Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1131/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz S. B., OIB:…, zastupanog po punomoćniku D. P., odvjetniku u P. & partneri d.o.o., Z., protiv tuženika S. C. d.o.o. S., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik M. J. J., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 3 Pn-888/2019-57 od 5. srpnja 2021., žalbi tužitelja protiv dopunske presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 3 Pn-888/2019-68 od 23. ožujka 2022. te o žalbi tužitelja protiv dopunskog rješenja Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-888/2019-72 od 22. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 12. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 3 Pn-888/2019-57 od 27. srpnja 2021., kao i dopunska presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 3 Pn-888/2019-68 od 23. ožujka 2022.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj Pn-888/2019-72 od 22. travnja 2022.,

II. Djelomično se uvažava žalba tužene i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom II. izreke presude Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj 3 Pn-888/2019-57 od 5. srpnja 20216, u dijelu kojem tuženiku nisu priznati troškovi postupka i sudi se:

"Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku i daljnje troškove postupka u iznosu od 331,81 eura (pored dosuđenog iznosa od 63.750,00 kuna) u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku S. C. d.o.o. S., OIB:…, platiti tužitelju I. T. iz S. B., OIB:… iznos od 56.075,11 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje na iznos od 20.515,00 kn teku od 09.05.2007. god., pa do isplate, te na iznos od 35.560,11 kn teku od 09.07.2007. god., pa do isplate, kao i nadoknaditi tužitelju i trošak parničnog postupka, također sa zakonskim zateznim kamatama, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, a sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 63.750,00 kn u roku od 15 dana.".

2. Pobijanom dopunskom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 72.439,89 kn sa pripadajućim zateznim kamatama.".

3. Pobijanim dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda poslovnim brojem Pn- 888/2019-72 od 22. travnja 2022. naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u daljnjem iznosu od 1.875,00 kuna u roku od 15 dana.

4. Protiv navedene presude poslovni broj 3 Pn-888/2019-57 od 27. srpnja 2021. kao i dopunske presude poslovni broj 3 Pn-888/2019-68 od 23. ožujka 2022. i dopunskog rješenja od 22. travnja 2022. žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u presudi pod poslovnim brojem 3 Pn-888/2019-57 od 27. srpnja 2021., žali se i tuženik u dijelu kojem njemu dosuđen zatraženi trošak i to zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima i dosudi daljnji trošak.

6. U odgovoru na žalbu tužena u cijelosti osporila žalbene navode predlažući da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

7. Žalba tužitelja nije osnovana.

8. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

9. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koji su predviđeni odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

10. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje ukazuje tužitelj u žalbi, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, a presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a kako u postupku nisu počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a to nije osnovan taj žalbeni razlog.

11. Nadalje nije osnovan ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud raspravivši sve činjenice na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev kao i tvrdnje kojima ih tuženik pobija na osnovu provedenih dokaza njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari, te je za odlučne činjenice i utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu u žalbenim navodima dovedena u sumnju prihvaća ih i ovaj sud.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete za koju tvrdi da ju je pretrpio kao vlasnik poluprikolice kupljene od tuženika, na kojoj je 9. svibnja 2007., prilikom redovne uporabe, došlo do kvara cilindra, zbog tvorničke greške.

13. Prvostupanjski je sud po provedenom dokaznom postupku utvrdio:

- da je iz računa R-1 broj R07-0646 vidljivo je kako je tuženik S. C. d.o.o. predmetnu 3-osovinsku poluprikolicu, broj šasije … 25. travnja 2007. prodao kupcu H. L. K. d.o.o., Podružnica S. B., S. B., porezni broj kupca …,

- da iz računa evidentno proizlazi kako je tužitelj I. T., u to vrijeme vlasnik autoprijevozničkog obrta, zaključio Ugovor o leasingu s kupcem H. L. K. d.o.o. te da je u vrijeme nastanka štete na objektu leasinga 9. svibnja 2007. bio korisnik leasinga, a ne vlasnik objekta leasinga, jer ga još nije otplatio.,

- da je u vrijeme predmetnog događaja bio je na snazi Zakon o leasingu („Narodne novine“, broj 135/06, dalje: ZL) u kojem su u čl. 4. st. 1., navedeni subjekti u poslovima leasinga, i to: davatelj leasinga, primatelj leasinga i dobavljač objekta leasinga (dakle, kao subjekt leasinga ne navodi se korisnik leasinga),

- da u čl. 5. st. 3. dana je definicija financijskog leasinga kao pravnog posla (tako primatelj leasinga opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad objektom leasinga), dok je odredbom čl. 48. st. 1., normirano da je primatelj leasinga dužan po prestanku ugovora o leasingu, bez odgađanja objekt leasinga vratiti davatelju leasinga na način određen ugovorom o leasingu, osim ako je sukladno ugovoru o leasingu ispunio uvjete kojima stječe pravo vlasništva nad objektom leasinga, pravo produženja ugovora o leasingu ili je za taj objekt leasinga sklopljen novi ugovor o leasingu;

- da u odnosu na štetu nastalu na poluprikolici, koju tužitelju potražuje sukladno nalazu i mišljenju prometnog vještaka u iznosu od 20.515,00 kn na ime umanjene vrijednosti, na tužitelju je bio teret dokazivanja aktivne legitimacije tj. ovlaštenja za vođenje ove parnice.,

- da iz dopisa H. A. R. H. d.o.o., Z. proizlazi kako je tužitelj kao korisnik leasinga sa navedenim trgovačkim društvom imao sklopljen Ugovor o financijskom leasingu pokretnine HR/3741736., objekt leasinga po predmetnom ugovoru bila je predmetna poluprikolica S. C. broja šasije …, koji ugovor je redovito istekao., zadnja rata uplaćena je 04/2010, a uplata kojom je zatvoren ugovor u cijelosti napravljena je u kolovozu 2010.,

- da je uvidom u uvjerenje Stanice za tehnički pregled vozila A. A. d.d. (list 514) razvidno kako je vlasnik predmetne poluprikolice u vrijeme štetnog događaja 9. svibnja 2007. bio H. L. K. d.o.o., i to kao prvi vlasnik u RH u razdoblju od 26. lipnja 2007. do 8. rujna 2010.,

- da je u to vrijeme tužitelj bio evidentiran kao korisnik iste, a kao vlasnik evidentiran je tek od 8. rujna 2010. do 30. travnja 2011., nakon čega je poluprikolica prešla u vlasništvo treće osobe.,

- da je iz računa R-1 broj R07-0646 vidljivo kako je tuženik S. C. d.o.o. predmetnu 3- osovinsku poluprikolicu, broj šasije … 25. travnja 2007. prodao kupcu H. L. K. d.o.o., Podružnica S. B., M. S. B., porezni broj kupca ….,

- da je tužitelj I. T., u to vrijeme vlasnik autoprijevozničkog obrta, nedvojbeno zaključio Ugovor o leasingu sa kupcem H. L. K. d.o.o. te da je u vrijeme nastanka štete na objektu leasinga 09.05.2007. bio korisnik leasinga, a ne vlasnik objekta leasinga, jer ga još nije otplatio.,

- da je temeljem prometno tehničkog vještačenja po vještaku dipl. ing. Č. Č. stalnom sudskom vještaku za promet, tehniku procjenu motornih vozila od 18. veljače 2011., dopunom istog – očitovanjem od 10. rujna 2012., te saslušanjem vještaka na raspravi od 7. prosinca 2012., otklonjena odgovornost tužitelja za nastalu štetu na prikolici te je za istu utvrđena odgovornost tuženika odnosno proizvođača i to zbog greške u materijalu bilo zbog pogreške u proizvoljnom procesu izrade cilindra.,

- da u spisu nema dokaza o tome da bi tužitelj imao ovlaštenje vlasnika poluprikolice za naplatu štete na navedenom vozilu;

- da je temeljem knjigovodstvene dokumentacije koja se odnosi na poslovanja tužitelja, a koju je dostavio u spis provedeno vještačenje po sudskom vještaku R. vještačenja d.o.o., za knjigovodstvena, računovodstvena i financijska vještačenja, gdje je sudski vještak utvrdio kako je tužitelj priložio pet računa za autoprijevozničke usluge (list 38-42 spisa) iz kojih proizlazi da je u razdoblju od lipnja do srpnja 2007. ukupno isporučio usluga u iznosu od 318.542,50 kn, a iz predmetnih računa je razvidno da su autoprijevozničke usluge izvršene korištenjem dva vozila.,

- da je vještak napomenuo kako iz postavljenog tužbenog zahtjeva proizlazi da tužitelj smatra da bi njegova izgubljena zarada trebala biti obračunata na način da se ukupni iznos ostvarenih usluga iz predmetnih računa podijeli s brojem vozila, kao i s brojem radnih dana u mjesecu te da se na taj način dobije izgubljena zarada po danu za jedno vozilo, međutim, navedena metodologija nije primjenjiva, a to iz razloga što izgubljena zarada predstavlja razliku između pretpostavljenih prihoda i rashoda, odnosno u slučaju obrta, razliku između pretpostavljenih primitaka i izdataka, odnosno, kako bi se izgubljena zarada mogla utvrditi, vještak mora u obzir uzeti i sve izdatke koji su povezani s ostvarivanjem primitaka.,

- da je temeljem dokumentacije u spisu vještak utvrdio kako je u razdoblju od studenog 2006. do travnja 2007. tužitelj prema izdanim računima isporučio usluga u iznosu od 503.390,10 kn neto, dok je u istom razdoblju obračunao vrijednost primljenih usluga u ulaznim računima u iznosu od 282.244,88 kn, dakle, neto ostvarenu dobit tužitelja za razdoblje od šest mjeseci čini razlika u iznosu od 221.145,22 kn, kako je to vidljivo u tabeli 1.,

- da je u tabeli 2 i 2a vještak je za razdoblje od studenog 2006. do 30 travnja 2007. obračunao broj radnih dana u svakom pojedinom mjesecu te je ukupnu ostvarenu razliku primitaka i izdataka ostvarenih u šest mjeseci prije nastanka štetnog događaja podijelio prvo s pretpostavljenim brojem vozila i brojem ukupnih radnih dana u promatranih 6 mjeseci te je izgubljenu zaradu obračunao na način da je neto dobit po danu za jedno vozilo pomnožio s brojem dana nemogućnosti korištenja vozila.,

- da je vještak obračun izgubljene zarade sačinio u dvije inačice, ovisno o tome je li tužitelj svoju djelatnost obavljao sa dva, odnosno tri vozila. Vještak je tako mišljenja da bi ukupna visina izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od 9. svibnja do 9. srpnja 2007. iznosila ukupno 24.373,68 kn neto prema pretpostavljenom broju 3 vozila, odnosno u iznosu od 36.560,11 kn prema pretpostavljenom broju od 2 vozila.,

14. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan jer je primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da tužitelj nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju stoga što je nastalu štetu na vozilu ovlašten potraživat jedino vlasnik vozila a ne korisnik leasinga, a isto tako imajući u vidu kako tužitelj spisu nije priložio specifikacije koje su se odnosile na izvršene usluge prijevoza to nije moguće utvrditi niti broj vozila s kojima je tužitelj obavljao djelatnost.

15. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilan jer isti žalbenim navodima tužitelja nije doveden u pitanje.

15. Naime, imajući u vidu odredbe u to vrijeme važećeg Zakona o leasingu (N.N. br. 135/06, dalje: ZL) u kojem su u čl. 4. st. 1. navedeni subjekti u poslovima leasinga, i to: davatelj leasinga, primatelj leasinga i dobavljač objekta leasinga (dakle, kao subjekt leasinga ne navodi se korisnik leasinga), u čl. 5. st. 3. dana je definicija financijskog leasinga kao pravnog posla (tako primatelj leasinga opcijom kupnje može steći pravo vlasništva nad objektom leasinga), dok je odredbom čl. 48. st. 1., normirano da je primatelj leasinga dužan po prestanku ugovora o leasingu, bez odgađanja objekt leasinga vratiti davatelju leasinga na način određen ugovorom o leasingu, osim ako je sukladno ugovoru o leasingu ispunio uvjete kojima stječe pravo vlasništva nad objektom leasinga, pravo produženja ugovora o leasingu ili je za taj objekt leasinga sklopljen novi ugovor o leasingu.

15.1. Dakle, ugovor o leasingu prvenstveno je trgovački ugovor koji u sebi sadrži elemente ugovora o zakupu, ugovora o prodaji s obročnim otplatama cijene te ugovora o prodaji sa zadržavanjem prava raspolaganja, no nedvojbeno je da primatelj leasinga na temelju samog ugovora o leasingu ne može steći pravo vlasništva na predmetu leasinga, već su stranke nakon isteka leasinga mogle samo novim ugovorom ugovoriti prodaju predmeta leasinga i ugovoriti cijenu, što su u konačnici i učinile.

16. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, a posebice imajući u vidu odredbe tada važećeg ZL-a, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati od tuženika štetu na poluprikolici, i to stoga što je nastalu štetu na vozilu ovlašten potraživati jedino vlasnik vozila, a ne korisnik leasinga (tužitelj) koji uzgred rečeno nije ni imao ovlaštenje, odnosno suglasnost H. L. K. d.o.o., za naknadu štete , zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja u ovom dijelu tj. za iznos od 20.515,00 kn pravilno odbijen kao neosnovan.

17. Odredbom članka 1. stavak 1. tada važećeg Zakona o obrtu ("Narodne novine", broj 73/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01) određeno da je obrt samostalno i trajno obavljanje dopuštenih gospodarskih djelatnosti od strane fizičkih osoba sa svrhom postizavanja dobiti koja se ostvaruje proizvodnjom, prometom ili pružanjem usluga na tržištu, a prema stavku 3. istog članka, obrtnik je fizička osoba koja obavlja jednu ili više tih djelatnosti iz stavka 1. toga članka u svoje ime i za svoj račun, a pri tome se može koristiti i radom drugih osoba.

18. Pozivajući se na odredbe članka 1. stavak 1. Zakona o obrtu, pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor tužene glede nedostatka aktivne legitimacije tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi, jer isti kao vlasnik obrta u spornom vremenskom razdoblju, ovlašten je tražiti naknadu štete, obzirom da je obrtnik fizička osoba koja obavlja jednu ili više tih djelatnosti.

19. Odredbom članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91.), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 33/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05) propisano je da tko drugome prouzroči štetu, dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Pretpostavke za odgovornost i za štetu jesu:

1. postojanje subjekata obveznog odnosa i odgovornost za štetu,

2. štetna radnja,

3. šteta,

4. uzročna veza između štetne radnje kao uzroka i štete kao posljedice (kauzalni nexus), i

5. protupravnost

20. Naime, za postojanje odgovornosti za štetu zbog građanskog delikta nije pravno odlučno sadržava li radnja koja je građanski delikt (štetni događaj) i obilježja kaznenog djela ili ne, već se šteta određuje kao obveznopravni odnos po kojemu je jedna strana dužna popraviti štetu prouzročenu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak. Naime, štetna radnja je svaka radnja štetnika ("commissio" – činjenje kao aktivna radnja ili propust "omnissio" – štetnik je propustio učiniti nešto što je ili na temelju zakona ili ugovora bio dužan učiniti), kojom se oštećeniku nanosi šteta.

21. Prema odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO/05 pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijelu stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

22. Kako tijekom čitavog postupka tužitelj u spis nije priložio specifikacije koje su se odnosile na izvršene usluge prijevoza, zbog čega nije bilo moguće utvrditi niti broj vozila s kojima je tužitelj obavljao djelatnost, pravilno je prvostupanjski sud odbio njegov zahtjev kao neosnovan, obzirom da je tužitelj trebao u predmetnom slučaju dokazati konkretnu izmaklu korist zbog toga što predmetno priključno vozilo nije bio u voznom stanju, niti bilo korišteno u navedenom periodu od 9. svibnja do 9. srpnja 2007., a što nije učinio. Ovo posebno iz razloga što sukladno odredbi iz čl. 1089. st. 3. ZOO-a izmakla korist nije apstraktna, već konkretna.

22.1. Uostalom pravilno prvostupanjski sud cijeneći osnovanost zahtjeva tužitelja navodi da iako tužitelj tvrdi kako je do kupnje predmetnog priključnog vozila obavljao prijevoz sa dva vozila, iz računa priloženih spisu vidljivo je kako je taj prijevoz osim vozilima reg. oznaka SB … i SB … tužitelj obavljao i vozilima reg. oznaka SB …, SB … i SB …. Osim toga u spis nisu dostavljene niti narudžbenice, niti ugovori za prijevoz robe za period od 1. svibnja 2007. do srpnja 2007., iz kojih bi bilo vidljivo koje to poslove tužitelj zbog kvara priključnog vozila nije obavio i koja mu je zbog toga šteta nastala, niti su se na ove okolnosti pobliže očitovali bilo tužitelj, bilo saslušani svjedoci.

