REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-1402/2021-22

Gundulićeva 27, Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Branku Karamanu, u pravnoj stvari tužiteljice pod 1. M. G., T., P. R. 46, OIB: ..., pod

2 S. G., OIB: …, T., P. R. 46, oboje zastupani po

punomoćnici M. M. odvjetnici u S., protiv tužene R.

A. d.d. Z., M. c. 69 OIB: … zastupane po

odvjetnicima u odvjetničkom društvu K. & P. d.o.o. Z., radi isplate,

nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 21. prosinca 2023. u prisutnosti tužitelja pod 1. i pod 2. i punomoćnice M. M., odvjetnice u S.

i zamjenika punomoćnika tuženika T. B. odvjetničkog vježbenika kod

D. O., odvjetnika u S., dana 13. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka članak 2. Ugovora o kreditu br. … zaključen između korisnika kredita S. G. i tuženika

dana 28. ožujka 2006. , u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka članak 7. Ugovora o kreditu br. … zaključen između korisnika kredita S. G. i tuženika

dana 28. ožujka 2006. god., u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

III. Nalaže se tuženiku da s osnova preplate mjesečnih anuiteta s naslova valutne klauzule isplati tužiteljima iznos od ukupno 1.563,67 euro, od kojeg iznosa svakom od tužitelja pripada jednaki dio, dakle svakom od tužitelja po 1/2 dijela, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,90 eur počevši od 31.10.2008. god. pa do isplate

- 7,89 eur počevši od 31.12.2008. god. pa do isplate

- 9,33 eur počevši od 31.01.2009. god. pa do isplate

- 9,97 eur počevši od 28.02.2009. god. pa do isplate

- 8,35 eur počevši od 31.03.2009. god. pa do isplate

- 8,70 eur počevši od 30.04.2009. god. pa do isplate

- 5,91 eur počevši od 31.05.2009. god. pa do isplate

- 3,86 eur počevši od 30.06.2009. god. pa do isplate

- 4,40 eur počevši od 31.07.2009. god. pa do isplate

- 5,48 eur počevši od 31.08.2009. god. pa do isplate

- 5,39 eur počevši od 30.09.2009. god. pa do isplate

- 4,30 eur počevši od 31.10.2009. god. pa do isplate

- 6,35 eur počevši od 30.11.2009. god. pa do isplate

- 7,99 eur počevši od 31.12.2009. god. pa do isplate

- 10,34 eur počevši od 31.01.2010. god. pa do isplate

- 9,80 eur počevši od 28.02.2010. god. pa do isplate

- 12,97 eur počevši od 31.03.2010. god. pa do isplate

- 12,37 eur počevši od 30.04.2010. god. pa do isplate

- 13,55 eur počevši od 31.05.2010. god. pa do isplate

- 23,71 eur počevši od 30.06.2010. god. pa do isplate

- 21,62 eur počevši od 31.07,2010. god. pa do isplate

- 28,02 eur počevši od 31.08.2010. god. pa do isplate

- 25,81 eur počevši od 30.09.2010. god. pa do isplate

- 22,25 eur počevši od 31.10.2010. god. pa do isplate

- 29,75 eur počevši od 30.11.2010. god. pa do isplate

- 39,29 eur počevši od 31.12.2010. god. pa do isplate

- 32,53 eur počevši od 31.01.2011. god. pa do isplate

- 34,90 eur počevši od 28.02.2011. god. pa do isplate

- 31,89 eur počevši od 31.03.2011. god. pa do isplate

- 32,43 eur počevši od 30.04.2011. god. pa do isplate

- 45,22 eur počevši od 31.05.2011. god. pa do isplate

- 46,46 eur počevši od 30.06.2011. god. pa do isplate

- 57,02 eur počevši od 31.07.2011. god. pa do isplate

- 51,54 eur počevši od 31.08.2011. god. pa do isplate

- 45,55 eur počevši od 30.09.2011. god. pa do isplate

- 44,64 eur počevši od 31.10.2011. god. pa do isplate

- 44,18 eur počevši od 30.11.2011. god. pa do isplate

- 47,03 eur počevši od 31.12.2011. god. pa do isplate

- 49,51 eur počevši od 31.01.2012. god. pa do isplate

- 49,84 eur počevši od 29.02.2012. god. pa do isplate

- 607,64 eur počevši od 21.03.2012. god. pa do isplate,

i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine

IV Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" Nalaže se tuženiku da s osnova preplate mjesečnih anuiteta s naslova promjenjive kamatne stope isplati tužiteljima iznos od ukupno 385,48 euro, od kojeg iznosa svakom od tužitelja pripada jednaki dio, dakle svakom od tužitelja po 1/2 dijela, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 5,33 eur počevši od 31.10.2008. god. pa do isplate

