Republika

Hrvatska

Županijski

sud

u

Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-22/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. T. iz V., ulica… , OIB:…, zastupane po punomoćniku S. K., odvjetniku iz V., protiv tuženika A. B., Z., S. a., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Š. & P. iz Z., radi utvrđenja i isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima – Stalne službe u Županji, poslovni broj: P- 46/2019-26 od 17. studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, Stalne službe u Županji, poslovni broj P- 46/2019-26 od 17. studenog 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-69600015036/2006, koji je zaključen 26. svibnja 2006. između tužiteljice D. T. iz V., Ulica …, OIB: …, i tužene A. B., Z., S. a., OIB: …, u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključenom obračunu banke koja je ovlaštena zaračunati naknadu prema tarifi banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici banke.

II. Nalaže se tuženiku A. B. Z, S. a., OIB: …, da tužiteljici D. T. iz V., U. L., OIB: …, izvrši isplatu iznosa od 1.003,55 eura1 (slovima: tisuću tri eura i pedeset pet centi) u protuvrijednosti kuna po srednjem deviznom tečaju HNB-a za eure važećem na dan 29. travnja 2016. zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na isti iznos teku počev od 31 . prosinca 2016. do isplate, u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećano za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku A. B. Z., S. a., OIB: …, da tužiteljici D. T. iz V., U. L., OIB:…, naknadi parnični trošak u iznosu od 6.225,00 kn (slovima: šest tisuća dvije stotina devedeset pet kuna)/826,20 eura1 (slovima: osam stotina osamdeset dvadeset šest eura i dvadeset centi), u roku 15 dana, dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 725,00 kn (slovima: sedam stotina dvadeset pet kuna) tužiteljica odbija.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak uz zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, ista sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

7. Nije sporno da su stranke 26. svibnja 2006. godine zaključile Ugovor o kreditu za iznos od 114.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita s rokom otplate od 15 godina, te da se korisnik kredita u slučaju prijevremene djelomične i konačne otplate kredita, a ovdje tužiteljica, obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu tuženika kao kreditora koji je ovlašten zaračunati naknadu prema svojoj Odluci o visini naknade u postupku na preostali iznos kredita sukladno tuženikovoj poslovnoj politici.

8. Tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila iznos kredita, kao i da je prilikom prijevremene otplate kredita platila naknadu u visini od 1.003,55 eura u kunskoj protuvrijednosti, koje plaćanje je izvršeno 29. travnja 2016.

9. Predmet spora je ugovorna odredba čl.9.st.2. Ugovora o kreditu o naknadi koju je tužiteljica kao korisnik kredita isplatila banci zbog prijevremene otplate kredita i to je li ta odredba ništetna, te je posljedično sporna isplata utuženog iznosa.

10. Tuženik u žalbi, istovjetno kao i tijekom prvostupanjskog postupka, poriče da je prijeporna ugovorna odredba (čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu), u suprotnosti s odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a iz 2005., pa da je stoga ništetna. Ističe da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i u vrijeme prijevremenog zatvaranja kredita, bilo dopušteno ugovoriti naknadu za slučaj prijevremene otplate kredita, da su uvjeti u svezi prijevremene potpune otplate kredita bili ugovoreni i regulirani njegovim općim aktima, slijedom čega prijeporna odredba ugovora o kreditu nije protivna niti jednoj kogentnoj normi, pa tako niti odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, tako da se ne radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi. Navodi i to da obveza plaćanja ugovorene naknade nema značenje supstituiranja kamate, već da ista predstavlja isključivo odgovarajuću naknadu za troškove angažiranja resursa tuženika izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita (u vidu tzv. troškova likvidnosti kredita i administrativnih troškova prijevremenog zatvaranja), odnosno naknadu štete, na koju okolnost je predložio izvođenje dokaza (saslušanje svjedoka i to: izvršnog direktora riznice tuženice i voditeljice administracije tuženice, te financijsko vještačenje), a koje prvostupanjski sud nije izveo. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da uslijed prijevremene otplate kredita nije trpio štetu. Upire i na to da pobijanom presudom nacionalno zakonodavstvo nije tumačeno u duhu prava Europske unije, uz tvrdnju da prvostupanjski sud pogrešno tumači Direktivu Vijeća 93/13/EEZ i da pogrešno primjenjuje pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove, pozivajući se na domaću sudsku praksu u istovjetnim slučajevima koja potvrđuju njegove stavove, kao i na praksu suda Europske unije. Tijekom postupka iznio je i zahtjev za interpretaciju prava Europske unije, na što se tvrdi sud prvog stupnja nije očitovao, te predlaže i ovome sudu uputiti zahtjev za donošenjem odluke o prethodnom pitanju sudu Europske unije.

