REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x-1101/2017-18

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice Š. L. iz Z., OIB …, kao pravne sljednice pok. supruga M. L., koji je pravni sljednik majke pok. K. L., II-tužitelja A. L. iz Z., OIB …, kao pravnog sljednika svojeg oca M. L., koji je pravni sljednik svoje majke pok. K. L., III-tužiteljice J. T. iz P., s prijavljenim prebivalištem na adresi P., OIB …, kao pravne sljednice svojeg oca M. L., koji je pravni sljednik majke pok. K. L., IV-tužiteljice V. K. iz Z., OIB …, kao pravne sljednice iza majke pok. R. K. iz Z., OIB …, koja je pravna sljednica svoje majke pok. K. L., V-tužiteljice V. K. iz Z., OIB …, kao nasljednice iza Z. P. (zvane Z.) iz Z., s prijavljenim prebivalištem na adresi …, OIB …, kao pravne sljednice iza svojeg oca pok. M. L., VI-tužitelja V. P. iz S., OIB …, kao nasljednika iza Z. P. (zvane Z.) iz Z., s prijavljenim prebivalištem na adresi …, OIB …, kao pravne sljednice iza svojeg oca pok. M. L., VII-tužiteljice B. B. rođ. L. iz Z., OIB …, osobno i kao pravne sljednice majke pok. B. L. (zvane B.), VIII-tužiteljice M. P. rođ. L. iz Z., OIB … (a koja je istovjetna s M. L. ud. P.), osobno i kao pravna sljednica iza svoje majke pok. B. L. (zvane B.), pravne sljednice sestre pok. L. L., OIB …, udane C., IX-tužiteljice S. F. iz Z., OIB …, kao pravne sljednice iza bake pok. B. L. (zvane B.) i kao pravne slijednice oca pok. J. L., X-tužitelja A. L. iz Z., OIB …, kao pravnog sljednika iza bake pok. B. L. (zvane B.), pravnog sljednika iza tete pok. L. L. udane C., OIB … i pravnog sljednika iza oca pok. Z. L., XI-tužitelja D. L. iz Z., OIB …, kao pravnog sljednika iza bake pok. B. L. (zvane B.) i iza oca pok. J. L., XII-tužiteljice N. L. iz Z., OIB …, kao pravne sljednice iza supruga pok. J. L., XIII-tužiteljice D. L. iz Z., OIB …, kao pravne sljednice iza supruga pok. Z. L., XIV-tužitelja N. F. N. iz Z., OIB …, kao pravnog sljednika iza oca pok. J. F. i pravnog sljednika iza majke pok. K. F. (zvane K.) i XV-tužiteljice D. Š. iz Z., OIB …, kao pravne sljednice iza oca pok. J. F. i pravne slijednice iza majke pok. K. F. (zvane K.), svi zastupani po punomoćniku M. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika Grada Z., OIB …, kao pravnog sljednika Općine S. i Općine T., zastupanog po punomoćnici L. N., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2062/17-2 od 18. travnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5502/15-250 od 28. prosinca 2015., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2062/17-2 od 18. travnja 2017. i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima povodom revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u stavku I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da im tuženik plati ukupan iznos od 9.154.165,75 kn i to: pod točkom I. za katastarsku česticu br. 484/3 (sada dio kat. čestice 5725/4) zk. ul. 4400 k.o. V. (sada V., površine 780 čhv, odnosno 2805,66 m[2] u iznosu od 4.734.298,75 kn) s obzirom na suvlasničke omjere tužitelja i to pojedinačno svakom tužitelju kako slijedi: 1. L. Š. za suvlasnički dio površine 155,87 m[2] novčani iznos od 263.016,60 kn, 2. L. A. za suvlasnički dio površine 155,87 m[2] novčani iznos od 263.016,60 kn, 3. T. J. za suvlasnički dio površine 155,87 m[2] novčani iznos od 263.016,60 kn, 4. K. V. za suvlasnički dio površine 476,61 m[2] novčani iznos od 789.049,79 kn, 5. P. Z. (Z.) za suvlasnički dio površine 935,22 m[2] novčani iznos od 1.578.099,58 kn, 6. B. B. za suvlasnički dio površine 233,80 m[2] novčani iznos od 394.516,46 kn, 7. P. M. za suvlasnički dio površine 233,80 m[2] novčani iznos od 394.516,46 kn, 8. F. S. za suvlasnički dio površine 90,93 m[2] novčani iznos od 153.436,19 kn, 9. L. D. za suvlasnički dio površine 90,93 m[2] novčani iznos od 153.436,19 kn, 10. L. A. za suvlasnički dio površine 155,86 m[2] novčani iznos od 262.999,72 kn, 11. L. N. za suvlasnički dio površine 51,96 m[2] novčani iznos od 87.677,82 kn i 12. L. D. za suvlasnički dio površine 77,94 m[2] novčani iznos od 131.516,74 kn. Nadalje, pod točkom II. za katastarsku česticu br. 484/2 (sada dio kat. čest. 5725/4) zk. ul. 3533 k.o. V. (sada k.o. V.) površine 662 čhv, odnosno 2381,20 m[2] u iznosu od 4.419.867,00 kn, s obzirom na suvlasničke omjere tužitelja i to pojedino svakom tužitelju kako glasi: 13. F. N. za suvlasnički dio površine 1.190,60 m[2] novčani iznos od 2.209.933,50 kn i 14. Š. D. za suvlasnički dio površine 1.190,60 m[2] novčani iznos od 2.209.933,50 kn, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe od 02.02.1977. pa do 31.12.2007. po stopi koja se utvrđuje odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te da tužiteljima nadoknadi parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od objavljivanja presude pa do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. U stavku II. izreke naloženo je tužiteljima naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.161.793,25 kn.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, dok je rješenjem istog suda preinačena odluka o troškovima sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude na način da je tužiteljima naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u daljnjem iznosu od 321.385,00 kn (točka I. izreke), te trošak žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (točka II. izreke).

3. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja tužitelji su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Sukladno odredbi članka 392.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - u nastavku teksta: ZPP) revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revidenti ponajprije upiru na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 71. točka 3. i 7. ZPP-a obrazlažući da je odvjetnička vježbenica N. K., zaposlena kod punomoćnice tuženika L. N., koja je zastupala tuženika na raspravi pred prvostupanjskim sudom održanoj 16. studenog 2012., u rodbinskoj vezi sa odvjetnikom F. K., suprugom sutkinje izvjestiteljice u postupku pred sudom drugog stupnja.

7.1. Stoga je revizijski sud, u skladu s člankom 399. stavak 1. u vezi s člankom 361. stavak 3. ZPP-a, dopisom od 31. listopada 2017. pozvao sutkinju izvjestiteljicu dostaviti objašnjenje u povodu takvih revizijskih navoda.

7.2. Iz očitovanja sutkinje proizlazi da njezin suprug odvjetnik F. K. nije u rodbinskoj vezi s navedenom odvjetničkom vježbenicom, niti je ona ili njezin suprug poznaju, kao i da ne postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njezinu nepristranost. 7.3. S obzirom na takvo očitovanje, polazeći od sadržaja revizije (u kojem se bez navođenja daljnjih, činjenično utemeljenih i uvjerljivih razloga) polazeći samo od puke podudarnosti u prezimenima, upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, revizijski sud - ni subjektivno niti objektivno nije imao razloga niti najmanje posumnjati u očitovanje suca izvjestitelja, slijedom čega proizlazi da u donošenju presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupak na koju se upire u reviziji.

