REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 490/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i mr.sc. Senije Ledić, u pravnoj stvari tužitelja G. V., OIB: ..., iz O., ..., kojeg zastupa A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u K., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-9/2020-2 od 29. travnja 2020., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-98/2017-15 od 5. rujna 2019., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.
r i j e š i o j e:
I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž R-9/2020- 2 od 29. travnja 2020. u t. 1., 3. i 4. izreke i presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu poslovni broj Pr-98/2017-15 od 5. rujna 2019. u t. 1. i 4. izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. Odluka o naknadi troška revizijskog dijela postupka ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja da se naloži tuženici isplatiti tužitelju s osnova neisplaćenih dodataka na plaću iznos od 25.526,85 Eur pripadajućim kamatama (t. 1. izreke). Određeno je da u dosuđen iznos iz t. 1. ima se uračunati tražbina tužitelja s parničnim troškovima od 2.993,99 Eur naplaćena pljenidbom na novčanim sredstvima tuženika u postupku izravne naplate putem Fine 13. svibnja 2013. temeljem presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P- 883/2010 od 21. prosinca 2011. i presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-615/2012 od 16. siječnja 2013., a koje presude su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-397/2013-3 od 25. siječnja 2017. (t. 2.). Odbijen je eventualno kumulirani deklaratorni tužbeni zahtjev da se utvrdi da je osnovana tražbina tužitelja od 25.526,85 Eur prema tuženiku (t. 3.). Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 3.981,68 Eur s pripadajućim kamatama (t. 4.).
2. Drugostupanjskom presudom odlučeno je:
"1. Odbija se djelomično žalba tuženice kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj: Pr-98/2017-15 od 5. rujna 2019., u dijelu pod točkom 1., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 25.526,85 Eur, potvrđuje, dok se u odluci o zateznim kamatama preinačava na način:
Na iznos od 25.526,85 Eur zakonska zatezna kamata teče na svaki pojedini mjesečni iznos od dana dospijeća do isplate po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi koja se određuje za razdoblje do 13. svibnja 2013., za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na nakon 13. svibnja 2013., odbija kao neosnovan.
2. Po službenoj dužnosti i povodom žalbe tuženice, ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj: Pr-98/2017-15 od 5. rujna 2019., u dijelu pod točkom 2., i točkom 3. izreke presude.
3. Odbija se djelomično žalba tužitelja te se presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu broj: Pr-98/2017-15 od 5. rujna 2019., u dijelu pod točkom 4., potvrđuje.
4. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja te se tužitelju dosuđuje i daljnji trošak postupka u iznosu od 165,90 Eur, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. rujna 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 dana, dok se preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan, kao i zahtjev za naknadu troškova žalbe.
5. Odbija se zahtjev punomoćnika tužitelja da se parnični trošak isplati na žiro račun punomoćnika."
3. Rješenjem ovog revizijskog suda broj Revd-2216/2020-2 od 9. prosinca 2020., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude radi sljedećeg pravnog pitanja:
"Da li se tijekom višednevnih obavljanja stražarske službe i dežurstva kao radno vrijeme može računati 24 sata rada na način da se računa 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada i 8 sati odmora računa kao redovan rad te da se tako vrednuje kao rad od 24 sata,i isplaćuje djelatnoj vojnoj osobi?"
4. Tuženica je sukladno navedenom rješenju revizijskog suda podnijela reviziju protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja radi kojeg joj je revizijski sud dopustio podnošenje revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), predlažući preinačenje, podredno ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
5. U odgovoru na reviziju, tužitelj je predložio reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija tuženice je osnovana.
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 1. ZPP-a, revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. tog Zakona ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet je spora zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu razlike plaće s osnova ostvarenog prekovremenog rada te rada subotom, nedjeljom, noću i blagdanima u razdoblju od travnja 2007. do listopada 2009.
9. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da je u utuženom razdoblju tužitelj radio prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, a da mu tuženica za taj rad nije u cijelosti isplatila dodatke na plaću, sve pozivom na odredbe čl. 3., čl. 14. i čl. 97. st. 1. i 2. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07; - dalje: ZSOS); čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 92/04, 141/04 i 150/04; - dalje: KU) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine", broj 93/08; - dalje: KU) te odredbe Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05; - dalje: ZR).