- 3,89 eur počevši od 30.11.2008. god. pa do isplate

- 5,34 eur počevši od 31.12.2008. god. pa do isplate

- 5,33 eur počevši od 31.01.2009. god. pa do isplate

- 5,34 eur počevši od 28.02.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.03.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.04.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.05.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.06.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.07.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.08.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.09.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.10.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.11.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.12.2009. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.01.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 28.02.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.03.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.04.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.05.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.06.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.07.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.08.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.09.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.10.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.11.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.12.2010. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.01.2011. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 28.02.2011. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.03.2011. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.04.2011. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 31.05.2011. god. pa do isplate

- 8,12 eur počevši od 30.06.2011. god. pa do isplate

- 7,80 eur počevši od 31.07.2011. god. pa do isplate

- 7,80 eur počevši od 31.08.2011. god. pa do isplate

- 7,80 eur počevši od 30.09.2011. god. pa do isplate

- 6,98 eur počevši od 31.10.2011. god. pa do isplate

- 6,98 eur počevši od 30.11.2011. god. pa do isplate

- 6,97 eur počevši od 31.12.2011. god. pa do isplate

- 6,97 eur počevši od 31.01.2012. god. pa do isplate

- 6,97 eur počevši od 29.02.2012. god. pa do isplate

- 74,42 eur počevši od 21.03.2012. god. pa do isplate,

i to po stopi koja se od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. godine određuje prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31.

prosinca 2022. god. godine prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj na referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. god. pa do isplate, po stopi koja se određuje,

za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.839,53 sa zateznom kamatom od 13. veljače 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu 28. travnja 2021. navodi se da je prednik tužitelja, sada pok. S. G. i tuženik 28. ožujka 2006. zaključili ugovor o kreditu broj …. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 5,20%, a

tuženik je samoinicijativno od dana zaključenja ugovora u više navrata mijenjao kamatne stope povećavši ih i za nekoliko postotnih poena. Takva ugovorna odredba je ništetna jer iz sadržaja ugovora nije jasno naznačen kriterij o kojima će ovisi promjena te kamatne stope što je protivno načelu savjesnosti i poštenja jer promjena kamatne stope ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja. Ujedno je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli temeljem koje zbog povećanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu tužiteljica je platila više glavnice nego što je bila obvezna u odnosu na kunu. U konačno postavljenom tužbeno zahtjevu u podnesku od 24. studenog 2023., a nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelji potražuju iznos od 385,48 eura s osnova promjenjive kamatne stope, a iznos od 1.563,67 s osnova valutne klauzule.

2. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda jer da prema odredbama zakona o parničnom postupku ukoliko nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda za suđenje je nadležan sud koji je opće mjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Ujedno su stranke zaključile sporazum o nadležnosti suda prema mjestu tuženika. Nadalje, tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužitelja jer da iz rješenja o nasljeđivanju iza smrti pok. S. G. ne proizlazi da je imao bilo kakvo pravo na potraživanje prema tuženiku. Nadalje, Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Sporne odredbe ugovora o kreditu bile su jasne, razumljive i lako uočljive te se o svim tim odredbama pojedinačno pregovaralo zbog čega nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tuženik je dao sva potrebna pojašnjenja tužitelju i predočio mu sve relevantne informacije. Nadalje, ističe se prigovor zastare. U presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zauzet je stav na načelnoj razini da su sporne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja i da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali sve to potrebno je dokazivati i u zasebnim postupcima. Tužiteljica nije dokazala da ima svojstvo potrošača jer svaka fizička osoba nije automatski i potrošač.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj …zaključen 28. ožujka 2006. (list 9-12 spisa), rješenje o nasljeđivanju iza pok.

