Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-135/2024-

U I M E R E PU B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca, Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S. iz Č., OIB: ... kojega zastupa punomoćnik R. R., odvjetnik iz K., protiv tuženih 1. C. I. K. iz C., OIB: ..., zakonske nasljednice C. A. iz C., 2. C. Š. A. iz C., OIB: ..., 3. M. M. iz I., OIB: ..., 4. N. D. iz D., OIB: ..., 3. i 4. tužene, obje kao zakonske nasljednice upisane Ž. Z. iz C., 5. A. D. iz C., OIB: ..., 6. A. D. iz C., OIB: ..., koje sve tužene zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz C., te 7. Č. D. iz C., OIB: ..., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, pod posl.br. P-969/21 od 10. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Crikvenici, Stalna služba u Krku, pod posl.br. P-969/21 od 10. listopada 2023. u točki I. izreke i dosuđujućem dijelu točke II. izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je odbijen tužbeni zahtjev radi utvrđenja prava vlasništva na k.č. 849/5 upisane u zk.ul. 54 k.o. S. kao i zahtjev radi zemljišnoknjižne provedbe (točka I. izreke), te je odlučeno da je tužitelj dužan tuženicima nadoknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.191,57 eur/24.046,88 kn dok su s preostalim dijelom zahtjeva tuženici odbijeni kao neosnovanim.

2. Protive te presude u odbijajućem dijelu u odnosu na glavnu stvar te dosuđujući dio odluke o troškovima postupka žali se tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje: ZPP) uz prijedlog da se uvaženjem žalbe presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu kojim osporavaju osnovanost žalbenih navoda i predlažu prvostupanjsku presudu kao zakonitu potvrditi i žalbu odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje kako su prednici sadašnjeg tužitelja Z. S., a radi se o I. S. i I. D., ustali zajedničkom tužbom radi utvrđenja prava vlasništva na tri nekretnine i to na k.č. 850/1, 849/2 i 849/5. Tužba je podnesena 2003. a prvostupanjski je sud presudom od 26. listopada 2005. u odnosu na k.č. 849/5 odbio tužbeni zahtjev, dok je u odnosu na dvije preostale čestice zahtjev usvojen. Povodom žalbi stranaka ovaj je sud rješenjem od 30. rujna 2009. ukinuo citiranu prvostupanjsku presudu da bi u daljnjem tijeku raspravljanja došlo do razdvajanja postupaka na način da se tužba u odnosu na k.č. 849/5 nastavila voditi u zasebnoj parnici odnosno ovoj koja je predmetom prvostupanjskog presuđenja i ovog žalbenog postupka.

6. Postupak je pokrenuo tužitelj I. D. uz tvrdnju kako je njegov otac I. D., koji je ujedno i pradjed sadašnjeg tužitelja, kupio nekretninu od J. L. pa je nakon diobe sa sestrama istu držao u nesmetanom posjedu od 1921. Tužitelj I. D. preminuo je 2010. pa je na njegovo mjesto kao slijednik stupio I. S. (ujedno i tužitelj za preostale čestice) koji je preminuo 16. prosinca 2020. i istog je naslijedio sadašnji tužitelj Z. S.. Jednako tako i na tuženoj strani uslijed smrti prednika stupali su u parnicu slijednici sve do sadašnjih tuženika kako su oni označeni u uvodu presude a koje sljedništvo ni na pasivnoj ni na aktivnoj strani nije sporno.

7. S druge strane, tuženici su osporili navode tužbe tvrdeći kako je njihova prabaka M. M. C., rođ. L. stekla nekretninu na ovršnoj javnoj dražbi temeljem kupoprodajnog ugovora iz 1910. što je upisano u zemljišnoj knjizi i stoga se smatraju suvlasnicima iste i osporavaju tvrdnju tužitelja da bi se ostvarile pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

