- 1 -              Rev 841/2023-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 841/2023-2

 

 

 

R e p u b l i k a H r v a t s k a

 

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. M. iz Đ., OIB: …, koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u O., protiv tuženice A. B. d.d., Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. R., odvjetnica u Odvjetničkom društvu K. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1552/2022-2 od 8. lipnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-17/2019-42 od 25. ožujka 2022., u sjednici održanoj 5. prosinca 2023.,

 

r i j e š i o   j e:

 

              I. Ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1552/2022-2 od 8. lipnja 2022. i presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-17/2019-42 od 25. ožujka 2022. te se predmet vraća sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

 

              II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci o troškovima parničnog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. toč. 3. Ugovora o namjenskom kreditu uz 10% depozita br. 5140060242-64000074550/2005 sklopljenog dana 21. ožujka 2005. između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana …. kod javnog bilježnika Z. Š. iz N. pod brojem: …, u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunanim po srednjem tečaju S. d.d. O. za devize na dan plaćanja.“ i odredba čl. 4. st. 1. istog ugovora u dijelu odredbe koji glasi: „…sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.", pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 20.457,10 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je to opisano u točki II. izreke prvostupanjske presude, pod točkom VIII. (pravilno: III.) naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 14.705,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom od 25. ožujka 2022. do isplate sve u roku od 15 dana, a pod točkom IV. izreke je odbijen preostali iznos parničnog troška kao neosnovan.

 

2.              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., II. i III. izreke.

 

3.              Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4380/2022-2 od 4. srpnja 2023., tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1552/2022-2 od 8. lipnja 2022. zbog sljedećeg pravnog pitanja:

 

              "Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003), odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dio odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i/ili odredba o valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nepoštena, odnosno ništetna, bez izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka kojega je trgovac predložio na okolnost obaviještenosti potrošača o značenju navedene odredbe prije sklapanja ugovora?"

 

4.              Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje: ZPP) u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

5.              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

6.              Revizija je osnovana.

 

7.              U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

8.              Predmet spora je zahtjev tužiteljice-potrošača za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i prednika tuženice s valutnom klauzulom u CHF kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

 

9.              U pobijanim presudama sudovi su se pozvali na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (kao i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom reditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05).

 

10. Prvostupanjski sud je u svojoj odluci naveo da u naprijed navedenoj situaciji sud nije dužan provoditi dokazni postupak, s obzirom na to da odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača zbog čega nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak, dok je drugostupanjski sud naveo i da prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica pri čemu je sud pravilno ocijenio da bi u konkretnom slučaju bilo suvišno i nesvrsishodno saslušavati javnog bilježnika i djelatnika banke, s obzirom na vezanost suda na utvrđenja iz spora koji se vodio po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

11.              Slijedom iznesenog pozivom na odredbe čl. 1111. ZOO nižestupanjski sudovi prihvaćaju tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

12.              Tuženica naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, pri donošenju zaključka suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, iako na tu okolnost nije proveden dokaz saslušanjem svjedoka koje je tuženica predložila upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi, pri čemu posebno naglašava da je osporavala izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača te je na navedenu okolnost predložila saslušati radnicu revidenta i javnog bilježnika.

 

13.              Tuženica smatra da takvo postupanje nižestupanjskih sudova nije u skladu s odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

14.              Stoga je potrebno odgovoriti može li se tužiteljica, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u predmetnom postupku pozvati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača, odnosno na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a da se ne provedu u individualnom postupku dokazi predloženi po tuženici.

 

15.              Članak 81. ZZP- a glasi:

 

              (1). Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

              (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

16.              U kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača saslušani su potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se, s obzirom na to, moglo o njima pojedinačno pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. U tom su postupku, odbijeni dokazni prijedlozi za saslušanje zaposlenika banaka na okolnost obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu.

 

17.              U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. izneseno je pravno shvaćanje prema kojem ''za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog, pojedinačnog interesa.'' ''Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…''

 

18.              Prema navedenom, predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega i nisu izvedeni dokazi saslušanjem radnika banaka.

 

19.              U ovom postupku, tuženica je predlagala dokaze na okolnost da je tužiteljici u postupku sklapanja Ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih ugovornih odredbi. S obzirom na navedeno, predloženi dokazi su trebali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmet kolektivnog postupka, a u ovom pojedinačnom postupku predstavljaju odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod i pravičnost postupka u cjelini. Iz navedenog se nesumnjivo nameće zaključak da načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obaju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, u ovom slučaju, povrijeđeno jer je odluka suda utemeljena na zaključku da tužiteljici nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog Ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom postupku niti je o njoj tuženici omogućeno dokazivanje u ovom pojedinačnom postupku.

 

20.              Prema navedenom, stajalište je ovoga suda da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi te da joj je sud morao omogućiti dokazivanje da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Kada banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba, zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima, temeljila na pravnoj presumpciji, koja ni u jednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj banci nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

 

21.              Naprijed navedeno pravno shvaćanje ovoga suda podudarno je shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odluci toga suda Broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

 

22.              S obzirom na navedeno, osnovano revidentica smatra da se odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača i procesnoj ravnopravnosti stranaka protivi zaključak suda da se o spornim odredbama potrošačkog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, kada je revidentica predložila da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja Ugovora o kreditu sasluša radnik revidentice koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, a sud je odbio taj dokazni prijedlog revidentice.

 

23.              Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi :

 

              Protivan je, odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (u konkretnom slučaju dijelu odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu denominiranog u CHF ili denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF) nije pojedinačno pregovaralo, ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta), koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

 

23. 1. U ovom konkretnom slučaju tuženica je na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložila saslušati radnicu revidenta i javnog bilježnika, upravo na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi te je osporila izravnu primjenu utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom postupku za zaštitu prava i interesa potrošača, a nižestupanjski sudovi su odbili provesti navedeni dokaz pozivom na učinke iz presude donesene u navedenom kolektivnom sporu te su takvim postupanjem povrijedili tuženičino pravo na procesnu ravnopravnost i primjenu odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

 

24.              Kako je slijedom navedenog u postupku pred nižestupanjskim sudovima pogrešno primijenjena odredba čl. 220. st. 2. ZPP-a, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP-a.

 

25.              Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a riješiti kao u izreci.

 

26.              Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 5. prosinca 2023.