1                 Poslovni broj: I Kž-283/2023-16

 

 

 

 

 

 

  

Poslovni broj: I Kž-283/2023-16

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća, te Maje Štampar Stipić, Marije Balenović, Sande Janković i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marine Kapikul, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. Č. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog D. Č. i optuženog D. H., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. veljače 2023. broj K-2/2019-235, u sjednici održanoj 5. prosinca 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. Č., odvjetnika M. M.u zamjeni za D. O., odvjetnika u O., te branitelja optuženog D. H., D. S., odvjetnika u O.,

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

I. Prihvaćaju se žalbe optuženog D. Č. i optuženog D. H., ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I, žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi D. Č. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. KZ/97., opisanog u točki 1. izreke, za koje mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 21 godine i zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 5. KZ/97., opisanog pod točkom 2. izreke, za koje mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 21 godine, te je primjenom članka 60. stavka 2. točka b) KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 34 godine. Istom presudom optuženi D. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz članka 91. točka 4. u svezi člankom 37. stavak 1. KZ/97., opisanog u točki 1. izreke, za koje je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 21 godine. Na temelju članka 63. KZ/97. optuženom D. Č. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. srpnja 2013. do 10. studenog 2014. te od 7. prosinca 2017. do 9. studenog 2018., a optuženom D. H., od 7. srpnja 2013. do 10. listopada 2014. te od 7. prosinca 2017. do 9. studenog 2018. Također sud je na temelju članka 148. stavak 6 ZKP/08. optuženike djelomično oslobodio plaćanja troškova kaznenog postupka, te na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. obvezao svakog na plaćanje sudskog paušala  u iznosu od 530,89 EUR-a, dok će ostalim troškovima odlučiti posebnim rješenjem.

 

2. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici.

 

3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni izrečene optuženom D. Č. s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženom D. Č. izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

4. Optuženi D. Č.podnio je žalbu putem branitelja D. O., odvjetnika u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu te pobijanu presudu ukine u cijelosti i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

5. Optuženi D. H. podnio je žalbu putem branitelja D. S., odvjetnika u O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

6. Državni odvjetnik je podnio odgovore na žalbe optuženog D. Č. i optuženog D. H., s prijedlogom da se žalba optuženog D. Č. odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda osim u dijelu odluke o kazni, dok je predložio u odnosu na optuženog D. H. da se njegova žalba odbije kao neosnovana u cijelosti i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

7. Prije održavanja sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., 126/19., i 80/22. – dalje: ZKP/08.) dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

8. Na temelju članka 475. stavak 2. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženog D. Č., odvjetnik D. O. optuženi D. H. i njegov branitelj, odvjetnik D. S., jer su to zahtijevali. Sjednici su prisustvovali branitelj optuženog D. Č., odvjetnik M. M. po zamjeničkoj punomoći, u zamjenu za odvjetnika D. O., optuženi D. H., putem video linka iz zatvora u O. i branitelj optuženog D. H., odvjetnik D. S. Sjednici nije prisustvovao optuženi D. Č. budući je u bijegu. 

 

9. Žalbe optuženog D. Č. i optuženog D. H. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja su osnovane, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni bespredmetna.

 

10. Suprotno žalbenim navodima  optuženog D. Č. i optuženog D. H., prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08. Naime, žalitelji u žalbi navode kako je smatraju da je prvostupanjski sud ostvario navedenu bitnu povredu iz razloga što je sud bio nepropisno sastavljen, jer je u odredbi članka 19.d stavak 1. ZKP/08. propisano da županijski sudovi sude u prvom stupnju u vijećima sastavljenim od dva suca i tri suca porotnika za kaznena djela za koja je propisana kazna dugotrajnog zatvora, ako zakonom nije drugačije propisano, a da je dana 25. siječnja 2023. godine, predsjednica prvostupanjskog vijeća, bez valjanog, na zakonu utemeljenog razloga, izvanraspravno saslušala svjedoka I. V., bez prisutnosti ostalih članova sudskog vijeća i bez prisutnosti optuženog D. H..

 

10.1. Točno je da je 25. siječnja 2023. svjedok I. V. izvanraspravno saslušan od strane predsjednice prvostupanjskog vijeća i da tom saslušanju nije bio prisutan optuženi D. H. niti članovi vijeća, no time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 1. ZKP/08. kako to navode optuženici u svojim žalbama, jer je predsjednica vijeća provela izvanraspravno ispitivanje svjedoka uz suglasnost stranaka, a koje ispitivanje može provesti, bez protivljenja stranaka i bez prisutnosti ostalih članova sudskog vijeća.