8. Što se tiče tvrdnji revidenata da je u postupku pred sudom prvog stupnja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a jer III-tužiteljici J. T. i IX- tužiteljici S. F. propuštanjem dostave nije dana mogućnost da raspravljaju pred sudom, valja odgovoriti da (protivno navodima revidenata) nije riječ o žalbenom razlogu na koji sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, niti su tužitelji takav prigovor isticali u žalbi. Stoga se sud drugog stupnja nije ni mogao baviti tom i takvom bitnom povredom odredaba parničnog postupka. U tom smislu, pogotovo nema ni postupovnih pretpostavki u reviziji po prvi put pozivom na te okolnosti prigovarati pravilnosti pobijane presude (članak 385. stavak 2. ZPP-a).

8.1. Isto vrijedi i za prigovore o tome da odvjetnik tužitelja nije imao potrebno ovlaštenje za zastupanje N. F., kao navodnog nasljednika tužiteljice K. F., budući da ni te prigovore tužitelji uopće nisu iznosili u svojoj žalbi protiv prvostupanjske presude. Naime, sukladno odredbama članka 354. stavak 3. ZPP-a, zato što punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili za pojedine radnje u postupku - žalbu može izjaviti samo stranka koje se ti nedostaci tiču. S obzirom da iz stanja spisa ne proizlazi da bi imenovani uopće bio stranka u postupku, tim više ove tvrdnje tužitelja u revizijskom dijelu postupka nisu prihvatljive.

9. Neosnovano revidenti upiru da je u postupku pred prvostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP. To zbog toga jer su u obrazloženju prvostupanjske odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

10. U odnosu na navode revidenata da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir sve dokaze nego samo Ugovor od 8. lipnja 1971. i dopis Zemljišnoknjižnog odjela od 2. prosinca 2015., čime bi počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi sa člankom 8. ZPP-a, valja ponoviti - da sud ne čini navedenu bitnu povredu ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to revidenti smatraju da bi trebalo ili ako izvodi drugačije zaključke nego što to čine sami revidenti. U vezi s tim treba istaknuti da je ocjena dokaza u ovlasti nižestupanjskih sudova koji, prema odredbi članka 8. ZPP-a, utvrđuju koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. Protivno revizijskim navodima, drugostupanjski sud je odgovorio na sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja kao i one na koje pazi po službenoj dužnosti. Stoga nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 375. stavak 1. ZPP-a.

12. Neosnovano revidenti upiru da im „Ugovor o pribavljanju i ustupanju prava korišćenja nekretnina uz zamjenu i uz naknadu od 8. lipnja 1971.“ (u nastavku teksta: Ugovor od 8. lipnja 1971.) nikada nije dostavljen, odnosno da su za taj ugovor po prvi put saznali primitkom prvostupanjske presude, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

12.1. Naprotiv, tuženik je Ugovor od 8. lipnja 1971. dostavio uz podnesak od 11. prosinca 2015. (list 781-797), s time da je na trećoj strani podneska (strana 783. spisa) jasno naznačio da je u prilogu podneska i navedeni ugovor. Uz to, iz zapisnika o naknadno održanoj glavnoj raspravi 14. prosinca 2015. (list 798) proizlazi da je punomoćnik tužitelja neupitno potvrdio primitak tog podneska.

12.2. U situaciji kada tužitelji do zaključenja glavne rasprave nisu u smislu odredbe članka 219. stavak 1. ZPP-a ponudili dokaze kojima pobijaju navode i dokaze protivnika (Ugovor od 8. lipnja 1971. i dopis Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. prosinca 2015.) koji su im, iako tvrde suprotno, bez daljnjega pravovremeno dostavljeni, drugostupanjski sud nije bio dužan ispitati i obrazložiti ništa više od onog što je naveo u svojoj presudi jer se u skladu s odredbom članka 352. stavak 1. ZPP-a u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi. Stoga, u tom smislu nema propusta drugostupanjskog suda.

13. Nisu osnovane niti tvrdnje tužitelja da je prvostupanjski sud očitovanje Zemljišnoknjižnog odjela (dopis od 2. prosinca 2015.) pribavio po službenoj dužnosti i time postupio protivno odredbi članka 7. stavak 2. ZPP-a. Ovo zato jer iz zapisnika o održanom ročištu 22. studenog 2013. (list 604) i 25. rujna 2015. (list 714) proizlazi da je tuženik predložio pribaviti podatke odnosno očitovanje Zemljišnoknjižnog odjela tog suda. Raspravnim rješenjem odlučeno da će se taj dokaz pribaviti, s tim da tužitelji u tom smislu nisu imali nikakve primjedbe ili prigovore.

13.1. Nadalje, iz mjerodavne dostavnice (list 780.) proizlazi da je dopis zemljišnoknjižnog odjela od 2. prosinca 2015. punomoćnik tužitelja primio 4. prosinca 2015., dok je ročište za glavnu raspravu održano 14. prosinca 2015., slijedom čega se ne mogu prihvatiti niti daljnji revizijski navodi tužitelja da im navedeni podnesak nije dostavljen pravovremeno, tj. barem osam dana prije ročišta za glavnu raspravu. Dakle, tužitelji niti na taj način nisu onemogućeni u raspravljanju (članak 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a).

14. Glede revizijskih navoda tužitelja da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravični postupak (načelo „jednakosti oružja“) iz razloga što im u prvostupanjskom postupku nije omogućeno ravnopravno iznositi činjenice i predlagati dokaze te sudjelovati u postupku prilikom izvođenja tako predloženih dokaza, kako je već prethodno obrazloženo, ovaj sud ne vidi na koji način bi bilo povrijeđeno ovo načelo. Eventualno nezadovoljstvo tužitelja jer su nižestupanjski sudovi zaključili da tužbeni zahtjev nije osnovan po samoj logici stvari ne znači da im je time onemogućeno nepristrano i objektivno suđenje i da se radi o povredi prava na pravično suđenje.

15. Tužitelji zatim upiru da je „drugostupanjski sud pogrešno ocijenio da je sud prvog stupnja zakonito postupao kada je utvrdio da nisu pravni sljednici tužiteljice L. L. udane C.: B. B. (VII.-tužiteljica), S. F. (IX. tužiteljica) i D. F. (XI. tužitelj)“.

15.1. Prvo, s obzirom da ovim tvrdnjama dovode u pitanje utvrđenje sudova o tome tko su zapravo pravni sljednici tužiteljice L. L., time je sadržajno riječ o činjeničnom prigovoru koji u smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP-a u reviziji nije dopušten. Pritom, valja istaknuti da je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude, budući da su neki od tužitelja tijekom postupka preminuli, određeno i pojedinačno utvrdio da su nakon umrlih tužitelja (uz postojeća pravomoćna rješenja o prekidu postupka) parnicu preuzeli njihovi nasljednici uz navođenje o kojim se osobama i sadašnjim tužiteljima radi. Uostalom, na tužiteljima je dužnost da, postupajući savjesno i brižljivo, na neupitan način dokažu svoju aktivnu legitimaciju - posebice onda kada je na aktivnoj strani više suparničara, stoga se njihovi revizijski navodi istaknuti u tom smislu mogu shvatiti i tako da ovakvim navodima tužitelji prigovaraju sami sebi i zapravo svom načinu vođenja parnice.

15.2. Drugo i još važnije, ako se radi o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 8. ZPP-a, valja ponoviti da se protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz članka 382. stavka 1. ZPP-a kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda revizija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a može podnijeti samo ako je podnositelj revizije zbog tih povreda žalbom pobijao prvostupanjsku presudu, ili ako su te povrede učinjene tek u drugostupanjskom postupku. Iz obrazloženja pobijane presude ne proizlazi da bi se drugostupanjski sud uopće bavio tim pitanjima odnosno da ih je ocijenio pravilnim jer tužitelji takav prigovor nisu ni isticali u žalbi, pa kako je već ranije obrazloženo, iz tog se razloga ne može sada (po prvi put u reviziji) prigovarati pravilnosti pobijane presude jer je za revidente nastupila prekluzija iz članka 382. stavak 2. ZPP-a.

16. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, predmet spora je zahtjev tužitelja (kao suvlasnika i sada kao univerzalnih sukcesora prijašnjih suvlasnika) za isplatu novčane naknade za nekretnine oduzete bez naknade i akta o deposedaciji - i to kč.br. 484/3, oranice u P., površine 780 čhv, upisane u zk.ul.br. 4400 k.o. V. te kč.br. 484/2, oranice u P., površine 662 čhv, upisane u zk.ul.br. 3533 k.o. V..

17. U postupku pred nižestupanjskim sudovima koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno slijedeće (najkraće):

- da su kč.br. 484/2 i kč.br. 484/3 k.o. V., koje su predmet zahtjeva tužitelja, odgovarajuće sadašnjem dijelu kč.br. 5725/4 k.o. V., a što proizlazi iz dopisa ZK odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 2. prosinca 2015. i uvjerenja Gradskog zavoda za katastar i geodetske poslove od 10. prosinca 2004., te od 30. siječnja 2014.,

- da je za kč.br. 5725 sastavljen posjedovni list br. 4935 na način da se ta čestica upisala kao vojni objekti, Š., površine 50868 m[2] ili 14.143 čhv i to kao društveno vlasništvo s pravom korištenja za korist SFRJ Državnog Sekretarijata za narodnu obranu B., a prema preslici sačuvanog posjedovnog lista br. 4935 s preslikom zapisnika od 4. ožujka 1966., nakon čega su dopuštene daljnje promjene upisom novih čestica nastalih od 5725 i to između ostalog zkč.br. 5725/1 od koje je nastala i zkč.br. 5725/4, zajedno sa zkč.br. 5725/2 i 5725/3,

- da su temeljem Ugovora od 8. lipnja 1971. zaključenog između Državnog Sekretarijata za narodnu obranu i tuženika, povodom kojeg su, pod brojem Z- 16416/76, zkč.br. 5725/1 i 5725/4, zajedno sa zkč.br. 5725/2 i 5725/3 otpisane iz posjedovnog lista br. 4935 i upisane u novi posjedovni list 4936 k.o. V., na način da su se upisale kao društveno vlasništvo sa upisanim pravom korištenja za korist Grada Z.,

- da je tuženik naplatnim pravnim poslom - Ugovorom od 8. lipnja 1971. od ranijeg ovlaštenika prava korištenja predmetnih zemljišta, Državnog Sekretarijata za narodnu obranu SFRJ, koji je upisan kao nositelj prava korištenja od 1966., stekao pravo korištenja nad predmetnim zemljištima, kao i posjed zemljišta na kojima je kasnije sagrađena osnovna škola i igralište te da se tužitelji nisu protivili gradnji škole,

- da je tuženik zakonito upisao svoje pravo korištenja predmetnog zemljišta i da on nije propustio donijeti odluku o deposedaciji.

18. Pritom je prvostupanjski sud utvrdio da su „sporne“ kč.br. 484/2 i kč.br. 484/3 k.o. V. koje su predmet zahtjeva tužitelja odgovarajuće sadašnjem dijelu kč.br. 5725/4 k.o. V., što da proizlazi ne samo iz sadržaja dopisa Zemljišnoknjižnog odjela prvostupanjskog suda od 2. prosinca 2015., već da je tako i prema uvjerenjima Gradskog zavoda za katastar i geodetske poslove od 10. prosinca 2004. te 30. siječnja 2014., stoga je utvrđeno da su predmetne čestice u cijelosti svojim površinama ušle u kč.br. 5725/4 k.o. V. (…), od koje čestice je kasnije nastala zkč.br. 5725/4 k.o. V. (list 740 spisa).

18.1. U postupku koji je prethodio reviziji također je utvrđeno da je za kč.br. 5725 sastavljen posjedovni list br. 4935 tako da se ta čestica upisala kao vojni objekti, Š., površine 50868 m[2] ili 14.143 čhv i to kao društveno vlasništvo s pravom korištenja za korist SFRJ Državnog Sekretarijata za narodnu obranu B., a prema preslici sačuvanog posjedovnog lista br. 4935 s preslikom zapisnika od 4. ožujka 1966., nakon čega su dopuštene daljnje promjene upisom novih čestica nastalih od 5725 i to između ostalog zkč.br. 5725/1 od koje je nastala i zkč.br. 5725/4, zajedno sa zkč.br. 5725/2 i 5725/3 te da su temeljem Ugovora o pribavljanju zaključenog između Državnog Sekretarijata za narodnu obranu i tuženika, povodom kojeg su, pod brojem Z-16416/76, zkč.br. 5725/1, 5725/4, zajedno sa zkč.br. 5725/2 i 5725/3 otpisane iz posjedovnog lista br. 4935 i upisane u novi posjedovni list 4936 k.o. V., na način da su se upisale kao društveno vlasništvo sa upisanim pravom korištenja za korist Grada Z..

19. Donoseći odbijajuću presudu prvostupanjski sud u obrazloženju ističe da je tuženik valjanim, naplatnim pravnim poslom, sklapanjem Ugovora o pribavljanju i ustupanju prava korištenja na nekretninama uz zamjenu i naknadu od 8. lipnja 1971. (list 786-797), od ranijeg ovlaštenika prava korištenja predmetnih zemljišta, Državnog Sekretarijata za narodnu obranu SFRJ, stekao pravo korištenja nad predmetnim zemljištima, kao i posjed zemljišta na kojima je kasnije sagrađena osnovna škola i igralište, a kojoj gradnji se tužitelji nisu protivili, stoga ocjenjuje da je tako tuženik zakonito upisao svoje pravo korištenja predmetnog zemljišta. Slijedom toga, zaključujući da je tuženik valjanim naplatnim pravnim poslom, sklapanjem prije navedenog ugovora stekao pravo korištenja i pravo na posjed predmetnih nekretnina, sud prvog stupnja ocjenjuje da u ovom postupku nema mjesta primjeni paragrafa 418., 800. i 1437. bivšeg Općeg građanskog zakonika (članak 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. - „Narodne novine“, broj 73/91 - u daljnjem tekstu: OGZ), na koje se u tužbi pozivaju tužitelji, stoga je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

20. U pobijanoj drugostupanjskoj presudi kojom je odbijena žalba tužitelja, ističe se da je predmet prijepora zahtjev tužitelja osobno i kao nasljednika vlasnika kč.br. 484/3, O. u P., površine 780 čhv, upisane u zk.ul.br. 4400 k.o. V. te kč.br. 484/2, O. u P., površine 662 čhv, upisane u zk.ul.br. 3533 k.o. V., za naknadu za oduzeta zemljišta. Pritom se navodi da su označene nekretnine bile nacionalizirane, a tužitelji odnosno njihovi prednici, bili upisani kao nositelji prava korištenja s time, da su u postupku osnivanja zemljišnih knjiga na temelju izvršene parcelacije u postupku reambulacije Zavoda za katastar 1969. godine, označene čestice dobile nove oznake i to kč.br. 484/3 oznaku 5722/5, a kč.br. 484/2 kao dio kč.br. 5722/5, te su tužitelji odnosno njihovi prednici prilikom parcelacije zemljišta bili obaviješteni o činjenici da im se ono oduzima radi izgradnje škole u P. na što oni nisu imali primjedbe, već su zahtijevali isplatu naknade za oduzeto zemljište, a ono im je oduzeto bez akta o deposedaciji i isplaćene naknade.