10. Polazeći od utvrđenja da je tijekom utuženog razdoblja tužitelj obavljao višednevne straže i dežurstva, nižestupanjski sudovi su na temelju svih provedenih dokaza, ocjenjujući opseg tužiteljevog rada, prihvatili varijantu vještačenja prema kojoj je rad tužitelja u slučaju višednevnog uzastopnog radnog angažmana po 24 sata obračunat kao 8 sati redovnog rada, 8 sati prekovremenog rada (uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio), a dnevni odmor u trajanju od 8 sati je obračunat po satnici redovnog rada.
11. Drugostupanjski je sud u odluci naglasio da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se slobodno vrijeme od 8 sati unutar 24-satnog radnog vremena ne može uračunati kao prekovremeni rad, ali se zbog nedostatka propisa može smatrati redovnim radom i kao takav mora platiti, budući da je tužitelj bio obvezan biti prisutan i dostupan na radnom mjestu.
12. U reviziji tuženica ističe da je takvo shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno onom izraženom u prethodnoj odluci revizijskog suda donesenoj u ovom istom predmetu pod brojem Revr-397/13 od 25. siječnja 2017., a kojom su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda. U toj odluci je izraženo pravno shvaćanje prema kojem nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno, već da je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti vojarnu tijekom višednevnih službi ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od osam sati, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može smatrati prekovremenim radom.
13. Revizijski sud je u više svojih odluka zauzeo stajalište o pravnom pitanju koje je u podnesenoj reviziji naznačila tuženica, pa tako i primjerice u odlukama Rev- 1296/2019 od 21. prosinca 2021. te Revr-133/15 od 3. siječnja 2017.:
"...treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.
Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009."
14. Međutim, iz pobijanih odluka proizlazi da nisu podudarne izraženom stavu revizijskog suda. Naime, kako osnovano upire i revidentica, u prihvaćenoj varijanti vještačenja dnevni odmor u trajanju od 8 sati obračunava se po satnici redovnog rada, što je protivno shvaćanju revizijskog suda o neprihvatljivosti vrednovanja rada djelatne vojne osobe za vrijeme obavljanja višednevne službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće kao neprekidnog rada u trajanju od 24 sata.
14.1. Međutim ovaj sud smatra da iako radnik za preostalih osam sati 8 (preko 16 sati koji predstavljaju redovan rad i prekovremeni rad) ne može dobiti naknadu za redovan rad kao niti naknadu za prekovremeni rad, radnik zbog svoje stalne nazočnosti na radnom mjestu treba dobiti primjerenu naknadu za preostalih 8 sati u kojem vremenu se nalazi na radnom mjestu i ne može napustiti radno mjesto. Njegov rad se u tim okolnostima ne može smatrati niti redovnim niti prekovremenim radom, ali zbog stalne nazočnosti na radnom mjestu radniku za to vrijeme pripada primjerena naknada. Tu primjerenu naknada u svakom konkretnom slučaju treba utvrditi sud i ista po shvaćanju ovog suda ne može biti niti u visini naknade plaće za redovan rad niti naknade plaće za prekovremeni rad.
15. Budući da je shvaćanje nižestupanjskih sudova protivno onom izraženom u prethodnoj odluci revizijskog suda donesenoj u ovom istom predmetu pod brojem Revr-397/13 od 25. siječnja 2017., a kojom su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 394.a ZPP-a, kojom je propisano da je sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.
16. Zbog navedenog je valjalo prihvatiti reviziju tuženice kao osnovanu i na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci rješenja.
17. U ponovnom postupku nižestupanjski će sudovi, sukladno uputi revizijskog suda (čl. 394.a ZPP-a), donijeti novu odluku.
18. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).
19. Na temelju odredbi Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/22, 88/22) iznose izražene u kunama valjalo je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7.53450 preračunati u eure sukladno općim pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz odredbe čl. 14. Zakona o uvođenju eura.
Zagreb, 13. veljače 2024.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić, v.r.
