REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 445/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. Đ., OIB ..., iz G., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & K. u K., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB ..., za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Sisku, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1065/2023-2 od 31. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-12/2022-29 od 25. svibnja 2023., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbija.

II Zahtjev tuženice za naknadu troška odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1065/2023-2 od 31. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pr-12/2022-29 od 25. svibnja 2023.

2. Tuženica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije navodi da prijedlog smatra neprihvatljivim te potražuje naknadu troška za sastav odgovora.

3. Postupajući na temelju odredbe čl. 385.a i 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), prema ocjeni revizijskog suda postavljena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu.

3.1. Naime, prvo postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu iz razloga jer je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka drugostupanjskog suda ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-809/2020 od 15. studenog 2022. i brojne druge).

3.2. Također nije važno niti drugo i treće postavljeno pitanje. Naime, vezano uz navode predlagatelja kojima se poziva na odluke Suda Europske unije u predmetima Jäger broj C-151/02 i SIMAP broj C-303/98 te na primjenu Direktive Europskog parlamenta i Vijeća broj 93/104/EC o određenim vidovima organizacije radnog vremena, odnosno na Direktivu 2003/88/EZ (kojom odredbom čl. 27. st. 1. je stavljena izvan snage Direktiva broj 93/104/EC, s time da je st. 2. istog članka propisano da se upućivanje na Direktivu stavljenu izvan snage smatra upućivanjem na ovu Direktivu i tumači se u skladu s korelacijskom tablicom utvrđenom u Prilogu II.), valja istaknuti da je tužitelj djelatna vojna osoba na kojeg se primjenjuju odredbe Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09) te Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 93/08, 23/09, 39/09, 90/10), kroz koje mu je osigurana maksimalna zaštita i koje ni u čemu nisu u sukobu s navedenom Direktivom. Stoga nema potrebe preispitivati sudsku praksu povodom navedenih odluka Suda Europske unije.

3.3. U odnosu na četvrto postavljeno pitanje treba reći da s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (tužitelju su dosuđeni troškovi parničnog postupka obzirom na uspjeh u sporu 62%) pozivanje tužitelja na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske nije podudarno s konkretnim predmetom budući je u toj odluci Europski sud za ljudska prava iznosio pravno shvaćanje u situaciji kada su u tom predmetu tužitelji bili obvezani u cijelosti Republici Hrvatskoj naknaditi troškove parničnog postupka koji su izgubili po načelu „gubitnik plaća“, dok je u ovom predmetu naloženo tuženici naknaditi troškove parničnog postupka tužitelju, dok tužitelju nije suđeno da naknadi tuženici troškove parničnog postupka pa tako nije niti dovedena u pitanje egzistencija tužitelja (kao u predmetu Cindrić i Bešlić protiv Republike Hrvatske).

3.4. Peto postavljeno pitanje nije važno za odluku u sporu obzirom je pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno koliko je tužitelj radio. Pitanje je tako činjenične naravi, a takva pitanja, koja su utemeljena na činjeničnim okolnostima konkretnog predmeta nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

4. Obzirom u ovoj pravnoj stvari u odnosu na niti jedno od postavljenih pravnih pitanja nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije, to je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom I.

5. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tuženici nije priznat trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje ove parnice.

Zagreb, 13. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković, v.r.