20.1. Nastavno na ovakvo utvrđenje, sud drugog stupnja, ističe da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužitelja kao ovlaštenika prava korištenja bivših vlasnika - da im tuženik umjesto povrata oduzetog zemljišta isplati naknadu za oduzeto zemljište, ali kako je tijekom postupka utvrđeno da odnosno zemljište tuženik nije oduzeo tužiteljima ili njihovim prednicima (1969.), već da ga je stekao naplatnim pravnim poslom i to Ugovorom od 8. lipnja 1971., to sud drugog stupnja zaključuje da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji je tijekom postupka isticao tuženik. U tom se smislu navodi da tuženi Grad Z. nije propustio donijeti odluku o deposedaciji, već je na temelju naplatnog pravnog posla stekao pravo korištenja društvenog vlasništva od ranije upisanog nositelja tog prava (SFRJ Državnog sekretarijata za narodnu obranu B.), koji je upisan kao nositelj prava korištenja 1966., slijedom čega je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

21. U smislu odredbe članka 385. stavak 1. ZPP-a, revizija se ne može podnijeti zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pa već zbog toga svi navodi tužitelja koji se odnose na pravilnost činjeničnog utvrđenja u revizijskom dijelu postupka u ovoj revizijskoj odluci, zbog izrazite kogentosti zakonskih odredbi o reviziji, nisu razmatrani - niti ih je sud na bilo koji način mogao uzeti u obzir. Za istaknuti je da se činjenični prigovori revidenata u najvećem dijelu temelje na očitovanju Grada Z., Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od 29. prosinca 2015. pribavljenog nakon zaključenja prvostupanjskog postupka, stoga takvim navodima nema mjesta ne samo u ovom dijelu postupka, nego im u postupovnopravnom smislu nema mjesta već niti u žalbi protiv prvostupanjske presude.

22. U odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, revidenti u bitnome tvrde da tuženik „odgovara“ tužiteljima za naknadu za oduzeto zemljište i to na temelju odredbe iz pravnog pravila paragrafa 418. bivšeg OGZ-a jer je tuženik na tom zemljištu nedvojbeno izgradio zgradu.

22.1. Pravnim pravilom iz paragrafa 418. OGZ-a bilo je propisano: „Nasuprot, ako je tko gradio od svoje građe na tuđem zemljištu, bez znanja i protiv volje vlasnika, zgrada pripada vlasniku zemljišta. Pošteni gradilac može iskati naknadu troškova potrebnih i korisnih; a s gradiocem nepoštenim postupa se kao s onim koji bez naloga obavlja tuđe poslove. Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, pa ga nije odmah zabranio gradiocu poštenomu, ne može on iskati za zemljište nego općenu cijenu.“.

22.2. Dakle, navedeni propis omogućavao je stjecanje prava vlasništva građenjem ako je vlasnik zemljišta to građenje dopustio ili se tome nije (na pravno relevantan način) protivio. Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova tuženik je predmetne nekretnine u društvenom vlasništvu stekao Ugovorom od 8. lipnja 1971. (naplatnim pravnim poslom), stoga u konkretnom slučaju, s obzirom da je tuženik po nižestupanjskim sudovima u statusu singularnog sukcesora prijašnjeg ovlaštenika prava korištenja društvenog vlasništva, nije riječ o pravnoj situaciji iz paragrafa 418. bivšeg OGZ-a. Utoliko navedeno pravno pravilo zapravo uopće nije odlučno za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu.

23. Međutim, kako sudovi nisu vezani pravnom osnovom tužbenog zahtjeva, (ali jesu činjeničnim navodima tužbe), polazeći od pravno utemeljenih prigovora tužitelja koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, revizijski sud zaključuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su ocijenili da tuženik Grad Z. nije pasivno legitimiran u ovom postupku.

23.1. Imajući na umu da je u ovoj parnici u pitanju povreda prava vlasništva jer tužitelji za oduzimanje svojih nekretnina, koje su im nesporno nacionalizirane radi izgradnje škole, nedvojbeno nisu dobili nikakvu naknadu, to u materijalnopravnom smislu nisu prihvatljiva utvrđenja nižestupanjskih sudova iz kojih proizlazi - da je tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije osnovan samo iz razloga jer je on naplatnim pravnim poslom od ranije upisanog nositelja prava korištenja društvenog vlasništva (SFRJ Državnog sekretarijata za narodnu obranu B.) stekao pravo korištenja odnosnih nekretnina.

24. Tijekom ovog (za tužitelje iscrpljujućeg dugotrajnog) postupka u kojem je Grad Z. od samog podnošenja tužbe (2. veljače 1977.) bio tužena stranka, glede pitanja njegove pasivne legitimacije u postupku je doneseno nekoliko prvostupanjskih presuda u kojima je upravo Gradu Z. bilo naloženo plaćanje sporne novčane naknade.

24.1. Tako je u prvostupanjskoj presudi posl.br. P- 4141/77-2 od 17. svibnja 1979. (list 51-56.) tužbeni zahtjev (u odnosu na tužitelje L. K. i dr. za k.č.br. 484/3 zk.ul.br. 4400 k.o. G. V.) prihvaćen uz slijedeće obrazloženje:

„Ocjenjujući sve dokaze provedene u toku postupka sud nalazi da su tužitelji bili suvlasnici k.č.br. 484/3 oranice u P. u površini od 780 čhv. koja je nacionalizirana, te im je to zemljište oduzeto za gradnju škole u P.. Obzirom da tužitelji nisu primili naknadu za oduzeto zemljište, a ono im je oduzeto bez provođenja Zakon o eksproprijaciji utvrđenog postupka, tužitelji tim postupkom trpe štetu. Budući, je sporna čestica u zemljišnim knjigama sada upisana kao društveno vlasništvo na korištenju Grada Z., a što je među strankama nesporno, sud nalazi da su ispunjene sve pretpostavke za naknadu štete, te su tuženi (i tadašnja općina S.) dužni tužiteljima štetu naknaditi.“.

24.2. Jednako tako i presudom suda prvog stupnja posl.br. P-4142/77 od 17. listopada 1977., ali u odnosu na tužitelje F. J. i K. i glede k.č.br. 484/2 upisane u zk.ul.br. 3533 k.o. V..

24.3. Potom je u prvostupanjskoj presudi posl.br. P-7345/79-59 od 20. siječnja 1982. (list 101-105.) donesenoj povodom ukidnog rješenja višeg suda, kojom je tužbeni zahtjev tužitelja (parnice tužitelja L. i F. su spojene) ponovno prihvaćen, u obrazloženju se navodi slijedeće:

„Iz zemljišnoknjižnih izvadaka i to za ZK ul. 4400 k.o. V. utvrđeno je da je čkbr. 484/3 oranica u P. u površini od 780 čhv. do 31. XII 1969. bila u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo L. K., te L. M., B., L., J., B., M. i Z., a čkbr. 484/2 oranica u P. u površini od 662 čhv. upisana u z.k.ul.br. 3533 k.o. V. upisane u su zem. knjigama kao vlasništvo F. K. i J.. (...) Zbog te činjenice Sek. za komunalne poslove građevinarstvu i saobraćaj GZ nije proveo postupak deposedacije tužitelja, kada je započela gradnja škole u P., a zbog ove pogreške je u vanparničnom postupku ovog suda RL 3472/76 odbijen prijedlog tužitelja za utvrđenje naknade i to jer nije proveden predvidjeni upravni postupak i nema akta o deposedaciji.“.

24.4. U novoj prvostupanjskoj presudi posl.br. P-2146/83-74 od 23. lipnja 1983. (list 127-132.) donesenoj povodom ukidnog rješenja višeg suda, kojom je tužbeni zahtjev tužitelja ponovno prihvaćen, u obrazloženju se navodi slijedeće:

„Ovo zemljište je bez provodjenja upravnog postupka bez znanja tužitelja u katastru upisano kao društveno vlasništvo, a prilikom osnivanja novih zem. knjiga za kat. općinu (V. N.) upisane su sporne čestice kao društveno vlasništvo na korištenje GZ na temelju stanja u katastru. Zbog ove činjenice Sekretarijat za komunalne poslove i građevinarstvo GZ nije proveo postupak deposedacije tužitelja, kada je započela gradnja škole u P., a zbog istog razloga tužitelji nisu mogli ostvariti naknadu za oduzeto zemljište u vanparničnom postupku.“.