8. Ocjenjujući suprostavljene tvrdnje stranaka u okviru provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja utvrdio kako je prednica tuženika M. C. prijepor kupila 1910. od prodavatelja K. I. o čemu je sastavljen pisani kupoprodajni ugovor i isti je proveden u zemljišnoj knjizi, a nakon njezine smrti i sukladno oporuci koju je sastavila 1922. nekretnina se zemljišnoknjižno prenosila na nasljednike sve do današnjih tuženika. Iako svi zemljišnoknjižni prijenosi nisu počivali na rješenjima o nasljeđivanju već su neki uslijedili osnovom presude posl.br. P-187/03, a radi se o presudi na temelju priznanja koju sud prvog stupnja kao pravomoćnu s pravom respektira i odbija u okviru prigovora tužitelja utvrđivati radi li se o zakonitoj presudi. Utvrđeno je kako je tužitelj uložio u spis kupoprodajni ugovor iz 1921. kojim je njegov prednik kupio nekretninu oznake 489/3, međutim ne i prijepornu, a što je tužitelj objašnjavao na način da ne posjeduje sve kupoprodajne ugovore već samo ovaj jedan kojeg je uložio u spis. Da bi pravni osnov ulaska u posjed bila kupoprodaja tužitelj je dokazivao ulaganjem u spis predmeta posjedovnim listom iz kojeg je utvrđeno kako je prednik I. D. bio upisan posjednikom od osnivanja katastra tj. od 1954./1955., kao i predlaganjem niza svjedoka – mještana Č..

9. Ocjenjujući iskaze svjedoka predloženih po tužitelju, a u pitanju su svjedoci P. C., M. T., A. D., I. M., I. M. i A. B., sud prvog stupnja zaključuje kako su isti nekoegzistentni međusobno i stranačkom iskazu tužitelja posebno u odnosu na vremensko razdoblje obrađivanja nekretnine i svode se na tvrdnju da bi prednici tužitelja I. D. i I. S. bili vlasnicima pa kao takvi po stajalištu suda ne predstavljaju temelj za donošenje pozitivne odluke o tužbi. Protivno tome prihvaća iskaze svjedokinja I. L., J. C. i R. D., predloženih od strane tuženika po čijem se sjećanju na spornom dijelu zemlja nije obrađivala barem od 1970-ih godina.

10. I na koncu sud je prvog stupnja proveo tri očevida na licu mjesta i tri vještačenja po vještacima mjernicima i to P. U., N. V. i J. J.. Nalaz vještaka P. U. sud nije prihvatio jer se sastoji od skice i kratkog očitovanja pa kao takav nije bio dostatan za donošenje odluke. Nalaze preostala dva vještaka sud je prvog stupnja prihvatio budući su identični odnosno istovjetno identificiraju položaj prijepora u prostoru sukladno onome što su tužitelj i njegovi prednici na terenu pokazali. Oba su se vještaka izjasnila kako na terenu nije pokazana utužena k.č. 849/5 koja se nalazi sjeveroistočno od suhozida već su prikazani dijelovi drugih nekretnina i to k.č. 849/6, k.č. 849/2 i 849/4 ukupne površine 446 m2 (nalaz vještaka N. V. prema pokazivanju tužitelja I. S.). Vještakinja J. J. prema pokazivanju tužitelja Z. S. identificira prijepor kao dio k.č. 849/2, dio k.č. 849/4, dio k.č. 849/6 i dijelove k.č. 849/1 i k.č. 2725/6 u ukupnoj površini 783 m2. Oba se vještaka slažu da se nekretnine pokazane po tužitelju nalaze sjeverozapadno od suhozida.

