REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 22/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja-protutuženika N. K. iz Z., OIB ..., i drugotužitelja- protutuženika I. T. iz H., OIB ..., oboje zastupanih po punomoćniku N. R., odvjetniku u Z., protiv tuženika-protutužitelja M. K., H., OIB ..., zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetniku u S., radi predaje nekretnine, isplate i utvrđenja prava zadržanja, odlučujući o prijedlogu tuženika-protutužitelja za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovnog broja Gž-1726/2023-2 od 26. rujna 2023., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu poslovni broj P-1965/2017 od 27. travnja 2023., u sjednici održanoj 13. veljače 2024.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija u pogledu postavljenih pravnih pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje u pogledu pozivanja na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik-protutužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjskog rješenja kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen prijedlog za ponavljanje postupka završen djelomičnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1965/2017 od 6. ožujka 2020., potvrđenom presudom drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1169/2020 od 20. kolovoza 2020.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije je postavio pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz praksu.
2.1. Uz to se pozvao i na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 - dalje: Ustav) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010 i 13/2017 - dalje: Konvencija).
3. U dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2. ovoga obrazloženja ovaj ga je sud kvalificirao kao prijedlog za dopuštenje revizije u smislu st. 1. čl. 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), dok je u dijelu u kojem je prijedlog podnesen u smislu toč. 2.1. ovoga obrazloženja, taj prijedlog kvalificirao u smislu st. 2. toga članka, sve u svezi čl. 400. ZPP.
4. Ovaj sud je prijedloge razmotrio sukladno odredbama čl. 387. st. 1. i čl. 389. ZPP.
O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP
5. Prvo postavljeno pravno pitanje (treći odlomak druge stranice prijedloga), drugo postavljeno pitanje (prvi odlomak treće stranice prijedloga), šesto postavljeno pitanje (drugi odlomak zadnje stranice prijedloga) se ne mogu kvalificirati kao materijalnopravna niti postupovnopravna pitanja u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a; njima se zapravo ukazuje na (eventualnu) pogrešnu primjenu odredba parničnog postupka počinjenu pred drugostupanjskim sudom, a što samo po sebi nije razlog za dopuštenje revizije, one u smislu čl. 382. ZPP-a.
5.1. Naime, čak i u slučaju postojanja takove povrede u konkretnom slučaju - osobito u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda - njezine posljedice ne premašuju dosege ovoga konkretnog slučaja, čime nemaju važnost za ujednačenje sudske prakse niti za razvoj prava kroz praksu, što je osnovni smisao postupka koji se vodi povodom navedene revizije, pa tako ni nemaju važnost za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz praksu.
6. Treće postavljeno pravno pitanje (peti odlomak treće strance prijedloga) polazi od netočne premise da je stranci u postupku propuštena dostava, ali je, čak i iz navoda samoga prijedloga, jasno da je dostava izvršena punomoćniku stranke (ne nadvodi se da punomoć nije izdana niti da je punomoć otkazana ili opozvana). Dokaza kojim bi se dokazalo protivno, odnosno dijelove spisa sa jasnim naznakama spornih dijelova, tuženik-protutuženik nije dostavio uz prijedlog (čl. 387. st. 3. ZPP). Zato to pitanje nema utjecaja na odluku u sporu. Nadalje, čak i ako bi se (samo hipotetski uzeto) to pitanje ocijenilo relevantnim za odluku u sporu (što nije), tuženik- protutužitelj nije naveo odluke sudova u smislu čl. 385.a ZPP u kojima bi pravno shvaćanje, u pogledu tog pravnog pitanja, bilo izraženo u okviru činjenične situacije podudarne s ovopredmetnom, pa tako, a ni na ikoji drugi način, nije jasno naznačio razloge važnosti tog pitanja u smislu čl. 385.a ZPP.
7. U pogledu četvrtog postavljenog pravnog pitanja (treći odlomak na četvrtoj stranici prijedloga) je za obrazložiti da tuženik-protutužitelj nije dokazao da je na taj način osporavao prvostupanjsku odluku niti to proizlazi iz sadržaja pobijane odluke niti je u tom smislu dostavio dokaze-dijelove spisa (što je obvezan po čl. 387. st. 3. ZPP), pa ne može tu zaštitu, na taj način kako se problematizira tim pitanjem, tražiti tek u ovome stupnju postupka.
8. Peto postavljeno pitanje (prvi odlomak na zadnjoj stranici prijedloga) ne predstavlja pravno pitanje, nego se radi o pitanju načina dokazivanja činjenica te se pita zapravo je li se na određeni način može dokazati određena činjenica, što sve ovisi o okolnostima konkretnog slučaja i na to se ne može dati univerzalan odgovor primjenjiv na sve buduće situacije i tako uspostaviti pravni standard za buduća postupanja (što je smisao vođenja postupka povodom revizije). Osim toga, tu se polazi od, po nižestupanjskim sudovima, ipak neutvrđene premise krivotvorenja javnih isprava (takvo što sudovi nisu utvrdili a ovaj, revizijski sud svoju odluku o dopuštenosti revizije donosi u okviru činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova) pa to pitanje stoga niti ne može imati utjecaj na odluku u sporu.
9. U pogledu sedmog postavljenog pravnog pitanja (zadnje pitanje u prijedlogu) je za obrazložiti da u odlukama na koje se poziva tuženik-protutužitelj (kao na razloge važnosti tog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i razvoj prava) nije sagledavala situacija u okviru činjeničnog pa tako i činjeničnopravnog okvira podudarnog sa ovopredmetnim, pa se tom odlukom (a niti na ikoji drugi način) nije dokazala važnost toga pravnog pitanja u navedenom smislu.
10. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a - zbog pravnih pitanja koje stranka smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, temeljem odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP-a, sve u svezi čl. 400. st. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci, pod toč. I. O prijedlogu podnesenom u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP
11. Sagledavajući prijedlog u upravo naslovljenom smislu, za primijetiti je da se podnositelj poziva na povredu čl. 6.1. Konvencije. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije se dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle, na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Ovaj sud, protivno navodima iz prijedloga, smatra da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku-protutužitelju bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja-protutuženika, iznese činjenice i predlože dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. Ne stoje navodi, kako je gore rečeno, o izostanku uredne dostave pismena tuženiku-protutužitelju (v. toč. 6. obrazloženja). U svojim odlukama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode. Njihove odluke su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik-protutužitelj nije imao pravično suđenje. Dakle, imajući u vidu izneseno, tuženik-protutužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
12. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava vlasništva zajamčenog čl. 48. Ustava odnosno prava na mirno uživanje imovine zajamčenog čl.
1. Protokola 1. uz Konvenciju, ovaj sud primjećuje da se postupak pred nižim sudovima odnosi na tipični građanskopravni spor između privatnih osoba te da odluke nižih sudova nisu očigledno nezakonite, arbitrarne niti očito nerazumne. Tuženik-protutužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo vlasništva odnosno pravo na mirno uživanje imovine.
13. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a - u pogledu pozivanja na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom i Konvencijom - valjalo, temeljem 389.a st. 4. ZPP-a, sve u svezi čl. 400. st. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ovoga rješenja, pod toč. II.
Zagreb, 13. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
