Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-359/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja V. H., OIB..., iz S., zastupanog po punomoćniku E. K., odvjetniku u P., protiv tužene Republike Hrvatske, OIB..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-429/2022-22 od 27. siječnja 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 8. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-429/2022-22 od 27. siječnja 2023.
Obrazloženje
1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:
"I. Utvrđuje se da je tužitelj na temelju dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretninama oznake k.č.br. 2686/2, pašnjak, k.č.br. 2687/5, šuma te k.č.br. 2687/14, oranica, sve upisano u zk.ul.br. 2525, k.o. B., slijedom čega je tuženica dužna trpjeti da se na temelju ove presude izvrši uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama s imena tuženice u korist i na ime tužitelja, sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.114,58 eura/8.397,80 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena u roku od 15 dana.“
2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti ili podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj ocjenjuje da žalba tuženice nije osnovana, jer je sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog čega predlaže da sud drugog stupnja odbije žalbu tuženice i u cijelosti potvrdi pobijanu presudu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Tuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja donoseći pobijanu presudu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. i stavak 2. točka 11. ZPP-a, ali u žalbi ne navodi konkretno u čemu bi se sastojale te bitne povrede, iz kojih razloga je ovaj sud presudu suda prvog stupnja ispitivao po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a te je utvrđeno da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj sa članovima obitelji, osobno i putem mirnog posjeda pravnih prednika u posjedu spornih parcela dugi niz desetljeća, jer su predmetne nekretnine prije tužitelja mirno posjedovali i uživali svi članovi njegove obitelji i njegovi pravni prednici i to: pok. otac R. H. (rođen 1934. godine u S.), majka tužitelja K. H. (rođena 1939. godine u S.), djed tužitelja pok. B. H. (rođen 1903. godine u S.), baka tužitelja pok. M. B. udata H. od oca I. G. (rođena 1907. godine u Š.) slijedom čega utvrđuje dokazanim mirni i savjestan posjed tužitelja i njegovih pravnih prednika (računajući savjestan posjed njegovih prednika) od početka 20. stoljeća. Ove činjenice sud je utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka K. H., M. O., D. P. i V. P., koji su potvrdili iskaz tužitelja, a svi iskazi nisu bili suprotni pismenoj dokumentaciji u spisu. Iz prijepisa povijesnih promjena na katastarskim česticama sud utvrđuje da Odjel za katastar nekretnina Rovinj-Rovigno ima evidentirane sporne čestice i da su od osnutka katastarskog operata tj. od 1952. godine te nekretnine upisane u posjedovnom listu 640, k.o. B. na ime posjednice H. ud. B. M. r. B., iz S. –S. ul.br. 59, bake tužitelja, i da su iste evidentirane po nazivu T.
6.1. Na temelju provedenog očevida sud utvrđuje da k.č.br. 2687/14, k.o. B. i k.č.br. 2687/5, k.o. B. čine jednu posjedovnu neodvojivu cjelinu jer su u potpunosti omeđene suhozidom te da se one nalaze u mirnom i poštenom posjedu tužitelja. Do tih nekretnina nalazi se i k.č.br. 2686/2, k.o. B., koja graniči sa pristupnim putem cijelom svojom sjeverozapadnom međom. S obzirom da tužitelj temelji tužbeni zahtjev na institutu dosjelosti, sud ocjenjuje da je za stjecanje prava vlasništva dosjelošću važno utvrditi dan početka posjedovnog stanja, odnosno od kada je posjednik stupio u samostalni posjed i od kojeg počinje teći vrijeme potrebno za dosjelost. Utvrđujući tu odlučnu činjenicu sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužitelj i njegovi pravni prednici više od 100 godina u posjedu spornih nekretnina (od početka 20. stoljeća) pa da se od tada računa rok za dosjelost iz razloga što izvedeni dokazi ukazuju na mirni posjed pravnih prednika tužitelja koji su živjeli od poljoprivrede i koji su živjeli u istoj kući (u S., sada u vlasništvu tužitelja), a na maloj udaljenosti od predmetnih nekretnina. Sud utvrđuje da je tužitelj u mirnom, poštenom, istinitom i faktičnom posjedu spornih čestica dugi niz desetljeća, računajući i mirni posjed pravnih prednika, više od 100 godina (mirnog posjedovanja) i da je vremenski period od 40 godina protekao tj. da je rok dosjedanja svakako dovršen zaključno do 17. studenoga 1999. računajući i mirni posjed djeda tužitelja N. C. tj. B. H. rođenog dakle 1903. pa uz činjenicu da je tužitelj i u vrijeme zaključenja glavne rasprave u posjedu spornih nekretnina, zaključuje da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6.2. U pogledu primjene materijalnog prava sud zaključuje da se u konkretnom slučaju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih pravila donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine" broj 73/91.) te odredbe članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14. i 81/15.