11. Nadalje sud je utvrdio kako je tijekom 2006. sačinjen geodetski elaborat kojim je utvrđena veća površina k.č. 850/2 (ista čestica graniči sa k.č. 850/1 s kojom graniči prijeporna k.č. 849/5) na način da je postojeća površina 1036 m2 prerasla u površinu od 2108 m2 odnosno dvostruko veću. Taj geodetski elaborat nije proveden kroz katastarski plan iako je vještak N. V. postavio više puta zahtjev prema katastru radi ažuriranja katastarskog plana. Upravo geodetski elaborat iz 2006. a i neki drugi koji su kao polazišnu točku uzimali predmetni elaborat, tijekom je postupka tužitelju predstavljao osnovni argument za tvrdnju kako vještaci N. V. i J. J. nisu na pravilan način izvršili uklop za razliku od vještaka P. U. koji je predmetnu nekretninu identificirao pravilno sa položajem sjeverozapadno od suhozida. Smatrao je tužitelj da sud prvog stupnja nije mogao odluku temeljiti na zastarjelim i neažurnim digitalnim katastarskim planovima već upravo na geodetskim elaboratima koji predstavljaju upravne akte, a što sud prvog stupnja nije prihvatio temeljeći svoje zaključke na pisanim i usmenim nalazima citirana dva vještaka koji su se u bitnom zajednički izjasnili kako su prijepor identificirali osnovom važećeg digitalnog katastarskog plana a ne temeljem geodetskih elaborata koji su istina sastavnim opisnim dijelom ali nisu uneseni u sam katastarski plan. Da jesu najvjerojatnije bi došlo do poremećaja u položaju i površini svih susjednih nekretnina što je grafički i prikazano u nalazu vještakinje J..

12. Na temelju takvog stanja stvari sud prvog stupnja ocjenjuje kako tužitelji na terenu nisu pokazali prijepornu nekretninu k.č. 849/5, kao što nisu dokazali niti jednu od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer je po mišljenju suda 2004. kada je održan prvi očevid nekretnina zasigurno bila zapuštena i prema iskazima neobrađena unatrag 20 godina, dok jednako tako tužitelj nije dokazao da bi vršio posjed po prednicima prije 1980-ih godina prošlog stoljeća. Ukoliko je tužitelj vršio košnju parcele onda da je to radio samoinicijativno bez dozvole vlasnika dok upis tužiteljevog prednika u posjedovnom listu sam za sebe ne govori u prilog poštenju posjeda sve to tim više jer tužitelji ulažu u spis kupoprodajni ugovor koji se odnosi na drugu nekretninu a ne na prijepornu. Iz ovakvog obrazloženja proizlazilo bi da sud prvog stupnja primjenjuje, iako ne navodi odredbe čl. 159. i 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01; dalje ZV) te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a. Z.-a zaključuje kako tužitelji nisu dokazali zakonitost svog posjeda dok bi presumpcija poštenja bila oborena izvedenim dokazima u predmetu. Iz svih tih razloga odbija tužbeni zahtjev.

13. Tužiteljeva se žalba zasniva na osporavanju ispravnosti zaključaka suda prvog stupnja u odnosu na identifikaciju prijeporne nekretnine uz tvrdnju da je sud prvog stupnja ostvario apsolutno bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a, odnosno u najmanju ruku relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 302. ZPP-a budući je punomoćnika tužitelja onemogućio u postavljanju pitanja vještaku čime ga je doveo u neravnopravan položaj. Iz tih je razloga predmet spora nedovoljno raspravljen, sve to tim više što je sud odbio provesti dokaz nadvještačenjem sa svrhom identifikacije nekretnina. Stoga ocjena suda prvog stupnja da utužena nekretnina kako je ona označena u tužbi ne bi odgovarala prijeporu kako ga je tužitelj pokazao na licu mjesta nije zakonita jer je zahvaćena bitnom povredom postupka zbog čega je činjenično stanje nepravilno utvrđeno. Osim što je sud prvog stupnja pogrešno identificirao prijepor zbog prednje navedenih razloga, ostvario je i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a budući je selektivno analizirao rezultate raspravljanja na način da je prihvatio kao istinite iskaze svjedoka predloženih po tuženiku a otklonio povjerenje svjedocima predloženih po tužitelju što je rezultiralo donošenjem nezakonite presude.

