REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Split, Gundulićeva 27
Pn 234/21-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice E. L., OIB: …..zastupane po pun.
Z. Z., odvj. u S. protiv tuženika G. S., OIB:……, zastupanog po pun. H. P., dipl. pravniku kod tuženika, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. studenog 2023. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i tuženika, dana 12. veljače 2024. g.,
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:
''Dužan je tuženik G. S., OIB:…., u roku od 15 dana isplatiti
tužiteljici E. L., OIB:……, iz osnova naknade tržišne vrijednosti nekretnina zbog faktičnog izvlaštenja čest. zem. 6245 u površini od 1.453 m² i čest. zem. 6246/2 u površini od 370 m², z.u. 8173, iznos tržišne vrijednosti dijela tih nekretnina s pripadajućom zateznom kamatom propisanom zakonom.''.
Obrazloženje
Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 21. svibnja 2021. g. u kojoj je navela da je u zemljišnoj knjizi za k.o. S. upisana kao jedina i isključiva vlasnica nekretnine označene kao čest. zem. 6245 u površini od 2.393 m² i čest. zem. 6246/2 u površini od 628 m², z.u. 8173, te je u PL Područnog ureda za katastar Split upisana na čest. zem. 6245 kao isključiva posjednica. Na čest. zem. 6245 da je dijelom položena .koje da, zajedno s
trotoarom, zauzimaju površinu od 1.453 m², a na čest. zem. 6246/2 da je dijelom položena ulica . koja da zajedno s trotoarom zauzima
površinu od 370 m². Obje navedene ulice da su, prema službenim podacima, nerazvrstane ceste, pa da pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz odredbe čl. 101. st. 1. Zakona o cestama. Prednik tužiteljice, njen pok. otac A. B. da je 1986.
g. O. S. podnio zahtjev za reguliranje naknade za predmetno zemljište, ali da je njegov zahtjev odbačen i to iz razloga koji su citirani, a navedeni su u rješenju O. S. od 15. rujna 1986. g. Nadalje, da je Zavod za gospodarenje gradom
Grada Splita i 1991. g., odgovarajući na zahtjev pravnog prednika tužiteljice, u dopisu od 25. srpnja 1991. g. utvrdio da u arhivi nije pronađeno rješenje o oduzimanju predmetnog zemljišta iako je na istom izgrađen dio ulice.
Konačno, prednik tužiteljice da je, opreza radi, podnio i zahtjev za povrat navedenih čestica, ali je njegov zahtjev odbačen jer je predmetno zemljište upisano kao njegovo vlasništvo, sada vlasništvo tužiteljice te da nema pravni interes tražiti povrat onoga što već jest njegovo. Premetne nekretnine da nisu nikad deposedirane niti je ikada pokrenut postupak izvlaštenja te pravnom predniku tužiteljice nikad nije isplaćena bilo kakva naknada. Tužiteljica, unatoč tome što je jedina i isključiva vlasnica i upisana posjednica navedenih čestica, od svojih vlasničkih prava ne može koristiti niti jedno, a niti pred nadležnim upravnim tijelom može zatražiti pokretanje postupka izvlaštenja jer taj postupak može pokrenuti samo tuženik. Takvo stanje da je u potpunosti u suprotnosti s odredbom čl. 1. Prvog Protokola, Pariz, 20. ožujka 1952. g., koja je citirana, a koji Protokol da je RH potvrdila Zakonom o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola u Narodnim novinama broj 23/97. Citirana je i odredba čl. 48. i 50. Ustava RH, čl. 46. Zakona o izvlaštenju, čl. 105. st. 5. Zakona o cestama, čl. 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Unatoč svim garancijama konvencijskog prava i Ustava i citiranih propisa, da sa svojim vlasništvom predmetnih nekretnina ne može ništa poduzeti.
Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, oduzimanje vlasništva bez isplate, koja mora predstavljati punu naknadu, da predstavlja nerazmjerno miješanje u mirno uživanje prava vlasništva. U odnosu na tužiteljičino pravo vlasništva da nije proveden propisani postupak izvlaštenja kako to ukazuje odredba čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Citirana je, nadalje i odredba čl. 131. st. 6., 132. st. 4.i 133. st. 1. Zakona o cestama. Prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava radi se o indirektnom odnosno faktičnom izvlaštenju te je ukazano na odluke tog suda: Papamichalopoulos i dr. protiv Grčke od 24. lipnja 1993. g. i Carbonara i Ventura protiv Italije iz 2000. g. u kojima je naglašeno da nije dopustivo nikakvo izvlaštenje (ni propisano ni nepropisano) bez naknade tržišne vrijednosti oduzete nekretnine. Citirani su i stavovi Upravnog suda u Splitu, potvrđenog presudom Visokog upravnog suda RH o tome da se naknada za faktično oduzeto građevinsko zemljište ne može odrediti u upravnom postupku primjenom Zakona o izvlaštenju već da tu naknadu utvrđuje redovni sud kod čega uopće nema zastare prava na naknadu faktično oduzete nekretnine. Tužiteljica da se 17. studenog 2020.
g. pisanim putem obratila tuženiku radi mirnog rješenja spora ali se tuženik na taj poziv oglušio. Tužiteljici da nije poznata tržišna vrijednost predmetnih nekretnina. Kako tužiteljici, a ni njenom pravnom predniku, nije isplaćena naknada za očigledno oduzimanje nekretnina bez provedenog zakonom propisanog postupka izvlaštenja predloženo je donošenje presude kojom će se tuženik obvezati na naknadu tržišne vrijednosti navedenih nekretnina zbog faktičnog izvlaštenja u iznosu koji će tužiteljica točno označiti nakon provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za procjenu nekretnina s pripadajućim kamatama.
U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbenom zahtjevu navodeći da nije sporno da su navedeni dijelovi čest. zem. 6245 u površini od 1453 m² i čest. zem. 6246/2 u od površini od 370 m² u naravi dijelovi nerazvrstane ceste
te su
iste, sukladno Zakonu o cestama, javno dobro u
općoj uporabi u vlasništvu tuženika. Za pravni status nerazvrstane ceste da nije bitno vode li se upisane nekretnine na kojima se ona nalazi na neku fizičku ili pravnu osobu, a o čemu da je sudska praksa već zauzela stav u nizu pravomoćnih presuda,
od kojih su neke citirane. Sadržaj odredbi Zakona o cestama i smisao koji mu je zakonodavac dao da je pitanje regulacije statusa koje nekretnine imaju već od ranije (od momenta korištenja, a koje se nesporno koriste kao takve više od 50 godina).
Danom stupanja na snagu Zakona o cestama (2011. g.) da se deklaratorno potvrđuje status nekretnina koji je stečen mnogo godina ranije, odnosno da nekretnine koje se koriste kao javni put i služe prolazu većeg broja ljudi, predstavljaju javno dobro u općoj uporabi. Istaknut je prigovor zastare potraživanja isplate naknade za faktički oduzetu nekretninu. Naime, od trenutka kada je tužiteljici odnosno njenim pravnim prednicima, faktički oduzeta nekretnina, odnosno od kada su u saznanju da ne mogu vršiti svoja stvarna prava na istima i da se predmetni dijelovi nekretnina koriste kao cesta i služe većem broju ljudi za prelazak, da je u tom trenutku izvršena prenamjena nekretnina i one da su postale javni put i od tog trenutka da teče rok u kojem je tužiteljica mogla tražiti naknadu štete ili isplatu na ime oduzetih nekretnina bez naknade i bez provođenja izvlaštenja. Nadalje, da je odredbama Zakona o obveznim odnosima predviđen petogodišnji zastarni rok za odštetni zahtjev pa da je jasno da je potraživanje u zastari budući nije sporno da su iste izgrađene krajem 60-tih godina prošlog stoljeća.
