REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1139/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č., iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Č., odvjetnik u P., protiv prvotuženika C. d.o.o., P., V., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici A. K. i N. Š., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š. u P. i drugotuženika M. R., iz P., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica T. V. R., odvjetnica u P., radi naknade štete, odlučujući reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1698/2021-3 od 19. listopada 2022., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo broj Pn-32/2020-84 od 8. rujna 2021., u sjednici održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužitelja se odbija se kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev prvotuženika i drugotuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I 1) Tuženik ad1 C. d.o.o. dužan je tužitelju isplatiti iznos u visini 530,00 kuna na ime imovinske štete, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 08. svibnja 2017. do isplate, u roku 15 dana.

2) Tuženik ad1 C. d.o.o. dužan je tužitelju isplatiti iznos u visini 53.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 01. veljače 2012. do isplate, u roku 15 dana.

II 1) Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik ad1 C. d.o.o. isplati iznos iznad dosuđenog u točki I 1) do 439.159,26 kuna, tj. u visini još i 436.729,13 kuna na ime imovinske štete, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 08. svibnja 2017. do isplate, u roku 15 dana.

2) Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik ad1 C. d.o.o. isplati iznos iznad dosuđenog u točki I 2) do 80.000,00 kuna, tj. u visini 27.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 01. veljače 2012. do isplate, u roku 15 dana.

3) Odbija se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika ad2 M. R. u cijelosti.

III 1) Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad2 M. R. trošak ovog parničnog postupka u iznosu 88.700,00 kn, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika ad2 M. R. za nadoknadu parničnog troška odbija.

2) Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad1 C. d.o.o. trošak ovog parničnog postupka u iznosu 63.008,08 kn, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika ad1 C. d.o.o. za nadoknadu parničnog troška odbija.".

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je:

"I. Uvažava se žalba tuženika ad. 1) kao osnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkom I. 1) izreke presude dužan tuženik ad. 1) tužitelju isplatiti iznos u visini 530,00 kuna na ime imovinske štete, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i točkom I. 2) izreke presude tuženik ad. 1) dužan tužitelju isplatiti iznos u visini 53.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, preinačuje se prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev tužitelja se u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkama II. 1), II. 2) i II. 3) izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, a uvažava se žalba tuženika ad. 1) kao osnovana i preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojom je točkom III. 2) izreke presude dužan tužitelj naknaditi tuženiku ad. 1) trošak parničnog postupka u iznosu 63.008,08 kuna na način da ista u tom dijelu glasi:

„Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženiku ad. 1) troškove parničnog postupka u iznosu od 84.884,88 kuna / 11.266,10 EUR-a, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkom III. 1) izreke presude dužan tužitelj naknaditi tuženiku ad. 2) trošak parničnog postupka u iznosu od 88.700,00 kuna, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

V. Trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja, tuženiku ad. 2) se ne priznaje.".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd 1102/2023-2 od 23. svibnja 2023. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja:

"Smatra li se radnik zaposlen kod jednog od izvođača radova trećom osobom, te postoji li odgovornost naručitelja radova i drugog izvođača temeljem čl. 1108. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja nastane u vezi s izvođenjem tih radova?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu sukladno revizijskim navodima, ili ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

5. U podnesenim odgovorima na reviziju, prvotuženik i drugotuženik su predložili odbiti reviziju kao neosnovanu.

6. Revizija je neosnovana.

7. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju je je pretrpio 16. studenog 2007. kad je kao zaposlenik tvrtke koja je izvođač radova za prvotuženika kao naručitelja radova, doživio nezgodu na gradilištu kad je pri vršenju nadzora obavljenih unutarnjih radova zakoračio na balkonska vrata, koja je ugradio obrt drugotuženika, a na kojima nije bilo upozorenja da nema ograde, odnosno da nije izgrađena terasa, te je pao zadobivši teške tjelesne ozljede.

9. Pošavši od odredbe čl. 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/91, 94/96, 114/03 i 100/04 - dalje: ZOZNR), kojom je propisano da poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema propisima obveznog prava, drugostupanjski sud je ocijenio da, budući je u konkretnom slučaju riječ o nezgodi na radu, tužitelju za štetu odgovara njegov poslodavac. Otklonio je odgovornost prvotuženika (naručitelja radova) i drugotuženika (izvođača radova) za štetu nastalu tužitelju, ocjenjujući da predmetna građevina s balkonskim vratima bez zaštitne ograde ne predstavlja opasnu stvar za štetu od koje bi odgovarao prvotuženik kao vlasnik (čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO/05), te je zaključio da tužitelj nije ni imao potrebu otvarati predmetna vrata građevine, niti zakoračiti preko tih vrata, odnosno da se ne može smatrati da je krivnjom prvotuženika i drugotuženika došlo do nastanka štetnog događaja.

10. U reviziji se je tužitelj pozvao na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 701/2004 od 27. travnja 2005., u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da tužitelj, radnik jednog od izvođača radova, u odnosu na prvotuženika koji je naručitelj radova, te drugotuženika, izvođača radova, predstavlja treću osobu kojoj tuženici solidarno odgovaraju na temelju odredbe čl. 207. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), koja sadržajno odgovara odredbi čl. 1108. ZOO/05.

11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 1103/10-2 od 15. lipnja 2011. izraženo je sljedeće pravno shvaćanje:

"Međutim, ako je radnik jednog od izvođača na tim radovima pretrpio štetu na radu taj izvođač kao poslodavac odgovora ozlijeđenom radniku sukladno odredbama čl. 102. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj: 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR), odnosno ako je šteta tužitelju nastala prije stupanja na snagu tog zakona sukladno čl. 73. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Narodne novine“, broj: 34/91, 26/93 i 29/94 – dalje: ZOPRO), a što nije predmetom spora u revizijskom stadiju postupka.

U takvoj situaciji radnik jednog od izvođača ne može se smatrati trećom osobom za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem radova u smislu čl. 207. ZOO, jer položaj treće osobe mora postojati u odnosu na obje ugovorne strane iz ugovora o građenju (ovdje ugovora o ustupanju ili preuzimanju građevinskih radova).".

12. Nadalje, u odluci broj Rev-x 492/12-2 od 5. veljače 2014. je izraženo pravno shvaćanje:

"Stoga je jedna od osnovnih pretpostavki za odgovornost u smislu čl. 207. ZOO da je šteta pričinjena trećoj osobi, a što prema pravnom shvaćanju ovoga suda nije radnik koji je zaposlen kod izvođača i koji izvodi radove. Trećim osobama u smislu navedene odredbe ZOO podrazumijevaju se osobe koje posredno niti neposredno ne sudjeluju u građenju….".

13. Slijedom navedenog, sukladno recentnoj i ustaljenoj pravnoj praksi ovog suda, odgovor na pravno pitanje postavljeno u reviziji glasi da se radnik zaposlen kod jednog od izvođača radova ne smatra trećom osobom, te da stoga naručitelj radova i drugi izvođač radova ne odgovaraju solidarno radniku za štetu na temelju odredbe čl. 1108. ZOO/05.

14. Budući da ovaj sud nije našao postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava na kojeg se odnosi postavljeno pitanja, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

15. Zahtjevi prvotuženika i drugotuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju su odbijeni kao neosnovani jer je ocijenjeno da te radnje u postupku nisu bile potrebne, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 7. veljače 2024.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić, v.r.