 

10.2. Također, iako izričito ne navode u žalbama, iz sadržaja žalbi proizlazi kako optuženici smatraju da je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08, jer da je povrijeđeno načelo kontradiktornosti, čime je došlo do povrede prava obrane, no suprotno žalbenim navodima, to načelo nije povrijeđeno iz razloga što je svjedok I. V. već bio ispitan u kontradiktornom postupku, na raspravi pred sudom 11. lipnja 2014.  (list 2346-2348 spisa), a na kojoj su bili prisutni optuženici, te njihovi branitelji koji su svjedoku postavljali i pitanja, a ispitivanje svjedoka bilo je okončano tek kada su optuženici i njihovi branitelji iskazali kako nemaju daljnjih pitanja.

 

10.3. Nadalje, iako je točno da svjedok I. V. nije bio neposredno ispitan na raspravi, niti time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. KZ/11., budući je na raspravi 2. veljače 2023., kada su bili prisutni svi članovi sudskog vijeća i stranke, sud uz suglasnost stranaka, pročitao iskaz izvanraspravno ispitanog svjedoka I. V. od 25. siječnja 2023., te na tako proveden dokaz nije bilo primjedbi, a i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-184/2018-11, od 9. studenog 2018., proizlazi da prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio isključivo, dakle samo na iskazu ovog svjedoka već i na drugim dokazima (snimkama razgovora, iskazima svjedoka, navodno bitno povećanom imovinom optuženika nakon odnosnog kaznenog djela, te navodnom kupnjom obrta P.).

 

10.4. Nadalje, nije osnovan niti daljnji žalbeni navod da su u izricanju presude sudjelovali suci i suci porotnici koji nisu sudjelovali na raspravi, jer je uvidom u raspravne zapisnike utvrđeno da su na svim raspravama bili prisutni isti suci i suci porotnici koji su sudjelovali i u izricanju presude.

 

10.5. Nije u pravu optuženi D. H. kada navodi da se pobijana presuda ne može ispitati, jer da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da presuda uopće nema razloga i da u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni da su potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, čime upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer je sud prvog stupnja označio svoje razloge na kojima zasniva izreku presude. te naveo i analizirao dokaze na temelju kojih je zaključio da su optuženici počinili kaznena djela, kako je to navedeno u izreci pobijane presude. Također, suprotno žalbenim navodima optuženika, sud je mogao pročitati iskaz svjedokinje D. Č., supruge optuženog D. Č., jer je navedena svjedokinja na raspravi 25. listopada 2017. bila propisno upozorena, sukladno odredbi članka 285. stavak 1. i 3. ZKP/08., koja se odnosi na privilegiranog svjedoka. Obzirom na navedeno, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju žalitelji u svojim žalbama.

 

11. Nije u pravu optuženi D. H. kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Žalitelj u uvodu žalbe samo navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona pri čemu uopće ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, već se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju jer smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koja je proglašen krivim. No takvi žalbeni navodi odnose se na pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja i predstavljaju drugu žalbenu osnovu.

 

12. Kao što je već naprijed navedeno, u pravu su optuženi D. Č. i optuženi D. H. kada tvrde da je činjenično stanje za sada pogrešno i nepotpuno utvrđeno, s time da primarno osporavaju vjerodostojnost iskaza svjedoka I. V..

 

12.1. Osnovano optuženici navode u svojim žalbama, a vezano za žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da je za pravilnu odluku bilo potrebno s većom pozornošću utvrditi činjenice koje ukazuju na vjerodostojnost iskaza svjedoka I. V.. Također, ispravno navodi optuženi D. H. u svojoj žalbi, da je u ponovljenom postupku, a nakon ukidne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-184/2018-11, od 9. studenog 2018., sud prvog stupnja u najvećem dijelu prepisao presudu Županijskog suda u Osijeku, broj K-25/2015-63, te nije u cijelosti postupio po jasnim uputama Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je ukazao sudu prvog stupnja što je u ponovljenom postupku potrebno provesti da bi činjenično stanje bilo potpuno i pravilno utvrđeno.

 

12.2. Sud prvog stupnja u ponovljenom postupku ispitao je svjedoka I. V., no ni nakon ponovnog ispitivanja navedenog svjedoka, relevantna pitanja na koja je svjedok trebao konkretno odgovoriti, a koja su odlučna za pravilno utvrđenje činjeničnog stanja i odluku o krivnji optuženog D. Č. i optuženog D. H., ostala su nerazjašnjena. Iako prvostupanjski sud svoju odluku nije temeljio jedino na iskazu svjedoka I. V., i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, iskaz navedenog svjedoka, prema za sada utvrđenom činjeničnom stanju,  presudan je za utvrđivanje dokazanosti ili nedokazanosti kaznenih djela koja se optuženicima stavljaju na teret. Naime, radi se o odlučujućem dokazu koji je takvog značaja ili važnosti da će u konačnici biti presudan za odluku u ovom konkretnom postupku. Europski sud za ljudska prava (Predmet Al-Khawaja and Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjevi br. 26766/05 i 22228/06 od 15. prosinca 2011.) je izložio kako ocjena postojanja odlučujućeg dokaza treba biti u suglasju sa Konvencijskim zahtjevima "i da se osuđujuća presuda temelji na takvom dokazu samo ako je on dostatno pouzdan s obzirom na njegovu važnost za predmet", a na što je također već ukazano prvostupanjskom sudu, u ranijoj ukidnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske. 

 

12.3. U pravu su žalitelji kada navode da je prvostupanjski sud propustio, obzirom na važnost svjedoka I. V., njegovu „dostatnu pouzdanost“, provjeravati kroz strožu konfrontaciju njegovog iskaza kako s obranama optuženika, tako i iskazima svjedoka D. Č., M. K., M. B., S. A., S. B., Z. Š., M. V., S. B., I. I., M. M., a čiji iskazi su u bitnim činjenicama suprotni iskazu svjedoka I. V..

 

12.4. Isto tako, ispravno žalitelji navode kako prvostupanjski sud, nije s dovoljno pažnje cijenio iskaze svjedoka R. H., T. M., I. M. i T. Ć., policijskih službenika, koji su iskazivali vezano za snimku video nadzora automat kluba „C.“, a čiji iskazi su odlučni za provjeru alibija optuženog D. Č. i iskaza svjedokinje D. Č. koja potvrđuje obranu i alibi tog optuženika. Naime, suprotno iskazu svjedoka I. V., optuženi D. Č. i svjedokinja D. Č. tvrde da se nakon što je optuženik završio s radom u svojoj smjeni i nakon što je napustio prostorije automat kluba nije vraćao u isti. Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo kako ne vjeruje iskazu svjedoka T. M., koji je pregledao snimku video nadzora, te izričito u svom iskazu rekao da pregledavanjem snimke nije uočio da bi se optuženi D. Č. vratio u prostorije automat kluba nakon završetka smjene i nakon ubojstva oštećenog P. M., a vjeruje iskazu svjedoka I. M., koji je izričito iskazao da osobno nije pregledavao snimku video nadzora no da je prema njegovim saznanjima video nadzor pokrivao samo kasu, a ne i ulaz u automat klub. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi kako vjeruje iskazu svjedoka R. H., a koji je jasno iskazao da su 2004. kao rezultat pregledavanja video snimki nadzornih kamera bile određene mjere nadzora prema određenim osobama, ali ne prema optuženicima, iz kojeg iskaza bi proizlazilo da je nadzorna kamera snimala i ulaz u automat klub, a što je onda suglasno s iskazom svjedoka T. M. kojem sud ne vjeruje, a suprotno iskazu svjedoka I. M., kojem prvostupanjski sud vjeruje iako nije osobno pregledavao snimku video nadzora.

 

12.5. Također su osnovani žalbeni navodi optuženika da sud prvog stupnja niti u ponovljenom postupku nije razjasnio navodno traženje 2.000.0000,00 kuna za promjenu iskaza svjedoka V., odnosno je li zaista svjedok V. tražio taj iznos da bi promijenio iskaz kako to izričito navodi svjedok M. B.. Slično je iskazao i svjedok Z.Š. koji je između ostalog rekao kako je dobio poruku od V.s točnim uputama gdje treba platiti dva milijuna kuna te će on promijeniti iskaz (list 2613 spisa). Ti dijelovi iskaza svjedoka M. B. i Z. Š. bacaju sumnju na „dostatnu pouzdanost“ svjedoka I. V., ali njihove iskaze sud prvog stupnja odbacuje kao nevjerodostojne smatrajući da su njihovi iskazi neuvjerljivi i nelogični, premda nije dao jasne razloge zašto to smatra. Nadalje, sud vjeruje iskazu svjedoka I. V., iako je vjerodostojnost njegovog iskaza dovedena u sumnju i u djelu gdje govori o navodnom postojanju pisma u kojem je opisao sve o svojim saznanjima o ubojstvu P. M., a koje je pohranio u sef u kući na V., kojem je pristup imala njegova tadašnja djevojka S. B. i do kojeg je prema iskazu svjedoka došao i inspektor S. A., no navedeni svjedoci izričito iskazuju da o pismu nemaju nikakvih saznanja, niti je to pismo ikada pronađeno.

 

12.6. Nadalje, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u pravu je optuženi D. H. kada u žalbi navodi kako se iskaz svjedoka I. V. o načinu usmrćenja J. M., a o kojem mu je navodno pričao optuženi D. Č., u potpunosti razlikuje od nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka koji je izričito u svom nalazu i mišljenju, na temelju zadobivenih ozljeda kod iste, isključio mogućnost da je smrt nastupila na način kako je o tome iskazivao svjedok I. V.. Obrazloženje prvostupanjskog suda, gdje se navodi kako je logično da je optuženi D. Č. o toj okolnosti namjerno drugačije ispričao svjedoku I. V., da bi na taj način sebe zaštitio, za ovaj drugostupanjski sud nije uvjerljivo, jer se onda nužno postavlja pitanje zašto bi optuženi D. Č. uopće priznao svjedoku V. sve detalje oko ubojstva oštećenika, ukoliko istom ne vjeruje, pogotovo što na mjestu događaja nisu pronađeni nikakvi materijalni tragovi koji bi eventualno dovodili u vezu optuženog D. Č. s ubojstvom P. M. i J. M..

 

12.7. Također, osnovano žalitelji navode da prvostupanjski sud i nadalje nije razjasnio ulogu i motiv svjedoka I. V., kada je, zajedno s optuženim D. Č., postavio eksploziv pod automobil optuženog D. H., nakon što su ubijeni P. M. i J. M., pogotovo što se taj događaj odigrao nakon ubojstva P. M., kada je prema iskazu svjedoka V., isti već znao, iz priče  optuženog D. Č., da je oštećenog ubio upravo optuženi Č. na poticaj optuženog D. H.. To svjedok u svom iskazu uopće nije objasnio niti je rekao iz kojeg razloga je odlučio pomoći  optuženom Č., tim više što je prema vlastitom iskazu s optuženim H. prijatelj od šesnaeste godine.

 

12.8. U pravu je optuženi D. H., kada u žalbi navodi da niti motiv zbog kojeg je navodno optuženi H. potaknuo optuženog D. Č. na ubojstvo P. M., a to je koristoljublje i želja da preuzme vođenje poslova pokojnog P. M., nije dokazan tijekom postupka, budući iz provedenih dokaza proizlazi da optuženi H. nikada nije postao vlasnik bilo čega iz poslovanja P. M., niti je preuzeo poslovanje A. kluba, a niti obrt P., već je njegov status ostao isti, te nije utvrđen niti nerazmjer između njegove imovine i legalnih prihoda. Tvrdnju prvostupanjskog suda kako je motiv naručivanja ubojstva od strane D. H. bio preuzimanje poslova s aparatima na sreću, pobija i Ugovor o ortakluku iz kojeg proizlazi da je obrt P. kupio Z. Š., a ne optuženi H..

 

12.9. Nadalje, prvostupanjski sud ocjenjuje iskaz svjedoka I. V. vjerodostojnim i uvjerljivim, no ako je to tako, nije jasno zbog čega dio njegovog iskaza, u kojem izričito iskazuje da mu je optuženi D. Č. između ostalog rekao i da mu je  optuženi D. H. prije ubojstva isplatio 20.000,00 - 30.000,00 eura, a da mu je obećao ukupno platiti 100.000,00 eura, ne prihvaća. Obrazloženje prvostupanjskog suda da je to zato što taj dio iskaza nije potkrijepljen drugim dokazima za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo, budući s druge strane, vezano za laptop koji je pripadao pokojnom P. M., prvostupanjski sud bezrezervno prihvaća iskaz svjedoka V. koji jedini govori o tome da je laptop nakon ubojstva uzeo  optuženi D. Č., dok ne prihvaća obranu optuženog Č. koji poriče da bi bio u posjedu laptopa odmah nakon smrti P. M., već navodi da mu je laptop tek naknadno dao upravo I. V., a niti o toj činjenici osim iskaza svjedoka V. ne postoji niti jedan drugi dokaz.