24.5. Potom je daljnjom prvostupanjskom presudom posl.br. P-2596/85-91 od 19. lipnja 1986. ponovno (u točkama I. i II. izreke) prihvaćen tužbeni zahtjev svih tužitelja, pritom je u točki IV. izreke tužbeni zahtjev u odnosu na zatezne kamate djelomično odbijen, s tim da se u obrazloženju navodi slijedeće:

„Nakon nacionalizacije iz 1958. godine oni su kao bivši suvlasnici ovih nekretnina postali po Zakonu posjednici prava trajnog korištenja zemljišta. Takva situacija bila je sve do 9. srpnja 1969. g. kada im je posjed zemljišta bio oduzet. Istovremeno je i u zemljišnim knjigama došlo do promjene oznake nosioca prava korištenja ovih čestica i one su upisna kao društveno vlasništvo na korištenju Grada Z.. Ova promjena do koje je došlo u zemljišnoj knjizi izvedena je bez ikakvog valjanog dokumenta, a istu činjenicu tužitelji su saznali tek u momentu kada su nakon provedene parcelacije zatražili naknadu za svoje zemljište. Oni su bili deposedirani, a da nije proveden valjani postupak niti im je za to isplaćena naknada.“.

24.6. Novom presudom posl.br. P-3055/88 od 9. studenog 1988., (list 255-261), ponovno je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, osim (točka II. izreke) u dijelu koji se odnosi na zakonske zatezne kamate, uz slijedeće utvrđenje:

„Prema čl. 122. Zakona o prostornom uređenju i korištenju građ. zemljišta (N.N. 14 od 16. travnja 1973.) koji je bio na snazi u vrijeme kada je tužiteljima zemljište oduzeto, proizlazi da prijašnjim vlasnicima građevinskog zemljišta koje je po zakonu preneseno u društveno vlasništvo pripada pravična novčana naknada po odredbama Zakona o eksproprijaciji. U postupku utvrđivanja naknade, stranka je općina pa prema tome naknadu za građevinsko zemljište prijašnjem vlasniku, isplaćuje općina.“.

24.7. Drugostupanjskom presudom, posl.br. Gž-4833/89-2 od 14. studenog 1989., povodom žalbe tuženika (Grada Z. i Općina S.) te Općine T., preinačena je prvostupanjska presuda (iz odlomka 23.5) tako da je tužbeni zahtjev odbijen, dok je u odnosu na Općinu T. doneseno rješenje kojim se ne dopušta subjektivno proširenje tužbe na tog tuženika.

24.8. Protiv naznačene drugostupanjske odluke tadašnje Javno tužilaštvo SR Hrvatske podnijelo je Vrhovnom sudu izvanredni pravni lijek - zahtjev za zaštitu zakonitosti (list 279 -281.) u kojem se, uz ostalo, navodi slijedeće:

„U konkretnom slučaju raniji vlasnici bili su greškom ispisani iz gruntovnih knjiga i na njihovo mjesto upisano društveno vlasništvo, pa je bila dužnost upravnog organa, odnosno Grada Z. i općine, dakle, tuženih, da odmah po saznanju pokrenu postupak određivanja naknade, umjesto da stavljaju prigovor zastare. Budući da organ koji je zakonom obvezan isplatu izvršiti nije to učinio, zbog nepoštivanja zakonske obveze ne može nikako snositi posljedice raniji vlasnik, pa je osnovan njegov zahtjev da mu se u parničnom postupku naknada odredi.“.

24.9. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Gzz 10/1991-2 od 10. lipnja 1992., prihvaćen je navedeni pravni lijek i ukinuta drugostupanjska presuda te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, u tom se rješenju navodi:

„Ovo iz razloga što se po ocjeni ovog suda u ovom slučaju ne radi o naknadi štete kako je pogrešno ocijenio sud drugog stupnja pravnu osnovu zahtjeva tužitelja u ovom postupku, već se radi o zahtjevu tužitelja kao ovlaštenika prava korištenja (bivših vlasnika) da im tuženi umjesto povrata stvari (povrata oduzetog zemljišta) isplate naknadu za oduzetu stvar (oduzeto zemljište). Pravo ovlaštenika prava korištenja na naknadu za oduzeto zemljište ne može zastarjeti sve dok ovlaštenik prava korištenja može zahtijevati povrat svoje stvari odnosno umjesto toga isplatu naknade za svoju stvar. zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku (čl. 14. Zakona o zastari potraživanja) koji iznosi 10 godina.“.

24.10. Potom je rješenjem drugostupanjskog suda posl.br. Gž-3154/94-2 od 9. siječnja 1996., ukinuta prvostupanjska presuda (iz odlomka 23.5.) i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (list 293-293).

24.11. Novom prvostupanjskom presudom posl.br. P-471/96-186 od 31. listopada 2008., ispravljene rješenjem od 12. siječnja 2010. (list 435-439 i 450.), u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i naloženo tuženom Gradu Z. isplatiti tužiteljima određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama od 31. listopada 2008. do isplate dok je u točki II. izreke tužbeni zahtjev u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan.

24.12. Ukidnim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-2567/10-2 od 10. svibnja 2011., opetovano je ukinuta prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, ali pred drugim sucem pojedincem.

24.13. Donesena je i posljednja prvostupanjska presuda u ovoj parnici posl.br. P- 5502/15-250 od 28. prosinca 2015. (list 805-820), kojom je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen iz prije naznačenih razloga navedenih te je tužiteljima naloženo nadoknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.161.793,25 kn. 24.14. Završno, pobijanom drugostupanjksom presudom posl.br. Gž-2062/17-2 od 18. travnja 2017. (list 892-898) odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, dok je žalba tuženika Grada Z. uvažena u odnosu na odluku o troškovima postupka i tužiteljima naloženo plaćanje daljnjih troškova postupka u iznosu od 321.385,00 kn, kao i troškova žalbe.

25. Slijedom navedenog, polazeći od činjenica na kojima su se temeljile sve prvostupanjske odluke kojima je prihvaćen (ili djelomično prihvaćen) tužbeni zahtjev, utvrđenje prvostupanjskog suda temeljilo se na slijedećem:

- da su tužitelji „L.“ bili vlasnici čkbr. 484/3 oranica u P. površine 780 čhv, upisanu u z.k. ulošku br. 4400 k.o. V., a tužitelji „F.“ da su bili vlasnici kč.br. 484/2, oranica u P. površine 662 čhv upisane u z.k. ulošku 3.533 k.o. V.,

- da su navedene nekretnine nacionalizirane te da su tužitelji bili upisani kao nositelji prava korištenja, time da su u postupku osnivanja zemljišnih knjiga na temelju izvršene parcelacije u postupku reambulacije Zavoda za katastar 1969. navedene kč.br. dobile nove oznake i to kč.br. 484/3 dobila oznaku 5722/5, a kč.br. 484/2 sada dio kč.br. 5722/5,

- da je u postupku reambulacije i osnivanja novih zemljišnih knjiga greškom došlo do upisivanja Grada Z. kao nositelja prava korištenja na spornom zemljištu u društvenom vlasništvu i do brisanja prava korištenja tužitelja na tom zemljištu,

