Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 82 Gž Ob-477/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. R. iz Z., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. C., odvjetniku u Z., …, protiv 1. tuženika E. M. d.o.o., Z., …, OIB: …, zastupan po M. S., diplomiranom pravniku, zaposleniku 1. tuženika i 2. tuženice Ž. R. iz Z., …, OIB: …, zastupana po punomoćnici M. T.-B., odvjetnici u Z., …, radi utvrđenja i proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3137/18-22 od 30. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj dana 13. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3137/18-22 od 30. srpnja 2020. u točkama II., III. i IV. izreke u dijelu kojim je odlučeno da tužitelj snosi svoj trošak postupka.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da bračnu stečevinu tužitelja B. R. iz Z., …, OIB: … i drugotužene Ž. R. iz Z., …, OIB: … čine nekretnine upisane u knjigu PU: Grad Z., broj podul. 31470/zk. ul. 10584 u naravi stambena zgrada …, Z., sagrađena na kčbr. d. 7705/532, po novoj izmjeri kčbr. 159/33 k.o. P. i to stan broj 45 na IV (četvrtom) katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, lođe i balkona u ukupnoj površini od 73,01 čm i to tužitelja B. R. iz Z., …, OIB: … u ½ dijela prava vlasništva i drugotužene Ž. R. iz Z., …, OIB: … u ½ dijela prava vlasništva te je drugotužena Ž. R. iz Z., …, OIB: … dužna trpjeti upis prava vlasništva tužitelja B. R. iz Z., …, OIB: … na navedenoj nekretnini u ½ dijela, uz istovremeno brisanje prava vlasništva sa svog imena u ½ dijela na navedenoj nekretnini.

II. Odbija se tužitelj B. R. iz Z., …, OIB: … sa zahtjevom koji glasi: ''Ovrha u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr- 5418/17 određena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ovr- 5418/17 od dana 10. listopada 2017. godine u odnosu na ½ dijela nekretnine upisane u knjigu PU: Grad Z., broj podul. 31470/zk. ul. 10584 u naravi stambena zgrada …, Z., sagrađena na kčbr. d. 7705/532, po novoj izmjeri kčbr. 159/33 k.o. P. i to stan broj 45 na IV (četvrtom) katu, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, izbe, kupaonice, nužnika, hodnika, lođe i balkona u ukupnoj površini od 73,01 čm koja predstavlja suvlasništvo tužitelja B. R. iz Z., …, OIB: … proglašava se nedopuštenim, a što je I. tuženi dužan priznati.''

kao neosnovan.

III. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva kojim predlaže da drugotužena trpi upis prava vlasništva tužitelja na predmetnoj nekretnini u ½ dijela bez tereta, kao neosnovan.

IV. Tužitelj i drugotužena snose svaki svoj trošak postupka.“

2. Protiv dijela te presude pod točkama II., III. i IV. izreke kojim je odlučeno da tužitelj snosi svoj trošak postupka pravovremenu žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na „ponovno odlučivanje“. Zatražio je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem bračne stečevine, upisom besteretnog prava suvlasništva tužitelja na nekretninama koje čine bračnu stečevinu te proglašenje ovrhe na tim nekretninama, odnosno suvlasničkom dijelu tužitelja nedopuštenom.

6. Prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su u suglasnosti sa stanjem spisa, odnosno o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećim spisu i i samih tih isprava i zapisnika, izreka presude ne proturječi razlozima presuda, tako da se presuda protivno žalbenim razlozima može ispitati.

7. Isto tako ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbi čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tužitelja sud prvog stupnja u provedenom postupku utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje pravilne i zakonite presude u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje.

9. U postupku je u bitnome utvrđeno da su E.&S. bank d.d., pravni prednik 1. tuženika E. M. d.o.o. Z., kao vjerovnik i predlagatelj osiguranja, F. d.o.o. kao dužnik,

V. R., kao protivnik osiguranja i 2. tuženica Ž. R. kao davatelj uzdržavanja i potpisnik ugovora 4. studenoga 2008. sklopili ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES … kojim se banka obvezala dužniku odobravati kredite, izdavati garancije, otvarati akreditive s odloženim polaganjem pokrića i odobravati druge plasmane do ukupnog iznosa od 150.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan plaćanja (čl. 1. Ugovora), te da je radi osiguranja pravovremenog i urednog izvršenja obveza iz ugovora 1. dužnik V. R. dao banci založno pravo na predmetnoj nekretnini na kojoj je pod brojem Zs-8596/01 u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bila upisana zabilježba ugovora o doživotnom uzdržavanju od 21. lipnja 2001. i aneksa tog ugovora od 1. travnja 2003. sklopljenog između V. R. kao primatelja uzdržavanja i Ž. R., kao davateljice uzdržavanja. Dalje nije sporno da su ugovorne stranke ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju ugovorile da će potpisnik ugovora Ž. R., 2. tuženica u ovom predmetu, nakon uknjižbe prava vlasništva u svoju korist po smrti primatelja uzdržavanja stupiti u pravni položaj protivnika osiguranja i preuzeti sve obveze protivnika osiguranja koji je predmetnim ugovorom dopustio upis založnog prava na predmetnoj nekretnini radi osiguranja tražbine banke u iznosu od 150.000,00 EUR-a sa sporednim tražbinama. U vrijeme zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju između V. R., oca tužitelja i 2. tuženice Ž. R., kao i vrijeme zaključenja ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja tužitelj i 2. tuženica Ž. R. su bili bračni drugovi.

10. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da imovina stečena temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju koji zaključi samo jedan bračni drug za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli za vrijeme trajanja bračne zajednice i predstavlja bračnu stečevinu neovisno o tome da li je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključio samo jedan bračni drug, jer je ista stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova. Imovina koja je stečena temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju, kao naplatnog pravnog posla, za vrijeme trajanja bračne zajednice predstavlja imovinu koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, dakle predstavlja bračnu stečevinu u smislu odredbe čl. 248 Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04,107/07,057/11 i 25/13, dalje u tekstu ObZ).

11. Imajući u vidu činjenicu da je u trenutku sklapanja ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju V. R. bio upisan kao vlasnik predmetne nekretnine te da je bila upisana zabilježba ugovora o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen između V. R., kao primatelja uzdržavanja, i 2. tuženice Ž. R., kao davateljice uzdržavanja, kao i da je potpisnica ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju davateljica uzdržavanja koja se ugovorom obvezala da nakon uknjižbe prava vlasništva u svoju korist po smrti primatelja uzdržavanja stupa u pravni položaj protivnika osiguranja i preuzima sve obveze protivnika osiguranja to i prema stajalištu ovog suda pravni prednik 1. tuženika E. M. d.o.o., E.&S. bank d.d. nije imao nikakvog razloga sumnjati da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju, pa u odnosu na tog tuženika nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga.

12. Prema odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje: ZV) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama zakona s time da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano (čl. 130. st. 2. ZV), a sukladno čl. 122. st. 3. ZV, nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

13. Nadalje, prema čl. 61. st. 2. ZV, iznimno, od st. 1. tog čl., a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnog posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe st. 2. tog čl. na odgovarajući način primjenjuju na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava temeljem ugovora o okvirnom zaduženju i osiguranju zaključenim sa upisanim vlasnikom i 2. tuženicom Ž. R. kao osobom u čiju korist je izvršena zabilježba ugovora o doživotnom uzdržavanju).

14. Dakle, zaštita povjerenja u zemljišne knjige zasniva se na zakonskoj pretpostavci da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnina. Poštenje stjecatelja se predmnjeva te onaj koji tvrdi da stjecatelj nije u trenutku ugovaranja odnosno zahtjeva za upis bio pošten mora to i dokazati.

15. U ovome slučaju nisu utvrđene okolnosti koje bi upućivale na to da je pravni prednik 1. tuženika E. M. d.o.o., E.&S. bank d.d. znao ili mogao znati da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara stvarnom stanju kraj činjenice da je potpisnica ugovora o okvirnom zaduženju i osiguranju bila i davateljica uzdržavanja u čiju korist je upisana zabilježba ugovora o doživotnom uzdržavanju.

16. Obzirom na vrijeme sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju mjerodavne su odredbe Zakona o nasljeđivanju („narodne novine“, broj 52/1971, 47/1978, 71/1991, 37/1994 i 56/2000, dalje: ZN/71), a odredbom 123. ZN/71 je propisano da davatelj uzdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisa upisati u javnoj knjizi, a što je davateljica uzdržavanja i učinila.

17. Zabilježba postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije propisana odredbama Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, dalje: ZZK) nego odredbom gore navedenog čl. 123. ZN/71.

18. Zabilježbom se mogu osnivati određeni pravni učinci samo kad je to predviđeno zakonom, a u ZN/71 u odnosu na zabilježbu postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nije propisano koji su pravni učinci te zabilježbe koju inače može zahtijevati samo davatelj uzdržavanja.

19. Stoga se radi o takvoj zabilježbi koja djeluje apsolutno i prema svima samo u smislu da se nitko ne može pozivati na to da nije znao niti morao znati za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju, niti da mu nisu bili vidljivi odnosi nastali na temelju takvog ugovora.