S. G. (list 14-16 spisa), prijepisa knjigovodstvene kartice za kredit broj … (list 17-21 spisa), otplatnog plana ( list 21-25), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo A. B., zaposlene u trgovačkom društvu J. d.o.o. ( list 175-184), saslušanjem tužiteljice pod 1. M.

G. i tužitelja pod 2. S. G.. Tuženik je odustao od dokaznog

prijedloga saslušanja zaposlenika R. S..

3.1.Sud nije uzeo u obzir dokazne prijedloge tuženika u smislu pribavljanja službenim putem od obrtnog registra podatka o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registrirani obrt, kao ni podataka od trgovačkih sudova u RH o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu, kao ni podataka od Ministarstva financija – Porezna uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa (čl. 299. st. 3. ZPP-a). Tužitelj je kao fizička osoba kupila automobil za osobne potrebe i u to vrijeme kao što proizlazi iz samog ugovora o kreditu bio zaposlenik Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Ujedno se punomoćnica tuženika, a obzirom na dokazni prijedlog, na upit suda nije mogla izjasniti kojeg bi obrta ili trgovačkog društva tužitelj, odnosno njihov prednik bio vlasnik ili imatelj poslovnih udjela

4.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

5.Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Stranke su dana 28. ožujka 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je u odredbi čl. 12. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

6.1.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine (Narodne novine 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka US RH, 84/08., 96/08. - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11.; 148/11. - Pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka US RH; 70/19; dalje: ZPP) ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

6.2.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu broj … zaključen 28. ožujka 2006. (dalje:

Ugovor) u kojem tužitelj ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

6.3.Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003. dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme Ugovora ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

6.4.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu,

između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

6.5.Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva).

6.6.Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

6.7.Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R.

M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr.,

zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

6.8.O odredbi čl. 12. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u S., dakle na području nadležnosti O. suda u S., radi zaštite svojih prava, u slučaju

vođenja parničnog postupka pred sudom u Z. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika.

6.9.Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost O. građanskog suda u Z..

6.9.1.Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. - 4. ZPP.

6.9.2.Ovdje je dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

6.9.3.Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

6.9.4.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici G. odjela

Ž. suda u S. od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020.

(dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

6.9.5.Odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" NN 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20) pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

6.9.6. U postupku je utvrđeno da je pok. tužitelj imao prebivalište u T.,

što proizlazi i iz potvrde javnog bilježnika da je ugovor o kreditu sastavljen u javnobilježničkoj ispravi. Mjesto prebivališta tužitelja pripada nalazi se nadležnosti ovog suda, dok je udaljenost od S. do Z. približno 410 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora koja iznosi ukupno 805,27 eura/6.067.31 kuna , udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tužene (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužitelja i samog tužitelja, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost O. građanskog suda u Z. tužitelja odvratila od njegovog prava na

pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bio, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, doveden u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika.

6.9.7. Radi navedenog valjalo je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbiti kao neosnovan.

6.9.8. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije za istaknuti je da je utvrđeno da su tužitelji temeljem rješenja o nasljeđivanju utvrđeni zakonskim nasljednicima pok. S. G., a nasljednicom je proglašena tužiteljica pod.

1. kojoj je tužitelj pod 2. ustupio u spomenutom rješenju taksativno pobrojane nekretnine i pokretnine. U odnosu na potraživanja koja nisu navedena u spomenutom rješenju nedvojbeno pripadaju tužiteljima kao univerzalnim pravnim slijednicima stoga je prigovor tuženika u tom djelu neutemeljen.

7. Među parničnim strankama nije sporno da su dana 28. ožujka 2006. i to tuženik kao kreditor, a tužitelj kao korisnik kredita sklopile Ugovor o kreditu broj … kojim je tužena banka odobrila tužitelju kao korisniku iznos kredita od

15.312,36 CHF isplaćen u kunama po srednjem tečaju tuženika, rok otplate 84 mjeseca, instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, uz u čl. 2. kamatnu stopu

"od 5,20 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora" uz obvezu tužitelja na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan dospijeća a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku; a određeno je da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.)

7.1. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) te da je predmetni kredit prijevremeno otplaćen .

8. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 24.listopada 2006.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje ZZP/07.).

