REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 675/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari 1-tužitelja O. G., OIB …, iz I. R., i 2-tužiteljice O. V., OIB …, iz K., Bosna i Hercegovina, oboje zastupani po punomoćniku T. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. & L. u Z., kao nasljednici pokojnog tužitelja T. G., OIB …, iz Z., protiv tuženice Opće bolnice D., OIB …, D., zastupane po punomoćniku M. D., odvjetniku u Odvjetničkom društvu D. i p. d.o.o. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2587/16-4 od 5. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2864/13-44 od 27. studenog 2015., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici platiti tužitelju T. G. na ime naknade neimovinske i imovinske štete (tuđe pomoći i njege) iznos od 471.680,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2013. do isplate (točka I. izreke), dok je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 10.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2013. do isplate (točka II. izreke). Nadalje, tuženici je naloženo na ime naknade imovinske štete plaćati rentu s naslova tuđe pomoći i njege u mjesečnom obroku od 1.800,00 kn počevši od 1. ožujka 2012. pa nadalje tako da dospjele obroke od ukupno 63.000,00 kn plati s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je određeno pod točkom III. izreke, koji dospijevaju u vremenu od travnja 2012. do siječnja 2015. Tuženici je naloženo naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 68.887,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od 27. studenoga 2015. do isplate (točka IV. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena je presuda suda prvog stupnja te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.
3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tuženica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje drugostupanjske presude i vraćanje predmeta drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske i imovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog pogreške u liječenju koja je uzrokovala amputaciju lijeve noge tužitelja.
8. Tužitelj T. G. je umro 26. veljače 2020., slijedom čega je postupak bio prekinut te je nastavljen s nasljednicima, sada tužiteljima (rješenje prvostupanjskog suda broj Pn-2864/2013-62 od 1. travnja 2022.).
9. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužitelj u štetnom događaju 16. prosinca 2011. padom sa skele zadobio višeiverni otvoreni prijelom lijeve potkoljenice u donjoj trećini,
- da je tuženica u liječenju primijenila „zastarjelu“ metodu imobilizacije s longetom i umatanjem cijele noge u zavoj, koja se kod ovakvog tipa povreda uglavnom zamjenjuje vanjskim fiksatorom,
- da iz medicinske dokumentacije ne proizlazi da bi nakon 24 sata niti nakon 48 sati tužitelja previjali, odnosno kontrolirali cijeljenje rane ili utvrdili razvoj infekcije (unatoč činjenici da se tužitelj žalio na bolove, krv je bila vidljiva na plahtama, osjetio se neugodni miris) te je zbog pojave posttraumatskog compartment sindroma koji je prepoznat tek deveti dan nakon ozljede, nekroze tkiva potkoljenice te sepse, zbog opasnosti za život tužitelja amputirana noga,
- da tužitelju nije bila propisana niti davana preventivna antibiotska terapija, unatoč kirurškom pravilu da se kod takve ozljede daje intravenskim putem ne jedan nego tri antibiotika (tzv. ratna shema),
- da između mehanizma nastanka ozljede i same ozljede te trajnih posljedica postoji direktna uzročno posljedična veza,
- da se pogreška u liječenju prema mišljenju vještaka odnosi na neadekvatno liječenje - imobilizaciju s longetom i umatanjem cijele noge u zavoj tj. skeletna trakcija trebala se zamijeniti kroz sljedeća 24 sata vanjskom fiksacijom čime bi se postigla stabilizacija prijeloma, a svakodnevno bi se mogla na lakši način vršiti kontrola stanja mekih tkiva (kože, potkože i mišića, te neurocirkularni status),
- u slučaju primjene „stare“ metode liječenja trebalo je redovito previjati jedanput ili dva puta dnevno nakon 48 sati računajući od ozljeđivanja i pratiti hoće li će se razviti sindrom zatvorenog odljevka, a ako se isti razvije tada je trebalo poduzeti kirurški postupak otvaranjem 5 odjeljaka mišića, oslobađanje istih i dekompresija, pa bi se izbjeglo veće oštećenje tkiva,
- da i uz redovito previjanje jedanput ili čak dvaput dnevno u vremenu nakon ozljede (nakon 48 sati) može doći do razvoja kompaktnog sindroma - sindrom zatvorenog odljevka, što se praćenjem tijekom previjanja može uočiti i kirurški otvoriti 5 odjeljaka mišića, oslobađanje istih i dekompresija (što se ne radi kod prijema u bolnicu nego se prati da li će se to razviti ili ne), čime se može prevenirati razvoj istog i sigurno izbjeći veća oštećenja tkiva u slučaju da nije došlo do razvoja venske ili arterijalne tromboze,
- da je tužitelj na psihičkom planu razvio kliničku sliku depresivnog poremećaja zbog izloženosti situacijama visokog stresogenog potencijala u vidu realne opasnosti po tjelesni integritet pa i život, pa je navedeno uz dugotrajno liječenje te zaostale posljedice i dovelo do razvoja psihičkog poremećaja,
- da su nakon provedenog kirurškog liječenja i fizikalne terapije zaostale trajne posljedice u vidu gubitka lijeve noge, otežanog hoda uz pomoć proteze i štake, te fantomskih bolova. Zaostalo je smanjenje opće životne aktivnosti s kirurško- traumatološkog motrišta od 65%, a s psihijatrijskog motrišta 20%, što su objedinjeno ocijenili sa 75%, u kojem omjeru će ulagati pojačane napore u svom životu (55 godina, radnik),
- da se zdravstveno stanje tužitelja stabiliziralo nakon otpusta, rehabilitiran i osposobljen za samostalan hod s protezom i štakom u ožujku/travnju 2012.,
- da se nakon amputacije zdravstveno stanje tužitelja počelo poboljšavati.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da je bolnica u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti bila dužna postupati s povećanom pažnjom, međutim nije tako postupala, jer je izostalo redovno previjanje jedanput ili dva puta dnevno nakon 48 sati računajući od ozljeđivanja, kao i praćenje hoće li se razviti sindrom zatvorenog odljevka, kao i preventivna antibiotska terapija, te su uslijedile komplikacije u liječenju tužitelja što je u konačnici rezultiralo amputacijom potkoljenice.
10.1. Sud prvog stupnja smatra da za propuste u radu s pacijentima tuženica odgovara po principu pretpostavljene krivnje (čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO) koje odgovornosti se može osloboditi ako dokaže da je u danim okolnostima postupala kako je trebala, što tuženica nije dokazala, slijedom čega je tužbeni zahtjev osnovan te je primjenom odredbe čl. 1100. ZOO za navedenu povredu prava osobnosti valjalo utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 480.000,00 kn, što u svojoj ukupnosti predstavlja adekvatnu satisfakciju za sve tegobe koje su uzrokovane predmetnim štetnim događajem.
11. Drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda, kao i pravilnu primjenu materijalnog prava.
12. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.
13. Revident neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, revident nije određeno naveo koje su to bitne povrede odredaba parničnog postupka već iz revizije proizlazi da revident smatra da je sud pogrešno primijenio odredbe ZPP o izvođenju vještačenja, odnosno da je trebalo provesti novo vještačenje. Međutim, ovakvim navodima revident zapravo navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, i da je zbog takvog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno materijalno pravo, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. st. 1. ZPP).
14. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).
14.1. Naime, tuženica u reviziji paušalno navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, međutim ne navodi odredbu materijalnog prava koja nije primijenjena odnosno koja nije pravilno primijenjena.
15. Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je odbiti reviziju tuženice, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.
Zagreb, 13. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković, v.r.