20. Zabilježba postojanja ugovora o doživotnom uzdržavanju nema učinak zabrane primatelju uzdržavanja da otuđi ili optereti nekretninu, niti se njome osniva prvenstveni red za ono pravo koje za davatelja uzdržavanja proizlazi iz ugovora o doživotnom uzdržavanju. Davatelj uzdržavanja u čiju je korist upisana zabilježba može u parnici ostvarivati svoje pravo protiv treće osobe koja je na temelju pravnog posla zatražila i ostvarila upis tereta nakon podnesenog prijedloga za upis zabilježbe, te u parnici dokazati da treća osoba, koja je nakon zabilježbe ishodila uknjižbu prava zaloga na nekretnini, nije stekla pravo zaloga u dobroj vjeri.

21. Kako je potpisnik ugovora o okvirnom zaduženju i osiguranju uz vlasnika nekretnine i davateljica uzdržavanja koja je pristala na upis založnog prava i preuzela obveze protivnika osiguranja, upisanog vlasnika nekretnine nakon stjecanja prava vlasništva iste, to se u odnosu na pravnog prednika 1. tuženika E. M. d.o.o., E.&S. bank d.d. radilo o stjecanju založnog prava u dobroj vjeri, jer je davatelj uzdržavanja pristao na upis založnog prava na nekretnini koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju.

22. Činjenica da je tužitelj temeljem zakona, nakon uknjižbe založnog prava i nakon smrti primatelja uzdržavanja stekao predmetnu nekretninu kao bračnu stečevinu bez utjecaja je za ocjenu poštenja prednika 1. tuženika E. M. d.o.o., jer je za ocjenu poštenja stjecatelja mjerodavno stanje kakvo je bilo u trenutku ugovaranja založnog prava i upisa u zemljišnu knjigu.

23. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj predmetnu nekretninu stekao u vlasništvo kao bračnu stečevinu tek smrću primatelja uzdržavanja. Naime u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZN/71 ugovor kojim se jedan ugovornik obavezuje da uzdržava doživotno drugog, ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njezin dio u nasljedstvo nije ugovor o nasljeđivanju, nego ugovor o otuđenju uz naknadu svih nepokretnih stvari koje pripadaju primaocu uzdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, ili određenog dijela tih stvari, čija je predaja davaocu uzdržavana odgođena do smrti primaoca uzdržavanja (ugovor o doživotnom uzdržavanju). Iz navedenog jasno proizlazi da do prelaska imovine koja je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju dolazi trenutkom smrti primatelja uzdržavanja, pa tek smrću primatelja uzdržavanja, a suprotno navodima žalbe imovina koja je bila predmet ugovora predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i 2. tuženice Ž. R..

24. Stoga su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude navodi žalbe da tužitelj ne može trpjeti posljedice u odnosu na svoje pravo vlasništva kojim su bez njegova saznanja i pristanka raspolagali primatelj uzdržavanja, kao prijašnji vlasnik nekretnine i 2. tuženica Ž. R. kao davateljica uzdržavanja.

25. Ukoliko dođe do promjene vlasnika nekretnine nakon što je upisano založno pravo isto ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao ovršenika, a u skladu s odredbom čl. 88. st. 4. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12, 295/13, 93/14, 55/16 i 73/17), pa je stoga pravilno odbijen i dio tužbenog zahtjeva radi besteretnog upisa prava vlasništva.

26. Valja samo navesti da životna logika ukazuje na to da kada jedan bračni drug sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju sa bliskim članom obitelji, u konkretnoj situaciji ocem drugog bračnog druga, tužiteljem, da drugi bračni drug ne može biti bez saznanja o zaključenju tog ugovora, pa tako i raspolaganju predmetom zaloga, tim više što je do sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju pa do sklapanja ugovora o okvirnom zaduženju i opterećenju protekao rok od sedam godina. Stoga tužitelj kao osoba koja nije ništa poduzela radi upisa svojeg prava u zemljišnu knjigu ne može s uspjehom suprotstaviti svoje neupisano pravo pravu osobe koja je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisala svoje pravo zaloga.

27. Na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev pod točkama II. i III. izreke prvostupanjske presude.

28. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP i odlučio da tužitelj sam snosi svoj trošak postupka, jer su stranke podjednako uspjele u sporu.

29. Nema osnove za obvezivanje 2. tuženice Ž. R. na naknadu troška postupka tužitelju zbog priznanja svih tužbenih zahtjeva, jer se u odnosu na tužbene zahtjeve pod točkom II. i III. izreke radi o nedopuštenom raspolaganju 2. tuženice Ž. R. (čl. 3. st. 3. ZPP) budući su tuženici nužni i jedinstveni suparničari te spor može biti riješen prema svim tuženicima na isti način.

30. Obzirom na izloženo valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu u smislu odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu.

31. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe, jer sa žalbom nije uspio.

32. Nepobijani dio presude pod točkom I. i toč. IV. izreke u dijelu kojim je odlučeno da 2. tuženica Ž. R. snosi svoj trošak postupka nije preispitivan (čl. 385. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 13. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš