REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 999/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Radnik d.d. za građevinarstvo i građevinsku industriju Križevci, Ulica kralja Tomislava 45, OIB: 21846792292, zastupanog po punomoćniku Milenku Iliću, odvjetniku u Puli, protiv tuženika- protutužitelja Predškolska ustanova Dječji vrtići Pula, Pula, Laganjina 3/III, OIB: 38819334994, zastupanog po punomoćnici Lari Denona, odvjetnici u Rijeci, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika-protutužitelja Grada Pule-Pola, Forum 1, OIB: 79517841355, zastupanog po punomoćniku Nebojši Nikoliću, dipl. iur. kod umješača, radi isplate, odlučujući o revizijama tuženika-protutužitelja i umješača protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1511/2020-2 od 22. studenoga 2021., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu broj P- 664/2015-109 od 28. listopada 2019., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Odbijaju se revizije tuženika-protutužitelja i umješača kao neosnovane.

II. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troškova sastava odgovora na revizije kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) na isplatu iznosa od 1.220.388,96 kn s zateznim kamatama. Tužitelj je obvezan isplatiti tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženiku) iznos od 170.754,23 kn s zateznim kamatama. Rješenjem je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku na ime troškova parničnog postupka iznos od 257.925,75 kn, a umješaču iznos od 1.980,00 kn.

2. Drugostupanjskom odlukom preinačena je citirana odluka i prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, a odbijen protutužbeni zahtjev tuženika, te je tuženik obvezan naknaditi tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 213.570,00 kn.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd 1857/2022-2 od 18. svibnja 2022. dopuštena je revizija tuženika i umješača u odnosu na pravna pitanja:

"1. Ako su stranke izrijekom ugovorile primjenu Posebnih uzanci o građenju, isključuje li čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima primjenu čl. 55. Posebnih uzanci o građenju u odnosu na rok za isticanje zahtjeva za ostvarivanje prava na ugovornu kaznu?

2. Predstavlja li čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima kogentnu pravnu normu u ugovornim odnosima vezanim uz građenje ili je ta odredba dispozitivnog karaktera u odnosu na ispravu u kojoj će vjerovnik priopćiti dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu, kad se radi o obveznim ispravama propisanog sadržaja u skladu s čl. 113. i 119. Posebnih uzanci o gradnji?"

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnih pitanja u odnosu na koja je revizija dopuštena. Predlaže da se revizija prihvati i drugostupanjska odluka preinači, podredno ukine. Potražuje i trošak revizije.

4.1. Reviziju podnosi i umješač s istim prijedlogom u pogledu načina njenog rješavanja.

5. U odgovoru na revizije tužitelj osporava navode istih i predlaže revizije odbiti uz naknadu troškova sastava odgovora na revizije.

6. Revizije tuženika i umješača nisu osnovane.

7. Revizijski sud pobijanu je drugostupanjsku presudu ispitao u smislu odredbe čl. 391. st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama koji je opravdavaju i koji nisu ni nejasni ni proturječni, pa je drugostupanjsku presudu moguće ispitati slijedom čega proizlazi da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju povredu revident ukazuje.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu s naslova izvedenih a neplaćenih radova, te zahtjev tuženika za isplatu razlike s naslova ugovorne kazne (koja razlika je preostala nakon istaknutog materijalnopravnog prigovora prijeboja).

10. U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da su tužitelj kao izvođač i tuženik kao naručitelj sklopili 3. veljače 2012. Ugovor o izvođenju radova rekonstrukcije i dogradnje objekta Dječjeg vrtića "Zvjezdice" u Puli (dalje: Ugovor),

- da je odredbom čl. 9. ugovorena ugovorna kazna u iznosu od 0,5% dnevno od ukupne cijene ugovorenih radova, odnosno u najvišem iznosu od 15% ugovorene cijene, i da je ugovorena cijena u ukupnom iznosu od 9.274.287,94 kn,

- da su ugovorne strane izričito ugovorile primjenu Posebnih uzanci o građenju ("Narodne novine", broj 53/91, 35/05 i 137/21 - dalje: Posebne uzance),

- da je primopredaja radova izvršena 29. studenoga 2012. pri čemu tuženik u zapisniku o primopredaji nije zahtijevao ostvarenje prava na ugovornu kaznu,

- da je tuženik zahtjev za ostvarenje prava na ugovornu kaznu postavio u zapisniku o okončanom obračunu izvedenih radova od 27. prosinca 2012.,

- da je izjavom o prijeboju od 1. ožujka 2013. tuženik stavio u prijeboj svoju tražbinu po ugovornoj kazni s tražbinom tužitelja s naslova izvedenih a neplaćenih radova,

- da su nesporne visine tužbenog i protutužbenog zahtjeva.