 

12.10. Isto tako, iskaz I. V. nije jasan niti u djelu gdje svjedoči o tome kada mu je vremenski optuženi D. Č. rekao da ga je optuženi H. potaknuo da ubije oštećenog. Svjedok prvo govori da je znao mjesec dana ranije da će oštećeni P. M. biti ubijen, pa je naknadno iskazao da to nije rekao niti znao, pa onda da mu je  optuženi Č. rekao da je optuženi H. naručio od njega da liši života jednu osobu za 100.000,00 eura no da mu nije rekao tko je ta osoba, tako da nije jasno što mu je točno i kada optuženi Č. o tim okolnostima navodno pričao. Prvostupanjski sud trebao je s više pozornosti cijeniti i okolnost proteka vremena nakon kojeg je svjedok odlučio prijaviti počinitelje, odnosno zašto je odlučio progovoriti o svojim saznanjima s tako velikim vremenskim odmakom.

 

12.11. Nužno se postavlja i daljnje pitanje, zbog čega I. V., nakon što je bio ozvučen s ciljem da o inkriminiranom događaju razgovara i postavlja pitanja optuženom D. Č., istom nije postavljao izravna pitanja ako su, kako tvrdi svjedok, oboje znali o čemu se radi i ako mu je optuženi Č. ranije, dobrovoljno sve  detaljno priznao, opisao sve okolnosti počinjenja ovih kaznenih djela, a svjedok je prihvatio ulogu i zadatak pouzdanika. U pravu su optuženici kada u žalbama navode da se samo iz općenitih pitanja svjedoka I. V. i neodređenih odgovora optuženog D. Č. ne može izvesti zaključak koji nedvojbeno upućuje na optuženike kao počinitelje kaznenih djela i to na način kako je to opisao svjedok I. V.. Niti u jednom od razgovora na koje se poziva prvostupanjski sud u svojoj presudi optuženi Č. ne govori o tome da bi ga optuženi H. potaknuo na ubojstvo P. M., a to ne proizlazi niti iz drugih provedenih dokaza. Unatoč tome prvostupanjski sud u obrazloženju presude na više mjesta navodi kako se iz sadržaja snimljenih razgovora „očigledno“ može zaključiti da su optuženici „nedvojbeno“ počinili odnosna kaznena djela.

 

13. U pravu su žalitelji kada tvrde da sud, za sada, nije utvrdio takav skup činjenica iz kojeg bi proizlazio nedvojbeni zaključak da je optuženi D. Č. počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim, kao i da prvostupanjski sud nije utvrdio činjenice iz kojih bi proizlazio nedvojbeni zaključak da je upravo optuženi D. H. potaknuo optuženog D. Č. na počinjenje kaznenog djela teškog ubojstva. Sud nije utvrdio kada je optuženi H. svojim djelovanjem potaknuo optuženog Č. da liši života P. M. kao i postojanje namjere na poticanje na strani  optuženog H.. Namjera treba obuhvatiti sve okolnosti koje su sastavni dio bića kaznenog djela. Nadalje, sud prvog stupnja da bi donio osuđujuću presudu, mora utvrditi i činjenice iz kojih proizlazi da je odluka  optuženog D.Č. da počini konkretno kazneno djelo izravna posljedica djelovanja optuženog H., te da optuženi Č. u vrijeme djelovanja poticatelja nije imao čvrstu odluku za počinjenjem ovog konkretnog kaznenog djela.

 

14. Slijedom navedenog, osnovano u žalbama optuženi D. Č. i optuženi D. H. tvrde da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti, pa je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, bespredmetna.

 

15. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud će ponovno pozvati svjedoka I. V., kojeg će još jednom, sada na raspravi, uz prisustvo stranaka, detaljno ispitati o svim odlučnim činjenicama o kojima je svjedok prilikom zadnjeg ispitivanja iskazivao paušalno, predočit će mu dijelove njegovog iskaza u kojima nije dosljedan jer je njegov iskaz presudan za utvrđivanje dokazanosti ili nedokazanosti ovih kaznenih djela, pa je nužno utvrditi njegovu „dostatnu pouzdanost“. Svjedoka će također ispitati na razlike u njegovom iskazu u odnosu na iskaze ispitanih svjedoka koji su tijekom postupka iskazivali drugačije od njega kao i u odnosu na obrane optuženika, nakon čega će ponovno pažljivo i detaljno ocijeniti sve provedene dokaze, bez suvišnog nizanja nedokazanih pretpostavki i proizvoljnog tumačenja značenja određenih dijelova snimljenih razgovora i irelevantnih činjenica, pa će na temelju ocjene svih izvedenih dokaza, navesti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazanim, a koje nedokazanim, te iznijeti jasne razloge o odlučnim činjenicama i donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će valjano obrazložiti.

 

16. S obzirom na izloženo, primjenom članka 483. stavka 1.ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 5. prosinca 2023.