8.1.Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne,

koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

8.2.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

8.3.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8.4.Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

8.5.Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

9.Presudom T. suda u Z. broj P-… od 4. srpnja 2013.

po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do

31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9.1.Presudom V. T. suda R. H. broj Pž-… od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u

kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

9.2. Presudom istog suda broj Pž-… od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo četvrtotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora četvrtotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07.,

12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom četvrtotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora četvrtotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku četvrtotuženika.

10. Tuženik je odustao od izvođenje dokaza saslušanja R. S.,

zaposlenika tuženika na okolnosti da li se o pojedinim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo s tužiteljem i da li je isti bio obaviješten o svim pojedinostima i rizicima kojima se izaže zaključenjem ugovora s spornim odredbama ugovora o kreditu.

10.1.Na okolnosti da li se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača saslušan je tužitelj u svojstvu stranke koji je izjavio da je kupila vozilo C. M. za osobne potrebe i

to u vrijednosti od 1.135,74 CHF, a da nikada nije bio vlasnica obrta ili imatelj poslovnih udjela nekog trgovačko društva. Nitko ga nije upozoravao na rizike ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli u CHF niti mu je tko objasnio o kojim će parametrima ovisiti iznos anuiteta. U početku je anuitet iznosio približno . U početku je rata kredita iznosila 700,00 kn, a da bi pred kraj iznosila i 1.000,00 kn,.

10.2. Prema čl.502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud bi bio vezan pravnim utvrđenjima iz tog kolektivnog spora te ne bi bilo potrebno provoditi i u ovoj parnici dokazni postupak u pogledu činjenica utvrđenih u kolektivnom sporu (tako i VSRH, Rev-3142/2018).

10. 3. Osim iznesenog o učincima odredbe čl.502.c. ZPP, treba reći da je temeljem čl.81.st.4.ZZP/03 na tuženiku teret dokaza da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Predmetni ugovor svojim izgledom odaje dojam ugovora formuliranog od strane tužitelja. Tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pa je riječ o nepoštenoj odredbi koja je ništetna jer je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl.81.st.1. i čl.82.alin.11. u vezi s čl.87.st.1.ZZP/07).

10.4. Posebno treba naglasiti da tuženik nije dokazao da je postojao "valjan, ugovorom predviđen razlog" za promjenu kamatne stope jer je ugovor po tom pitanju sastavljen vrlo šturo.

11.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina.

11.1.Članak 215. st. 1. ZOO propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

11.2. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

11.3. Pozivajući se na gore navedene odredbe ZOO-a o zastari sud smatra da je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. T. sudu u Z. u

gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred V. T. sudom R.

H. donošenjem presude Pž-… dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

11.4. Naime, navedenom drugostupanjskom presudom pravomoćno je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe kojom je promjenjivost kamatne stope tijekom postojanja ugovorne obveze utemeljena na jednostranoj odluci banke.

11.5.U odnosu na valutnu klauzula presuda je postala pravomoćna 14.6.2018. (predmet br. Pž-…) na način da je utvrđeno kako su tuženik (i ostale banke)

povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11.6. Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 13. travnja 2021., a potraživanje tužitelja se odnosi na razdoblje od listopada 2008. pa nadalje. a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, dok je tužba u kolektivnom sporu podnesena 4. travnja 2012., a presuda pred V. T. s. R.

H. donesena je 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018.

11.7. Iz iznesenog nedvojbeno proizlazi da je tužbeni zahtjev za isplatom u odnosu na valutnu klauzulu podnesen unutar zastarnog roka, dok je nakon proteka roka zastare u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova promjenjive kamatne stope zbog čega je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

12. Što se tiče visine zahtjeva isti je utvrđenim provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke A. B. na čiji nalaz i mišljenje stranke

nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama te primjeni pravilne metodologije obračuna. Naime, tuženik u podnesku zaprimljenom 3. svibnja 2023. ne prigovara matematičkom izračunu vještaka već se protivi uopće vještačenju na okolnosti pretplate mjesečnih anuiteta tvrdeći da su ugovorene promjenjive kamatne stope zbog čega nema smisla utvrđivati pretplatu u slučaju njihove promjene. Istovjetan je prigovor i u odnosu na izračunatu pretplatu s osnova valutne klauzule.