23. Zbog navedenog, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da obračun predložen po tužitelju, (kojim je vještak obračun izgubljene zarade sačinio u dvije inačice, ovisno o tome je li tužitelj svoju djelatnost obavljao sa dva, odnosno tri vozila da bi ukupna visina izgubljene zarade tužitelja za razdoblje od 9. svibnja do 9. srpnja 2007. iznosila ukupno 24.373,68 kn neto prema pretpostavljenom broju 3 vozila, odnosno u iznosu od 36.560,11 kn prema pretpostavljenom broju od 2 vozila.), kojem se tuženik usprotivio nije moguće primijeniti na konkretan slučaj jer je iz tehnologije takvog izračuna izgubljene dobiti vidljivo da je riječ o jednom paušalnom, apstraktnom načinu izračuna štete, zbog čega je s ovog osnova tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

24. U odnosu na dopunsku presudu:

24.1. Tužitelj je podneskom od 6. svibnja 2021. postavio konačni tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem sudskih vještaka S. H. i Z. R. na iznos od 56.075,11 kn umjesto ranije traženog iznosa od 128.515,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, dakle umanjio je tužbeni zahtjev o čemu se tuženik podneskom od 17. svibnja 2021., usprotivio.

24. 2. Obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. br. Su-IV-16/2021 prema kojem smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz odredbe članka 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika, pa kod činjenice da se tuženik u ovome predmetu podneskom od 17.05.2021. usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe, valjano je odlučeno i o dijelu tužiteljeva zahtjeva povučenog bez pristanka tuženika.

25. Naime, pobijanom dopunskom presudom prvostupanjskog suda pravilno je odbijen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 72.439,89 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom kamatom, uz obrazloženje kako je prvostupanjskom presudom od 27. srpnja 2021. odbijen kao neosnovan konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 56.075,11 kn, pa je stoga iz istih razloga odbijen i preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 72.439,89 kn.

26. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud kao pravilan jer isti žalbenim navodima tužitelja nije doveden u pitanje. Naime, doista je prvostupanjski sud kako to žalitelj ističe u žalbi, u obrazloženju pobijane odluke naveo da je usvojen zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 56.075,11 kn, no međutim sagledavši iznijeto u odnosu na čitav kontekst pobijane odluke, sasvim je jasno da se radilo o pogrešci prvostupanjskog suda prilikom pisanja odluke, obzirom da je svojim argumentiranim zaključcima odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja. Unatoč ovoj očitoj pogrešci, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nema govora o tome da bi odluka bila nerazumljiva, pa samim time da bi bio ostvaren žalbeni razlog bitne povrede parničnog postupka.

27. Ostali žalbeni navodi tužitelja svode se na osporavanje ocjene dokaza izvršene po prvostupanjskom sudu i na osnovi nje utvrđenog činjeničnog stanja, pri čemu tužitelj u žalbi iznosi vlastitu interpretaciju i ocjenu provedenih dokaza, iznoseći pojedine tvrdnje u odnosu na postojanje određenih činjenica koje, prema tvrdnji tužitelja, ukazuju na drugačije činjeničnog stanje od onog utvrđenog po prvostupanjskom sudu, koje tvrdnje prema ocjeni ovoga suda predstavljaju subjektivni prikaz sadržaja dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka koji nema objektivnog uporišta u sadržaju postupka.

28. Kako dakle, nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe trebalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjske presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a, čime je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

29. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je kako će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a.

30. Pravilno tuženik zahtjeva da mu za sastavljanje podnesaka od 11. travnja 2017., 19. studenog 2020., 20. travnja 2021., te 17. svibnja 2021., pripada trošak prema Tbr. 8. točki 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22 i 126/22 – u daljnjem tekstu: Tarifa) što uvećano za PDV-e čini iznos od 331,81 eura., jer se radi o podnescima kojim se tuženik očitovao na navode tužitelja.

31. Budući prvostupanjski sud tuženiku za navedene podneske nije priznao trošak prema Tbr. 8. točki 3. Tarife, to je istom valjalo priznati i daljnji iznos od 331,81 eura, pa je stoga temeljem odredbe članka 380. točka 3. ZPP odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

U Splitu 12. veljače 2024.

Predsjednica vijeća:

Andrea Boras Ivanišević, v. r.