1              Poslovni broj: I Kž-rz-20/2022-4

Poslovni broj: I Kž-rz-20/2022-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović, Sande Janković, Maje Štampar Stipić i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. B., zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96.– dalje u tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog M. B. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu broj K-37/1997-101 od 25. ožujka 2022., u sjednici vijeća održanoj 5. prosinca 2023.

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I Prihvaća se žalba optuženog M. B., ukida se prvostupanjska presuda, te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Uslijed odluke pod točkom I, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu optuženi M. B. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, i iz članka 120. stavku 1. OKZRH, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, te je na temelju istog propisa uz primjenu članka 38. i članka 39. stavak 1. točka 1. OKZRH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017. i 126/2019., dalje: ZKP/08.) optuženi M. B. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.658,38 kuna, od čega iznos od 374,00 kune predstavlja putni trošak i nužne izdatke svjedoka, iznos od 284,38 kuna predstavlja trošak za tumača, a iznos od 5.000,00 kuna predstavlja paušalnu svotu.

 

1.2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. trgovačko društvo H. e.d.d. te oštećenici-posredne žrtve A. G., N. G., I. G. i I. M. su s imovinskopravnim zahtjevom upućeni u parnicu.

 

2. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženi M. B..

 

2.1. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

2.2. Optuženi M. B. podnio je žalbu po branitelju J. C., odvjetniku u S. te se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, smatrajući da je presuda nejasna te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno optuženika blaže kazni.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi M. B., po branitelju J. C., predloživši da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

4. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08. bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

5. Žalba optuženika je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

6. Uvodno treba istaći da su prvobitnom optužnicom bili obuhvaćeni M. B. i J. D., ali kako je optuženi J. D. za vrijeme trajanja postupka preminuo, u odnosu na njega obustavljen je postupak, dok je optuženom M. B. suđeno u odsutnosti, a na temelju pravomoćnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Kž-rz-18/2020-4 od 10. rujna 2020.

 

7. Optuženi M. B. u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, navodeći da je prvostupanjska presuda nejasna, pa iako tu povredu pravno ne označava, očito je da upire na povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

7.1. Međutim, optuženikovi žalbeni prigovori, koje on podvodi pod postupovne povrede, da je "…potpuno nejasno na temelju čega sud izvlači uvjerenje da je M. B. organizirao posebnu skupinu naoružanih odmetnika, da je bio s njima i s maskom na licu išao u paljenje i rušenje gospodarskih objekata… budući da niti jedan od ispitanih svjedoka ne tereti direktno optuženika da bi on osobno sudjelovao u protjerivanju, zlostavljanju i pljačkanju civilnog stanovništva… a niti da ih je on mogao zaštiti, kao pomoćnik komandanta C. bataljona u kritičnom razdoblju… jer nije utvrđeno kakve su bile njegove stvarne ovlasti i mogućnosti u tom statusu pomoćnika… da im je mogao pružiti zaštitu…", u biti su prigovori kojima se nastoji dovesti u pitanje pravilnost činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja, a o čemu će biti riječi u nastavku ove odluke.

 

8. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda kaznenog postupka, niti neke druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

9. Optuženi M. B. osuđen je za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZRH, jer da je od kolovoza 1991. do 27. siječnja 1993. (na cetinskom području) organizirao posebnu skupinu naoružanih odmetnika, s kojima je s maskom na licu išao u paljenje i rušenje gospodarskih objekata hrvatskog stanovništva tj. izvršio napad na civilno stanovništvo i naselja te primjenjivao mjere zastrašivanja i terora te kao pomoćnik komandanta C. bataljona u kritičnom razdoblju provodio raseljavanje stanovništva, pljačkao i uništavao imovinu stanovništva, a što nije bilo opravdano vojnim potrebama, kršeći pritom i odredbe iz Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., kao i odredbe iz Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), kao i odredbe Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), te pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

 