U postupku su izvedeni dokazi pregledom izvatka iz katastra zemljišta za z.u. 8173 k.o. Split, izvoda iz posjedovnog lista 11278 od 27. listopada 2020. g., izvoda iz katastarskog plana od 27. listopada 2020. g., rješenja Općine S. od 15. rujna 1986. g., dopisa Zavoda za gospodarenje gradom Općine S. od 25. srpnja 1991.
g., zaključka Službe za imovinsko-pravne poslove Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatinskoj županiji od 8. prosinca 2010. g. i poziva na mirno rješenje spora od 12. studenog 2020. g.
Stranke nisu popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev nije osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice, kao upisane isključive vlasnice i posjednice nekretnina označenih kao čest. zem. 6245 i 6246/2 z.u. 8173 k.o. S.,
za isplatu naknade radi faktičnog oduzimanja dijelova tih nekretnina na kojima se u naravi nalazi dio ulica u S.: ulice s pripadajućim
nogostupima, nekadašnje iste oznake Ulica, koje da imaju status nerazvrstanih cesta. Prema tvrdnji tužiteljice, ni njoj ni njenom pravnom predniku pok. ocu A. B. niti jednim aktom nije oduzeto, nacionalizirano ili
deposedirano, niti je isplaćena bilo kakva naknada za oduzeti dio nekretnina.
Među strankama nije bilo sporno da je tužiteljica u zemljišnim knjigama upisana kao isključiva vlasnica čest. zem. 6245 i 6246/2 z.u. 8173 k.o. S., da se na dijelovima tih nekretnina nalaze dijelovi ulica u S ulice koje su nekoć nosile isti naziv Ulica ulica i to:
-u površini od 1.453 m² od ukupne površine od 2.393 m² čest. zem. 6245 z.u. 8173 k.o. S. na kojoj su dijelom položene ulica te
-u površini od 370 m² od ukupne površine od 628 m² čest. zem. 6246/2 z.u. 8173 k.o. S. na kojoj je dijelom položena ulica.
Tuženik nije osporio ni da tužiteljici ni njenom pravnom predniku nije isplaćena naknada za oduzete dijelove nekretnina.
Tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužiteljice koji je trebalo raspraviti.
S obzirom da je do preimenovanja ulicu došlo devedesetih godina prošlog stoljeća, što je općepoznata
činjenica, jasno je da su pravom predniku tužiteljice predmetne nekretnine faktično oduzete iz posjeda zasigurno prije 1990. g., odnosno još i prije 1986. g. kad je pravni prednik tužiteljice podnio prvi zahtjev za isplatu naknade Općini S.. Nadalje, nije sporno ni da je tuženik na dijelovima tih nekretnina sagradio cestu namijenjenu za promet, kao i da nije proveden nikakav postupak izvlaštenja predmetnog zemljišta niti je od strane tuženika plaćena naknada tužiteljici ili njenom pravnom predniku za oduzeto zemljište. Stoga je ovaj sud zaključio da se radi o nerazvrstanoj cesti u smislu odredbe članka 100. Zakona o cestama (Narodne novine broj 84/11, 22/13,
54/13, 148/13, 92/14 i 110/19, dalje ZC) koja je u smislu odredbe čl. 101. st. 1. ZC-a javno dobro u općoj uporabi i u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi.
U smislu odredbe čl. 131. st. 6. ZC-a nerazvrstane ceste upisat će se u zemljišnim knjigama kao javno dobro u općoj uporabi, kao neotuđivo vlasništvo jedinice lokalne samouprave uz upis pravne osobe koja upravlja javnom cestom bez obzira na postojeće upise u zemljišnoj knjizi. Dakle, za pravni status nerazvrstane ceste, a o kakvoj cesti bi se radilo u konkretnom slučaju na temelju tvrdnji tužiteljice iz tužbe i tuženikovih navoda iz odgovora na tužbu, nije bitno da li se nekretnina na kojoj se cesta nalazi i dalje vodi upisana na neku fizičku ili pravnu osobu.