- da su tužitelji sudjelovali u upravnom postupku koji se vodio kod Gradske uprave Z., Sekretarijata za komunalne poslove građevinarstvo i saobraćaj, odsjek za parcelacije i nadogradnje pod brojem Up/I-05/12-16696/2-1969 u kojem je odobrena parcelacija spornog zemljišta radi izgradnje škole u P.,

- da su tužitelji prilikom parcelacije ranije navedenog zemljišta bili obaviješteni o činjenici da im se sporno zemljište oduzima radi izgradnje škole u P. i da na to nisu imali primjedbe time da su zahtijevali jedino da im se plati naknada za oduzeto zemljište,

- da je tužiteljima sporno zemljište oduzeto bez akta o deposedaciji i da im za to zemljište nikad nije isplaćena naknada, ni od Grada Z. niti od osnovne škole P., a niti od bilo koje treće osobe,

- da su tužitelji odbijeni sa zahtjevom da se utvrdi naknada za oduzeto zemljište u postupku kod Općinskog suda pod brojem R1-3472/75 - jer da se naknada za oduzeto zemljište ne može utvrditi u izvanparničnom postupku iz razloga što prethodno nije proveden zakonom propisani upravni postupak, s tim da u konkretnom slučaju nema niti akta o deposedaciji,

- da se postupak deposediranja nije vodio budući da je sporno zemljište bilo upisano kao društveno vlasništvo na korištenju Grada Z..

(Činjenično utvrđenje iz odbijajuće prvostupanjske presude posl.br. P-5502/15-250 od 28. prosinca 2015. i pobijane drugostupanjske presude u skraćenom obliku navedeno je u odlomku 17. obrazloženja).

26. Predmet ovog postupka, prema shvaćanju revizijskog suda, u svojoj se cjelini ne može riješiti ako se ne sagleda kroz usporedive situacije koje se odnose na načelo mirnog uživanja prava vlasništva, naime, nije upitno da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava vlasništva jer su tužitelji lišeni svog prava vlasništva, bez da im je za to plaćena odgovarajuća odnosno bilo kakva novčana naknada.

27. Prema prvom dijelu članka 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10 - u daljnjem tekstu: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pojam „vlasništva“ u prvom dijelu članka 1. Protokola br. 1 autonoman je te obuhvaća i „postojeće vlasništvo“ i imovinu, uključujući zahtjeve, u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem „legitimno očekivanje“. Kako bi „očekivanje“ vlasnika bilo legitimno, mora biti konkretnije od puke nade i mora se temeljiti na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu, kao što je sudska odluka, koji se odnosi na predmetni vlasnički interes. Do lišavanja „vlasništva“ može doći i u situacijama kada nije donesena nikakva formalna odluka o prestanku pojedinačnih prava, ali je utjecaj niza različitih mjera, koje su primijenile javne vlasti, na „vlasništvo“ podnositelja zahtjeva toliko izražen da se te mjere mogu izjednačiti s izvlaštenjem. Kako bi utvrdio je li došlo do lišavanja „vlasništva“, sud se ne smije ograničiti na ispitivanje toga je li došlo do oduzimanja vlasništva ili formalnog izvlaštenja, nego treba gledati i iza onoga što se vidi na površini i ispitati stvarnu situaciju kojoj se prigovara. Pritom, građani ne mogu biti žrtve loših propisa ili pogrešnih postupanja tijela državne vlasti s tim da pravo vlasništva nije zaštićeno ako postoji dobro normativno rješenje u Ustavu i Zakonu, nego to pravo mora biti djelotvorno zaštićeno i u postupcima tijela državne vlasti, zatim da u prosudbi osnovanosti pravne zašite građana u obzir valja uzimati cjelinu pravnog sustava i propise interpretirati po najsuvremenijim metodama, a prije svega teleološki. Uzimanje imovine bez plaćanja iznosa razumnog u odnosu na njezinu vrijednost obično će predstavljati nerazmjerno miješanje, a potpuni nedostatak naknade može se smatrati opravdanim na temelju članka 1. Protokola br. 1 samo u iznimnim okolnostima. Sud mora utvrditi je li zbog aktivnosti ili neaktivnosti države dotična osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. Pri ocjenjivanju usklađenosti s tim zahtjevom, mora se provesti sveobuhvatno ispitivanje različitih interesa o kojima je riječ, imajući u vidu činjenicu da je Konvencija namijenjena zaštiti prava koja su „praktična i učinkovita“. U slučaju kada je do miješanja u pravo na mirno uživanje „vlasništva“ došlo u kontekstu ispravljanja pogreške koju je počinila javna vlast (koja, kao što je prethodno navedeno, služi javnom interesu), ne samo da se prema načelu dobrog upravljanja vlastima nameće obveza da odmah djeluju kako bi ispravile svoje pogreške već se i te pogreške ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga pojedinca, osobito ako nikakav drugi suprotstavljeni privatni interes nije doveden u pitanje (u cjelini tako: „Vodič kroz članak 1. Protokola br. 1 - Zaštita vlasništva Europski sud za ljudska prava“ - ažuriran 31. kolovoza 2022.).

28. U posebnim okolnostima ovog slučaja, u situaciji kada je utvrđeno da su tužitelji od strane države i njezinih tijela lišeni svog prava vlasništva bez formalne odluke o oduzimanju zemljišta iz posjeda, odnosno bez zakonom propisanog postupka, moguć je samo jedan pravilan zaključak - da je u okolnostima konkretnog predmeta, nedjelotvornim i nesavjesnim postupanjem državnih tijela, tužiteljima nametnut neprihvatljiv individualni teret, slijedom čega je došlo do povrede njihova prava vlasništva iz članka 48. Ustava Republike Hrvatske - u primjeni članka 1. Protokola br. 1 Konvencije. To sve tim više kad je tijekom dugogodišnjeg i neučinkovitog suđenja u kojem je jedno te isto tijelo državne vlasti bilo pasivno legitimirano i više puta presudama obvezivano na isplatu naknade za oduzete nekretnine, došlo ne samo do nerazumnog odlaganja isplate naknade za oduzete nekretnine već i do njezinog potpunog odbijanja uz nametanje tužiteljima plaćanja visokih troškova postupka. Time su tužitelji, umjesto da za svoje nekretnine očekivano dobiju odgovarajuću novčanu naknadu, zapravo kažnjeni za očite pogreške i propuste države i njezinih tijela.

28.1. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da su sporne nekretnine postale društveno vlasništvo na osnovi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list“ FNRJ, broj 52/58, 3/59, 24/59, 24/61, 1/63 - „Narodne novine“, broj 53/91 - u daljnjem tekstu: ZN). Prema tom propisu za nacionaliziranu zgradu, poseban dio zgrade i građevinsko zemljište prijašnjem vlasniku davala se naknada prema odredbama tog zakona (članak 7.). Postupak za određivanje naknade prijašnjem vlasniku za nacionaliziranu nekretninu pokreće se poslije pravomoćnosti rješenja komisije za nacionalizaciju o utvrđenju predmeta nacionalizacije. Za postupak po prethodnom stavu nadležan je u prvom stupnju organ uprave općinskog narodnog odbora nadležan za poslove financija, na čijem se području nalazi nacionalizirana nekretnina (članak 59.), s tim da je u postupku za utvrđenje predmeta nacionalizacije i postupku za određivanje visine naknade za nacionalizirane nekretnine i općina stranka (članak 61.).

28.2. Također, prema Zakonu o eksproprijaciji („Službeni list“ FNRJ, broj 12/57, 53/62 - „Službeni list“ SFRJ, broj 13/65, 5/68, 7/68, 30/68, 32/70 - „Narodne novine“, broj 52/71 i 10/78 - u daljnjem tekstu: ZE), koji je bio na snazi u pravno relevantno vrijeme, za ekspropriranu nekretninu vlasniku pripada pravična naknada. Naknadu za ekspropriranu nekretninu snosi korisnik eksproprijacije (članak 10. ZE). Postupak naknade provodi općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, koji je dužan bez odgode zakazati i održati usmenu raspravu za sporazumno određivanje naknade za oduzetu nekretninu, u protivnom stranka se može obratit općinskom sudu radi određivanja naknade za ekspropriranu nekretninu (članci 59. i 60.).

