REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 27/2018-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Pajalića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Igora Periše člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr. sc. doc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika (dalje: tužitelja) S. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnik V. L. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu L. & V. u S., protiv tuženika-protutužitelja (dalje: tuženika) M. B. iz O., kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u S., radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2393/2016 od 29. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1261/09 od 1. travnja 2016., u sjednici održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 57.520,33 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 153.194,09 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 204.542,58 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 36.718,28 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2005. godine po stopi koju banke u mjestu ispunjenja isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju u EUR-ima, a od 01. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine zateznu kamatu sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 104.211,18 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od dana podnošenja tužbe pa do 31. prosinca 2005. godine po stopi koju banke u mjestu ispunjenja isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju u EUR- ima, a od 01. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine zateznu kamatu sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

VI. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 79.999,96 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od 01. siječnja 2004. godine pa do 31. prosinca 2005. godine po stopi koju banke u mjestu ispunjenja isplaćuju na devizne štedne uloge po viđenju u EUR-ima, a od 01. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

VII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 68.060,46 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. siječnja 2005. godine pa do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

VIII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 27.600,00 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče a od 01. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

IX. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 30.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom koja teče od 01. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate te od 01. siječnja 2008. godine do isplate sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

X. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 113.223,94 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena.

XI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju u roku od 15 dana parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena."

II. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka ugovor od 19. studenoga 1997. god., potpisan između tužitelja protutuženika S. B. i I. B. te ugovor od 5. ožujka 1998. god.

III. Nalaže se tužitelju protutuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tuženiku protutužitelju iznos od 853.612,50 kn.".

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Djelomično se odbija žalba tužitelja-protutuženika S. B. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1261/09 od 1. travnja 2016. u pobijanom dijelu i to:

-pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i

-pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja.

II. Djelomično se prihvaća žalba tužitelja-protutuženika S. B. i preinačava presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1261/09 od 1. travnja 2016. u pobijanom dijelu u odluci o troškovima postupka pod točkom III. izreke te se u tom dijelu sudi:

"Nalaže se tužitelju-protutuženiku S. B., u roku od 15 dana, isplatiti tuženiku- protutužitelju M. B. na ime troška postupka iznos od 791.112,50 kn dok se za više zatraženi iznos od 62.500,00 kn zahtjev tuženika za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan."

III. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika-protutužitelja za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.".

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj radi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i odbije protutužbeni zahtjev tuženika uz naknadu troškova postupka ili da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

4. U odgovoru na reviziju tuženik je osporio navode tužitelja iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a tužitelju naložiti da mu naknadi troškove odgovora na reviziju.

5. Revizija je neosnovana.

6. Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, dok se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate novčanih iznosa na ime povrata pozajmica i troškova učinjenih za tuženika (isplate vrijednosti osobnog automobila, troškova smještaja i prehrane), zahtjev na isplatu naknade za obavljeni posao te zahtjev za isplatu novčanih iznosa sukladno vrijednosti sklopljenih ugovora o transferima tuženika kao profesionalnog nogometaša u nogometne klubove. Protutužbenim zahtjevom tuženik je zatražio utvrđenje ništavim (ništetnim) i bez pravnog učinka Ugovora od 19. studenoga 1997. koji je potpisan između tužitelja i majke tuženika I. B., kao i Ugovora od 5. ožujka 1998.

9. Prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, prihvaćajući protutužbeni zahtjev, s obrazloženjem da su Ugovor od 19. studenoga 1997. kao i Ugovor od 5. ožujka 1998. sklopljeni kada je tuženik bio maloljetan, bez odobrenja nadležnog Centra za socijalnu skrb, radi čega je riječ o ništavim pravnim poslovima sukladno odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) u vezi s odredbom čl. 302. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 51/89 i 59/90 - dalje: ZBPO), te da navedeni pravni poslovi nisu naknadno postali pravovaljani (po nastupu punoljetnosti tuženika i njegovim potpisivanjem Punomoći od 1. siječnja 1999.).