14. U bitnome svi se ovi žalbeni navodi svode na tvrdnju da su nalazi vještaka N. V. i J. J. nestručni za razliku od nalaza vještaka P. U. budući su ti vještaci koristili neažurne katastarske planove umjesto da su nalaze sačinili uvažavajući prijavni list iz 2006. u odnosu na k.č. 850/2 i sve ostale prijavne listove kako ih tužitelj nabraja u žalbi sačinjene 2012. i 2017. (u odnosu na utvrđivanje granica pomorskog dobra) kojima je podloga za izradu bio prijavni list odnosno geodetski elaborat iz 2006. Naglašava kako odluka Ureda za katastar kojim se potvrđuje geodetski elaborat predstavlja upravni akt pa vještaci ni sud prvog stupnja nisu mogli dati prednost neažurnom digitalnom katastarskom planu i na osnovu istog izvoditi zaključke. Uz to imenovani vještaci nisu u usmenom očitovanju otklonili primjedbe koje je tužitelj istakao ne njihov nalaz, nisu izradili drugu varijantu nalaza zasnovano na geodetskom elaboratu iz 2006. i svim ostalim kasnije sačinjenim i potvrđenim, a sud je prvog stupnja počinio daljnju povredu time što je vještaku zabranio da odgovori na pitanje punomoćnika tužitelja. Upravo da bi se otklonile sve dvojbe tužitelj je predložio izvođenje dokaza nadvještačenjem kojeg je sud odbio.

15. Ove žalbene tvrdnje ne stoje i prije svega je potrebno citirati mjerodavne odredbe iz ZPP-a i Zakona o državnoj izmjeri i katastru nekretnina ("Narodne novine" 112/18 i 39/22: dalje ZDIKN).

16. Odredbom je čl. 260. st. 1. ZPP-a propisano kako će sud odrediti hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će nalaz podnijeti i pismeno prije rasprave, dok je u st. 2. propisano da vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

17. U odredbi čl. 6. st. 3. ZDIKN-a propisano je kako izvod iz katastarskog plana ima snagu javne isprave, dok je čl. 27. istog Zakona propisano da se katastarske čestice katastra nekretnina osnivaju stavljanjem u primjenu katastarskog operata katastra nekretnina ili pravomoćnim rješenjem donesenim u upravnom postupku. U čl. 59. st. 1. ZDIKN-a navedeno je što čini geodetsko-tehnički dio katastarskog operata katastra nekretnina a to su katastarski plan, stalne točke geodetske osnove, digitalni ortofoto plan i zbirka geodetskih elaborata te geodetskih projekata. Katastarski operat ima i opisno-knjižni dio kojeg čine popisi katastarskih čestica, kordinata lomnih točaka, međa i dr., posjedovni listovi i pomoćni popisi. U odnosu na katastarski plan katastra nekretnina u čl. 60. st. 1. navedeno je da se radi o skupnom grafičkom prikazu katastarskih podataka koji se vodi u elektroničkom obliku koji se prema čl. 75. također sastoji od geodetsko-tehničkog odjela i opisno- knjižnog djela definiranih u čl. 76. na jednak način kao što je to definirano u odnosu na katastarski operat.

18. S obzirom na žalbene prigovore potrebno je citirati i čl. 79. i 80. ZDIKN pa je tako u čl. 79. propisano kako se položaji lomnih točaka međe i drugih granica katastarskih čestica na katastarskim planovima izvorno izrađenim grafičkom metodom izmjere ili u Hrvatskom državnom koordinatnom sustavu Gauss – Krugerövoj projekciji i prevedenim u digitalni oblik određuju koordinatama dobivenim vektorizacijom odnosno homogenizacijom postojećih katastarskih planova te ih je u postupcima daljnjeg održavanja katastarskog plana potrebno odrediti iz podataka mjerenja u okviru standarda položajne točnosti propisane čl. 26. st. 2. istog Zakona. U čl. 80. definirana je homogenizacija kao tehnički postupak kojim se provodi položajno poboljšanje katastarskih planova te ispravljanje unutrašnjih nehomogenosti katastarskog plana a koji nema utjecaja na podatke iskazane u popisnom – knjižnom djelu katastarskog operata.

