Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž - 256/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J.M., OIB: ..., iz B., zastupane po punomoćniku B.Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1) B.D. pok. S., OIB: ..., iz B., 2) J.S. pok. S., OIB: ..., 3) B.D. pok. S., OIB: ..., 4) S.M. pok. V., 5) D.M. pok. Đ., 6) M.M. pok. Đ., 7) Lj. O. ž. M., upisana i kao Lj.O. žena M., 8) D.M. K. pok. J. (J.) iz B., upisana i kao D.K. i D.K. ž. J., 9) J.M. pok. J., 10) M.Ć. pok. J. (J.), OIB: ..., iz Z., upisana i kao M.Č. ž. R. i kao M.Ć. pok. J., 11) S.M. pok. J., OIB: ..., iz S. i na adresi B.s., upisan i kao S.M. pok. J. (J.), 12) A.M., OIB: ..., iz B. i na adresi G., zastupane po punomoćniku Z.M., odvjetniku iz Z., 13) J.M. pok. J., 14) G.M. pok. J., OIB: ..., upisan i kao G.M. pok. J. (J.), 15) Lj. R. pok. J. (J.), OIB: ..., iz Z., upisana i kao Lj.R. ž. Lj., 16) S.M. ž. M., 17) D.B. ž. Ć., 18) I.M. pok. T., 19) D.Z. ž. A., 20) M.M. pok. T., 21) I.D. ud. B., upisana i kao I.D. žena B., K.D. i kao I.D. žena B., K. D., 22) M.M. pok. T., upisan i kao M.M. pok. T., 23) D.M. pok. T., 24) V.C. pok. K., 25) S.C. pok. K., 26) N.C. pok. R. i 27) P.C. pok. R., tuženici pod 2) - 7), 9),13) - 14) i 16) – 27), odsutni i nepoznata boravišta, zastupani po privremenoj zastupnici E.P., odvjetnici iz B., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P- 2064/2019 od 2. rujna 2022., u sjednici vijeća održanoj 7. veljače 2024.,

p r e s u d i o i  r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice J.M. i potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-2064/2019 od 2. rujna 2022.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice pod 12) A.M. za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužiteljica J.M., OIB: ... stekao pravo vlasništva nekretnina oznake čest. zgr. 60, težačka stojna kuća i avlija, upisana u zk. ul. 101 k.o. B., za cijelo, čest. zgr. 61, stojna kuća, upisana u zk. ul. 47 k.o. B., za cijelo, čest. zgr. 87, stojna kuća, upisana u zk. ul. 173 k.o. B., za cijelo, čest. zem. 619/7, dvorište, površine 124 m2, upisana u zk. ul. 1198 k.o. B., za cijelo, čest. zem. 619/8, vrt do puta, upisana u zk. ul. 47 k.o. B., za cijelo, dio čest. zem. 621/2, pašnjak iza kuće M., upisana u zk. ul. 259 k.o. B., za cijelo, (koji dio će se precizirati nakon provedenog uviđaja u ovoj pravnoj stvari),što su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica, temeljem ove presude, uknjiži kao vlasnik za cijelo na navedenim nekretninama, uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika i njihovih pravnih prednika, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tuženicima tužiteljici naknaditi parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude."«

2. Rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

"Nalaže se tužiteljici J.M. da tuženici ad.12. A.M. naknadi parnični trošak u iznosu od 4.000,00 kn u roku od 15 dana."