29. Slijedom navedenog, očekivanja tužitelja da će im za oduzimanje njihovih nekretnina biti isplaćena odgovarajuća novčana naknada (od strane tuženog Grada Z.) bila su bez daljnjega legitimna. Naime, takvo očekivanje nije bilo utemeljeno samo na tadašnjim propisima o nacionalizaciji ili eksproprijaciji, već i na ustaljenoj sudskoj praksi koja je za ovakve slučajeve pa i onda kada u odnosu na pojedince nisu bili provedeni zakonom propisani postupci niti doneseni odgovarajući pravni akti, bila jedinstvena u ocjeni da takvim vlasnicima pripada pravo na novčanu naknadu za lišenje prava vlasništva. Stoga, kako je u ovom slučaju tužiteljima sporno zemljište oduzeto bez akta o deposedaciji i isplaćene naknade, iako su (prema obrazloženju iz pobijane drugostupanjske presude) tužitelji bezuspješno (u izvanparničnom postupku) zahtijevali isplatu naknade za oduzeto zemljište, to su njihova očekivanja da im se isplati novčana naknada od strane tijela javne vlasti (pa i u sudskom postupku po njihovoj tužbi) bila opravdana. Stoga njihova tužba nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na novčanu naknadu za oduzete nekretnine bilo potpuno neopravdano.

30. Tužitelji su pravodobno (unutar zastarnog roka - kako to pravilno utvrđuju nižestupanjski sudovi) podnijeli tužbu jer im nije isplaćena naknada za oduzeto zemljište, s tim da je ovaj postupak pokrenut tužbom još u veljači 1977. godine, dakle prije više od 40 godina i to za vrijeme bivše države (SFRJ). U to vrijeme još nije bio na snazi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list“ SFRJ, broj 6/80 i 36/90 - „Narodne novine“, broj 53/91), slijedom čega su se u stvarnopravnim sporovima, ali i onima obveznopravne prirode, primjenjivala pravna pravila bivšeg OGZ-a, stoga nije nerazumno niti je teško utvrditi postojanje razloga zbog kojih su se tužitelji u ovom slučaju pozivali na pravna pravila bivšeg OGZ-a.

31. Slijedom toga, pitanje osnovanosti prigovora pasivne legitimacije tuženika moralo se i mora sagledati u širem kontekstu posebnih okolnosti ovog slučaja, a naročito u svijetlu pogrešnog, neodgovarajućeg i nezakonitog ponašanja tijela javne vlasti u odnosu na imovinu, odnosno vlasništvo pojedinaca. Nije upitno da su nekretnine tužitelja nacionalizirane u korist Državnog Sekretarijata za narodnu obranu bivše FNRJ (SFRJ), također nije upitno niti da je Republika Hrvatska pravni sljednik (i tog tijela) bivše države (primjerice u odlukama U-III-630/1996, U-III-669/1996, U-III- 731/1996, U-III-732/1996 od 19. studenog 1997. i U-III-217/98 od 23. listopada 2002.). Republika Hrvatska je temeljem Uredbe o preuzimanju sredstava JNA i SSNO na teritoriju Republike Hrvatske u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 52/91) i Uredbe o preuzimanju sredstava bivše SFRJ u vlasništvo Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 68/91), izvršila pretvorbu bivšeg društvenog vlasništva tako što je titularom tog vlasništva označena Republika Hrvatska. Time je Republika Hrvatska stjecanjem vlasništva na državnoj imovini SFRJ preuzela i obveze prema bivšim vlasnicima, kojima su nekretnine oduzete bez naknade, kao što bi to bio i slučaj s tužiteljima. Prema onom što je utvrđeno i zaključeno u pobijanoj drugostupanjskoj presudi (iako to nije tako izrijekom i rečeno), Republika Hrvatska, bi sudeći po cjelokupnom obrazloženju pobijane presude, bila materijalnopravno pasivno legitimirana u ovom parničnom postupku i to kao sukcesor prava i obveza nekadašnjeg prednika tuženika (Državnog Sekretarijata za narodnu obranu FNRJ), sve to neovisno od naknadnog „otuđenja“ prava korištenja naplatnim pravnim poslom. Republika Hrvatska bi stoga, prema ocjeni drugostupanjskog suda, očito bila i obveznik plaćanja utužene naknade tužiteljima za oduzete nekretnine, koju im nedvojbeno nikad nije isplatilo „najviše vojno-upravno tijelo“ ondašnje države.

32. U tom se kontekstu postavlja i važno pitanje od kakvog je značaja i kakve pravne učinke proizvodi ugovor kojim je tuženik naplatno stekao pravo korištenja nekretnina prenesenih u društveno vlasništvo, odnosno pitanje - je li u ovom slučaju tuženik na koga je neupitno preneseno pravo korištenja (Grad Z.) odgovara za nezakonito postupanje tijela državne vlasti. Odgovor bi na prvi pogled bio da tužena stranka kao singularni sukcesor, prema općim pravilima obveznog prava, u pravilu i općenito ne odgovara za propuste i nezakonit rad prednika iz pravnog posla, osim izuzetno ukoliko prilikom takvog stjecanja i on sam nije bio u dobroj vjeri.

32.1. Grad Z. je preko svojih upravnih tijela, odnosno Gradske uprave Z., Sekretarijata za komunalne poslove građevinarstvo i saobraćaj, odsjek za parcelacije i nadogradnje pod br. Up/I-05/12-16696/2-1969, sudjelovao u postupku u kojem je odobrena parcelacija spornog zemljišta radi izgradnje škole u P.. Prema tome, ako se još 1969. vodio postupak parcelacije pred upravnim tijelima Grada Z., u kojem su sudjelovali i tužitelji tražeći naknadu za oduzeto zemljište, tada je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora od 8. lipnja 1971., koje se zbilo naknadno, tj. poslije započetog postupka parcelacije 1969., znao i morao znati da u vrijeme izgradnje škole tužiteljima nije isplaćena (a morala je biti) naknada za oduzeto zemljište. Zbog toga se nameće jednostavan zaključak - da tuženi Grad Z. u vrijeme sklapanja spornog ugovora na kojeg se pozivaju revizijom osporene presude, nije bio u dobroj vjeri, stoga se kao takav u odnosu na tužitelje nalazi u jednakoj pravnoj poziciji kao i njegov prednik Državni Sekretarijat za narodnu obranu FNRJ (ili sada kao sljednik Republika Hrvatska). To u ovom slučaju jednostavno znači da je Grad Z., s obzirom na sve okolnosti slučaja, jednako kao i prednik iz tog ugovora, obveznik novčane naknade za nezakonito lišenje prava vlasništva koje neosnovano trpe tužitelji.