19. Iz razloga pobijane odluke i spisa predmeta proizlazi kako je vještak P. U. prijepor identificirao kao k.č.br. 849/5 i to osnovom pokazivanja tužitelja I. S., dok su preostala dva vještaka prijepor identificirala na drugoj poziciji uz tvrdnju da su tadašnji tužitelji prijepor pokazivali na drugim nekretninama, različitim od utužene k.č. 849/5. Sud je prvog stupnja otklonio prihvatiti nalaz vještaka U. i prihvatio je nalaze vještaka V. i J. budući su sadržajno podudarni i obrazloženi.

20. Tužitelj tvrdi da je nalaz vještaka P. U. jedini ispravan a iz spisa predmeta proizlazi kako je vještak bio na očevidu, kako je tužitelj pokazao tri čestice i to k.č. 850/2, 850/1, 849/5 i dio 849/2 (tada se vodio jedinstveni postupak za tri nekretnine), da je vještak nakon održanog očevida dostavio u spis situacioni plan na listu 69, dok je na listu 70 dostavio obrazloženje uz skicu (radi se o obrazloženju nalaza) koje glasi: "Nakon detaljnog snimanja šireg područja oko z.č. 849/5, izrade skice i usporedbom sa katastarskim planom ustanovio sam da su i tužitelj i tuženi pokazali svoju z.č. 849/5 k.o. S., koja je druga prema jugozapadu u odnosu na zid označen sa A-B". Već je u ukidnom rješenju ovoga suda ukazano kako je ovakav nalaz nedostatan i neprovjerljiv i ne sadrži valjalo obrazloženje u smislu odredbe čl. 260. ZPP-a zbog čega je sud prvog stupnja odredio dva nova mjernička vještačenja čiji su rezultati podudarni i na jednak način obrazloženi u njihovim grafičkim i opisnim dijelovima čime je omogućeno sudu da provjeri odnosno donese zaključke o njihovoj stručnosti. Prema tome pozivanjem na nalaz vještaka P. U. čije se obrazloženje sastoji od jedne rečenice ne može se valjano osporiti stručnost nalaza potonjih vještaka.

21. Time se otklanja žalbeni prigovor da bi nalazi vještaka V. i J. bili nestručni, naprotiv u svemu su sačinjeni odredbi čl. 260. ZPP-a. U odnosu na metodologiju rada tih vještaka odnosno žalbeni prigovor da vještaci nisu napravili pravilan uklop i da su se služili neažurnim katastarskim planovima koje bi bilo potrebno homogenizirati valja odgovoriti slijedeće. Iz grafičkih dijelova nalaz vještaka V. i J. razvidno je da je na ovom području provedena homogenizacija u smislu čl. 79. i 80. na način da je analogni plan koji je izrađen grafičkom metodom preveden u digitalni oblik i taj digitalni katastarski plan važeći. Pored takvog stanja stvari i nesporne činjenice da nadležni katastar nije ucrtao geodetski elaborat iz 2006. u katastarski plan, da je vještakinja J. J. u pisanom i usmenom nalazu detaljno obrazložila kako bi provedba tog geodetskog elaborata kojim je susjedna čestica dvostruko uvećana utjecala na položaj utužene nekretnine na način da bi se sve nekretnine pomakle jugozapadno, da bi proporcionalno uvećanju k.č. 850/2 utužena čestica a i one koje su razdvojene u poseban postupak proporcionalno imale manju površinu (ako bi ih uopće i bilo), te da prilikom izrade geodetskog elaborata iz 2006. ta izmjera nije obuhvatila šire područje, pravilno sud prvog stupnja uzima u obzir sve ove okolnosti. I zaključuje da prednost treba dati važećem digitalnom katastarskom planu budući isti predstavlja javnu ispravu sve to tim više što katastar svoju odluku o potvrdi geodetskog elaborata nije niti proveo u katastarskom planu.

22. Vještakinja J. J. i vještak N. V. dali su potpune i obrazložene nalaze kako u opisnom, tako i u grafičkim dijelovima nalaze, te su protivno žalbenom navodu usmeno na ročištu odgovorili na sve upite i primjedbe tužitelja pa zbog toga i zbog činjenice da su vještaci na istovjetan način identificirali prijepor nije bilo potrebe izvoditi dokaz nadvještačenjem u smislu odredbe čl. 252. ZPP-a. Kako ni iz ovog razloga, tako ni iz razloga koji se apostrofira u žalbi a odnosi se na odluku suda o zabrani pitanja koje je punomoćnik tužitelja postavio vještakinji J. J.. Pitanje je postavljeno na ročištu od 6. rujna 2023. (list 397 spisa) i u svojoj biti ne predstavlja pitanje već tvrdnju kojom se iznose pravna stajališta punomoćnika tužitelja o tome da je vještak radio osnovom neažurnog digitalnog katastarskog plana uz upit na koji bi način analizom šireg područja taj plan bio kompatibilan sa ostalim točkama na terenu pa utoliko zabrana tog pitanja nije bila od utjecaja na pravilnost presuđenja niti je time ostvarena apsolutno bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a a ni ona iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 302. ZPP-a. Prije svega vještakinja je već odgovorila da je za osnovu svog nalaza uzela digitalni katastarski plan, izjasnila se da se radi o važećem planu, izjasnila se na temelju kojih je isprava sačinila nalaz a konačno nije jasno na koji bi se način ista mogla očitovati na nalaz vještaka P. U. kad isti ne sadrži nikakvo obrazloženje. Jednako tako ne stoji ni tvrdnja da je vještakinja trebala napraviti inačicu nalaza uzimajući u obzir sve provedene geodetske elaborate od 2006. jer joj takav zadatak nije odredio sud prvog stupnja, a ono što tužitelj zapravo predlaže je da sud prvog stupnja umjesto katastra izvrši homogenizaciju katastarskog plana snimanjem šireg područja što svakako nije u nadležnosti suda već katastra.

23. Prema tome svi zaključci suda prvog stupnja zbog kojih prihvaća nalaze vještaka V. i J. u svemu su prihvatljivi pa je utoliko pravilno činjenično utvrđenje kako nekretnina koju su tužitelji pokazali na terenu nije utužena k.č. 849/5 (kako je ona upisana u posjedovnom listu i zemljišnoj knjizi) što je već bio dovoljan razlog za odbiće tužbenog zahtjeva jer evidentno tužitelji nisu dosjedali na toj čestici. Utoliko ocjena iskaza svjedoka i stranaka o tome jesu li ostvarene pretpostavke za dosjelosti iz odredbi čl. 159. i 160. ZV-a sve kada bi žalbenim navodima bila dovedena u pitanje nije i ne može biti od utjecaja na drugačije presuđenje budući sve kada bi žalitelj i bio u pravu da bi uz primjenu odredbe čl. 160. st. 3. ZV-a posjed nasljednika I. D. (prvotni tužitelj) i bio pošten i da je taj posjed i onaj njegovih slijednika trajao zakonom propisano vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, to se ne bi odnosilo na utuženu k.č. 849/5 iz zk.ul. 54 k.o. S. već na nekretnine drugih katastarskih oznaka.

24. Za zaključiti je kako sud prvog stupnja nije ostvario ni jednu apsolutno ni relativno bitnu povredu postupka na koju se žalitelj poziva, kao niti apsolutno bitne povrede na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP-a slijedom čega je pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilan način utvrdio odlučne činjenice i donio zakonitu odluku odbijanjem tužbenog zahtjeva sve to uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a. ZPP-a. Utoliko je žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrditi sukladno čl. 368. st. 1. ZPP-a.

25. Jednako tako potvrđena je i odluka o troškovima postupka koja se po osnovanosti i visini žalbom ne dovodi u pitanje sve to imajući u vidu odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj žalbeni sud kod ispitivanja odluke o trošku ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je odluka o trošku potvrđena sukladno čl. 380. st. 1. t. 2. ZPP-a u svezi s čl. 166. ZPP-a.

26. O troškovima stranaka koji se odnose na žalbeni postupak nije odlučivano jer stranke takve zahtjeve nisu postavljale.

U Rijeci 7. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar, v.r.