11. Prvostupanjski sud je tijekom postupka iz iskaza saslušanog djelatnika tuženika svjedoka J. K., te tužiteljice utvrdio kako je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, da se o odredbama kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužiteljica nije mogla utjecati niti na jednu odredbu Ugovora, te joj nisu uručene Odluke tuženika o spornoj naknadi, a niti joj je ta odredba protumačena kao korisniku kredita. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje kako tužiteljica nije imala utjecaja na sadržaj predmetne ugovorne odredbe te je ista ugovorna odredba nepoštena sukladno čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003 – dalje: ZZP/03), zbog čega je ista i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03. Posljedično naprijed navedenom utvrdio je kako tužiteljica ima pravo tražiti da joj tuženik vrati sve što je temeljem tako ništetne odredbe primio i to sukladno čl.1111. st.3. u svezi s čl.323.st.1. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. - nastavno: ZOO).

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je na temelju gore navedenih utvrđenja, te stipulacije sporne odredbe (čl. 9. st. 2. Ugovora) koja je standardna, pravilno zaključio da se o sadržaju sporne odredbe nije pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom, niti je obaviještena na koje pružene usluge banke i za koje nastale troškove se naknada odnosi, niti su joj uručene Odluke banke o predmetnoj naknadi i protumačene. Pri tome tuženik na kojem je teret dokazivanja nije dokazao suprotno da se s tužiteljicom o spornoj odredbi pregovaralo, niti je upravo na tu okolnost predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju, pa se stoga u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja i koja stvara znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužiteljice, koja ima svojstvo potrošača, a kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud u svojoj odluci.

13. Naime, prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, a što proizlazi u ovom konkretnom predmetu iz zaključenog ugovora o kreditu pa je stoga takva odredba ništetna ugovorna odredba. Tužiteljici je kao potrošaču nametnuta obveza koju ona u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu, te je bila u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom, suprotnom načelu savjesnosti i poštenja.

14. Mogu se prihvatiti navodi žalbe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije imala zakonsko ograničenje u pogledu ugovaranja iste u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/17), koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene kredite, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

15. Međutim, kako je tuženik sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, valjalo je o ništetnosti primjenom naprijed navedenih odredbi čl. 81. i 87. ZZP/03, zaključiti istovjetno kao i sud prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Ovdje je potrebno ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

16. Nadalje, vezano za žalbene navode tuženika da mu je u ovom postupku onemogućeno raspravljanje jer prvostupanjski sud nije izveo dokaze uvidom u dostavljenu dokumentaciju za provođenje financijskog vještačenja kao i saslušanje svjedoka M. B. i T. J. na okolnost troška financiranja kao i nastanka i visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita može se utvrditi kako prema čl. 220. st. 1. ZPP-a sud nije u obvezi provoditi sve predložene dokaze stranaka već samo one dokaze kojima se utvrđuju odlučne činjenice.

17. U konkretnom predmetu, odlučna činjenica je je li se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu (čl. 9. st. 2.) pojedinačno pregovaralo, a o toj činjenici tuženik je predlagao svjedoke koji su djelatnici banke za koje nije precizno naveo da su sudjelovali u pojedinačnom pregovaranju u pogledu konkretnog ugovora pa su stoga u tom pravcu žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Također dokazni prijedlog tuženika za provođenjem financijskog vještačenja na okolnost da je tuženik trpio štetu zbog prijevremene otplate kredita nije odlučan za rješenje spora jer je ovdje tužiteljica stavljena u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita na koju uopće ne može utjecati posebno ne na visinu za koju se ne može zaključiti niti kako se određuje, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što ju čini ništetnom, pa je stoga ovdje tuženik posljedično dužan vratiti predmetni iznos naknade na temelju odredbe čl.1111. ZOO-a.

19. Što se tiče žalbenih navoda tuženika vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje na potrebu pravilnog tumačenja Direktive Vijeća 93/13/EEZ, valja odgovoriti da je Sud EU detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (ovdje banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Potrošaču u ugovoru se moraju na transparentan način objasniti razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Zbog svega navedenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako je prvostupanjski sud pobijanom presudom zauzeo pravno shvaćanje koje je u suprotnosti s tumačenjem Suda Europske unije u pogledu tumačenja prava Europske unije, konkretno Direktive 93/13 EEZ, kao što su neutemeljeni i žalbeni navodi u odnosu na pogrešnu primjenu prava Europske unije. Netočno tuženik u žalbi navodi kako se prvostupanjski sud nije očitovao na njegov zahtjev za interpretaciju prava Europske unije, odnosno prijedlog da se uputi zahtjev za donošenjem odluke o prethodnom pitanju sudu Europske unije, koji upućuje i ovome sudu. Jasno je u prvostupanjskoj presudu navedeno kako se ne prihvaća naprijed navedeni prijedlog iz razloga što je osnovni Ugovor o kreditu zaključen 26. svibnja 2006. prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, te se na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu primjenjivati Direktive niti pravo Europske unije neovisno o tome što je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 2016., a iz čega onda proizlazi da Sud Europske unije nije niti nadležan za tumačenje prava Europske unije na ugovor koji je zaključen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, te se pri tome prvostupanjski sud poziva na presudu Suda Europske unije broj C-567/20 od 5 svibnja 2022.

21. Naprijed navedeni zaključak prihvaća i ovaj sud te smatra kako zahtjev tuženika nije osnovan i jer se na pravne odnose i sporove proizašle iz tih odnosa, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, već se primjenjuje nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije (tako i u presudi ŽS Zagreb, poslovni broj Gž-6274/18-2 od 5. veljače 2019.)

22. Stoga je prvostupanjski sud pravilno na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da se u ovom konkretnom predmetu radilo o unaprijed formuliranom Ugovoru koji je sastavio tuženik, uključujući i spornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Utvrdio je i kako Ugovor ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka o visini naknade koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, već je tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade. Pored svega navedenog utvrđeno je iz iskaza tužiteljice, kao i saslušanog djelatnika tuženika da se o predmetnoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo na način da je ta odredba razumljiva i jasna kao i određena ovdje tužiteljici kao potrošaču, pa je stoga ista nepoštena i ništetna.

23. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo u smislu odredbe čl. 1111., a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a kada je obvezao tuženika vratiti iznos od 1.003,55 eura koji je primljen primjenom ništetne odredbe i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja predmetnog iznosa, odnosno od 31. prosinca 2016. kako je to i zahtijevala tužiteljica, jer je ovdje tuženik nepošten stjecatelj te je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe kojom je povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, obzirom je spornu odredbu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu nametnuo tužiteljici kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja.

24. O troškovima postupka odluka prvostupanjskog suda donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, obrazložena je i sačinjena sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

25. Slijedom izloženog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika, a presudu prvog stupnja potvrditi.

U Vukovaru, 12. veljače 2024.

Predsjednik vijeća

Željko Marin