelju prijedloga sudskog savjetnika Zvonimira Biškupa. Sama činjenica da je drugostupanjska presuda donesena na temelju prijedloga sudskog savjetnika ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude, budući je pobijana presuda donesena od strane drugostupanjskog vijeća. Osim toga, valja istaći da je prema odredbi čl. 110. st. 6. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22 i 16/23 – dalje: ZS) u drugostupanjskom postupku i postupku po izvanrednim pravnim lijekovima sudski savjetnici, viši sudski savjetnici i viši sudski savjetnici – specijalisti izvještavaju o stanju spisa i pripremaju nacrt odluke. Stoga nije počinjena navedena bitna povreda na koju upućuju tuženici u revizijama.

14. Nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 368. ZPP, odnosno što nije primijenjena odredba čl. 373.a ZPP. Naime, činjenicu dospijeća tražbina tužitelja utvrdio je prvostupanjski sud, odnosno prvostupanjski sud je jasno naveo kada su bila dospijeća po gore navedenim Ugovorima, kao i kada je dospjela tražbina s osnova naknade štete tužitelja prema I-tuženiku, u momentu kada se tužitelj nije uspio naplatiti od korisnika kredita, koji su završili u stečaju.

15. Nadalje tuženici iznose prigovor da nižestupanjski sudovi nisu utvrdili dospjelost tražbine tužitelja protiv I-tuženika, pa da je u tom smislu pogrešno primijenjena odredba čl. 66. ZOO. Navedene tvrdnje nisu osnovane. Naime, iz provedenog vještačenja jasno proizlazi visina potraživanja tužitelja, isto tako utvrđeno je da se tužitelj nije mogao naplatiti iz sredstava osiguranja koja je krivotvorio I-tuženik, te je upravo radi toga i oglašen krivim u kaznenom postupku. U takvim činjeničnim okolnostima postoji dospjelo potraživanja tužitelja prema I-tuženiku, budući tužitelj svoje potraživanje nije mogao naplatiti od trgovačkih društava kojima su sredstva plasirana. Stoga nije osnovan prigovor da je pogrešno primijenjena odredba čl. 66. st. 1. ZOO.

16. Neosnovano tuženici ukazuju da je tužitelj trebao pobijati i pravnu radnju podnošenja prijedloga za uknjižbu prava vlasništva. Naime, Ugovor o kupoprodaji nekretnina, za koje je utvrđeno da I-tuženik nije primio nikakav iznos na ime kupoprodajne cijene, nije imao klauzulu intabulandi, pa se na temelju takvog ugovora nije niti mogla izvršiti uknjižba u zemljišnoj knjizi. Tek izdavanjem tabularne isprave 28. svibnja 2012. II-tuženici je dana dozvola uknjižbe u zemljišnoj knjizi. Stoga je pravilno utvrđeno da i tabularna izjava gubi učinak u odnosu na tužitelja u dijelu kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude. Identičan stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda br. Rev-1828/12. Treba dodati da je u odluci Rev-82/08, na koju se pozivaju tuženici, drugačija činjenična situacija, jer je ugovor sadržavao klauzulu intabulandi.

17. Glede pak navoda tuženika oko insolventnosti I-tuženika i znanja da I-tuženik raspolaže na štetu tužitelja valja ponoviti da je I-tuženik oglašen krivim upravo radi krivotvorenja dokumentacije kojima je bilo osigurano potraživanje tužitelja prema tvrtkama Energoberen d.o.o. i Energoberen HS d.o.o. Osim toga je utvrđeno da tužitelj nije uspio naplatiti cedirane tražbine zbog falsifikata za koje je odgovoran I-tuženik, niti je uspio naplatiti tražbine od pravnih osoba, već su obje tvrtke završile u stečaju. Stoga navodi revidenata u tom dijelu predstavljaju osporavanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane nižestupanjskih sudova, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja reviziju uopće nije moguće podnijeti (čl. 385. ZPP).

18. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 368. st. 2. ZPP. U tom dijelu je drugostupanjski sud dao jasne razloge, te je odredba čl. 368. st. 2. ZPP pravilno primijenjena.

19. Treba istaći da nisu osnovani navodi II-tuženice da ista nije znala za postojanje tražbine tužitelja prema I-tuženiku. Naime, kako se radi o tzv. obiteljskoj paulijanskoj tužbi, odnos otac – kći, u smislu odredbe čl. 67. st. 2. ZOO se pretpostavlja da je trećoj osobi, tj. II-tuženici bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku. U postupku II-tuženica, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, to nije dokazala.

20. Slijedom navedenog nisu osnovani navodi revidenata, pa je valjalo revizije I i II- tuženika odbiti primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 13. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković