REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-930/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Josipa Turkalja člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. O. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. & p. d.o.o. Z., protiv tuženika A. Z. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1321/2018-3 od 14. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-919/2014-46 od 18. prosinca 2017., na sjednici održanoj 7. veljače 2024.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1321/2018-3 od 14. listopada 2019., potvrđena je presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 919/2014-46 od 18. prosinca 2017. kojom je suđeno:
„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Nalaže se tuženiku A. Z. d.d. iz Z., ..., OIB: ... platiti tužitelju Ž. O. iz Z., ..., OIB: ..., iznos od 25.058,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31.10.2012. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja vrijedi zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, kao da mu naknadi i parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na isti od dana presuđenja pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja vrijedi zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, a sve u roku od 15 dana.", kao neosnovan.
II. Nalaže se tužitelju Ž. O. iz Z., ..., OIB:..., naknaditi tuženiku A. Z. d.d. iz Z., ..., OIB: ... parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 18. prosinca 2017. od isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika A. Z. d.d. iz Z., ..., OIB: ..., za naknadom parničnog troška u iznosu od 300,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 18. prosinca 2017. od isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao neosnovan.“
2. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 1175/2020-2 od 4. studenoga 2020. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:
„Može li stranka nakon što je određena činjenica osporena nakon zaključenja prethodnog postupka predložiti nove dokaze i iznijeti nove činjenice kojima se očituje u odnosu na to osporavanje nakon zaključenja prethodnog postupka?“
3. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.
4. Odgovor na reviziju nije podnesen.
5. Revizija nije osnovana.
6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 25.058,00 kn s osnove nastale štete na vozilu uslijed prometne nesreće od 5. listopada 2012. kao osiguranog slučaja na temelju Ugovora o kasko osiguranju osobnog vozila marke A. A. reg. ozn. ZG ... po polici broj 1190-05-1117342 sklopljenog između Z. O. kao vlasnika vozila i ugovaratelja osiguranja i tuženika kao osiguratelja predmetnog vozila.
8. Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj Ž. O. nije ugovaratelj niti korisnik osiguranja po predmetnoj polici te da stoga tužitelj nije aktivno legitimiran zahtijevati isplatu iz ugovora o osiguranju u smislu odredbe čl. 943. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) prema kojoj isplatu može zahtijevati samo osiguranik ili korisnik, a prethodno zaključivši na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke dipl. ing. G. H., i da šteta na vozilu u utuženoj visini nije nastala uslijed dinamike predmetne prometne nesreće opisane u tužbi, koji nalaz i mišljenje dovodi u vezu i s fotolebaratom sačinjenog po djelatnicima MUP PU Zagrebačke i iskazom svjedoka I. V. (policijskog djelatnika) povezanih sa njihovom sumnjom u fingiranje predmetne prometne nesreće.
9. Tužitelj u reviziji ističe da je prvostupanjski, a kasnije i drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer nije htio temeljiti svoju odluku na pisanom dogovoru Z. O. (ugovoratelja osiguranja i osiguranika) te njegovog brata, ovdje tužitelja, od 15. rujna 2012., kojim ga je Z. O. ovlastio da ostvaruje prava prema osiguravajućoj kući na temelju police osiguranja, kojeg je tužitelj dostavio u spis, ali nakon zaključenja prethodnog postupka, pa ga stoga sud nije uzeo u obzir, pozivajući se na primjenu odredbe čl. 299. st. 2. ZPP. Tužitelj se ne slaže sa ovakvim postupanjem suda, s obzirom da je tužitelj ovaj dokaz dostavio nakon što je tuženik iznio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a koji je iznio nakon zaključenja prethodnog postupka. Stoga tužitelj smatra da niti prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu pravilno primijenili odredbu čl. 299. st. 2. ZPP. Naime, tužitelj ističe da ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu uzeli u obzir ovaj relevantni dio odredbe čl. 299. st. 2. ZPP, a koji predviđa da stranka može naknadno iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze ako ih bez svoje krivnje nije mogla ranije iznijeti. Tužitelj tvrdi da u konkretnom slučaju prije zaključenja prethodnog postupka tuženik ni na koji način nije činio spornim aktivnu legitimaciju tužitelja, čak štoviše i prije samog utuženja tužitelj se obraćao tuženiku i tuženik nije osporavao tužiteljevu aktivnu legitimaciju, već je tek nakon zaključenja prethodnog postupka tuženik iznio ovaj prigovor. Stoga, tužitelj smatra da isti nije dužan dokazivati nesporne činjenice, a činjenica aktivne legitimacije nije bila sporna, pa je stoga nejasno zbog čega sudovi smatraju da je tužitelj bio dužan dokazivati ovu činjenicu. Tek nakon što je tuženik prigovorio aktivnu legitimaciju, tužitelj je dostavio dogovor od 15. rujna 2012., iz čega po mišljenju tužitelja proizlazi da je ovaj dokaz dostavljen pravovremeno, tj. odmah nakon što je iznesen taj prigovor, jer u suprotnom proizlazi da bi tužitelj bio dužan dokazivati i nesporne činjenice.
10. Odredbom čl. 299. st. 1. ZPP je propisano da su stranke dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, stavkom 2. istog članka je propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, a stavkom 3. istog članka je propisano da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. ovoga članka sud neće uzeti u obzir.
11. Iz navedenog proizlazi osnovno pravilo da su stranke dužne sve dokaze predložiti najkasnije na pripremnom ročištu, dok izuzetno, stranke mogu tijekom glavne rasprave predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka.
12. Prema shvaćanju ovog suda, ako se radi o dokazu predloženom nakon što je određena činjenica osporena tek nakon zaključenja prethodnog postupka, tada sud ne može odbiti izvođenje takvog dokaza iako je taj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka.
13. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Stranka može, nakon što je određena činjenica osporena tek nakon zaključenja prethodnog postupka, predložiti nove dokaze i iznijeti nove činjenice kojima se očituje u odnosu na to osporavanje nakon zaključenja prethodnog postupka. Time se ujedno reafirmira i podudarno pravno shvaćanje izraženo u odluci Rev 235/2022-4 od 28. studenoga 2023.
14. Međutim, odredbom čl. 220. st. 1. ZPP propisano je da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, a odredbama čl. 221. je uređeno koje činjenice ne treba dokazivati, a to su: činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice; činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja (ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije što drugo određeno) te činjenice koje su općepoznate.
15. U konkretnom slučaju ističe se kako pitanje aktivne legitimacije predstavlja materijalno pravno pitanje o kojem ovisi osnovanost zahtjeva i o kojem je sud dužan odlučiti i neovisno o prigovorima stranaka, pa činjenica da je tuženik naknadno (nakon zaključenja prethodnog postupka) iznio taj prigovor, ne utječe na ishod postupka jer bi sud i bez tog prigovora bio dužan i ovlašten utvrditi je li osoba koja tuži aktivno legitimirana ostvariti tražbinu koja je utužena (tako i ovaj sud u odluci Rev 204/1997-2 od 17. prosinca 1997.). Dakle, da tuženik i nije prigovorio nedostatku aktivne legitimacije, sud u situaciji kada je osoba ugovaratelja osiguranja/korisnika osiguranja različita od tužitelja ne bi mogao dosuditi utuženi iznos osobi koja nema prema tuženiku potraživanje, bez da je tužitelj dokazao osnovu svog potraživanja. Kako tužitelj i ne tvrdi da bi bio spriječen iz opravdanih razloga pravovremeno dostaviti u spis dogovor od 19. rujna 2012. to nisu ispunjene pretpostavke za korištenje te isprave kao dokaza. Tužitelj je očito raspolagao s dogovorom od 19. rujna 2012. i prije podnošenja tužbe, jer je tužba podnesena 14. ožujka 2014., a u odgovoru na tužbu tuženik je priznao samo pasivnu legitimaciju, dakle aktivna legitimacija niti u jednom trenutku vođenja postupka nije bila nesporna činjenica, kako to tvrdi tužitelj.
16. Stoga, a kako odgovor na postavljeno pitanje nije od utjecaja na pravilnost pobijane odluke, na temelju čl. 393. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 7. veljače 2024.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa, v.r.