11. Prvostupanjski je sud smatrao da je primjenom odredbe čl. 55. Posebnih uzanci, prema kojoj se zahtjev za ostvarivanje prava na ugovornu kaznu može podnijeti najkasnije do završetka konačnog obračuna, tuženik pravovremeno istakao svoj zahtjev s navedene osnove, pa je odbio tužbeni a prihvatio protutužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 195., čl. 196. i čl. 350. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO).

12. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu navodeći da je tuženik prekludiran u ostvarenju prava na ugovornu kaznu jer je odredba čl. 353. st. 5. ZOO, prema kojoj vjerovnik ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zakašnjenja, odnosno neurednog ispunjenja ako je primio ispunjenje obveze, a nije bez odgađanja priopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu, kogentne prirode što posljedično isključuje primjenu Posebnih uzanci u odnosu na odredbu Ugovora o ugovornoj kazni.

13. Odgovor na postavljena pitanja glasi:

"Ako su stranke izrijekom ugovorile primjenu Posebnih uzanci o građenju, odredba čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima isključuje primjenu čl. 55. Posebnih uzanci o građenju u odnosu na rok za isticanje zahtjeva za ostvarivanje prava na ugovornu kaznu.

2. Odredba čl. 353. st. 5. Zakona o obveznim odnosima predstavlja kogentnu pravnu normu u ugovornim odnosima vezanim uz građenje."

14. Ovo stoga jer prema odredbi čl. 12. st. 1. i 3. ZOO, trgovački običaji se primjenjuju ako su ih trgovci ugovorili pa i ako su suprotni dispozitivnom propisu, dok takvo pravilo nije propisano za kogentne norme.

15. Prisilne (kogentne) pravne norme su one kojima se u pravnom poretku pojedini odnosi reguliraju na točno određeni način i koje ne ostavljaju pravnim subjektima slobodu izbora između raznih oblika ponašanja u društvenim odnosima.

16. Uzance u hijerarhiji izvora prava imaju prednost pred dispozitivnim propisima (čl. 12. st. 3. ZOO, prema kojoj se trgovački običaji i praksa koju su trgovci međusobno razvili, za čiju su primjenu ispunjene pretpostavke iz ZOO, primjenjuju i ako su suprotni dispozitivnom propisu), ali one ne smiju biti u suprotnosti s prisilnim propisima.

17. Da odredba čl. 353. st. 5. ZOO ima kogentan značaj i narav proizlazi iz samog njenog sadržaja ("vjerovnik ne može zahtijevati"), pa je u tome i kogentnost prava kojim ugovorne strane ne mogu slobodno raspolagati. Takva odredba bezuvjetno obvezuje sve pravne subjekte na njeno poštivanje.

18. Budući da postoji prisilna odredba ZOO o tome kada se može zahtijevati ostvarenje prava na ugovornu kaznu, to ugovorne strane nisu bile slobodne sporazumjeti se drugačije.

19. Prema tome, odredba čl. 9. Ugovora nema prednost u primjeni u odnosu na prisilni propis iz čl. 353. st. 5. ZOO, u dijelu koji se odnosi na samo ostvarenje prava na ugovornu kaznu.

20. Obzirom da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj zakasnio s izvođenjem radova trideset dana, da je tuženik zahtjev za ostvarenjem prava na ugovornu kaznu istakao tek u okončanom obračunu od 27. prosinca 2012., a ne u zapisniku o primopredaji od 29. studenoga 2012., slijedom čega proizlazi zaključak kako tuženik kao vjerovnik nije bez odgađanja, nakon ispunjenja, izvijestio tužitelja kao dužnika da zadržava pravo na ugovornu kaznu, to je tuženik prekludiran odnosno, izgubio je pravo na ugovornu kaznu.

21. Stoga je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je prihvatio tužbeni a odbio protutužbeni zahtjev u cijelosti, pa je reviziju tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

22. Tužitelju, pozivom na odredbu čl. 155. ZPP, ne pripada trošak sastava odgovora na reviziju jer isti nije bio nužan za razrješenje spora.

Zagreb, 13. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković

Broj zapisa: 9-30863-9b98a

Kontrolni broj: 06a2a-2f40b-1e068

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Slavko Pavković, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.