-pročišćeni tekst; dalje: ZV) trebaju primjenjivati pravna pravila iz Austrijskog općeg građanskog zakona (OGZ) i to paragrafi 1452-1477, obzirom na početak vremena potrebnog za dosjelost. Prema tim pravnim pravilima pretpostavke koje se moraju ispuniti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću sastoje se u određenoj kvaliteti posjeda i proteku zakonom određenog vremena. Rok za stjecanje prava vlasništva nad nekretninama koje su u državnom, crkvenom i općinskom vlasništvu te vlasništvu neprofitabilnih (dobrotvornih) pravnih osoba je 40 godina (paragraf 1468-1472 OGZ-a) te je taj rok svakako istekao. Naime, sud se u obrazloženju presude poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1684/2017-2 od 8. lipnja 2021. iz koje proizlazi da je odredbom članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999., bilo propisano da se u rok za stjecanje vlasništva dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Iz tih razloga sud zaključuje da do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999., u vrijeme posjedovanja nekretnine u društvenom vlasništvu treba uzeti u obzir i vrijeme proteklo do 8. listopada 1991., odnosno do 17. studenoga 1999. Kako je sud utvrdio da je do tada protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, obzirom da je tužitelj preko svojih prednika u neprekinutom poštenom posjedu spornih nekretnina od početka 20. st. pa sve do dana zaključenja glavne rasprave, pri čemu mu nikad nitko nije osporavao pravo na posjed, a za činjenicu da nije upisan kao vlasnik nekretnina saznao je neposredno prije podnošenja tužbe u ovom postupku, po ocjeni suda ispunjeni su uvjeti da se tužitelja utvrdi vlasnikom spornih nekretnina.
7. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja i ovaj sud prihvaća kao pravilne.
8. Tuženica u žalbi tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepravilno utvrđeno jer da tužitelj nije dokazao svoje poštenje posjeda te poštenje posjeda svojih pravnih prednika. Ove žalbene tvrdnje nisu osnovane jer se prema odredbi članka 18. stavak 5. ZV-a posjed smatra poštenim osim ako se dokaže suprotno, a u konkretnom slučaju tuženica tijekom postupka nije dokazivala da tužitelj ne bi bio pošteni posjednik, a iz provedenih dokaza na kojima je sud temeljio presudu proizlazi da tužitelja i njegove pravne prednike nikad nitko nije smetao u posjedu, zbog čega je utvrđenje suda da je tužitelj pošteni posjednik, pravilno.
8.1. Također neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice da tužitelj nije dokazao pravno sljedništvo jer je on u svojem iskazu vrlo jasno objasnio svoje pravno sljedništvo navodeći da su sporne nekretnine bile u posjedu njegovog oca, a kasnije i majke jer je on isplatio djecu svojeg brata nakon što su on i brat nekretnine naslijedili iza svojih roditelja, a kasnije su nekretnine bile u posjedu njegove majke koju je naslijedio pa je po ocjeni ovog suda pravni slijed dokazan.
8.2. Neosnovane su žalbene tvrdnje tuženice o tome da odluka suda prvog stupnja nije pravilna, pri čemu se poziva na Zakon o šumama SRH koji je stupio na snagu 31. svibnja 1977. prema kojem se na šumama i šumskom zemljištu u društvenom vlasništvu ne može steći pravo vlasništva dosjelošću. Po ocjeni ovog suda te tvrdnje nisu osnovane iz razloga što se je sve do 17. studenog 1999. u rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću uračunavalo i vrijeme posjedovanja nekretnine koja je bila u društvenom vlasništvu sukladno odredbi članka 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., a do tog datuma tužitelj je preko svojih pravnih prednika bio u poštenom posjedu nekretnina preko 40 godina, računajući samo od vremena od kada je njegova baka bila upisana kao posjednica nekretnina 1952. zbog čega je i po ocjeni ovoga suda pravilno sud prvog stupnja zaključio da je tužitelj stekao pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću jer je kao pošten posjednik sporne nekretnine posjedovao i više od 40 godina, iz kojih razloga je žalbu tuženice trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Koprivnica, 8. veljače 2024.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković v.r.