12.1. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 15.312,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju tuženika na dan korištenja kredita s kamatnom stopom od 5,20% godišnje (članak 2. Ugovora). Tijekom otplate kredita tuženik je mijenjao kamatne stope, a tijek promjena kamatnih stopa dat je u tablici br. 1. Kredit je tužitelju isplaćen dan 31. ožujka 2006. prema tuženikovom-kreditorovom srednjem deviznom tečaju za valutu Ugovora tj. švicarski franak (CHF). Na dan isplate kredita tečaj za 1 CHF iznosio je 4,64870 kn. Kredit je u potpunosti prijevremeno isplaćen dana 21. ožujka 2012. te je vještačenje izrađeno do dana konačne otplate. Tužitelj je otplaćivao kredit prema srednjem deviznom tečaju tuženika-kreditora.

12.2.Temeljem prethodno navedenog, zbog promjene tečaja valute tužitelj je u utuženom razdoblju pretplatio ukupno 1,563,98 eura, koji iznos uključuje i negativne razlike.

13. Tužitelj je u otplati kredita banci vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO.

13.1. Slijedom navedenog valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja kojemu pripada kamata od dana dospijeća svakog pojedinog obroka, pa do isplate i to po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka te je odlučeno kao u izreci.

14. Iako je tuženik prigovarao konačno postavljenom tužbenom zahtjevu navodeći da ukupno pretplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos, odnosno da je tužitelj trebao uzeti u obzir i negativne razlike.

14.1. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga je dakle, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je tužitelj pretplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

14.2. Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi (čl. 1111. st. 1. ZOO-a). Opće pretpostavke tog izvanugovornog obveznopravnog odnosa su: 1. povećanje imovine na jednoj strani, 2. umanjenje imovine na drugoj stvari,3. kauzalna povezanost između umanjenja na jednoj stani i povećanja imovine na dugoj strani, 4. nepostojanje odgovarajuće osnove i 5. činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini.

14.3. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

14.4. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. st .1. ZOO-a)

14.5. Dakle, ugovorom o kreditu banka korisniku kredita daje određeni iznos kredita tj. novčanih sredstava. Stoga je dakle činidba banke u tom odnosu isplaćeni iznos kredita. S druga pak strane, činidba korisnika kredita je povrat iznosa kredita i plaćanje kamata kroz plaćanje mjesečnih anuiteta. Plaćanjem anuiteta korisnik kredita vraća kredit (plaćanjem glavnice) i plaća kredit (plaćanjem kamate). Također, znatnim porastom tečaja CHF banka zarađuje, povraćanjem vrijednosti kreditnog iznosa. Zbog znatnog rasta tečaja valuta CHF gubi značaj zaštitne klauzule (očuvanje vrijednosti), već upravo suprotno povećava se vrijednost kredita.

14.6. Stoga je dakle, ugovorna kamata i porast tečaja CHF zarada banke. Kredit je proizvod kojeg banka prodaje, a naplaćuje ga putem anuiteta (mjesečnih rata koje se sastoje od glavnice i kamata prema tečaju CHF) koje plaća korisnik kredita.

14.7. Smanjenjem tečaja CHF dolazi do izmakle koristi banke. Međutim, kod „slučaja Franak“ ne radi se o izmakloj koristi u smislu štete, jer nema protupravnosti, ni izostanka redovnog tijeka stvari. Nadalje, izmakla korist ne može se smatrati umanjenjem imovine u smislu stjecanja bez osnove, jer se izmakla korist reparira kao naknada štete.

14.8.Slijedom navedenog za zaključiti je da pad tečaja CHF podrazumijeva izostanak planirane zarade koja se ne bi mogla smatrati izmaklom koristi, jer nisu ispunjene zakonske pretpostavke (šteta, štetnik, oštećeni, štetna radnja, protupravnost i izostanak redovnog tijeka stvari).Smanjenje tečaja CHF ne može se promatrati ni kao stjecanje bez osnove na strani korisnika kredita (potrošača), jer nisu ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu tog instituta. Opća pretpostavka za primjenu stjecanja bez osnove je činidba zbog koje je došlo do promjene u imovini. Smanjenjem tečaja CHF nema činidbe banke koja bi dovela do osiromašenja na strani banke i obogaćenja na strani korisnika kredita (potrošača). U kreditnom odnosu, činidba banke iscrpljuje se u činu isplate kreditnog iznosa.