3. Protiv navedene presude i rješenja žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijane odluke preinače, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3.1. U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku budući da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što izreka presude proturječi razlozima iste dok o odlučnim činjenicama nisu navedeni razlozi. Naime, u obrazloženju presude samo su taksativno navedeni dokazi koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku bez reprodukcije istih te su ujedno izostali zaključak i ocjena izvedenih dokaza. Niti materijalni niti personalni dokazi nisu reproducirani, a niti je u obrazloženju presude navedeno što iz istih proizlazi tako da ostaje nejasno na temelju čega je donesena ovakva presuda. U obrazloženju pobijane presude prilično šturo je izložen cijeli tijek prvostupanjskog postupka te se u niti jednom dijelu ne obrazlaže na kojim činjenicama i utvrđenjima sud temelji svoju odluku pa se radi toga pobijana presuda ne može ispitati. Nadalje, u obrazloženju presude sud prvog stupnja samo navodi kako preostali tuženici, iako uredno pozvani da podnesu odgovor na tužbu, nisu to učinili u ostavljenom roku dok u odnosu na tuženike koji su označeni kao odsutni i nepoznata boravišta te zastupani po privremenoj zastupnici, ističe da nisu odgovorili na tužbu. Nigdje se ne navodi zašto nije bilo uvjeta za donošenje presude zbog ogluhe. Naime, ukoliko je prvostupanjski sud iz nekog razloga našao da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan i u odnosu na preostale tuženike onda je to trebao i obrazložiti, a što nedvojbeno nije učinio. Prvostupanjski sud je postupio na način kao da je jedina tuženica u ovoj pravnoj stvari tuženica pod 12) A.M., dok je preostale tuženike u cijelosti zanemario tako da pobijana presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ogleda se u tome što prvostupanjski sud zanemaruje da je stvarni vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina upravo tužiteljica koja je vlasništvo istih stekla dosjelošću, poštenim posjedovanjem osobno i putem pravnih prednika te se ista nalazila u neprekinutom, mirnom i savjesnom posjedu predmetnih nekretnina još od 1996. Tužiteljica je predmetne nekretnine kupila za cijenu od 20.000,00 tadašnjih maraka od svog brata S.M. i to Ugovorom o poklonu koji u suštini predstavlja Ugovor o kupoprodaji, a koji je između njih zaključen još 1996. Odmah po zaključenju Ugovora o poklonu ušla je u posjed predmetne nekretnine i započela s obnavljanjem iste jer je bila zapuštena ruševina bez ikakve vrijednosti. Dograđena je posebna građevinska i uporabna cjelina za izgradnju koje je od strane tužiteljice i njenog supruga uloženo više od 500.000,00 kn. Da je tužiteljica doista još 1996. stupila u posjed predmetnih nekretnina proizlazi iz iskaza svjedoka K.Z. i V.M. koji su prilikom saslušanja naveli da je tužiteljica nakon smrti majke došla u posjed navedenih nekretnina, a sve temeljem kupnje koje nekretnine je njezin brat S.M. stekao iza smrti svojih roditelja i u posjedu kojih je tužiteljica bila sve do pravomoćnosti odluke kojom je utvrđeno da je Ugovor zaključen između tužiteljice i S.M. bez učinka, a to je bilo 2008. Stoga da je tužiteljica temeljem valjane osnove ušla u posjed predmetnih nekretnina na kojima je izvodila građevinske radove i u koje je uložila znatna novčana sredstva te joj u čitavom tom razdoblju nitko nije osporavao posjed i vlasništvo predmetnih nekretnina. Međutim, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir ni navode svjedoka niti činjenice koje proizlaze iz takvih iskaza. Nije ni životno ni logično da tužiteljica ulaže pozamašnu svotu novca za izgradnju predmetnih nekretnina ako zna ili makar sumnja u to da joj pripada pravo vlasništva na istima. Dokazni prijedlog saslušanjem stranaka prvostupanjski sud je odbio smatrajući isti suvišnim i nepotrebnim čime je tužiteljici uskraćena mogućnost da iznese pravo stanje stvari glede predmetnih nekretnina te da opiše način na koji je stekla pravo vlasništva istih. Iskazivanje o činjenicama koje su važne za donošenje zakonite i pravilne odluke ni na koji način ne može biti nepotrebno i suvišno već je prvostupanjski sud trebao saslušati stranke pa onda na temelju svih dokaza koji su izvedeni u postupku donijeti presudu koja bi zasigurno rezultirala prihvaćanjem tužbenog zahtjeva. Posljedično tome, nije ni vidljivo na temelju kojih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud temelji svoju odluku. Posjed tužiteljice je bio zakonit jer je imala valjani pravni temelj tog posjedovanja, taj posjed je istinit jer nije pribavljen ni silom ni potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja. Poštenje posjeda se presumira ako se ne dokaže suprotno, a to tuženica pod 12) u odnosu na tužiteljicu nikada nije dokazala. Tužiteljica ni najmanje nije imala razloga posumnjati da joj ne pripada pravo na posjed budući da je odmah po sklapanju Ugovora o poklonu ušla u posjed predmetne nekretnine i u izgradnju uložila znatna novčana sredstava pri čemu joj izgradnju nitko nije branio niti joj je na drugi način osporavao posjed i vlasništvo predmetnih nekretnina. Dakle, tužiteljica je imala zakonom određenu kakvoću te neprekidno trajanja posjeda kroz zakonom određeno vrijeme i to od 1996. kada je stupila u posjed pa do 2008. kada je Ugovor zaključen između tužiteljice i S.M. pravomoćno utvrđen ništetnim, dok je tužiteljica bila sposobna postati vlasnicom predmetnih nekretnina pa time njezino pravo vlasništva uopće ne bi trebalo biti sporno. Glede primjene materijalnog prava prvostupanjski sud uopće nije naveo zakonske propise koje je primijenio na utvrđeno činjenično stanje osim što se tek usputno poziva na odredbu čl. 221.a Zakona o parničnom postupku koja se odnosi na teret dokazivanja. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