Takvo stanje egzistiralo je i za vrijeme dok je na snazi bio Zakon o javnim cestama (Narodne novine broj 100/96, 76/98 i 27/01) odnosno Zakon o javnim cestama (Narodne novine broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10 i 91/10).
Pravo vlasnika na naknadu za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. Dakle, sve dok vlasnik može tražiti vraćanje predmetnih nekretnina, potraživanje nije dospjelo. Tek kad vlasnik više ne može zahtijevati povrat nekretnina dopijeva njegov zahtjev za naknadu, koji zastarijeva u općem zastarnom roku.
Stoga je trebalo ocijeniti da tužiteljica ne može više zahtijevati povrat stvari odnosno posjed spornih dijelova nekretnine zbog izgradnje ulice, od
kada je počeo teći zastarni rok za potraživanje naknade. Sud je već naveo da je općepoznata činjenica da je izgradnja sporne ceste, ranijeg naziva ulica, završena u svakom slučaju prije 1986. g., kada je pravni prednik tužiteljice prvi
put podnio zahtjev za isplatu naknade upravnom tijelu, iako je općepoznato i to da je ta ulica izgrađena i daleko ranije, pa čak i dvadeset godina prije toga.
Stoga, bez obzira na to je li zahtjev tužiteljice dospio prije 1. listopada 1978. g. kad je na snazi bio Zakon o zastari potraživanja (Službeni list FNRJ broj 40/53 i 57/54), koji je u odredbi čl. 14. propisivao opći zastarni rok od deset godina ili poslije tog datuma kada je u primjeni bio Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji je u odredbi čl. 371. propisivao opći zastarni rok od pet godina, a polazeći od općepoznate činjenice o vremenu kada je predmetna prometnica sagrađena te imajući na umu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. svibnja 2021. g. trebalo je ocijeniti da je zahtjev tužiteljice u svakom slučaju zastario prije podnošenja tužbe.
Treba ponoviti da, radi toga što je dio zemljišta, koje je u zemljišnim knjigama upisano kao vlasništvo tužiteljice, prenamijenjen u prometnicu i tako postao javno dobro, tužiteljica ni njen pravni prednik nisu mogli s uspjehom tražiti predaju u posjed spornog dijela zemljišta počevši od dana kad je na dijelu zemljišta izgrađena ulica, što je zasigurno bilo prije 1986. g. (a kada točno nije trebalo ni utvrđivati). S obzirom da tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu naknade za faktično oduzimanje zemljišta treba cijeniti kao odštetni zahtjev ranijeg vlasnika zemljišta kojem je zemljište oduzeto bez zakonom propisanog postupka, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku i počinje teći od dana saznanja za štetu i štetnika te kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. svibnja 2021. g. trebalo je utvrditi da je nastupila zastara potraživanja tužiteljice tražiti naknadu za oduzeti dio predmetnih nekretnina.
Time što je preko spornog dijela predmetnih nekretnina izgrađena nekadašnja ulica taj dio postao je faktički dio javne ceste kao javnog dobra u općoj uporabi čime je prestalo dotadašnje vlasništvo ranijeg vlasnika tog dijela-pravnog prednika tužiteljice. Sve kada bi se uzelo da je vlasništvo tužiteljice prestalo primjenom novog Zakona o cestama i citirane odredbe čl. 131. st. 6. ZC-a, odnosno stupanjem na snagu tog Zakona 28. srpnja 2011. g., i u tom bi slučaju potraživanje tužiteljice bilo u zastari, a temeljem odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).
Stoga je odlučeno kao u izreci presude.
Odluka o troškovima nije donesena jer tuženik, koji je u cijelosti uspio u sporu, nije popisao parnični trošak.
U Splitu, 12. veljače 2024. g.
S U D A C :
SANDI PETRIČIĆ, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi
nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda
objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).