10. Drugostupanjski sud je ocijenio da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda postupovnih odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer se presuda ne može ispitati s obzirom da nisu izneseni jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama. Međutim, obzirom da je prema stanju spisa odlučne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, a koje prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, taj sud je zaključio da su ostvarene pretpostavke za donošenje drugostupanjske presude na temelju odredbe čl. 373.a ZPP, unatoč navedenoj bitnoj povredi odredaba postupka

11. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza, te polazeći od činjenica koje među strankama nisu bile sporne, drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je tuženik obvezan isplatiti zatražene iznose na ime novčanih pozajmica i troškova učinjenih za tuženika, kao i da nije dokazao da bi tuženik primio u ime tužitelja novčani iznos po osnovi isplate od nogometnog kluba R. Z. koji bi bio obvezan vratiti tužitelju. Budući da je protutužbeni zahtjev radi utvrđenja da su ništavi i bez pravnog učinka Ugovor od 19. studenoga 1997. i Ugovor od 5. ožujka 1998. ocijenio osnovanim, potraživanja tužitelja koja se temelje na tim ugovorima te se odnose na postotak ostvarenih iznosa u sklopljenim ugovorima o transferima tuženika kao profesionalnog nogometaša u nogometne klubove, odnosno iznose ugovorne kazne sukladno navedenim ugovorima, drugostupanjski sud je ocijenio neosnovanim.

12. Suprotno tvrdnji revidenta, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje revizijom. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeni razlozi nisu nejasni niti proturječni pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

12.1. U postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP na koju revident sadržajno ukazuje jer se ocjena dokaza temelji na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

12.2. Drugostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 221.a ZPP, jer je pravilno utvrdio da tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaze (pisanu dokumentaciju) kojima bi dokazao osnovanost svojeg potraživanja na ime pozajmica tuženiku i njegovoj obitelji te naknade troškova koje je učinio za tuženika, niti je jasno odredio svoje potraživanje navodeći po kojim osnovama potražuje upravo iznos naveden u tužbenom zahtjevu. Suprotno navodima revidenta, taj sud je pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja pošavši od toga da je na tuženiku teret dokaza činjenica koje se odnose na podmirivanje potraživanja u onom dijelu za koji su stranke učinile nespornim da je ono postojalo, ali da je u konkretnom slučaju tužitelj priznao da mu je tuženik isplatio iznos od oko 50.000,00 EUR iz čega proizlazi zaključak da je tuženik tužitelju isplatio vrijednost danog mu osobnog automobila i vratio novčane pozajmice (visina kojih nije nedvojbeno utvrđena), za koje je tuženik i priznao da ih je od tužitelja dobio.

12.3. Na navode tužitelja, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza, treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer, u smislu odredbe čl. 385. ZPP, reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

13. Prema shvaćanju ovog suda, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio ništavim na temelju odredbe čl. 103. st. 1. ZOO Ugovor od 19. studenog 1997., kojeg je potpisala majka tada maloljetnog tuženika, jer ona nije imala odobrenje nadležnog tijela starateljstva za sklapanje takvog ugovora, što je protivno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 302. ZBPO.

13.1. Naime, sukladno odredbi čl. 302. ZBPO roditelji su mogli s odobrenjem nadležnog organa starateljstva otuđiti ili opteretiti imovinu maloljetnog djeteta radi njegovog uzdržavanja, liječenja, odgoja i obrazovanja ili ako to zahtjeva koji drugi važan interes djeteta.

13.2. Iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi stranke da su stranke ugovorile pravo na naknadu tužitelju u postotku u visini 10% od svakog ostvarenog bruto transfera i od svakog postignutog budućeg ugovora, sve do završetka igračke karijere tada maloljetnog tuženika, kao i to da transfer tuženika u inozemstvo može izvršiti isključivo tužitelj, o čemu će biti sastavljen poseban ugovor nakon punoljetnosti igrača, dok transfer može izvršiti treća osoba samo ako se stranke posebno usuglase, kao i da se ugovor sklapa na neodređeno vrijeme. Ovaj sud prihvaća zaključak drugostupanjskog suda da takve ugovorne odredbe predstavljaju značajno opterećenje budućih imovinskih prava koja će igrač u tijeku karijere ostvariti, radi čega je sukladno odredbi čl. 302. ZBPO majci tuženika za sklapanje takvog ugovora bilo potrebno odobrenje Centra za socijalnu skrb.

14. Suprotno navodima tužitelja, budući da Ugovor od 5. ožujka 1998. stranke nisu potpisale te stoga isti nije ni nastao, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da potpisivanjem Punomoći od 1. siječnja 1999. tuženik nije prihvatio ugovor (jer isti nije nikada ni nastao), niti je potpisivanjem te punomoći (obzirom na njezin sadržaj) ili drugim konkludentnim radnjama tuženik izrazio svoju volju za sklapanjem takvog ugovora (čl. 28. ZOO).

15. Isto tako, neosnovani su navodi tužitelja o tome da je ugovor u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršen, radi čega se smatra pravovaljanim (čl. 73. ZOO), jer isto ne proizlazi iz rezultata postupka pred nižestupanjskim sudovima.

16. Kako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je, na temelju čl. 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci presude.

17. Zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbijen je kao neosnovan jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbi čl. 166. st. 1. ZPP i čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 7. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

Željko Pajalić, v.r.