33. Drugi razlog koji razumno i samostalno upućuje na materijalnopravnu pasivnu legitimaciju Grada Z. je činjenica da je upravo taj tuženik, za razliku od prednika iz ugovora od 8. lipnja 1971., svojim radnjama (kako pravnim tako i faktičnim) na zemljištu tužitelja još 1969., stvarno i za tužitelje vidljivim radnjama oduzeo posjed nekretnina koje su bile nacionalizirane. Tužiteljima je prema nedvojbenim utvrđenjima iz svih nižestupanjskih presuda, posjed oduzet izgradnjom osnovne škole P. pa je upravo tada, gledajući s mjesta tužitelja kao pojedinaca, došlo do stvarnog („djelotvornog)“ oduzimanja prava vlasništva njihovih nekretnina, odnosno zbila se nezakonita faktična „deposedacija“ jer su tužitelji tim trenutkom zapravo definitivno lišeni svog prava vlasništva. Od tog su trenutka tužitelji tražili isplatu naknade za oduzeto zemljište i od tada im je bilo jasno da im se sporne nekretnine ne mogu vratiti u vlasništvo i posjed, stoga se očekivano nisu ni protivili izgradnji škole u P.. Prema tadašnjim pozitivnim propisima to je bilo i vrijeme kada se tužiteljima, u upravnim postupcima koji su se vodili pred tijelima tadašnjih općina trebala isplatiti naknada za oduzeto zemljište. Kako je već utvrđeno tužiteljima naknadu nije isplatio niti Grad Z. niti osnovna škola P.. Slijedom toga je Grad Z., kao tijelo državne vlasti, koje je izgradnjom škole na odnosnim nekretninama tužiteljima stvarno oduzelo posjed i pred čijim se tijelima u to vrijeme bez uspjeha provodio postupak određivanja naknade za oduzete nekretnine, pasivno legitimiran u ovoj parnici.

33.1. Pritom valja uzeti u obzir i okolnost da je u ovom postupku već nekoliko puta bilo nepravomoćno presuđeno u korist tužitelja protiv istog tuženika (postoji sedam prvostupanjskih presuda i gotovo toliko drugostupanjskih odluka), ali bez da je u presudama nižestupanjskih sudova, sve do presude Vrhovnog suda broj Gzz 10/99-2 od 10. lipnja 1992., uopće i na bilo koji način problematizirana pasivna legitimacija tuženika. U smislu rečenog, pasivnu legitimaciju Grada Z. nije problematiziralo niti nadležno tadašnje Javno tužilaštvo (sada Državno odvjetništvo RH) koje je po zakonu zastupalo Republiku Hrvatsku u svim postupcima koji se vode radi zaštite njezinih imovinskih prava i interesa pred sudovima (odlomak 23.7). Suviše, upravo je to pravosudno tijelo u svom izvanrednom pravnom lijeku, podnesenom u ovoj parnici u korist tužitelja, istaknulo - da je bila dužnost upravnog organa, odnosno Grada Z. da odmah po saznanju pokrene postupak određivanja naknade, umjesto da stavlja prigovor zastare.

34. Ispitujući pravnu utemeljenost razloga zbog kojeg su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev - zaključuje se da su tužitelji, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova, na pasivnoj strani utužili pogrešno tijelo državne vlasti jer su tužbu podnijeli protiv Grada Z. umjesto protiv Republike Hrvatske. Ali, ako država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da osigura razumne i učinkovite mjere za zaštitu prava tužitelja na djelotvorno uživanje njihova prava vlasništva, što ovdje nije upitno, tada propust države (ili nekog njezinog tijela) ne može ići na štetu vlasnika i kao takav u konačnici koristiti državi, koja je sama trebala biti tužena (predmet Žic protiv Hrvatske - presuda od 19. svibnja 2022., Zahtjevi br. 54115/15, 193/16 i 398/16). Slijedom toga, zahtjevi tužitelja za novčanu naknadu za oduzete nekretnine imali su dovoljno osnova u nacionalnom pravu da budu zaštićeni člankom 1. Protokola br. 1 Konvencije. Prema tome, u posebnim okolnostima ovog slučaja, kada je utvrđeno da je u primjeni članka 1. Protokola br. 1 Konvencije došlo do povrede tog prava nije odlučno i zapravo je sasvim svejedno je li na pasivnoj strani sama država ili neko tijelo državne vlasti, kao što je to u ovoj parnici Grad Z. jer su u širem kontekstu ustavne zaštite prava vlasništva (u vezi s člankom 1. Protokola br. 1 Konvencije) i za pojedinca - svi oni, tj. Republika Hrvatska i Grad Z. - u ovom slučaju „država“ i kao takvi obveznici naknade za oduzete nekretnine. U tom smislu, niti naplatni pravni posao, pa sve kad bi kojim slučajem na strani tuženika postojala dobra vjera (a očigledno je nema), niti to nije zapreka da se tuženika obveže na plaćanje sporne naknade, budući da su tužitelji zbog opisanih nezakonitosti, tijekom svih godina parničenja, nesporno morali snositi nerazmjeran i prekomjeran teret. U protivnom bi nezakonito postupanje države na štetu vlasnika oduzetog zemljišta išlo u korist onog tko je postupao nezakonito, a to je u ovom slučaju, kako je već rečeno nedvojbeno i tuženik Grad Z..

35. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gzz 10/1991-2 od 10. lipnja 1992. izraženo je shvaćanje da se u ovom slučaju ne radi o naknadi štete, već o zahtjevu tužitelja kao bivših vlasnika da im tuženik umjesto povrata stvari (vraćanja oduzetog zemljišta) isplati naknadu za oduzetu stvar (oduzeto zemljište). Također je tom odlukom riješeno i pitanje (ne)osnovanosti prigovora zastare koji u ovom slučaju nije moguće prihvatiti jer su tužitelji podnijeli tužbu svakako prije isteka zastarnog roka. Pritom treba navesti da eventualna revalorizacija vrijednosti oduzetih nekretnina zbog dugogodišnjeg suđenja (svođenje na cijene u vrijeme presuđenja), zapravo ne predstavlja povećanje tužbenog zahtjeva jer tužbeni zahtjev u svojoj biti, bolje rečeno vrijednosno, ostaje istovjetan onom koji je postavljen u tužbi. Uostalom, ako bi i došlo do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (tzv. „neprave preinake“), u tom se slučaju zastara prekida već podnošenjem tužbe, a ne u trenutku same preinake tužbe.

35.1. Prema tome, u ovom je postupku riješeno pitanje pasivne legitimacije tuženika, koji je zbog oduzimanja vlasništva navedenih nekretnina bez zakonom propisanog postupka, dužan tužiteljima naknaditi tržišnu - novčanu protuvrijednost odnosnih nekretnina u prema cijenama u vrijeme presuđenja (sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja sudske odluke), ali prema stanju tih nekretnina u vrijeme kada su one oduzete iz posjeda tužitelja. U ponovnom postupku, bez daljnjega valja voditi računa i o već pravomoćno odbijenom dijelu tužbenog zahtjeva (odlomak 23.10) koji se može utvrditi odgovarajućom vrijednosnom usporedbom odbijenog novčanog zahtjeva i onog dijela o kojem još nije presuđeno.

36. To je zapravo jedini razuman način da se imovinski interes tužitelja u odnosu na oduzeto vlasništvo vrati u stanje u kojem bi njihova imovina bila da nisu bili toliko zanemareni svi zahtjevi propisani zakonom, dakle, da u postupanju države i njezinih tijela nije bilo očigledne nerazumnosti u svemu suprotne članku 1. Protokola br. 1 Konvencije.

36.1. Drugostupanjski sud, prema kogentnim odredbama članka 366.a stavak 1. ZPP-a (u vezi s člankom 102. stavak 3. ZID ZPP/13) u ponovljenom postupku u ovoj parnici više ne može ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovni postupak, ali u slučaju potrebe za pravilnim utvrđivanjem činjeničnog stanja izvođenjem već izvedenih ili predloženih dokaza dužan je provesti postupak sukladan odredbama članka 373.b i članka 373.c ZPP-a, s tim da se neki dokazi mogu izvesti i pred sucem pojedincem prvostupanjskog suda (članak 373.b stavak 3. ZPP).

37. O troškovima nastalim povodom revizije tužitelja odlučit će se u konačnoj odluci.

38. Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP-a, valjalo ukinuti pobijanu presudu kao i rješenje o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 13. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil, v.r.