14.9. Smanjenje tečaja CHF je kreditni rizik kojeg banka ocjenjuje prilikom plasiranja kredita. Naime prilikom plasiranja kredita banka mora ocijeniti šest kreditnih rizika (kreditni rizik, rizik likvidnosti, kamatni rizik, operativni rizik, rizik kapitala i valutni rizik), dok plasmanom kredita banka prihvaća kreditni rizik.

14.9.1. Stoga dakle, eventualni argumenti da je u knjigovodstveno- financijskom vještačenju iznosa stečenog po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno matematički obračunati zbroj pozitivne razlike, obračunati zbroj negativne razlike pa oduzeti, zapravo prebiti, jedno s drugim iz razloga što je stjecanje bez osnove potrebno promatrati s obje strane tj. kroz osiromašanje i obogaćenje na obje strane ovisno o tome je li tečaj CHF bio viši ili niži, ne bi bili pravno utemeljeni. Također iz izvršene analize proizlazi da ne bi bili pravno argumentirani ni eventualni prigovori da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ne mogu biti ništetne samo kad je tečaj CHF viši, a valjane kad je tečaj niži, čime da se u konačnici potrošači (korisnici kredita) dovode u povoljniji položaj.

14.9.2. Iz izvršene analize pravnog instituta stjecanja bez osnove i izmakle koristi te pojma kreditnog rizika proizlazi da matematički obračun stečenog po osnovi ništetnih odredbi u CHF treba sadržavati samo zbroj pozitivne razlike, tj. zbroj više plaćenog u odnosu na planirani primijenjeni tj. provedeni otplatni plan, kako je to vještak ispravno obračunao.

14.9.3. Konačno, tuženik nije podnio prigovor prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva zbog čega sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

15.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a

15.1. Iako se tuženik protivio povišenju tužbenog zahtjeva ističe se da je prema zaključku sa sastanka predsjednika G. o. ž. s. i

G. o. V. suda R. H. od 26. studenoga 2021.

godine broj Su-IV-… u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

15.2. Prilikom određivanja visine troškova uzeta je u obzir vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu kao što to proizlazi iz odluke V. suda R. H. broj Rev … od 17. svibnja 2022. U

konkretnom slučaju tuženici su u cijelosti izgubili u parnici te su tužitelju dužni nadoknaditi parnični trošak prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 1.953,33 euro.

15.3. Tužiteljima koji su zastupani po punomoćniku trošak je odmjeren tako što je sud imao u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.)dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 42., 48. i 50., Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18 i 51/23., dalje: ZSP), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 37/23.) za sljedeće radnje po 100 bodova i to temeljem Tbr.

8.t.1 za sastav tužbe od 12. travnja 2021., za sastav podneska od 6. lipnja 2023. i od

12. listopada 2023., zatim po 100 bodova temeljem Tbr. 9. t. 1 za pristup ročištu od 11. listopada 2022 23. studenog 2023. i 21. prosinca 2023. te 25 bodova temeljem

Tbr.8.t.4 tarife za podnesak od 23. studenog 2023. što ukupno iznosi 625 bodova, a pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 euro, 1.250,00 eura koji iznos je sukladno Tbr. 40. t. 1. Tarife uvećati za 10% što onda iznosi 1.375,00 eura čemu je potrebno pridodati trošak vještaka u iznosu od 398,17 eura i trošak sudske pristojbe 66,36 eura što sveukupno iznosi 1.839,53 eura.

15.4. Tužitelj je u osnovi s tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti jer im je prihvaćen tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorni odredbi u točki I i II odluke. U pogledu visine tužitelju od ukupno zatraženih 1.953,33 eura prihvaćeno 1.563,67 eura, dakle uspjeh u pogledu visine je 80%. Kada se zbroji uspjeh u pogledu osnove i visine tužitelj je uspio 90%, dakle tužitelji nisu uspjeli samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva zbog čega je odlučeno da tuženik snovi troškove postupka.

15.5. Na dosuđeni iznos troškova tužitelju pripadaju i zatezne kamate od presuđenja do isplate, a sukladno odredbi čl. 29. ZOO-a i čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Splitu, 13. veljače 2024.

S U D A C

Branko Karaman v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.