9.1. Pobijajući pravilnost tako utvrđenog činjeničnog stanja optuženi M. B. smatra da je prvostupanjski sud olako zaključio da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo, ponavljajući da niti jedan od ispitanih svjedoka ne tereti direktno optuženika, niti im je poznato da bi M. B. organizirao posebnu skupinu naoružanih odmetnika, a niti da bi on bio s njima s maskom na licu išao u paljenje i rušenje gospodarskih objekata, niti da je sudjelovao u protjerivanju, zlostavljanju i pljačkanju civilnog stanovništva, a niti da ih je mogao zaštititi, kao pomoćnik komandanta C. bataljona u kritičnom razdoblju, jer da od strane prvostupanjskog suda nije utvrđeno kakve su bile njegove stvarne ovlasti i mogućnosti da bi im on, kao pomoćnik komandanta mogao pružiti zaštitu.

 

9.2. Prema ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, za sada je u pravu optuženi M. B. kada dovodi u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

10. Naime, iako je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka M. V., S. M., I. M., I. G., I. M., P. i I. T., te ostalih nasljednika iza pokojnog oštećenog A. G., pravilno našao utvrđenim da su tijekom kolovoza 1991. tzv. milicija "S.A.O. Krajine…Martićeva milicija" i tzv. "JNA" napale i osvojile naselja na sjevernom dijelu općine S., i to naselja koja se nalaze oko jezera P. te da su pripadnici tih skupina (uglavnom maskirani) zlostavljali civilno stanovništvo, pljačkali i palili te uništavali njihovu imovinu, kao i to, kako su J. D. i M. B. bili glavni organizatori pobune na ljeto 1990., te da je D. prvi stavio poprijeko traktor preko puta i zajedno sa sinom zaustavio promet, dok je veterinar M. B. bio među organizatorima te pobune te oblačio uniformu tzv. S.A.O. Krajine i nosio "kokardu", ipak nitko od ispitanih svjedoka nije potvrdio da se među maskiranim odmetnicima doista nalazio i optuženi B..

 

10.1. Tako je svjedokinji M. V. poznato da je do Božića 1991., kada je otišla iz V., ondje zapaljeno najmanje 10 kuća Hrvata, te kako su se pljačkale osim kuća i prodavaonice, pa iako ne zna imena počinitelja, jer su bili maskirani i obučeni u uniforme tzv. Martićeve milicije, ipak pouzdano zna za J. D., da je sudjelovao u tim pljačkama i da je uzimao i nosio ukradene stvari iz hrvatskih kuća i prodavaonica (D., S.), jer je to osobno vidjela, dok je svjedocima S. i I. M. te I. M. poznato, da kako su se od kolovoza do studenog 1991., kada su morali napustiti svoje kuće, svakodnevno palile, minirale i pljačkale hrvatske kuće, a glavni među njima da je bio J. D. koji je pljačkao kuće i odnosio robu traktorom, što je poznato i svjedocima A. i N. G., koji isto znaju da su J. D. i M. B. bili glavni organizatori pobune od ljeta 1990., dok je svjedok I. T. iskazao da poznaje veterinara M. B., ali da prema njegovim saznanjima isti nije nikome napravio zlo, a svjedoci, nasljednici iza pokojnog A. G., čija kuća je zapaljena i opljačkana, da su M. B. poznavali, jer je isti bio veterinar u V., ali ne znaju ima li on ikakve veze s pljačkanjem i uništenjem kuće njihovog oca.

 

10.2. Prvostupanjski sud potom samo konstatira da iz pismena pod nazivom C. b.-. i popisa pripadnika tzv. K. C. b. (listovi 126-128 spisa), proizlazi da je optuženi M. B., sin M., u vrijeme inkriminiranog događaja obnašao dužnost pomoćnika komandanta za pozadinu te da je bio stariji vodnik I. klase, jer je tako bio i upisan pod rednim brojem ...

 

11. Stoga, a u kontekstu prethodnog, bitno je navesti kako nije sporno da su se u inkriminirano vrijeme na tada okupiranom cetinskom području pod kontrolom vlasti tzv. SAO Krajine provodila etnički motivirana protjerivanja građana hrvatske nacionalnosti te pljačkala njihova imovina i oduzimala stoka, što su činile paravojne formacije tzv. SAO Krajine, čiji pripadnik je nesumnjivo bio i optuženi M. B. i to sa statusom starijeg vodnika I. klase i dužnosti pomoćnika komandanta za pozadinu K. C. b., ali za sada, još uvijek nije razjašnjeno, da li je optuženik odgovoran što je osobno organizirao i sudjelovao u "posebnoj skupini maskiranih i naoružanih odmetnika s kojima je išao u organizirano paljenje i rušenje domova i gospodarskih objekata…" ili je odgovoran što "…kao pomoćnik zapovjednika za logistiku u tzv. "k. c. b." nije zaštitio civilno stanovništvo i njihovu imovinu…", budući da prvostupanjski sud takve činjenice nije u dovoljnoj mjeri niti razjasnio, a niti razdvojio, kako u odnosu na iskaze prethodno ispitanih svjedoka, tako i u odnosu na činjenicu njegovog statusa "…pomoćnika zapovjednika za logistiku u tzv. "k. c. b."…", tj. koje i kakve su bile njegove stvarne ovlasti i mogućnosti da bi on kao pomoćnik komandanta mogao pružiti zaštitu, kako se to pravilno ističe u žalbi optuženika.

 

12. Zbog navedenog, kako su činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda žalbom optuženika dovedena u sumnju, žalbu optuženika je trebalo prihvatiti, te pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

13. Prvostupanjski sud će u ponovljenom postupku, a nakon što ponovno izvede provedene dokaze, izvesti i one dokaze za koje ocijeni da ih je potrebno provesti. Pogotovo će pri tome obratiti pažnju na to, koje i kakve su bile ovlasti u tzv. K. C. b., pa potom i optuženog M. B., kao pomoćnika zapovjednika za logistiku, te od kolikog je utjecaja činjenica, da je u prijeratno vrijeme, zajedno sa J. D., organizirao seoske straže i tzv. "barikade" na javnim prometnicama, a potom da je na tom okupiranom području organizirana posebna skupina naoružanih odmetnika, tj. da li je optuženi B. s njima išao u organizirano pljačkanje imovine iz napuštenih domova i gospodarskih objekata, paljenje i rušenje domova i gospodarskih objekata ili su pripadnici odmetničke skupine, a uz njegovo znanje i odobravanje, išli u pljačkanje i uništavanje imovine na silom osvojenom području među kojima su bili i objekti u vlasništvu S. M., I. M., M. V., I. M., I. G., A. G., N. T. te prodavaonice poduzeća D. S. i druge društvene i privatne imovine.

 

13.1. Izvedene dokaze, a posebno iskaze svjedoka, sud će pomno analizirati i svestrano ocijeniti, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu te pažljivije vrednovati o ulozi optuženika kao neposrednog počinitelja u maskiranoj skupini ili o tome da je on odmetnike organizirao i nije spriječio te civilno stanovništvo zaštitio, iako je za to znao i mogao s obzirom da je bio u K. C. b..

 

13.2. Na temelju takve ocjene potom će izložiti sve nesporne činjenice te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Tek potom će donijeti odluku ukazuje li sveukupni korpus dokaza s potrebnom sigurnošću na zaključak da je optuženi M. B. doista počinio terećeno kazneno djelo, na način kako je sada opisano. Pri tome, osobito treba imati u vidu, da osim što se nedvojbeno u kritičnom razdoblju radilo o oružanom sukobu koji se veže uz obilježja kaznenog djela iz članka 120. OKZRH, najprije treba razjasniti gore istaknute dvojbene činjenice i okolnosti, a tek potom utvrditi koje bi se odredbe iz Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., kao i odredbe iz Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), kao i odredbe Dopunskog protokola uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I), kao i pravila običajnog međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, mogle odnositi na optuženog B., navodeći za to jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama uz potpunu harmonizaciju izreke i razloga presude, koju treba obrazložiti u skladu s odredbom iz članka 459. ZKP/08.

 

14. S obzirom na izloženo, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 5. prosinca 2023.