4. Tuženica pod 12) A.M. u odgovoru na žalbu tužiteljice ističe da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka, kao i da je sud pravilno utvrdio činjenično stanja što je imalo za posljedicu pravilnu primjenu materijalnog prava. Navodi da je u odgovoru na tužbu detaljno obrazložila i ukazala na neosnovanost tužbenog zahtjeva te za to pružila valjanu argumentaciju. Stoga predlaže žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu uz naknadu parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Suprotno navodima tužiteljice prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), a koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 70/19, dalje ZID ZPP), na koju opisno ukazuje tužiteljica jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze prosudio po slobodnom uvjerenju te je stečeno uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima za koje se može provjeriti da imaju pravnu i činjeničnu osnovu pa je postupajući na taj način prvostupanjski sud ocjenu dokaza izvršio upravo u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

7. Tužiteljica u žalbi ističe (opisno) da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 220. ZPP, a posljedično tome i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. istog Zakona jer da je odbio dokazni prijedlog da se saslušaju stranke.

7.1. Dokazni prijedlog saslušanjem stranaka predstavlja supsidijarni dokaz pa kako je između žaliteljice i tuženice pod 12) vođen parnični postupak koji je pravomoćno okončan na način da tužiteljica nije uspjela u tom sporu ovaj drugostupanjski sud nalazi da u takvoj procesnoj situaciji nije bilo potrebe provesti i dokaz saslušanjem stranaka jer iz priloženih presuda prvostupanjskog suda nedvojbeno proizlaze činjenice odlučne za donošenje presude u ovom slučaju.

7.2. Pored toga, odredba čl. 220. st. 2. ZPP propisuje da sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica što je prvostupanjski sud i učinio pa slijedom toga nije tužiteljici niti onemogućio raspravljanje svojim nezakonitim postupanjem radi čega nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2., toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što je izreka iste jasna, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude te sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i neproturječni radi čega se prvostupanjska presuda može ispitati.

8.1. Glede toga treba dodati da prvostupanjski sud nije ocjenjivao neosnovanost tužbenog zahtjeva samo u odnosu na tuženicu pod 12) već u odnosu na sve tuženike pa posljedično tome nije pravno relevantan navod žalbe kako prvostupanjski sud nije naveo zašto nije bilo uvjeta za donošenje presude zbog ogluhe pri čemu treba imati u vidu da se takva vrsta presude može donijeti ukoliko su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 331.b ZPP, a između ostalog i da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a što u ovom konkretnom slučaju nije riječ. Stoga postupanjem prvostupanjskog suda na način da u obrazloženju nije naveo zašto u odnosu na preostale tuženike nije donesena presuda zbog ogluhe ne znači da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

8.2. Ova povreda odredaba parničnog postupka nije ostvarena ni time što prvostupanjski sud nije reproducirao provedene dokaze budući da je, suprotno navodima tužiteljice, prvostupanjski sud izložio razloge o odlučnim činjenicama koji su pravno relevantni za donošenje odluke u ovom sporu.

9. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

10. Stoga žalba tužiteljice zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

11. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je stekla pravo vlasništva nekretnina navedenih u izreci pobijane prvostupanjske presude u k.o. B. što da su tuženici dužni priznati i trpjeti da se tužiteljica upiše kao vlasnica za cijelo na predmetnim nekretninama uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika i njihovih pravnih prednika.

12. Prvostupanjski sud je na temelju navoda stranaka te analizom svih provedenih dokaza u skladu s odredbom čl. 8. ZPP utvrdio da tužiteljica nije nedvojbeno i sa sigurnošću dokazala da bi stekla vlasništvo predmetnih nekretnina jer da iz iskaza svjedoka K.Z. proizlazi da na predmetnim nekretninama nije bio od 2000., a da je tužiteljica u posjed istih došla nakon ostavinske rasprave iza smrti majke T. koju da je u pogledu ovih nekretnina naslijedio brat tužiteljice S.M. kojeg je tužiteljica isplatila glede kuće, da tužiteljici posjed osporava tuženica pod 12) A.M., da ne zna jesu li J.M. (tužiteljica) i njezin brat S.M. sklopili kakav Ugovor o kupoprodaji dok iz iskaza svjedokinje V.M. proizlazi da je brat tužiteljice S.M. prijeporne nekretnine stekao nasljeđivanjem iza smrti roditelja, da ne može sa sigurnošću reći je li tužiteljica također naslijedila te nekretnine, da zna da je S.M. prodao J.M. ove nekretnine i da je vidjela Ugovor o kupoprodaji, a sada u kući da boravi A.M. te je J.M. morala iseliti iz te kuće nakon sudskog postupka koji je proveden. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženica pod 12) priložila sudske presude iz kojih slijedi da su pravni poslovi sklopljeni između tužiteljice i njezinog brata S. ništavi pa da je tužiteljica nepošteni i nezakoniti posjednik predmetnih nekretnina čiji posjed je morala napustiti nakon okončanja sudskog postupka.

13. Ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 159. u svezi čl. 160. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14), kao i odredbe čl. 28. u svezi s čl. 30. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91) kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan.

14. Naime, već u odgovoru na tužbu, a sada i u odgovoru na žalbu tuženica pod 12) A.M. navodi kako tužiteljica J.M. ne bi bila poštena posjednica predmetnih nekretnina ističući kako je neprijeporno da je pok. Đ.M. pok. Đ. bio stvarni vlasnik i posjednik za cijelo spornih nekretnina do svoje smrti, da je tužiteljica sudjelovala u ostavinskom postupku iza pok. oca Đ., da je dala nasljedničku izjavu i da je temeljem oporuke naslijedila zajedno sa sestrom S. ½ dijela zemljišta zvanog P. i V. ispod kuće u k.o. B., dok je svu preostalu imovinu naslijedio sin S.M. te da iz parnice pod poslovnim brojem P-244/2009 proizlazi kako je u tom postupku pravomoćno utvrđeno da ne postoji niti Ugovor o prodaji niti o darovanju kao ugovorni odnos temeljem kojeg bi S.M. tužiteljici otuđio kuću i dvorište pa da time ne proizvode nikakve pravne učinke, a Ugovor o poklonu od 9. ožujka 1996. te Ostavinski ugovor od 25. lipnja 1999. da nisu ni nastali slijedom čega tužiteljica nije ni zakonita posjednica pa da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

15. U ovoj fazi postupka nisu prijeporne slijedeće činjenice:

- da je tuženica pod 12) A.M. bivša supruga tužiteljičinog brata S.M. koji je napustio teritorij Republike Hrvatske i

- da se između tih osoba, kao i supruga tužiteljice J.M. vodio parnični postupak pred prvostupanjskim sudom najprije pod poslovnim brojem P-143/2001., a potom pod poslovnim brojem P-24472009 (l.s. 73-93), iz kojeg postupka proizlazi da je pravomoćno utvrđen ništavim Ostavinski ugovor od 25. lipnja 1999., da je ništav Ugovor o poklonu sklopljen između tuženika S.M. i A.M. od 10. travnja 1997. i to stoga što su navedeni pravni poslovi bili zaključeni protivno Zakonu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom (Narodne novine, broj 73/95 i 7/96) da bi potom odlukom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2850/2013-8 od 11. ožujka 2015. bila odbijena kao neosnovana žalba tužiteljice – protutuženice J.M. i potvrđena presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-244/2009 od 8. veljače 2013. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-244/2009 od 6. rujna 2013. u dijelu pod toč. II. izreke (kojim je odbijen zahtjev tužiteljice J.M. glede utvrđenja da je pored kupoprodaje i temeljem građenja stekla pravo vlasništva na prijepornim nekretninama uz zabranu svojatanja te trpljenje upisa prava vlasništva), pod toč. III. izreke (kojim je prihvaćen kao osnovan protutužbeni zahtjev tuženika- protutužitelja S.M. glede utvrđenja da ne postoji Ugovor o prodaji niti o darovanju kao ugovorni odnos temeljem kojeg bi isti J.M. otuđio predmetne nekretnine pa da slijedom toga ne proizvode nikakve pravne učinke Ugovor o poklonu od 9. ožujka 1996. kao niti Ostavinski ugovor od 25. lipnja 1999. i pod toč. IV. izreke (kojim je utvrđeno da je ništav ugovor zvan Ugovor o poklonu zaključen između J.M. kao obdarenice i S.M. kao darodavatelja od 9. ožujka 1996.). Nadalje, između ostalog, potvrđena je i prvostupanjska presuda poslovni broj P-244/2009 od 8. veljače 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da A.M. temeljem Ugovora o darovanju od 7. travnja 2009. pripada pravo na posjed navedenih nekretnina kao i zahtjev za vraćanje istih u posjed.

16. Dakle, iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako tužiteljica ne bi bila ni pošteni ni zakoniti posjednik predmetnih nekretnina.

17. Ovo stoga što su pravne osnove na koje se ista poziva pravomoćno utvrđene ništavima, odnosno, pravomoćno je utvrđeno kako pojedine osnove nisu ni nastale pa stoga nije pravno odlučna žalbena tvrdnja iste da bi njezin posjed bio zakonit, kao i da se poštenje posjeda presumira pri čemu valja ukazati žaliteljici da je tuženica pod 12) prilaganjem sudskih presuda nedvojbeno dokazala da tužiteljica nikako ne može biti poštena posjednica.

18. Kako je nakon pravomoćnog okončanja parničnog postupka tužiteljici oduzet posjed predmetnih nekretnina upravo temeljem utvrđenja iz tog parničnog predmeta tj. na temelju sudskih odluka to ista ne može s uspjehom ni isticati prigovor da je bila poštena i zakonita posjednica od 1996. kada je stupila u posjed predmetnih nekretnina.

19. Stoga ovaj drugostupanjski sud nalazi da u kontekstu svih prethodno navedenih odlučnih činjenica neprijeporno slijedi da tužiteljica ne bi bila poštena posjednica pri čemu valja istaći da je parnični postupak pod poslovnim brojem P-143/2001 započeo još 2001. pa da tužiteljica nikako ne može tvrditi da je od trenutka primitka tužbe u tom predmetu pa do 2008. bila poštena, zakonita i istinita posjednica.

20. S obzirom da je poštenje posjeda jedna od temeljnih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću te kako je tuženica pod 12) s uspjehom oborila navedenu presumpciju to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neosnovan, a što svoju žalbenim navodima tužiteljica nije dovela u pitanje.

21. Upravo zbog činjenice da je oborena pretpostavka poštenja posjeda tužiteljice to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i u odnosu na preostale tuženike jer nepošteni posjednik (kao što je tužiteljica) ne može steći pravo vlasništva dosjelošću bez obzira na to koliki je vremenski period posjedovanja prijepornih nekretnina.

22. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tužiteljice i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje.

23. Zahtjev tuženice pod 12) za naknadom parničnog troška na ime sastava odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan jer nije riječ o trošku koji je u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP bio nužan za vođenje ovog postupka.

Zadar, 7. veljače 2024.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović